KOLODVOR NA OBALI
Vlakom do obale putuju
studenti i umirovljenici.
Radnici su ostali pod užarenim nebom,
na svojoj samrtnoj postelji.
Noćni kolodvor budi u meni nemir,
kao da sam kriva za ovo dvoje koji sjede na tračnicama,
uvjereni da vlakovi više ne prolaze.
Mladi su, gotovo djeca,
i nekako bezazleni u svom pijanstvu.
Priča o tome kako je rađala
ostaje u meni najsnažnija uspomena.
Nisam se usudila pitati gdje je sada.
Ubrzala sam kao da žurim.
Noćni vlak je poluprazan,
klimatiziran i zatvoren.
Promiču tamni nejasni predjeli,
kao da su beskrajno daleko.
Daleko kao more kojemu se iznova vraćamo,
sve više udaljeni od broda što odlazi na zadnje putovanje.
Zakasnili smo već na polasku.
***
NOVOGODIŠNJA NOĆ
U novogodišnjoj noći
Cestu pokriva magla
Pusto je
Nitko se ne vraća
Očekujemo možda tek košutu
Kao na prometnom znaku
Ne žuri nam se
Mogli bismo autocestom do kraja
Umotani u toplinu auta
Pričamo da ne zaspimo
Nije ovo naše vrijeme za lutanje
Magla donosi slutnje
Palim duga svjetla
Što probadaju oči
Bijelog psa pred nama
Odakle se stvorio
Pitaš
Ali već je nestao
Bijeli pas na pustoj cesti
Prati me kroz noć
Kao u maminoj priči
Hoda pokraj nas nevidljiv
Ona govori
Ne osvrći se
Nestat će
Čuva li nas ili proganja
Nije rekla
***
LJETNI DAN
Ljetno jutro razbuđeno
bukom kosilica i šuštanjem prskalica.
Devedesetogodišnji susjed vraća se sa
svakodnevne duge ture biciklom.
Njegova lijepa žena odavno je umrla.
Tijelo treba njegovati kao travnjak,
korov buja i u oskudnim uvjetima.
Rad umiruje, a vijesti umrtvljuju dušu.
Negdje prodaju djecu.
Vruće je. Približava se usijanje.
Zamračit ćemo kuću, poći u toplice,
uz kavu, sok i novine
provesti dan.
***
JENA KAJKAVSKA
Zvoniju koraki
po blatu i graba zaigrani:
Napiši pesmu kajkavsku!
Kriči jastreb nad glavom,
hud na dvorišča bez piščancov:
Piši, piši, piši!
Ruopa mi misel
nad zdencom zapuščenim:
Rieči su domače gliboko
kak i sunce gore visoko.
Bi me mogle i zgreti i speči.
Naj se po selski v škuole spominati,
buš drugi red dobila,
su mi znali reči.
Prešla su ta vremena
gda se od zore do mraka
na komačeku zemle
zâse i živinu skrbele
i za druge nije znale.
Male je rieči vu tem svietu bile.
I kak da denes,
dâ su škuole minule,
za se kaj su mi v glavu naprtile,
najdem kajkavsku rieč?
Pak si mislim,
če ju ne najdem, ju zmislim.
Cieli nuovi kajkavski svet.
__________________________________________
MIRJANA MIKULEC (1959., Zagreb), diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a živi u Oroslavju. Pjesmama i kratkim pričama sudjeluje na recitalima i književnim susretima u Hrvatskoj i regiji.
Radovi su joj objavljeni u časopisima za književnost i kulturu (Vijenac, Poezija, Riječi, The Split Mind, Kaj, Hrvatsko zagorje, Rusan), književnim zbornicima te na portalima.
Dobitnica je Plakete Hrvatskog sabora kulture za prozu 2019., te više nagrada za poeziju na recitalima u Mariji Bistrici, Bedekovčini, Ludbregu, Novom Sadu i Beogradu. Za poeziju i prozu višestruko je pohvaljivana.
Članica je Krapinsko-zagorskog ogranka Društva hrvatskih književnika, Ogranka Matice hrvatske u Zaboku i Kajkaviane – društva za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine.
Autorica je pjesničkih knjiga: Koordinate postojanja (2007.), Raspukline (2011.), Stope (2015.), Nosim vrč na vodu (2021.) te zbirke priča Piši mi (2018.).
čovjek-časopis 