III
Mišićni artefakti obostrano otežavaju analizu
Boje saharskog pijeska na mom prozoru
S neba će pasti 2×600 mg crvene i 2×450 mg žute
Srednje modulirano, precizno na šoferšajbe
Pločnike i prozore, kao šafranske kiše
Pada mi i u snu, zrnato nježno, krušljivo
Ne osjeća me nelagodno, u meni bubnjevi
Audioprolapsa neizrecivih krljuština
Bez znakova fokalno zlatopisnog
U serumu mojih nezaspalih očiju
Nalaz je unutar granica normalnog
IV
Posteriorno dominantan ritam, srednje voltiran
Ventilacijski otvori pužnica aludiraju omorinu
Registracija budnosti u snu ne ulazi u zapisnik noći
Noć je glinena posuda u kojoj su valovi šiljasto izolirani
Temporalno kristalne moruzgve od vlasuljarskog znoja
Moje tijelo obarmrlo, srpko kao obezbakreni protutužnik
Pridruži mi se u simetričnim strukturama spavanja
Pretvorit ćemo se u prozračne isprepletene opne
Pater noster que est in caelis
Sanctificetur nomen tuum
Epilepsia partialis complexa
cum generalisationem sec.
V
Unutra perzeide, plavo, gromovina
Neurobalet, vlak koji ulijeće
Na peron mrežnica, staklo irisa
Rascvjetali fokusi, izvrnuti spektrumi
Topi se i okreće, iluzionist je napustio sebe
I raširio se po cijeloj sobi, duša kao plahta
Ili mokre bijele gaćice, oprane na ruke u kadi
Emajlirano nepce tuš kabine, svjetlolom
A krhotine će već netko pokupiti
Krhot u jutro, u mrak
VI
Heterotopia nodularis.
Udaljavamo se iz luke, ljuske valova
Gutaju teške, obamrle gradske zidine
Uz glasni blues brodskog motora
Lokrum ispred nas u referentnom intervalu
Game of Thrones: paunov rep
Sve bliže i bliže, tendencija soli
Sa palube gledam luku koja se približava
Tutnjava u sljepoočnicama, orkestar trepavica
U luđačkom staccatu bubnja ispred irisa
Brod se počinje vrtjeti oko svoje osi
Prvo polako pa onda sve brže i brže
Isijavanje u režnju, neuronski vrtuljak
Ispod krme more konvulzija
Potkožne vibracije, gubitak kontrole
Podivljala heterotopija, deja vu
Već sam u nekom snu ovaj otok vidio
A sada se rastapa u mlijeku sinapsi
Sve dok ne uspori, sve tiše i tiše
I smiri se na neuronskoj Lampedusi
Stigli smo.
________________________________________________________________
MIRKO BOŽIĆ rođen je u Mostaru 1982., gdje je diplomirao kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Pokretač je međunarodnog književog festivala Poligon. Piše poeziju, prozu, esejistiku, kritiku i prevodi. Sudjelovao je u njemačkom filmu “Ljudi iz struke” te predstavi “Ljudi iz struke”. Objavio je zbirke pjesama „Jedrim kroz buru“ (2001.), Bijele noći (2004.) i „Mrlje na njenim rukama“ (2012.), te roman „Kristalno zvono“ (2017.) i monografiju „Mostar iza kulisa“ (2017.). Preveden je na engleski, njemački, francuski, talijanski, slovački, poljski, mađarski, grčki, španjolski i albanski. Gostovao je na rezidencijama i festivalima u zemlji i inozemstvu, objavljen je u književnim časopisima i antologijama. Dobitnik je nagrade časopisa Opomena (2003.), Šimićeve nagrade (2000.), nagrade Zdravko Pucak (2012.) te nagrade CEI Fellowship (2014.).
čovjek-časopis 