Bio je to zadnji dan škole ili, da se mene pitalo, prvi dan ljeta. Jedan od najboljih, ali i jedan od najgorih dana u mojem životu. Netom prije one sudbonosne prekretnice, o kojoj ću uskoro govoriti, svijet je bio moj. Zaboravio sam na prošlost, nisam se zamarao budućnošću. Bio sam potpuno predan tom trenutku, osjećajući kapljice znoja na licu, limenku hladne Corone u dlanu i, najljepše od svega, njezinu ruku u svojoj.
Da, mislim da stvari rijetko budu bolje od toga. Prethodnog sam mjeseca tek navršio osamnaest godina, dok je Christie imala ostati sedamnaestogodišnjakinja još idućih pola godine. Upravo smo završili treći razred, što je značilo da nam predstoji još jedna zajednička godina srednje škole. Ali, kao što sam rekao, nisam se zamarao budućnošću, jer ništa nije moglo biti bolje od sadašnjosti: Christie je bila uz mene i ja sam bio uz Christie, a uz nas je (ili, bolje rečeno, iza nas) cupkao njezin mlađi brat Danny. Danny je bio osmogodišnjak i vječno je nosio šarenu šiltericu iz koje je stršio propeler. Dok smo Christie i ja – mladi, zaljubljeni par – isprepletenih prstiju šetali šumskom cestom, Danny je vrludao nama sleđa, idući s jednog ruba šume prema drugom, a s vremena na vrijeme zašao bi među stabla da prouči kakvu vjevericu, crvendaća ili češljugara, ili da nabere šumske jagode.
Udaljili smo se iz grada na moj prijedlog. Potstone mi je svake godine omrznuo na zadnji dan škole. Inače je to bilo mirno mjesto, ali kad bi se god školska godina privela kraju, tinejdžeri bi nagrnuli na ulice i zviždali, urlali, ljubakali se po parkovima, potajno cugali, mlatili se, te ponekad, uživajući u kaosu, obasipali građevine jajima. Lagao bih kad bih zanijekao da sam ranijih godina sudjelovao u svemu tome. I ja sam zviždao, urlao, ljubakao se s bivšom po Everly Parku, zapadao u razmirice s maturantima i zgrtao masnice, te sam – priznajem, nisam svetac – na kraju prvog razreda s Erniejem i Jadenom izvršio rafal jajima na prodavaonicu gospodina Dixieja (tom tragičnom prigodom ćelavu je sirotanovu glavu pogodilo jaje i oblilo ga žumanjkom i ljuskama, maslo ne-baš-trijeznog Jadena).
No te sudbonosne godine, dok smo se družili okupljeni oko klupica u glavnom gradskom parku – Christie, Ernie, Jaden, Susie, Layla, Chad i ostali – pogled mi je odlutao prema šumovitom brdu što se prostiralo na sjevernom kraju Potstonea. Primamljen mišlju na hladovinu i spokoj, na bijeg od vreve i kaosa, predložio sam curi da pođemo onamo u šetnju, sami. Oklijevala je, brinući se da nešto nije u redu sa mnom, no onda je raspoznala da je apsolutno sve u redu i da jednostavno želim pobjeći od euforičnih tinejdžera.
Tako smo se Christie i ja rastali s prijateljima i uputili prema brdu. Prešli smo preko Dayfriars Bridgea, pješačkog i biciklističkog mosta koji se protezao nad brzom i nemirnom, no plitkom rijekom Slyde. Ondje sam se zaustavio i zagledao niz vodu iz koje je ponegdje nicalo oštro kamenje. Na mostu nikad ne bih propustio zagledati se niz rijeku, privučen njezinim vijuganjem kroz grad i skretanjem među obroncima u daljini. Premda sam znao da se ona daleko izvan Potstonea ulijevala u neku drugu tekućicu, koja je na kraju otjecala u Atlantik, zamišljao sam nepoznate krajolike koje je još trebala počastiti svojom prisutnošću na putu do ušća. Podsjećala me na vlastitu budućnost i neizvjesnost nakon srednje škole.
Lutao sam u mislima dok me Christie nije zazvala: “Adriane.”
Okrenuo sam se prema njezinim modrim sanjarskim očima. Oko njih su se usjekle sitne bore. Usne su joj bile rumene i umiljato napućene, a kosa joj se u pepeljasto-žutim nijansama valovito slijevala niz ramena. Pomislio sam da je savršena. Pri pogledu na nju rasprši se ona neizvjesnost oko budućnosti, te sav moj nemir i strah, koji me obuzeo dok sam zurio u rijeku Slyde. Uhvatim je za ruku i sve ponovno bude dobro.
Prešavši most, Christie zamijeti skupinu osnovnoškolaca, a među njima i svojeg brata. Danny, sa šarenom šiltericom s propelerom na glavici, samo mrvu bucmastiji od prosječnog klinca, koračao je na kraju skupine, ručica spremljenih u džepove. Moram priznati da mi je dječak bio drag – moju je naklonost prema njemu budila sanjarska aura kojom je zračio, nešto što je posjedovala Christie i nešto što je, volio sam vjerovati, bilo i dio mene. Kad god bih ga vidio, dječak je bio u svojem svijetu. Dok su se njegovi prijatelji zafrkavali, zadirkivali i gurkali, Danny je slijedio čopor kao nepotreban višak i gledao prema rijeci.
Nogostup je Christie i mene nanio pred osnovnoškolce, koji su se zaustavili pred starijom sestrom svojeg prijatelja. Oni su nas skorašnje maturante promatrali s dubokim strahopoštovanjem. U njihovim očima, osamnaestogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci bili su zreli i odrasli ljudi. Uz to sam imao i curu, što je njima bilo nedostižno još najmanje nekoliko godina. Osjećao sam se poprilično ponosno.
Objasnili su nam da su na putu prema igralištu gdje se održavala srednjoškolska košarkaška utakmica. Primijetio sam da Christie sa sažaljenjem promatra Dannyja čije je lice tonulo od dosade. Pa ipak je oklijevala pozvati ga s nama, vjerojatno se plašeći da ću se naljutiti, ali nisam imao baš ništa protiv Dannyja i pomislio sam da bi moglo biti jako lijepo kad bismo svi troje otišli na izlet u šumu. Stoga sam ponudio dječaku da nam se pridruži, na što je on slegnuo ramenima (bio je to njegov zaštitni znak) i upitao: “A kamo točno idete?”
“Gore na brdo”, rekoh. “Prošetat ćemo po šumi.”
Danny se dvoumio, piljeći u mene velikim okruglim očima – košarkaška utakmica protiv pustolovine u šumi? – da bi naposljetku slegnuo ramenima i rekao: “Pa dobro, može.”
Preotmemo Christie i ja jednog osnovnoškolca onoj skupini i produžimo dalje na sjever. Nad nama je lipanjsko sunce bliještilo i pržilo, a bijeli oblaci umirujuće tumarali. Dan je bio kao iz snova.
Na brdo nad Potstoneom moglo se uspeti prašnjavom cestom što je počinjala iza parkirališta najvećeg gradskog šoping-centra. Postojalo je nekoliko pješačkih stazica, ali ova nam je cesta bila najbliža. Nikad doduše nisam išao njome, nego bih je primjećivao kad bih biciklom obilazio ovaj kvart. Moram naglasiti da to divlje, neukroćeno brdo i nije bilo neko izletište za stanovnike Potstonea, a nikad nisam čuo ili vidio nekoga da se vozikao gore (samotnih i dostupnijih mjesta za pipkanje u automobilu bilo je pregršt na drugim dijelovima grada). Brdo je bilo prekriveno šumom i mimo lijepog pogleda, gore nije bilo ničega.
Sigurno ste se ranije zapitali odakle mi limenka Corone, jer nisam imao dvadeset jednu godinu. Na tomu imam zahvaliti svojem kompi Ernieju koji je – sam Bog zna kako, nikad nam ne bi odao – uvijek bio sposoban nabaviti alkohol. Toga mi je dana u parku tutnuo limenku Corone u ruku. Spremio sam je za kasnije, a kad smo se zatekli na prašnjavoj i pustoj cesti u šumi, pomislio sam da je pravi čas da se malo osvježim.
Danny, koji je među svojim prijateljima bio zatvoren, u našem se društvu toliko opustio da je sad cupkao, trčkarao i neprestano se glasao.
“Pjeva mali kos, tra-la-la-la-la…!” pjevušio je iza Christie i mene, raskrilivši ruke i jureći slijeva-nadesno glumeći avion.
Ona i ja držali smo se za ruke i smješkali. Ja sam potezao gutljaje iz limenke.
“Ovo je bila jako dobra ideja, Ad”, reče Christie. Zvala me Ad iz milja.
“Nije mi se ostajalo u gradu”, rekoh. “Ernie će ponovno bljuvati, Jaden će zažvaliti dvije-tri cure, Layla će bacati sarkastične uvrede, Susie će cmizdriti jer Jaden neće ljubiti nju… eto, kao da smo već bili tamo.”
Nasmijala se. “Ti i dalje vjeruješ da se Jaden sviđa Susie, ha?”
Christie je bila slijepa k’o miš, ma još i gore, kad je trebalo prepoznati ljubavne signale. Ja sam ih vječito uočavao, neki bi rekli tamo gdje treba i gdje ne treba (u krivu su), ali Christie? Da je Susie skočila na Jadena i ugušila ga poljupcima, ona bi to protumačila kao iskaz prijateljstva. Što ćete, bila je propali slučaj, ta moja cura.
“Naravno da joj se sviđa”, rekoh. “Samo što joj na čelu ne piše: HOĆU JADENOVU DJECU.”
“Nj-nj-nj”, zacvili Christie i stisne mi ruku.
Bila je slatka kad se durila.
“Danny, ne diraj to”, rekla je osvrnuvši se.
Dječak je čučao pred gljivama i motrio ih s dubokom znatiželjom.
“Može ih dirati, samo ih ne smije jesti”, rekoh.
Danny svrne pogled na nas, pa natrag na gljive. Onda ustane, slegne ramenima i nastavi fućkati i pjevušiti.
“Pogled je divan”, reče Christie motreći građevine Potstonea te gradske ulice što su se sjekle pod pravim kutom. “Mogu vidjeti školu… i Tantry Park…” Suzila je oči i podbočila ruku na čelo. “Mislim da vidim naše prijatelje kako sjede na klupicama.”
“Ne možeš ih vidjeti odavde, blesavico”, rekoh, nadajući se da će se ponovno onako slađahno naduriti.
Štos je upalio – pogledala me s mješavinom ljubavi i blage uvrijeđenosti. Zagledali smo se jedno u drugo, ona hineći ljutnju, ja nasmiješeno. Približim joj se i poljubim je.
“Fuuuuuuuj”, Dannyjevo se lice izobliči u grimasu.
Kad sam odmaknuo usne od njezinih, opet me gledala totalno zaljubljeno. “Hajdemo”, rekoh.
Okrenuli smo Potstoneu leđa i udarili dalje niz cestu čiji se nagib sve više smanjivao. Bili smo pri vrhu brda kad se pred nama ukazao parkirani kamionet. Bio je to Ford obojen napola u smeđu, a napola u bijelu boju. Ispred njega bio je završetak ceste. Put nam je priječio neprohodni gustiš.
“Oh, ovo je kraj”, razočarano će Christie.
“Pođimo natrag”, rekoh, taman popivši Coronu. Kako nigdje nije bilo koša za smeće, ostavio sam limenku u tovarnom prostoru kamioneta.
Danny se popeo na prste i zavirio u unutrašnjost kabine, ruke prislonivši na prašnjavo bočno staklo. I sâm sam bacio pogled prema kabini i zamijetio šiltericu na suvozačevu sjedalu.
“Ne diraj auto, Danny”, reče Christie. Časkom se oneraspoložila pa je zazvučala potonulo. Nije joj se vraćalo u grad.
“Idemo natrag, tra-la-la-la-la…!” pjevušio je dječak.
Više se Christie i ja nismo držali za ruke, niti sam hodao uz nju. Koračao sam prvi, s pogledom fiksiranim na grad u podnožju brda. Ni meni nije bilo drago što se vraćamo među pomahnitale tinejdžere, ali nismo imali kamo. Gore nije bilo klupica u hladovini odakle bismo uživali u pogledu, a sjedenje nasred ceste i pečenje na suncu nije dolazilo u obzir.
“Gledajte!” poviče dječak.
Okrenuo sam se. Danny je stajao na rubu šume i pokazivao prema stablima.
“Što?” upita Christie.
“Puteljak! Mislim da je tamo puteljak, Chris!”
Ona napravi nekoliko koraka i pogleda u smjeru njegove ruke. Namrštila se. Ja se nisam micao s mjesta.
“U pravu je, Ad! Tamo je dalje stvarno neka stazica. Hajdemo onamo!”
Razmišljao sam. S jedne strane, spuštanje u dosadni stari Potstone, među ciku i vrevu gdje riskiramo da nas izrešetaju jaja. S druge strane, Christie, Danny i ja hvatamo još malo mira i samoće pod okriljem guste šume. Uostalom, nije da mi se nekamo žurilo.
“Pa, dobro”, rekoh. “Pravac – šuma!”
Christie se vragolasto osmjehne – oraspoložila se u hipu – i prva pohita u šumu. Danny ispusti glasan Hura! i, s propelerom koji mu se zavrtio na šilterici, poskoči za njom. Slijedio sam ih.
Puteljak na koji je dječak ukazao krivudao je nekoliko metara od nas, preko puta malene udoline. Po tvrdoj smo zemlji sišli s naše strane i onda se uzverali do njega. Skretao je u oba smjera i gubio se u daljini. Definitivno nije vodio prema prašnjavoj cesti s koje smo zastranili.
“Valjda se nećemo izgubiti ovdje”, reče Christie kroz smijeh.
“Uz Dannyja se nikad ne možemo izgubiti, zar ne, kompa?” zafrkavao sam se.
Danny nije bio siguran šalim li se ili ne, pa nije znao što reći. Ja sam se ipak potrudio upamtiti ovo mjesto kako bismo se znali vratiti.
“Kamo ćemo?” upitao sam. Mogli smo slijediti puteljak u bilo kojem smjeru, bilo mi je svejedno.
“Možemo bacati novčić”, reče Christie.
“Nah, švorc smo”, rekoh. “Danny, ti odluči.”
Suočen s tim značajnim zadatkom, dječak odmjeri jednu pa drugu stranu. Okrugle mu očice zaiskre s odlučnošću te pokaže mimo Christie i mene. “Idemo onamo!”
“Može!” rekoh veselo i krenuh prvi u zadanom smjeru.
Ništa se naročito nije moglo vidjeti u toj šumi. Mnoštvo drveća, raslinja i grmlja, ugodna hladovina, povremeno šuškanje lišća i pucketanje grančica. Ptičice bi lepršale kroz krošnje ili slijetale s grane na granu, vjeverice jurcale u duplje čim bi nas ugledale, ali od drugih ljudi nije bilo ni traga ni glasa.
Danny je pokupio neku otpalu granu i sad se pri hodu oslanjao na nju, preobrativši se u malog čarobnjaka. Inače je čitao serijal fantasy knjiga pa bi, kad bi mu došlo, zakovitlao granom poput junaka iz tih priča i mrmljao sebi u brk: “Sad sam kao Tim, najbolji čarobnjak ikad… a ovo je moj najjači čarobni štap, Inferis…!”
“Oh, Ad,” reče Christie ne pridajući pozornost mladom čarobnjaku koji se tako požrtvovno borio protiv sila tame, “zaboravila sam te pitati. Što je bilo s onom pričom na kojoj si radio?”
“Dovršit ću je… jednom prilikom.”
“Nicole me neki dan ispitivala o tome. Navodno si joj rekao da si stao na pola, a ona se baš zainteresirala za priču i hoće je pročitati.”
“Ma znam, razglasio sam na sva zvona da ću je napisati. Velika pogreška. Istina je, imam dvadeset pet stranica, što je polovica… Jednom kad je dovršim, poslat ću je urednicima Fantastičnih priča. To je onaj časopis koji čitam, znaš. Onda će je objaviti.”
“A što ako je ne objave?”
Nije mi se svidjelo to pitanje. Mislio sam da pišem dovoljno dobro da mi objave priču. Istinu govoreći, bila je to prva priča dulja od deset stranica koju sam natipkao. Nije baš da sam udarao po pisaćoj mašini od jutra do mraka kako bih bio što bolji, ali godilo mi je vjerovati da sam dovoljno dobar.
“Ma objavit će je”, rekoh hineći opuštenost.
“… zli vilenjaci su me napali…!” uživljeni je Danny iza nas spašavao svijet lamatajući štapom. A mi smo nezahvalno razglabali o nekim tričarijama poput pisanja.
“Potrudi se da je dovršiš”, reče Christie. “Šteta i tvojeg vremena i papira ako sve to baciš u vjetar.”
“Budem”, rekoh završnim tonom kako bismo što prije promijenili temu. “Evo, sutra ću pisati.”
Na tome je stvar stala, ali mislim da sam duboko u sebi znao da ću sutra ponoviti iste riječi. Sutra, sutra, sutra. Uvijek sutra, nikad danas. Sjeo bih pred bakinu pisaću mašinu, umetnuo papir, otisnuo nekoliko slova i – voilà! Tekst bi me razočarao, pa bih si govorio da taj dan baš i nema smisla pisati kad, Bože moj, nisam pri volji. Primit ću se posla nekom drugom prilikom, lagao bih si, kad ću biti motiviran i pun inspiracije (sutra, možda?). Tad će, eto, na vidjelo iznjedriti moje lijepo pisanje. Kratko i jasno, bio sam najgora vrsta lažljivca, lažljivac koji laže sam sebi. Moje je laganje bilo izlika za lijenost.
Ali da, htio sam se baviti pisanjem. Privlačila me ideja pisanja knjiga. Privlačila me ideja objave u Fantastičnim pričama. S vremenom sam razvio koncept za tu priču koje sam se primio početkom godine. Radila se o ljudima koji su umetali čipove u majmune kako bi ih kontrolirali, gradeći time nepobjedivu vojsku, ali jedan se majmun, imena Chauven, oteo kontroli i podignuo ustanak protiv ljudi… Priznajem, priznajem, na prvu zvuči čudno i podsjeća na Planet majmuna, no svim sam srcem vjerovao da je priča zanimljiva i da je mogu (jednom kad me ponese inspiracija, naravno) kvalitetno ispričati. Međutim, zasad je onih dvadeset pet stranica počivalo netaknuto u ladici, a ostatak priče živio je jedino u mojoj glavi.
Odagnao sam zasad te misli, obećavši si da ću pisati sutra, kao što sam ranije rekao.
Proteklo je više od pola sata otkad smo se udaljili s ceste. Dannyju je dosadila šuma, odbacio je čarobni štap nakon što je spasio svijet, okanio se fućkanja i pjevušenja i sad se lijeno vukao za nama. Christie je držala monolog o svojoj ljubavi prema matematici. Tu smo se ona i ja znatno razlikovali: ja sam bio više umjetnički tip, dok je ona bila buduća znanstvenica. Kad god bih zaradio jedinicu kod profesorice Burns na satu matematike, što je nažalost bilo češće nego što bih volio priznati, Christie bi mi davala instrukcije. Jedini je uvjet za te instrukcije bio taj da joj ispečem tortu od palačinki, koju je ona tamanila kao da nikad dotad nije strpala hranu u usta. Jednom sam zaista posumnjao da taj njezin otac uopće kuha.
“… sam kao mala rješavala sudoku i slične stvari”, govorila je Christie dok je pred nama puteljak zavijao i skretao pred nekom udolinom.
“Mhm”, rekoh slušajući je napola. Nije me baš zanimao taj njezin monolog, više sam promatrao šumu oko sebe.
“Tad je još mama bila živa”, reče Christie s tugom.
Eh, kvragu. U ovim situacijama nisam znao što reći. Njezina je mama poginula u prometnoj nesreći dok je Christie bila djevojčica. Danny je tad imao godinu-dvije. Primijetio sam da je povremeno razgovor navodila na tu temu, ali ja bih tad zablokirao i ne bih bio sposoban reći joj išta pametno ili utješno. Nisam baš bio netko tko bi vam mogao pružiti rame za plakanje.
Slijedio sam puteljak koji je taman skretao na rubu brijega, kadli mi pogled privuče prizor preko puta udoline. Tijelo mi se naglo ukoči, a Christie se zabuši u mene.
“Hej, hodaj”, reče ona.
“Tiho! Pogledaj!”
Onkraj udoline bilo je nešto užasno, nešto što mi je sledilo krv u žilama i odrezalo mi ruke i noge; prizor koji mi se u sjećanje utisnuo savršeno bistro i živopisno i prizor koji nikad nisam bio u stanju zaboraviti.
Christie, Danny i ja gledali smo u trojicu muškaraca. Najmlađemu je bilo četrdesetak godina. Podsjetio me na turista, onakav u lanenoj havajskoj košulji kratkih rukava. No nije bilo ničeg turističkog u ostatku njegova izgleda, kao ni u njegovim namjerama. Lice mu je bilo špičasto, proračunato i prijeteće, ugljena kosa hitlerovski zalizana u stranu, a pred tugaljivim, bolju ispunjenim očima sjajile su se okrugle naočale.
Drugi je muškarac bio u sedamdesetima. Stajao je sa strane. Odjenuo se jednostavno u kratke hlače i staru iznošenu potkošulju. Njegove su tanke dlakave nožice i koščate ruke ukazivale na manjak fizičke snage. Lice, smješteno pod svijetlim šeširom uskoga oboda koji je njegovoj pojavi pridavao dašak otmjenosti, bilo je kruto i hladno, lišeno bilo kakva milosrđa. Izgledao je kao da je donio nepovratnu presudu i da ga nikakav argument ili molba, ma koliko uvjerljivi bili, ne bi mogli okrenuti od nje. Na temelju njegova držanja i izraza stekao sam dojam da bi po zanimanju mogao biti sudac. Toliko je, eto, nemilosrdno izgledao onda.
Naposljetku, bio je ondje i treći muškarac, samo što on nije stajao na tvrdom šumskom tlu, nego na stolici. I on je bio starac, dvije-tri godine mlađi od sudca. Na stolicu na koju se popeo bio je naslonjen štap za hodanje, za koji sam pretpostavio da mu pripada. A on, jadnik u crnim hlačama i crnoj majici, upriličen za sprovod, pogrbio je leđa i drhturio, gledajući čas turista čas suca, ali nailazeći isključivo na bešćutnost. Usnice su mu poskakivale, zjenice vrludale. A kako i ne bi, kad je sprovod kojem je trebao prisustvovati bio njegov vlastiti?
Pred njegovom uzdrhtalom glavom, privezano za granu stabla što se pružala vodoravno nad njim, visjelo je naizgled čvrsto mornarsko uže. Dosezalo je razinu njegova lica i bilo je svezano u obliku – omče. Omča me podsjetila na žarulju, onakva izduljena s nekoliko čvorova poput grla.
“Nastavi”, reče turist kad se starac osvrnuo prema njemu i pogledao ga suznim, molećivim očima.
Starac se prisili okrenuti glavu prema omči – vlastitoj smrti – te zajeca. Oborio je pogled i briznuo u plač.
“Z-zašto ovo činite…?!” zastenjao je. “Ja sam s-samo starac!”
“Začepi i učini što ti je rečeno”, reče turist.
Za to je vrijeme sudac šutio postrance i promatrao prizor.
“Isuse, Adriane!” šapne Christie, sklonivši se uz Dannyja iza široka stabla na samom rubu našeg brijega. “O-oni će ga ubiti!”
“Budi tiho!” rekoh, i sam se sakrivši iza nekog stabla. Nisam znao što činiti – strepio sam da će i nas zadesiti starčeva sudbina ako nas ona čudovišta samo i ugledaju, tako da spašavanje jadnika nije dolazilo u obzir. S druge je strane prizor bio previše jedinstven i stravičan a da pobjegnemo. Imali smo sreće što nijedan od trojice muškaraca nije perifernim vidom zapazio kretanje onkraj udoline, ili pak ranije osluhnuo naše glasove. Osim što nas je prizor prikovao za mjesto, bilo je izvjesnog rizika da bi nas ovoga puta netko mogao uočiti pri pokušaju bijega. Ne, nismo mogli samo klisnuti, ne kad je onaj starac tamo dolje trebao biti smaknut za svega nekoliko sekundi, na pravdi Boga, siroti nesretnik…
Zaboga, pomislio sam, zaboga, zašto ubijaju tog čovjeka?
“Učini to!”drekne turist jer se starac još uvijek nije pokorio njegovoj naredbi.
Nesretnik uzbibanim, žilavim rukama uhvati onu prokletu omču i turne glavu kroz nju. Gledao je isprazno u našem smjeru, i mogli smo razaznati njegovo lice iz kojeg je život bio isisan i prije nego što je umro, ostavljajući ga blijedim poput trupla; usnice su mu i dalje poskakivale, oči odavale potpunu nevjericu. Da je podignuo pogled, ili tek izmorene zjenice, možda bi se susreo s dječjim licima što su provirivala iza para stabala tamo gore na brijegu. Ali nije – starac se kao u transu zadržavao na stolici.
Onda je turist pokraj njega zagazio na stolicu, stegnuo omču i privio je uz starčev vrat, sišao dolje, kimnuo svojem ortaku (“Adriane!” zavapi Christie) i povukao stolicu.
Pogled mi je bio prikovan za ono što je uslijedilo, oči raskolačene, vilica obješena. Nisam pogledao u stranu, ali osjetio sam da se Christie sklonila iza stabla, zaklopila oči i priljubila unezvijerenog Dannyja uz sebe. A ja – ja sam gledao. Gledao sam kako se uže rastegnulo i kvrcnulo, kako se starac mahnito trzao, kako su mu zjenice šibnule uvis napuštajući par praznih bjeloočnica, i kako su mu se stopala u skromnim drvenim sandalama ritala u uzaludnim nastojanjima da prione na čvrsto tlo.
I dok se starac trzao i trzao, hvatajući rukama omču i bezuspješno se trudeći pokidati je ili raširiti, turist i sudac smaknuću su svjedočili sa strane kao da obavljaju kakav rutinski posao, kao da su ovo već činili. Nesretnikovo se lice preobrazilo u odvratnu grimasu oblivenu strahom, panikom, šokom, životinjskim nagonom za spasom. Žila mu iskoči na čelu, napadno kucajući. A onda, nakon onog što je za mene bila čitava vječnost, ruke mu obamru i mlitavo popuste uz tijelo, grč pun bola ureže mu se u lice, nepredvidljivo trzne još dva-tri puta, te ostane visjeti na omči poput lutka, sa životom koji je tako nasilno i brzo iščupan iz njega.
Sandale su se njihale polako, posve polako; lijevo-desno, lijevo-desno, lijevo-desno…
Još se uvijek nisam mogao pomaknuti. Turist i sudac gledali su u starčevo tijelo što se ljuljalo na omči, a kad je sudac procijenio da je čovjek mrtav, objavio je: “Gotovo je.”
“A-Adriane…” zajeca Christie. Suze su joj kapale niz obraze, pogled joj je bio užasnut i obuzet strahom. Žudjela je za utjehom, za time da joj objasnim zašto se ovo zbiva, za time da je povedem odavde, ali nisam bio sposoban išta reći ili učiniti.
Zašto su ga ubili?
Bilo je to jedino pitanje koje me salijetalo u mislima.
Zašto su ga ubili…? Zašto su ga ubili…? Zašto su ga ubili…?
Prenulo me pucketanje grančica, slabašan jecaj, i blagi odron zemlje.
I Christien i moj pogled oteo se prema Dannyju. Znatiželjni je dječak provirio prema prizoru, slučajno nagazio na grančice, poskliznuo se i pao niz brijeg.
Dogodilo se to u hipu: ugledao sam ga kako na turu klizi po suhoj zemlji, nemoćan zaustaviti se i ustati. Christie ga je zazvala očajničkim glasom i jurnula za njim niz padinu. Turist i sudac trgnuli su se pred djecom koja su se naizgled niotkud stvorila.
“Djeca!” vikne sudac uznemireno.
“Sranje”, reče turist gurajući ruke iza leđa u hlače.
Zaletio sam se za Christie i Dannyjem bez razmišljanja. Samo što nisam i sam posrnuo silazeći niz padinu. Danny se zaustavio negdje pri podnožju brijega, gdje je prolazio presušeni potočić. Ondje ga je sestra ščepala za ruku i brže-bolje zaštitnički povukla iza sebe, ne skidajući usplahiren pogled s dvojice krvnika i trupla što se njihalo pokraj njih.
“Uhvati ih!” vikne sudac.
“Christie!” kriknuo sam, taman se sjurivši pred Christie i Dannyja.
Dječakove okrugle oči uplašeno su treperile. Ona je plakala. Jednom kad sam se zatekao pred potočićem i stao pred njih dvoje, nastojao sam nabaciti oštar, dominantan pogled – sijevnulo mi je kroz glavu da tako morate gledati zmiju ako nabasate na nju – no bojao sam se da moje mladenačko lice ipak najviše odaje prestravljenost.
“Bježimo!”viknuo sam, pomislivši kako je bijeg jedino što nam preostaje. No morali smo se prvo popeti natrag po brijegu do stazice.
Nisam se stigao ni okrenuti kad me ukipio turistov glas i škljocaj revolvera.
“Ne tako brzo, klinci.”
Christie brizne u još jači plač. Danny, začudo, pokaže više hrabrosti nego što sam očekivao (ili je bio toliko šokiran?), te ne ispusti ni suzu. Ostao je privijen uz sestru, zureći paralizirano u tamnu cijev revolvera kojim nas je ciljao muškarac sa svojeg obronka.
“Dobijesa!” odjeknuo je gromki, starački glas onog sudca.
“Š-što da radim s njima, Theodore?”
“Pazi na imena!”
Turist napravi grimasu kao da se prekorava što mu je ortakovo ime omaškom izletjelo. Revolver mu zadrhti u ruci.
“Ne mičite se!” vikne on i, ne skidajući pogled s mene, krene oprezno silaziti niz padinu.
Srce mi je tuklo toliko snažno da sam vjerovao kako će me, ne ubije li me turist, izdati vlastito tijelo. Bojao sam se baciti pogled na Christie i Dannyja da onaj tip, koji je bio vidljivo potresen našom prisutnošću, ne bi brzopleto reagirao i ispalio hitac.
Sve što se tad čulo bio je plač moje cure.
“U-ušuti, djevojko!” reče turist kad se spustio i stao s druge strane presušenog potočića. Sad sam ga mogao bolje proučiti: madež mu je izbijao na čelu, a duguljast vrat te orlovski nos pridonosili su ptičjem izgledu.
Premda je njime kolala nesigurnost i kolebljivost, on je bio taj s revolverom, a maloprije je dokazao da je spreman ubiti. Nisam ga želio ničime provocirati.
Ali, kvragu, što sam mogao napraviti?
Ako pokušamo pobjeći, u naša će leđa opaliti hitce…
Obliven znojem, piljio sam ravno u njegove smaragdne oči, trudeći se ne pogledavati u onu smrtonosnu i mračnu cijev što me strijeljala u grudi.
“Tko ste vi?” upita muškarac nešto odlučnije.
Theodore je stajao na rubu padine, nešto dalje od obješenog nesretnika.
“S-samo klinci”, rekoh slabim, piskutavim glasom. Želio sam popraviti dojam i zazvučati ozbiljnije, pa sam dometnuo nešto dublje: “Htjeli smo se maknuti iz grada. Nismo ništa vidjeli.” Šipak, i dalje mi se strah osjećao u glasu.
“Lažu”, reče Theodore. “Pitaj ih kako se zovu.”
“K-kako se zovete?”
Christie je ridala, stišćući Dannyja uz sebe. “M-molim vas, molim vas, nemojte nas u-ubiti…”
“Odgovori na pitanje, djevojko”, reče onaj prokleti Theodore.
Kad je Christie nato zdrmala snažna drhtavica, oči su mi zasuzile. Ali ne, stisnuo sam pesnice, morao sam ostati jak, morao sam dati sve od sebe da ne podlegnem očaju… Došlo mi je da je zagrlim i kažem joj da će sve biti u redu, da nema smisla plakati, da sam uz nju, ali onaj gad stajao mi je preko puta i revolverom mi ciljao prsa, zbog čega se nisam usudio napraviti korak ili se ikako pomaknuti.
“O-ona je Christie,” reče dječak umiljatim dječjim glasićem, “a ja sam Danny.”
“Christie i Danny, u redu”, reče turist. “A ti?”
“A-Adrian”, vlastito mi se ime omaklo s usana, premda sam čas ranije planirao nešto slagati.
“A kako se prezivaju?” upita Theodore.
“Odgovorite na pitanje”, reče turist.
“Dreaming”, reče Danny iskreno.
“Dreaming.” Turist kimne: “Ti, djevojko?”
Christie nije dolazila do riječi od plača.
“Neću ponavljati dvaput, djevojko!” vikne manijak uperivši revolver u nju.
“Oni su brat i sestra!” viknuh. “Oboje se prezivaju Dreaming! C-Christie Dreaming i Danny Dreaming!”
Muškarac kao da mi nije povjerovao pa je i dalje ciljao u Christie, gledajući čas mene čas nju. Onda je očito zaključio da se djevojka i dječak ne bi tako stiskali jedno uz drugo, niti bi ona tako brzo skočila za njim kad ne bi bili obitelj. Naciljao je natrag u mene.
“A ti, klinče?”
“Baxter.” Ovoga sam puta bio spreman lagati, posluživši se prezimenom gospodina u čijoj sam slastičarnici trebao raditi tijekom ljeta. “A-Adrian Baxter.”
“Svi ste iz Potstonea, je li?”
Prvo sam kimnuo, a onda rekao: “Da.”
Činilo mi se to suvišnim pitanjem: nije bilo za očekivati da bi se klinci uputili u nasumičnu šumu kod Potstonea ako su živjeli u nekom udaljenom mjestašcu. Bilo je dovoljno šuma i dovoljno brdašaca u čitavom okrugu.
“Što da radimo s njima, Theo—?” Muškarac se presiječe, svjestan da je ponovno zamalo izrekao puno ortakovo ime.
Sudac je smjestio ruke iza leđa i strpljivo razmišljao. Za nekoliko trenutaka reče: “Zaprijeti im. Ako išta zucnu, završit će kao on.” Nije bilo potrebe objašnjavati tko je bio on.
“Čuli ste čovjeka! Ako ikomu izlajete o onome što ste danas vidjeli, ako ikoga pošaljete ovamo po tijelo, ako svojim prijateljima samo i natuknute bilo što od onoga što smo napravili – ubit ćemo vas. Ubit ćemo vas. Znamo tko ste. Je li vam to jasno?!”
Jedva sam primjetno kimnuo.
“Je li vam to jasno?!” vikne turist.
“Jest”, natjerao sam se odgovoriti. “Jasno nam je.”
“Christie Dreaming,” reče turist uprijevši revolver u moju curu, “Danny Dreaming”, spustio ga je prema dječaku, “i Adrian Baxter”. Ponovno je ciljao u mene.
“Neka klinac to obeća”, reče Theodore.
“Obećaj.”
“Obećavam. Christie, Danny i ja nećemo nikomu ništa reći.”
“U redu”, reče turist. “Imam tvoju riječ, dječače. Ako je prekršiš, loše vam se piše.”
Nisam se usudio kimnuti.
“Pusti ih da idu”, reče Theodore.
“Idite”, reče turist. “I ne osvrćite se.”
Oprezno sam se okrenuo, napokon se obazrevši na Christie i Dannyja. Koža joj je bila nezdravo blijeda, izuzev oko očiju gdje se jako rumenila. Dannyju se na licu ustoličio šokiran izraz. A ja? Nemam blage veze kako sam ja izgledao, ali stavio bih ruku u vatru da sam bio gori od njih dvoje.
Sjećam se da sam se uspinjao po obronku brzo, slijedeći Christie i Dannyja. Strepio sam da će se šumom svakog časa razlegnuti gromoglasan prasak, te da će me hitac iz revolvera prostrijeliti kroz leđa i da ću se srušiti i ostati ovdje mrtav. Dugo me nitko neće naći, jer nitko nikad ni ne prolazi ovim zaboravljenim stazicama…
Ali se prasak nije razlegao, niti mi se metak zario u leđa. Christie i Danny uspeli su se na stazicu i potrčali natrag, a ja sam se stigavši gore osvrnuo.
Turist je nepomično stajao pred sad nevidljivim potočićem, onakav ptičje glave, hitlerovske kose zalizane u stranu, u lanenoj košulji i s revolverom u ruci. Preko puta udoline uzdizao se Theodore, starac koštunjava tijela, ali odrješita, nemilosrdna pogleda pod šeširom. Nešto dalje onaj je nesretnik visio obješen, u sandalama koje je taj dan posljednji put obuo.
Jurnuo sam za Christie i Dannyjem, kajući se svim srcem što sam predložio izlet na brdo.
Bio je to sunčan dan, dan iz snova, zadnji dan školske godine, prvi dan ljeta, dan u samoj sredini 1997. godine, dan tijekom kojeg sam imao sve, ali i dan koji se pretvorio u najgoru noćnu moru i dan u kojem sam izgubio samog sebe.
***
MISLAV GLEICH rođen je 11.7.1997. u Zagrebu. Odmalena je volio umjetnost: pisao je priče, svirao gitaru i stvarao glazbu, te se u jednom razdoblju bavio filmom.
Godine 2016. maturirao je u Gimnaziji Lucijana Vranjanina. 2019. završava preddiplomski studij komparativne književnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegovi su najveći književni uzori Charles Dickens, Mark Twain, J. K. Rowling, Umberto Eco, Victor Hugo i Jules Verne. Dosad je objavio tri romana: Nikolay Vasilevsky (2018.), Samostan Craven Hill (2018.), Beskrajno ljeto (2021.), te pripovijetku Bizarna smrt časne Antonije (2019.).
čovjek-časopis 