SKLOPLJENA FONTANA
Pišem pjesmu
Nudim joj
Livade stisnute među obzore
Preskočene sutone
Rastvorene magle koje pretrčavaju
Preko željezničkih tračnica
Zakopčano drveće i usamljene ulične svjetiljke
Komemorativne večeri i neistraženo vrijeme
Topot konjskih kopita i kihanje kašljave kiše
Razbjesnjeli ton uvrijeđenog kontrabasa
Riječi koje se ne znaju vratiti u piščevu glavu
Imenicu koja uzgaja lica, drskost da prijeti zidovima
Ne, nije to vrijedno papira
Sve brišem
Ponovno pišem pjesmu
Dajem joj
Sve ulice koje imaju dvije lijeve strane
Dane koji se tako brzo izmjenjuju
Da su zbunili i godišnja doba
Raskokodakana popodneva i zakržljale večeri
Dopuštam joj da mijesi more kao tijesto
Da kao oluja premlati sve krovove i pomete sve ulice
Da plaši krezube zvijezde
Neka stanuje u zamjenici i neka raspolovi sve minute
Kalendare neka pošalje u mirovinu
Ali ni to nije vrijedno utrošenog vremena
Sve brišem
Opet pišem pjesmu
Darujem joj melodioznu jutarnju svjetlost
Sunčeve zrake da ugriju promrzle ljudske nutrine
Vodoskoke, jata galebova i rosne paukove mreže
Nudim joj zagrebačku bezvremenost i malološinjsku gustu borovinu
Toplinu vinodolskih ljeta i upornost konavoskih cvrčaka
Nudim joj mostarski mir
Da bude kao leptir kao uspavano dijete kao vjerovanje
Da bude kao ljubav i neka se zove smijeh
Neka bude mali dio punoće i neka stanuje u meni
Neka bude kao sklopljena fontana
Što?
Ne znaš kako izgleda
sklopljena fontana?
(iz rukopisne zbirke “Galaktički štit”)
***
DRAMA U TRI ČINA
Prvi čin
Priroda je nepregledni horizont
s pregaženim mravinjacima na putu
sa ljudskim zajednicama zagledanim u drskost
svijet prti svoja tugaljiva pamćenja
ne vjeruje ni razmaženom
pomahnitalom vjetru
Vrijeme je nesklono lijepim riječima
Drugi čin
Priroda je kao tijelo
doživljava se i mijenja
iz izmaštanog mira stvara spasonosni metež
korijenje joj more listovi nebo cvjetovi sunce
uranja u svoja dijagnosticirana stanja
ne odmiče se od zemlje
sa slabašnom čežnjom pod nogama
I vjerom u izričajnu lijepost
Treći čin
Priroda je u meni
gradi katnicu sa izrezbarenim trijemom
s prostranim okruglim sobama i velikim prozorima u svijet
poprima boje ljubavi boje zlata i rubina
iz proze prelazi u poeziju
kroji zvijezde prišiva ih na nebo
sve zbog prirode u meni
I lijepih riječi oko mene.
(iz zbirke pjesama “Brisanje prašine”, Matica hrvatska, 2019.)
***
MIRJANA SMAŽIL PEJAKOVIĆ rođena je u Mašićkoj Šagovini 1955., diplomirala u Zagrebu na Učiteljskoj akademiji. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
Dosad je objavila knjige Tvrda nježnost (pjesme, Zagreb 1994); Brodolom sretna svijeta (pjesme u prozi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1998); Neozbiljan život ozbiljna je stvar (aforizmi, Karlovac 2005); Mačak stihotvorac (roman za djecu, Zagreb 2013); Pet kvadrata na oblaku (pjesme, Zagreb 2013); Kratka forma dugi jezik (aforizmi, Zagreb 2015); Cvrčkova monografija (haiku, Zagreb 2015); Iznenađen dan (haiku, Zagreb 2017); Brisanje prašine (pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2019).
fotografija autorice: youtube, video still, kanal Dejana Ivankovića
čovjek-časopis 