Tag: Mirza Herco

JEDAN DAN U ŽIVOTU SAVREMENOG MUŠKARCA

Za Imrana

Ponedjeljak

Na godišnjem sam odmoru. Moja supruga još nije, tako da sam samohrani otac od 6 do 16 sati svakog radnog dana. Domaćin. Koji to nije u duši. Bože moj. Tako to ide. Prodati kuću i kupiti stan. To je pitanje! Nema košenja, nema vrta, nema žive ograde, nema drugih obaveza. Izađeš u park ili neki kafić kada ti odgovara. Krečiš ili izmišljaš neke poslove iz čiste dosade ili zadovoljstva. U stanu: ne možeš glasno: pričati, slušati muziku, plakati, smijati se, trčati, voditi ljubav, voditi rat. Nema vrta, ne možeš izaći iza kuće „viškuću“… Odbacujem tu ideju. Možda mi jednog dana ne bude mrsko kopkati, čupkati, štricati, kositi i šišati i počnem uživati. Neki misle da su napredovali u životu ako su napustili kuću na selu i doselili su grad kupivši nekakav stan od 50-60 kvadrata ili manje.

Budim se oko 7 sati i prevrćem sam po bračnom krevetu. Osjećam se pomalo prazno kada nisam pored voljene žene, iako je to već odavno postala svakodnevnica otkada se zaposlila jer njen radni dan počinje ranije nego moj. Ne navikavam se.

Čekam da se probude oni. Moj trogodišnji sin i dvanaestogodišnja kćerka. Čitam u krevetu dok čekam. U posljednje vrijeme paralelno čitam dvije knjige – jednu u krevetu ujutro i jednu u dnevnom boravku uvečer. Predstavlja mi veći užitak nego pisanje i smatram da, i pored toga, premalo čitam.

Ranim se budi oko 8 sati i prvo mi se primakne i kunja još neko vrijeme, a onda počinje s pričom. Presladak je dok priča nepravilno izgovarajući većinu riječi. Nakon kratke gnjavaže i maženja silazimo u prizemlje, a kćerka Lara i dalje spava i vjerovatno će spavati do 10. Raspust joj je, a mene nervira kasno ustajanje.

Spremam nam kuhana jaja za doručak. Četiri komada. Naspem malo vode u šerpicu i stavim jaja. Uključim platu na električnoj peći. Pored toga, nalijem litar vode u kuhalo. Nakon što provri, prelijem ju u šerpicu u kojoj je već provrela voda. Ostatkom vode pravim čaj. Ovaj put je to jabuka s cimetom. Jutarnji čaj mi je navika koju nosim od djetinjstva i koju sam uveo i u svoju porodicu.

Ranim ne jede žumance kuhanog jajeta tako da on dobije dva bjelanca a ja jedno čitavo plus dva žumanca. Jedno jaje je za Laru.

Uključili smo televiziju jer traži da gleda Jasona i Aleksa, vlogere. Dok njemu ogulim i pripremim jaja za jelo, pomalo gubim strpljenje. Dodajem i kiselog vrhnja i soli uz jaja i hljeb domaći koji ja pripremim u pekaču, naravno. Zimi bude i pečenice. Bilo bi i sudžuke, ali ne ide da se oko mene na radnom mjestu širi miris bijelog luka. Ne daj, Bože, još i da podrignem. Ovako, ljeti, samo vrhnje ili uz njega nekad pileća salama.

Ranim traži čaj. Sipam iz čajnika u dvije šolje i dodajem nam obojici med, domaći iz moje porodice. Onda njemu, radi bržeg hlađenja, čaj prelijevam iz šolje u fildžan. Po nekoliko čajnih kašika. (Nervirate li se kad ljekar propiše neki sirup djetetu i na receptu napiše KK ili ČK? Zar su sve kafene i čajne kašike ovog svijeta iste.)

Pije čaj iz fildžana s užitkom i ja uživam dok ga gledam kako drži fildžan. Kaže: „Još čaja!“ I tako, fildžan po fildžan, popije šolju čaja.

Završavamo doručak. Obojica uživamo u čaju. On se igra i pomalo gleda „teleziju“ dok ja iščekujem silazak princeze.

„Šta ti želiš da jedeš za doručak, Larice“, pitam je. „Ne znam, svejedno“, odgovara mi glasom tek probuđene djevojčice na početku puberteta. To je ta generacija „svejedno“ djece. „Onda ću ‘jaje na oko’!“ „Znaš da ne volim jaje na oko“, odgovara mi ljutito.  „Šalim se, evo kuhano jaje.“ „Dobro“, odgovori mi mrzovoljno, ali započe operaciju guljenja jajeta. Tjeram je i da jede hljeb uz jaje, ne voli ga jer kvari okus hrane, kaže, i sve ima okus onda po hljebu. Svejedno me mora poslušati i pojesti jednu krišku.

Dan se lagano kotrlja. „Hoće u iglaonicu“, počinje ponavljati Ranim. Izgleda da nemam izbora, pa ću ga morati odvesti. To mu je postao običaj koji su provodili njegovi nana i dedo, a moji roditelji. Spremim ga i pozovem Laru da bude s njim dok se i ja spremim na spratu. Imam li šta obući u ovim ljetnim danima? Nemam. Tražim po hrpi osušenog veša i nalazim neke bermude i košulju koje moram ispeglati. Naspem vodu u peglu, uključim je, sačekam malo, izvratim bermude, ispeglam prvo s jedne pa onda s druge strane. Isto to uradim s košuljom plus peglanje kragne. Namjestim frizuru kremom za kosu, stavim deorol ispod pazuha, obučem se i pogledam u ogledalo. Stavim sat na ruku. To je to.

„Laro, hoćeš li ti s nama“, pitam. „Neću. Mrsko mi.“

Izlazimo Ranim i ja nakon što mu obujem patike jer neće da nosi sandale. Promijenio sam naočale i na njih stavio dodatak za zaštitu od sunca. Sada izgledaju kao sunčane. Smještam ga u autosjedalicu i vežem mu pojas, onda ja sjedam za volan i činim isto.

„Zatvoli vlata, upali auto i pusti muliku“, zahtijeva Ranim. Šta ćeš?! Moram slušati. „ Šta ćeš da pustim?“ „ Puti Halida!“ I ja pustim Halida. Vozimo se dvije-tri minute do tržnog centra. S parkinga žurimo u igraonicu. „Iglaonica“, viče radosno.

On skida tene, a ja sjedam za prvi slobodan sto do igraonice i čekam da dođe konobarica dok on već započinje igru s djecom.

Naručujem kafu. „Je l’ običnu“, pita konobarica. Klimnem glavom kao potvrđivanje. Djeca se skupljaju u igraonici. Čujem njemački jezik i jezik za koji pretpostavljam da je jedan od skandinavskih. Djeca se u igri lahko sporazumijevaju tako da nema babilonske pometnje.

Dolazi kafa. Zahvaljujem se konobarici i otpočinjem proceduru sipanja šećera i miješanja. Kafu pijem s jednom kesicom šećera ili jednom kockom u kućnoj varijanti. Odavno je tako. U početku sam sipao dvije, a onda sam prešao na jednu tokom studija jer sarajevski konobari donose jednu dok su mom gradu donosili dvije. Neko sipa i tri kesice, ali to je već agda.

Otpijam gutljaj s užitkom i gledam malca kako trči po igraonici. Onda počinje lagano nerviranje kada djeca počnu šetati od igraonice do malih autobusa, aviona i jednoroga koji se pokreću uz pomoć kovanica. „Hoćeš li ući u igraonicu ili ćeš da ideš kući“, govorim glumeći ljutnju. „Neću kući!“

I tako se varamo nekih sat vremena.

Pozovem ga da nešto kupimo u hipermarketu. Odmah izlazi. Stavljam ga u kolica za kupovinu i on traži: „Hoću ‘moju klavicu’!“ Idemo do police, a onda on izabere sebi i Lari.

Kupimo i voćne jogurte za oboje. Odmah sam mu otvorio jogurt čim smo stigli. Toliko sam čvrstog karaktera da, kada otvaram Ranimov voćni jogurt, ne obližem unutrašnjost poklopca! Šta sam ja onda? Dalaj Lama. Dobro, to trenutno nije dobro poređenje jer se dobri stari svetac znao ponašati čudno ovih dana.

Vrijeme je za popodnevno spavanje. Nije mu pravo, ali je legao i negoduje. Pjevam mu Halidov repertoar: Romanija, Vraćam se majci u Bosnu. Nakon tih pjesama ide red Tome: Za Ljiljanu, Danka… Zaspao je, a umalo i ja s njim.

Imam malo vremena i za čitanje. U posljednje vrijeme najčešće čitam domaće pisce. Čitanjem knjiga, a nije mali broj pročitanih u odnosu na prosječnog „građanina“, došao sam do jedne beskorisne lekcije, a ona je da time, čitanjem, samo otkrivam koliki je prostor mog neznanja. Iz toga izvlačim jedan paradoks: što više čitam i time obrazujem, sebi izgledam neobrazovaniji i nenačitaniji.

Danas ću pripremati špagete s bolonjezom. Tako makaroni postadoše pasta, rezanci nudle, a špageti ostadoše špageti. Recept ste već pročitali.

Oko 15:30 počinjem pripremu ručka.

U 16:15 dolazi Melanija s posla. Kada uđe poljubimo se i trudimo se biti tihi, jer Ranim spava u istoj prostoriji, Lara se ne trudi biti tiha i moramo je stišavati.

„Je l’ ti se sviđa ručak“, pitam. „Meni se sviđa sve što ti napraviš“, odgovari mi Melanija.

Budi se Ranim, po običaju nenagodan. Što god da mu kažeš, ne odgovara mu.

Čim je završila s ručkom, Melanija se nagodila na sećiji da malo prilegne. Ubrzo se začu glasno disanje. I tako svaki put kada dođe s posla na koji se počinje spremati u 5 ujutro, a s kojeg se vraća oko 16 sati i 15 minuta. Dobra je stvar kada ti je supruga zaposlena, od tada sam čak u dva navrata podigao kredit s značajnim iznosom da bi renovirali kuću, kupili auto, ugradili termozolaciju s fasadom… Jako zgodna stvar su ti krediti, sve postigneš u tren oka. Osim što sa suprugom provodim, ne računajući spavanje oko pet sati dnevno. Je li brak postao neka vrsta firme u kojoj je jedino bitno da su prihodi veći od rashoda? A od ljubavi se ne živi, zar ne kažu tako, jer ako ne možeš otići na more tokom godišnjeg odmora, koji put na neki izlet izvan općine u kojoj živiš, barem dvaput mjesečno u neki restoran na ručak, pa onda i na nekakvo zimovanje, šta je onda život? Onda gledaš prijatelje s društvenih mreža kako dijele objave. E, kakav je život bez toga!?

Gledam je dok spava. Strašno mi nedostaje i u tom kratkom vremenu ne znam šta da činim jer je premorena. Prije, dok nije bila zaposlena, puno vremena smo provodili zajedno, jer sam ja prosvjetni radnik. Neki će reći da sam i papučar. Ako muškarac radi neki posao koji zahtijeva osmosatno izbivanje iz porodice i uz to ako vozari na radno mjesto, što dodaje još sat-dva, ako odbijemo i osam sati spavanja, koliko ti vremena ostaje da budeš sa djecom i suprugom.

Koja je poenta izbjegavanja vlastite supruge i provođenja vremena u muškom društvu? Ima li tu latentnog homoseksualizma? Dokazivanje drugim muškarcima s kojima uglavnom nemaš ničega zajedničkoga i pridobijanje lažne nakolonosti naspram vremena sa suprugom. Nema smisla. Ili je to samo odraz nezrelosti, mnogi muškarci ostaju čitavog života dječaci koji bi da se igraju kadgod imaju priliku.

Kafa koju pijemo iza naše kuće. Konačno zajedno, ali ne ide to baš jednostavno. Svi žele njenu pažnju, i Lara i Ranim i ja, naravno. Ali ja sam, eto, odrasla osoba pa mogu biti strpljiv dok se oni nadmeću.

Izašli smo iza kuće da malko protegnemo noge. Zalijevanje paradajza i svega ostalog što dođe pod šlauf kojim upravlja Melanija. Kaže da je to opušta.

Veče se polahko spušta na pejzaž našeg malog grada i mi ulazimo u kuću da djeca večeraju, a mi s njima pojedemo koju voćku.

Odlazak na spavanje. Procedura oblačenja pidžami, pranja zuba i lijeganja. Djeca se pomamljuju u krevetu, a Melanija pada u san koji djeca prekidaju i onda se ljuti na sve. I Laru i Ranima šaljem u svoj krevet i oni odlaze negodujući. Ona je već u dubokom snu.

Odlazim da provjerim Laru u njenoj sobi i vraćam se u spavaću sobu gdje Ranim ima svoj krevet pored našeg, bračnog, kreveta.  „Laku noć, stali moj!“, kaže naš sin držeći majku za ruku, tonući u san nakon kojeg će se probuditi ujutro bez majke pored sebe. Ponovo.

_____________________________________________

MIRZA HERCO rođen je 1980. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Živi i radi u Brezi kao srednjoškolski profesor.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Republika, Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane, Čovjek-časopis).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu Školegijum i na portalu Mreža mira, a, također, učestvovao je kao recenzent i lektor u nekoliko izdanja.
Objavio zbirke priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023) i Albino pečat (Dobra knjiga, 2025).
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu časopisa Avlija i za najbolji neobjavljeni rukopis.

Neka mi oproste plemeniti gradovi: Prag, Montagnola, Sarajevo, Baltimore, Tuzla, London i Breza, što spominjem ono što su pisali njihovi stanovnici i molim Boga da ih ne spominju više pisci željni slave i saosjećanja.

*

Profesor K. je vodio sasvim običan život: imao je porodicu, kuću, posao, auto, kredit, vrt…
Međutim, naš profesor K. se mučio jer bi na poslu, u srednjoj školi, prema svojim učenicima bio fin, pun razumijevanja, uvijek ih je motivisao za rad i napredovanje, rado se prihvatao obaveza, uvijek odlazio na čas odmah nakon zvuka zvona, odgovoran, pedagog za primjer…
Ali, čim bi došao kući, sve to bi se mijenjalo: odgađao bi obaveze, prema svojoj djeci nije imao živaca, niti ih je znao motivisati, nekad je znao psovati najvulgarnijim psovkama, jer svo znanje i iskustvo iz pedagogije padaju u vodu kada odgajamo vlastitu djecu. Nema pedagogije uz emocije, tako mu se činilo. Kao domaćin, loš. Mrsko mu je bilo obrađivati svoj vrt, niti je mario za tuđe, upravo suprotno od onog kakav je bio prema  poslovnim obavezama.
Za njegov četrdeset i drugi rođendan, mora da mu je neko podmetnuo sihire, ne primjetivši, probudio se preobražen u ogromnu gusjenicu, ono što bi značilo ogromno za jednu gusjenicu. Ne znamo šta je to izazvalo, da li je to neka tajanstvena bolest, jer desilo se iznenada. Nikakave fizičke nagovještaje nije osjećao. Isto tako i psihičke: nije mu se činilo da živi u ružnom dobu. Čak je pisao o tome kako još uvijek ima želja i da se ne boji da ih ostvaruje, ni da ga godine nešto sputavaju u tome. O tome je napisao ovu pjesmu: Ahmedu N. // Na moj trideseti rođendan niko nije pojeo moj doručak i uhapsio me / A niti su mi proboli srce za trideset i prvi. // Četrdeset mi je godina / Bilo prije nešto više od godinu dana / I ne osjećam da živim u ružnom dobu / Želje mi nisu umrle iako, / Nisam u bujnom cvjetanju tijela, / Ali zabluda nema i laknulo mi je. / Snove nisam zaboravio, / Ali hrvem se sa sobom bivšim / I to me ne popušta. // Imam više od četrdeset godina, Ahmede N. / i pitanje mi stoji za vratom: / Da li su moji koraci – koraci Francisca Quihada? / Ne znam odgovor, ali se ne mogu oteti slutnji…

Što bi četrdesete godine bile ružne: osim što su se pojavile neke hronične bolesti kod njega i njegovih prijatelja: povišen pritisak, diskus hernia, išijas i tako redom. Zašto bi iko bio prestar za ostvarivanje želja?

Probudio se tog jutra, nakon što se isključio alarm, ustao i sve mu je izgledalo čudnovato visoko: radni sto je visok, lavabo je visoko, nekako je uspio da ga dokuči držeći sa za ormarić, ali kada se ispravio i pogledao u ogledao, imao je šta vidjeti: nešto zelenkasto s sićušnim očima, dlakavo, zurilo je iz ogledala u njega. Prestravio se i odjurio nazad u spavaću sobu. Zgledao se i vidio zelenkasto dlakavo tijelo i nožice.

Kako će ga prepoznati supruga i djeca? Hoće li ga gađati jabukama ili umlatiti oklagijom? Pitanja su mučila profesora K., gusjenicu. Kako im reći da je to on, voljeni muž i otac?

Nekako je uključio telefon svojim nožicama i ukucao u pretraživač: pretvarrrane u giiiishenicuuu isllllusssstva. Međutim, samo je u rezultatima pretrage dobio nešto poput ovog: Čudo prirode – kako se gusjenica pretvara u leptira?! Ni traga o iskustvu pretvaranja čovjeka u gusjenicu.

Probao je malo drugačije: ppppppprrrrrrrretvvarame u iiiiiiiinnnswekkkkttttaaaa. Kad ono izbaci tekst sa onlajn enciklopedije: Insekti. Bio je očajan. Sjetio se Kafkine priče. Hoće li i on završiti kao Gregor Samsa? Čitajte u nastavku…

Onda su iz dječije sobe došli njegovi kćerka i sin. Ugledaše ga, zavrištaše i pobjegoše u svoju sobu i zaključaše vrata. Zaustio je, ali ništa osim krkljanja nije dolazilo iz njegovih usta. Čuo je plač prigušen zatvorenim vratima.

Počeše ga sustizati i drugi problemi – bio je gladan. Otišao je do frižidera, ali nije mogao svojim nožicama otvoriti vrata. Tražio je po kući bilo šta što je moglo utoliti glad koja je rasla. Nekako se pope na kuhinjske elemente i nađe nekoliko jabuka u zdjeli. Jeo je kao prava pravcata gusjenica – proždrljivo. Vratio se u krevet i prilegao, zurio u zid i nadao se da je u košmaru.

Probudio ga zvuk kućnog zvona i lupanje na vratima. Njegova kćerka je otrčala i otključala ih, jer se njegova supruga vratila s posla. Čuo ju je kako pita: „Gdje je?“ „U vašoj sobi“, odgovorila je kćerka. „Jesi l’ zvala babu?“ „Jesam, ali ne javlja se.“ Supruga je poslala kćerku da bude s malim bratom u njihovoj sobi dok ona pregleda kuću. Utvrdila je da su njegove cipele tu, u hodniku, kao i jakna. telefon mu je onlajn. Slutnje su pristizale, ali razum nije mogao to prihvatiti – da je ta gusjenica zapravo on.

Obje su se užasavale insekata, posebno žuželjica. Kako da se suoče s velikom gusjenicom? I to gusjenicom koja je, izgleda, član porodice. Njegova supruga je zaplakala. A onda je zatvorila i zaključala vrata spavaće sobe gdje je ležao profesor K., odnosno gusjenica.
Onda im je stigla poruka na viber: „Zzzzoo saaaaaann ja“. Porodica je razmišljala šta da uradi s njim: da ga utamane lopatom i njegove dijelove ubace u peć. Zazidati ga u dimnjak ne bi bilo dobro jer bi se mogao javiti kada policija bude ispitivala, gdje je nestao poznati profesor K.!? I tako su ga njegovi ukućani proveli besanu noć razmišljajući šta da urade. Da li su ga mislili zgniječiti ili samo izbaciti, da li bi se brinuli o njoj, kao kućnom ljubimcu, ostat će tajna.

Narednog jutra se probudi profesor K. Ustao je i uhvatio za šteku. Vrata su bila zaključana. Pokuca. Čuo je oprezne korake kako idu hodnikom. Njegova supruga je otključala vrata i lagahno ih otvorila. Pred njom je, kao čovjek, potpuno nag, stajao glavom i bradom njen suprug profesor K. Ona ugleda kako sunce probija kroz ljubičasto-crna krila izrasla iz njegovih leđa.

*

Čuo sam da prosvjetni radnici u Turskoj ne mogu svjedočiti na sudu i da ih penzionišu kada napune 50 godina. Ovu priču je ispričao nepouzdan pripovjedač – prosvjetni radnik.

___________________________________________________________

MIRZA HERCO rođen je 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina) kao srednjoškolski profesor. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu „Školegijum“ i na portalu Mreža mira.
Objavio zbirku priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023)
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu i za najbolji neobjavljeni rukopis.

POSLJEDNJA PJESMA

„Znaš li da je Toma dolazio na Banjevac“, kazao je meni Miki dok smo razgovarali u vrijeme kada je film nazvan po velikom pjevaču bio na vrhuncu popularnosti.

Iskreno, meni su odmah pala napamet opća mjesta iz brezanske kulture pamćenja: kako je u Hotelu pjevao pola godine i živio Duško Kuliš, pa Jašar Ahmedovski, kako nema ko nije tu pjevao sa jugoslavenske folk scene. Znate one priče o lagodnosti života u Jugoslaviji (mogao si slobodno spavati na klupi u parku – niko te nije smio dotaknuti, s jugoslovenskim pasošem si mogao obići čitav svijet a da te niko ne pretrese na carini), takve priče vjerujem da ima svaki grad, pa i ova moja Breza. A ljudi koji to pričaju, ne znam da li su jugonostalgičari ili samo nostalgičari koji se prisjećaju svoje mladosti, ali današnji zvjerinjak sigurno odudara od duha kolektiva koji se gradio u našoj socijalističkoj prošlosti.

U mojoj ličnoj povijesti, Hotel je mjesto gdje smo mi, maturanti brezanske gimnazije, proslavili matursko veče i gdje sam, skupa s Mikijem izašao pred publiku, moje školske drugove, profesore i zvanice, i pokušali odsvirati pjesmu „Nije mene, dušo, ubilo vino rumeno“, a nismo imali pojma o muziciranju. On je „svirao“ klavijature, a ja bas-gitaru, naravno, inspirisan Steveom Harrisom i povikao sam: „Come on, everybody!“ Tome svjedoči i videokaseta s proslave.

„Kako to“, upitah.

„U blizini mog dede je živio Tarik A. koji je volio Tomu i bio je jaran sa mojim amidžom Husom, jer su bili ista generacija“, nastavi Miki. „Tarik je doživio tešku saobraćajnu nesreću na Karauli vozeći se autobusom iz pravca Kladnja. Imao je težak lom noge, možda u koljenu, ne sjećam se više tačno.“

Oporavak nije tekao dobro, odnosno zakompliciralo se do te mjere da je plinska gangrena počela zahvatati nogu. Ljekari su mu predložili amputaciju noge, a za šta on nije htio da čuje. On je imao tada 24 godine i kako je život bez noge, koja svakako odumire, za njega izgledao strašniji od smrti, ne mogu sebi da objasnim.

Stanje se i dalje pogoršavalo i, nakon odbijene alternative, saopćeno mu je da mu je preostalo oko pola godine života.

Ipak, imao je tri želje koje je htio ispuniti prije smrti: izgraditi kuću, oženiti se i da mu Toma uživo.

Rodbina i komšiluk se podigoše i izgradi se za dva mjeseca. Narod je pomagao, svako koliko je mogao: materijalom, snagom i vještinom. I oženi se.

Niko ne zna kako je priča došla do njega, ali dan-dva prije Tarikove smrti se na vratima novosagrađene kuće pojavi Toma da pjeva čovjeku na samrti. Šta je pjevao, to ne znam. Možete sami da odaberete.

Ti, čitaoče ovih redova, možda ne vjeruješ da se ovo stvarno dogodilo, ali ja ti ne mogu ničim garantovati. A da se priča uklapa u legendu o Tomi, uklapa.

__________________________________________________________

MIRZA HERCO rođen je 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina) kao srednjoškolski profesor. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu „Školegijum“ i na portalu Mreža mira.
Objavio zbirku priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023)
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu i za najbolji neobjavljeni rukopis.