U TOJ VJEČNOSTI
U toj vječnosti moji su roditelji, brat i sestra, mnogobrojni rođaci,
djedovi i bake i ostala rodbina.
U toj vječnosti moji su mnogi prijatelji i dokazani neprijatelji.
U toj vječnosti moji su učitelji i profesori, autori pročitanih knjiga,
ratnici, konobari i konobarice, prodavači i prodavačice,
i slučajni poznanici, vojskovođe i ubojice, mučitelji i njihove žrtve.
Neznane osobe površno upoznate u raznim zemljama svijeta,
različitih nacionalnosti i vjera.
U toj vječnosti dočekat će me svi oni koji je nastanjuju otkad o njoj postoji
ova biblijska priča.
U toj vječnosti s roditeljima ću plemenitije nego što sam u životu,
sa sestrama i bratom isto tako, a i s rođacima ću imati vremena za opuštanje,
mnogo više nego li na Zemlji.
U toj vječnosti prijatelje ću uključiti u programe ljubavi, s njima i neprijatelje.
Svima ću pokloniti pažnju kakvu nisam u svojoj zemaljskoj svakodnevici.
Bit ću anđeo i bližnjem i nepoznatom.
Jer, u toj vječnosti neće biti žurbe, stresa, obveza i zadataka,
ni umora, ni bolesti, boravaka u ambulantama, iščekivanja specijalističkih
pregleda, operativnih zahvata, briga, strepnje. U toj vječnosti bit će
samo vječnost oslobođena od svega zemaljskog i ljudskog. Neće biti grijeha,
bit ću u njoj savršen do savršenstva.
U toj vječnosti, istina, neću, možda, gledati kako rastu trave i šume,
kako teku rijeke i kako dišu jezera, mora i oceani. U toj vječnosti
sve će zvijezde biti moje kuće,
neću ih iz nje gledati kao treperave točke,
i neću se iz nje gledajući sunce i mjesec više pitati
što su te točke, i čije su. U toj vječnosti cijeli kozmos bit će moje carstvo,
ja u njemu jedini vladar uz pomoć onog koji ga je stvorio i onih koji ga
s njim nastanjuju za vječnost.
Što ću u toj vječnosti kad u njoj obavim sve za vijeke vjekova, još ne znam.
Kad se u njoj od svega toga umorim i kad se vratim dosadi kao i u životu.
Što ću u toj vječnosti kad shvatim da povratka iz nje nema,
kad u njoj ne budem imao nikakvih novih uloga, ni to ne znam.
U toj vječnosti ostaje mi samo ta jedna opcija za nastavak u njoj:
vječnost, vječnost i vječnost.
A što ću kad i vječnost izgubi svoj sadržaj, i kad i ona prestane biti
vječnost, također još ne znam.
Hoće li tada nastati neka druga vječnost, ona što nije biblijska, kršćanska,
koja je hinduistička, budistička, ili mnogoboška, možda?
U kojoj ću vječnosti tada nastaviti biti, i to je nepoznato.
Tko će me u novoj vječnosti dočekati, i s kim ću se u njoj družiti,
to je pitanje svih pitanja.
Ali, zar je to bitno. Bez obzira na sve rečeno, bit ću i tada vječnost,
i bez obzira na sve neizrečeno, bit ću vječnost
u svijetu onoga u koga sam vjerovao. Bit ću vječnost čiji ću
sadržaj ponovno otkrivati i upoznavati,
dugo, dugo, cijelu vječnost koja nikada neće promijeniti
to svoje ime.
Zato nimalo ne strahujem što ću i u vječnosti,
zajedno s njom, bez obzira na to
čijeg svjetonazora i vjere tada bude,
doživjeti nešto posve obično: svoj konačni kraj.
I konačno saznanje da sam smrtan.
Da, zapravo, uopće nisam vječan.
***
NEDOVRŠEN ČOVJEK
I Biblija i Talmud i Kur’an kažu: On je Božje čedo.
Darwin im proturječi: On je evolucije djelo.
Nije savršen, tko zna hoće li ikad i biti. Nedovršen,
još se i ne približava savršenstvu. Korakom sporim
kroz povijest uglavnom vrluda. Što na putu
svom teškom ne može umom to i dalje ostvaruje
svojim najsigurnijim alatkama, oružjem i oruđem,
mržnjom i destrukcijom.
Upotrijebio atomsku bombu,
bio na Mjesecu, svakodnevno nešto snimao
u svemiru i slao na Zemlju.
Ponavljao greške stoljećima, ni svojim vrhunskim
saznanjima još ih ne otklanja.
Bio u raju, prognan iz njega zajedno sa svojom Evom.
Još od epohe Pleistocen do epohe Holocen iz razdoblja
ere Kenozoik, prema Darwinu, razvija svoj razum
kao Homo sapiens. Nedovršen i u tom smislu, još uvijek
svoj razum ne koristi razumno i u korist svijeta
u kojemu živi. Razum mu pomaže da širi svoju
nadmenost, umišljen da je sve stvorio on, odbija
priznati da je nešto stvorio i netko drugi.
Svakodnevno gazi svako slovo i Biblije i Talmuda i Kur’ana
taj moćni još nedovršeni čovjek, jednako uvjeren
da je stvorio sam sebe. Njegova je evolucija
vrlo spora, a njegov se Stvoritelj njezinom napretku
i dalje samo smješka. Dižući glavu nebu,
nedovršeni čovjek uzvraća mu smiješak.
I ništa ne govori.
Ima sve što je vladaru svijeta potrebno,
a sve koristi krivo, pametno samo ponekad.
Što osvoji umom i osvijetli duhom,
to pospe i zamrači barutom,
taj nedovršeni stvor.
Veliki je i vjernik i nevjernik, ali i rasist i osvetnik,
ratnik i mirotvorac, domoljub i nenadmašen frajer.
Prošao razne Golgote na Zemlji,
koju povremeno hvali i čuva
i kao svoj jedini raj. Nakon raznih pobjeda i poraza
svugdje ostavio svoj nevjerojatan trag.
On je genij koji istražuje, tumači i usavršava
naš zagonetni i nesavršeni svijet.
Ma, veličanstven je taj naš zemaljski stvor.
________________________________________________________________________
MIRKO MARJANOVIĆ, romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književni i likovni kritičar, nakladnik i leksikograf, rođen je u Tramošnici Gornjoj (Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. godine. Objavio je knjige U ime oca i sina, 1969.; Središte, 1973.; Povijest izgubljene duše, 1980.; Braća, 1983.; Voda teče kako teče, 1984.; Topot divljih konja, 1989.; Živjeti smrt, 1996.; Fra Petar Perica Vidić, 1997.; Treći svjetski rat, 1999.; Osmjehni se i u plaču, 2000.; Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, 2001.; Čuvar obiteljske katedrale, 2011.; Zapisi o knjigama i slikama, 2012.; Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.; Strah, 2014.; Od zaborava za zaborav, 2017.; Dom blaženog djeteta, 2017 i Zašto mislim da je danas petak, 2019.
fotografija autora: Zoran Buletić
čovjek-časopis 