Tag: Mirza Pinjić

MOJA PORODICA

Kad se u jednoj porodici rodi pisac,
gotovo je s tom porodicom.
Czesław Miłosz

Šerbe su popili iz čaša za jogurt
Potom su provalili kauč
Ja se rodio donoseći im radost dok oca nisu
demobilisali,
a obećali mu stan i mirnodopsku vojnu službu

Godine potucanja po rentanim stanovima ukrašenih memlom
U plućima nosim uspomenu hroničnog bronhitisa

Predškolski odgoj u sobičku studentskog doma
koji se ispuni razvlačenjem trosjeda

Pred početak mog školovanja proširenje prostora
i zatvor duha
smjestilo nas u izbjeglički kamp
To je logor otvorenog tipa
Možeš otići kad god poželiš, ali nemaš kamo

Kad napravimo kuću, govorila je majka
Gdje smo nas troje tu je dom, govorio je tata
Ja sam učio školu i sanjao da ću postati gospodin
To je naša karta za van, govorio sam

Mamin djed je nakon II svjetskog rata 12 godina
bio u izbjeglištvu
Vratio se kući polulud
Mi, nakon 16 godina odselili

U međuvremenu
tatu pogrbilo radno vrijeme
mamu udebljale tablete za smirenje
Ja diplomirao, pa kao akademski glumac
na sceni živim
i pišem pjesme koje niko ne čita

U novom stanu otac penzionerske dane provodi
glumeći kućnu pomoćnicu
Mama se zaposlila i često govori o feminizmu
Ja samo prespavam uz svađe jer roditelji
gledaju Zadrugu

Hoće li i tebe, sine, šamarati na dodjelama nagrada,
pita majka
Neće ako udari prvi, odgovara otac

Od onog sanjanog gospodina nije ostala ni želja

______________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

VAGANT

Mjesto rođenja — ambis
pa nemam gdje skočiti

Obrazovni sistem mi nije slomio leđa
jer sam mjesto školskog pribora
u torbu spakovao lansirnu rampu za raketu mašte

Hronično nezaposlen,
kašljem dugove i obećanja

Novčanik mi je natekao
od vizitkarti nadanja

Ramena mog kaputa su izlizana od
dlanova podrške

Kad me uhapsi savjest,
prenoćim u ćeliji stida

Teško zaspim jer moja soba nema plafon
već nebo grižnje savjesti

S tijela ne spiram znoj
već protekli dan i komad

Živim u Republici Apokalipse
gdje je knjiga uteg, a ne referenca

Zbog kolebljivog prezenta
moj futur je dao otkaz

Od brojnih želja Pošta Svemira je u generalnom štrajku
sve dok se ne predomislim

Čuva me nemir jer mi je mir
na godišnjem odmoru

Mjesto mora ili planine
odmaram kod zvijezde padalice da pad joj ublažim

Dao sam definiciju ljubavnog robovlasništva:
Nemam ženu, koja mene ima

Molim se da postane kapitalista
Tad bih se zaposlio
Radno mjesto — njen zagrljaj

Moje ptice ne lete na jug, jer sam u kaveze
ugradio centralno grijanje

Mjesto sjene prati me sumnja

Snovi su mi na pečalbi
Čekam dok se ne snađu

Stambeno pitanje ću riješiti
tek
u grobu.

***

DA MOGU

Da mogu, odnio bih u Aušvic maminu kuhinju

Sve bih preživjele logoraše na tlo Lagera doveo
i mrtvi bi oživjeli

Majka bi toliko hrane spremila i svi bi bili siti…
od jela…
od očiju koje gledaju svoje najmilije, netom oživljene…

I dželati Aušvica bi bili tu
i jeli bi…
Ko djeca kad isprose hranu
Ćutke i u suzama

I nikad više niko ne bi od ljudi pravio obroke jamama…

***

PRVO SJEĆANJE

Trčkaram po sjećanjima
Prvo iz treće godine života:

Žicom natkriven kokošinjac
kod bake čiji smo podstanari
Otac skida mrtvog jastreba
Ja dojim palac i plašim se kamenih kandži

Baka reče:
Istraumirane koke ne nose jaja

Majke u ovoj slici opravdano nema
Ona je nadnesena nad šporetom
gdje od ništa pokušava napraviti nešto
za doručak, ručak i večeru

***

NAUKA O LJUBAVI U KUĆI BEZ BROJA

Otac reče:
Kad neko spava treba ga pokriti
Makar preko bubrega

Majka reče:
Kad neko spava kuća šuti
i hoda se na prstima

Sin reče:
Kad neko spava ovako se volim te
Ne izgovori

***

ZA SVE ONE

Za sve one
rođenjem upisane kao mašine za reprodukciju

— tetovirane rečenicom,
prethodnicom nošenja haljinica i igri u pijesku:
Pazi, sramota je!

— čiju utrobu kontrolišu religijske korporacije straha

— koje svjedoče da je brak bez ljubavi,
kao i onaj ugovoreni,
doživotna robija

— što su našminkane stidom
jer ne primaju darove nego uboje
i čuju neizgovoreno:
bolje ubijena nego razvedena

Za sve one koje znaju
kako je težak put do smrti,
a ne ona sama

_________________________________________

MIRZA PINJIĆ rođen je 1997. godine u Tuzli.
2020. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek Gluma.
Član je ansambla Narodnog pozorišta Tuzla. Dobitnik je više kolektivnih i pojedinačnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. Piše kratke priče i pjesme, koje su objavljivane u časopisima i zajedničkim zbirkama u BiH i inostranstvu. Objavio je knjige: zbirku poezije “Ekshumacija duše”, koautor je monografije “Mladi Tuzle – Mjesto sigurnog odrastanja”, prozno-poetsku zbirku “Fragmenti”, dnevničke zapise “Balans životarenja” te zbirku poezije “Vagant”.
Poezija mu je prevođena na engleski, a priče na slovenski jezik.
Živi u Tuzli.