Tag: Mira Petrović

Bilo je to pravilo naše škole stranih jezika – kad završi semestar za odrasle polaznike, ide se ili na piće ili na palačinke ili na pizzu, da se proslavi kraj, osigura nastavak tečaja i što bolji odnosi sa svojim učenicima. Nešto što bih opisala sladunjavo manipulativnim, u ovom slučaju mi nije smetalo – na svašta bih pristajala samo da odagnam nezadovoljstvo.

Upravo sam iz nezadovoljstva oduvijek svaštarila: trenirala sportove, učila jezike; ali i spavala s momkom dobre prijateljice, tetovirala ime bivšeg dečka na podlakticu, bila nagrađena za kratke priče o sramotnoj obiteljskoj povijesti. Proslaviti kraj semestra barem nije bilo negativno; nažalost, nije bilo ni zadovoljavajuće. Našla sam se u periodu u kojem sam se gubila u količini posla, koji nije ostavljao dovoljno prostora za hobije ni druženje, a time ni za pisanje. Bez pisanja sam bila kandidatkinja za psihijatriju; već sam obojala kosu u zeleno i pušila kutiju dnevno. A kad su cijene otišle u nebo, morala sam raskrstiti i s nikotinom. Što reći? Južina me mlatila danima i – uz sve ove ostale preduvjete – mogla sam i ubiti nekog.

Čini se suvišno istaknuti da – kad je došlo vrijeme za druženje s mojom grupom odraslih polaznika – nisam bila od volje, padala je kiša, nas trinaestoro smo zbunjeno sjedili na stolicama s pićem u rukama, sramežljivi, van učionice na koju smo bili naviknuti. Planirala sam zadržati se nekih pola sata i potom se udaljiti, ali onda smo se opustili, zapili, kući me nitko nije čekao, zar nije bilo bolje ostati?

„Ja pijem da ljude učinim zanimljivim“, rekao je Hemingway, i mada ja nisam bila Hemingway, mogla sam postati. Sinulo mi je to dok sam ih slušala, pila i slušala i postavljala pitanja, a moja čaša se punila, priča granala. To da je Kristinu prevario muž, Marko je sumnjao da mu se sin drogira. Margiti je najljepše sjećanje bilo buđenje u Grand Canyonu, kad je prije dvije godine proputovala Ameriku. „A San Francisco tek – Life is beautiful, teacher!“

Meni život u to doba nikako nije bio lijep; uglavnom tmuran, s primjesama anksioznosti i pritajenog ludila. Nije tu bilo velikih novosti ni događanja. Po danu bih se pripremala za nastavu, a u popodnevnim i večernjim satima držala predavanja. Plaća je bila mizerna za današnje uvjete, pa sam živjela kao podstanarka u malom suterenu jedne obiteljske kuće i čeznula za suncem. Ustajala sam rano, išla na trčanje, potom na kavu u obližnji kafić. Moj život je gubio na sadržaju, što me činilo nervoznom, a nervoza me bez pisanja činila nefokusiranijom.

Možda sam se upravo iz te želje za novim temama koje će me centrirati počela dopisivati s tipom kojeg sam upoznala na Matejušci. Dogodilo se to mjesec dana prije mog izlaska u kafić s grupom odraslih, kad mi je jednu večer iz čista mira poslao poruku preko Instagrama: „Hey, what’s up?“

Već sam bila popila dva piva kad je mobitel zasvijetlio. Bila je to jedna od onih noći kad se ne može zaspati unatoč umoru. Serija na Netflixu je bila začuđujuće dosadna, zima je opustošila ulice, ja sam propadala pod težinom vlastite nesvrhovitosti. Ležala sam na krevetu i gledala u mobitel. Pomislila sam – zašto ne?

Zvao se Mark i radio je u dućanu autoopreme. Imala sam trideset godina, on dvadeset i sedam, i živio je s roditeljima. Kad sam ga upoznala prošlo ljeto, bio je prijatelj jednog mog poznanika, kojeg je upoznao u Londonu u sklopu Erasmus razmjene studenata. Tog ljeta mi je Mark rekao da studira ekonomiju i da svira u punk bendu. I didn’t give him a second thought, bio je posve nezanimljiv. Te večeri sam ga pitala što se događa s faksom i bendom, a on je rekao da je od faksa odustao, bend se raspao. Time to move on, rekla sam mu.

Mark i ja smo stupili u vezu na daljinu, pa smo se ševili gledajući jedno drugoga u ekran. Jednom sam nakon orgazma povikala: „I fucking love you!“ – Mark nije rekao ništa. Nakon toga se nismo čuli par dana, što mi je odgovaralo, jer nakon tako awkward situacije nisam znala kako bih ga uopće pogledala, a kamoli se pred njim skinula.

Svojim polaznicima sam tijekom našeg druženja jedva dočekala obznaniti da sam u vezi s jednim Britancem, a oni nisu skrivali oduševljenje – Ooooooh, teacher! Nije mi trebao alkohol da o njemu izmislim sve ono što on nije mogao postati. Najsmješnije je bilo to što nisam uopće htjela biti u vezi, pogotovo ne s tipom čija je soba još uvijek bila oblijepljena posterima iz njegove adolescencije. Svejedno, pričala sam im o njemu; mi smo bili ozbiljni; bila je to istinska povezanost, koja će opstati unatoč udaljenosti. Istodobno nisam bila sigurna ni koje su mu boje bile oči.

Nekoliko godina sam provela u toj školi, ali ovo je bio prvi put da je odlazak u kafić postao naša navika. Zašto bismo slavili samo kraj semestra, ako možemo slaviti kraj svakog tjedna? Dobro smo se složili, ja i moja grupa B2. Zajedno smo tražili neki drugačiji stil postojanja, odmak od zamora i mrcvarenja. Nisam znala je li to bilo povezano, ali u tom periodu sam opet počela pisati. Stalno sam čekala kad će među mojim đacima izviriti neki serijski ubojica, mazohist, neka nasilna baraba. Njihove su bile obične priče s povremenim čudaljivim detaljima, koje bih ja razradila do ozbiljnih poremećaja ličnosti.

Kad se Filip predstavio kao novi đak, jedino o čemu sam razmišljala je bilo kako ću nas napiti i odvesti doma. Bio je visok, mršav, istetoviran. Imao je predivne ruke ukrašene tintom, predivan vrat, predivan osmijeh. Onako opušten, ležeran, karizmatičan, izgledao je kao glumac iz Hollywooda. I ispalo je da je neko vrijeme uistinu proveo na studiju glume, ali kad sam ga upitala zašto ga nije završio, izjavio je da je to previše osobno. Jednako kao što je previše osobno bilo pričati što bi napravio na prvome dejtu, kakve partnerice voli, što planira raditi u budućnosti. Pitanja iz udžbenika su mi išla na ruku, ali ne i Filip. Čak i kad bismo otišli na piće, bio je suzdržan oko pojedinih tema. Nema veze, bila sam strpljiva – takvi kad padnu, trusnu bez mogućnosti povratka. Uvijek sam pazila da ne sjedne kraj dvije mlade cure, da se kojim slučajem u njih ne zaljubi. Stavila bih ga da radi u paru s dvije starije gospođe, ili s jednim od dva tipa. Kad bismo pričali, znao bi me dotaknuti rukom ili mi namignuti. Govorila sam sebi da je to dobar znak, da nas nečemu vodi ta naša dječja igrica.

Jednom sam se pravila da slušam kako Filip i Dora održavaju razgovor u paru. Nekako sam uspjela ubaciti komentar da mi se auto pokvario pa ću do stana morati pješice po pljusku. Filip se nije ponudio da me poveze, a njegov kvart je bio malo udaljeniji od mog. Njegova ulica je pisala u imeniku, moja ulica mu je bila usput.

Na Skypeu je te večeri Mark rekao da bi htio doći u Split da se napokon vidimo, ja sam samo rekla: Whatever.

Par dana nakon toga smo Filip i ja ostali sami u kafiću. Mazio me po ruci, brljao o tome kako sam najbolja profesorica koju je ikad imao u životu. Bila sam mu spremna sve oprostiti. Pričao je kako je u mladosti radio svašta; krao po dućanima, tukao se, drogirao, palio baklje na Poljudu. Sad se smirio. Sad svako jutro meditira, radi jogu, ide na trčanje.

„Sve to redom?“

Nekad mi je teško padalo ne biti podrugljiva u njegovome društvu, ali on nije primijećivao moj sarkazam. Filip je volio izmišljati, ali nisam marila. Laži me, Filipe, samo me već jednom poljubi.

„Šta znače sve ove tetovaže?“, pitala sam tada, dirajući ga po ruci.

„Šta misliš o Kseniji?“, pitao je on.

Isprva se nisam ni sjetila tko je Ksenija, a onda mi je sinulo da je to žena s kojom bih ga često povezala da rade u paru.

„Šta s njom?“, upitala sam.

„Ništa“, rekao je Filip, „uvik sa mnom flerta. Voli Daniel Day Lewisa i Al Pacina ko i ja.“

„Ksenija je udana“, rekla sam.

„Ali misliš li da bi možda pristala?“, pitao je on.„Stalno nosi one prozirne majice. S tim sisama se budim svako jutro.“

Skoro sam mu povratila u krilo.

„Sorry“, promrmljala sam tada, pokupila torbu i otišla. Teturala sam cestom pitajući se što radim, koji kurac radim.

Par dana kasnije sam pitala Marka kad će doći, ali on je stalno mijenjao temu. Shvatila sam da sam s njime počela razgovarati onako usputno, dok bih kuhala ili spremala nastavu; bio je nešto kao radio, kao televizija, konstantni šum. Što mi je Mark uopće trebao u životu? Kad god bih vidjela njegov poziv na laptopu, pomislila bih: Bože, koja tlaka! Čemu sve to? Naši razgovori? Naš small talk?

Mark i ja smo pričali samo o glupostima. Znala sam više o svojim đacima nego o njemu. Nikad ga nisam upitala: imaš li ti cilj? Imaš li snove, strahove, noćne more? Zašto ga te stvari nikad nisam pitala?

Sjetila sam se tada svog bivšeg učenika Tonija. Jednom mije rekao: „Ne mogu vam ne odgovorit – znate o meni više nego moji prijatelji i familija.“

Nedostajao mi je Toni.

Toni je jednog prosinca prodavao boriće na raskrižju kod Solina. Nekad bih tuda kao slučajno prošla i onda bismo pričali o knjigama. Imao je dvadeset i dvije godine. Nosio je veliki križ oko vrata i križ je imao istetoviran na ramenu. Izgledao je kao glavni glumac iz Corpus Christija. Volio je rap i trap i jednom mi je donio autogram Kreše Bengalke. Ja sam mu poklonila knjigu Netko, nešto, ništa Ivana Zrinušića, kojeg sam upoznala na jednome eventu u Močvari. „Lik je skroz opaljen“, rekao je Toni nakon što je pročitao knjigu. Popušili bismo joint i on bi mi čitao pjesme iz te zbirke ili one koje je sam pisao. A onda je otišao raditi sezonu i čuli smo se rijetko. Nekako sam se uvijek čula rijetko s onima koji su me zanimali.

I na našim kafanskim sastancima se društvo polako rasipalo, sve je opet postajalo rutinsko. Žalili su se na umor, na rano ustajanje, na obaveze. Fuck them, rekla bih ja i nas par hrabrih bismo otišli. Sve smo jedni drugima već rekli – pjevali smo karaoke, igrali na karte, ispričali su mi svoje priče iz djetinjstva, iz mladosti, s posla, o ljubavnim vezama, lošim mislima, svojim uspjesima. Euforija se pretvorila u depresiju. Na poslu bih se teško koncentrirala i sve manje sam se pripremala za nastavu. Moja majka je često znala reći: sklona si pretjerivanju. Svejedno, djeca su me i dalje voljela. Gledali smo filmove, slušali glazbu, razgovarali o osjećajima. Jedni drugima smo postali psihoterapijska grupa. Ili se meni samo tako činilo jer me jedan dan direktor škole pozvao u ured, rekao mi je da se roditelji i odrasli polaznici na mene tuže. Što mi je, mogu li mu objasniti?

Nisam znala što reći.

Sjela sam na rub stola, rekla da ću se popraviti.

Direktor je bio mlad i nabildan. Uvijek mi se sviđao, ali sam ga za vlastito dobro izbjegavala.

„Šta ti se događa, Sonja?“

Sonja se zvala i jedna moja dvadesetogodišnja učenica, koja me neko vrijeme neodoljivo privlačila. Podsjećala me na Zendayu u koju sam se zaljubila nakon što sam odgledala seriju „Euphoria“. Nerijetko sam zamišljala kako zadovoljavam Sonju prstima i kako joj ljubim bradavice. Uvijek je bila u tuti jer je obožavala sport, savršeno je igrala košarku. Htjela sam i ja s njom igrati košarku. Imala je predivne zube, oči tople poput meda. Bila je naivna, slatka; voljela je sva godišnja doba jer svako nosi nešto posebno, toliko je bila nevina.

„Jesi li bi?“, pitao me Mark kad sam mu priznala svoju maštariju.

U neko doba sam na nju skroz zaboravila.

„Sonja“, nastavio je direktor. „Ja znam da si ti umjetnica.“

Kad god je postojao neki problem sa mnom, on bi mi rekao da zna da sam umjetnica.

Bila sam uvjerena da je pročitao moje priče; bio je previše znatiželjan da ne potraži dijelove mene u tim riječima. Bile su na mnogim portalima; dobivala sam komentare u inbox, friend requestove, nikad to nisam razumjela niti me ikad zanimalo… nikad prije nisam imala dovoljno ni hrabrosti ni vremena napisati zbirku, odvažiti se na ukoričenost.

Direktor me zaključao svojim pogledom: „Sonja. Takve luđakinje ko ti su me uvijek privlačile… uvijek bi ih stavio na mjesto.“

„Nisam sigurna da bi smili tako pričat, direktore“, rekla sam približavajući mu se. „Govorit zaposlenicama da su luđakinje.“

Obgrlio mi je leđa, počeo mi ljubiti vrat.

„Stavite me na mjesto“, šaptala sam.

Bilo je brzo i nisam svršila. Rekla sam da dajem otkaz.

Kad sam se nakon toga vratila u stan, pokupila sam prazne i pune boce, bacila ih u veliku crnu vreću i odnijela u smeće. Usisala sam tepihe, prozračila sobu, oprala prozore. Iscijedila sam sok od naranče. Znači, tu smo, rekla sam sebi samoj. Stavila sam točku na rečenicu zadnje priče, poslala zbirku nekoliko urednika.

Navečer me nazvao Mark preko Skypea. Pitala sam ga je li kupio kartu za Split. Tad mi je sinulo da s njime radim to što radim – a što ni sama nisam znala kako nazvati – više od pola godine. On se izmotavao da nema novaca, ne može tražiti slobodno, majka mu je bolesna. Odglumila sam da sam ljuta, baš sam se pjenila.

„Hoćeš li doći ili nećeš?“, ponovila sam.

„Neću“, rekao je on, na što sam ja odvratila da ga nikad više ne želim vidjeti.

„Sonja“, ponovio je on par puta, ali poprilično mlohavo.

„Fuck you, Mark“, dodala sam za dramatičnost. „Have a nice life.“

Fuck it, Sonja.

Došlo je vrijeme da se rodi iznova.

– s natječaja ZA najbolju GORKU priču “Marija Jurić Zagorka” 2023, uži izbor –

_________________________________________________

MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost. Predaje engleski jezik, sudjeluje u izradi europskih projekata, drži edukacije za nastavnike. Piše prozu i ponekad poeziju. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (“Vranac” 2015., “Ulaznica” 2016. i 2021., “Kritična masa” 2019.). Objavila je roman “Divljakuše”. Živi u Splitu s najzahtjevnijom psicom u gradu i šire.

„Ubit ću se ako me ostaviš“, rekao je Duje i zgrabio me za zapešće.

Ostavila sam ga iduće večeri, ali nije se ubio.

Moja najbolja prijateljica Anđela se nakon razvoda vratila iz Zadra u rodni Drniš s jednogodišnjom curicom. Stan u Splitu sam dala u najam podstanarima – momku i curi s dva rotvajlera, kojima zbog pasa nitko od iznajmljivača nije htio pružiti priliku. Njihovi Nela i Bubi su ih slušali bolje nego Boga apostoli. Rekla sam im da stan mogu renovirati kako god žele, kad se jednom vratim da mi bude neprepoznatljiv. S Anđelom sam digla kredit za malu kuću na dva kata u centru Drniša. Kao prevoditeljica nisam bila vezana za mjesto, a i selidba mi nije bila problem. U neko doba svog života sam shvatila da rutina ubija mogućnost ljepote; da je najvažnije biti rolling stone.

U Drnišu sam se zaljubila u popa – iz drugog puta jer sam se u njega zaljubila i na dan kad je vjenčao Anđelu i Zorana. Nakon mise je rekao: „Napokon mogu zapalit! Čestitam, mladenci!“ Cigareta mu je bila u ustima prije nego što je uopće skinuo svećenićku halju. Bio je najveseliji na tome piru, a Duje je pristao sa mnom zaplesati tek kad je osjetio ljubomoru.

Don Mate je bio visok, mršav, pričljiv. S njim sam dobila sve osim seksa, a seks mi ionako nije bio potreban. Spolni odnos je za mene bio suvišan i s Dujom i prije njega i nakon njega. Nekoć sam mislila da zbog tog nedostatka seksualne želje sa mnom nešto nije u redu, a onda me odjednom nije bilo briga.

Potrajali smo tri godine, što mi se sada čini previše. Kad sam ga tek upoznala, bio je zanimljiv. Radio je kao arhitekt, puno je putovao, volio je fun facts, pa bismo redovito pobjeđivali na kvizevima. Znao je redatelje svih filmova koje je pogledao i točnu godinu kad je neka pjesma bila objavljena. U to vrijeme sam htjela živjeti kao moji prijatelji i poznanici – imati posao i dečka, zajedno birati namještaj i ogovarati druge parove. Bile su to jednostavne želje koje su me zacementirale u mjestu. Duje je bio posesivan i nesiguran, opsjednut strahom da ću naći novog muškarca. Stagnirali smo; ljubav se nije razvijala. Trebalo mi je sve više osobnog prostora. Sve češće sam spavala u svome stanu, a njegove dlake u umivaoniku su me tjerale na povraćanje.

Jednog dana sam ispraznila gotovo cijeli ormar, ostavila sam samo najosnovnije. Donirala sam odjeću i cipele. Jela vrlo malo, ograničila unos mesa i bacila se na povrće. U neko doba sam se prestala depilirati i sama sam šišala kosu, pa mi je frizura uvijek bila improvizirana. „I takvu te volim“, rekao bi Duje, kad bi me vidio u širokim majicama i bermudama.

Don Mate je Anđeli jedini pružio potporu kad se vratila. Razvesti se od muža, pa makar on bio neradnik, propalica, pijančina, bila je velika sramota.

„Pa jel te tuče?“

Tim pitanjem je dočekala majka.

Zoran na nju nikad nije dignuo ruku, ali bilo mu je teško pričuvati vlastitu kćer, tražiti posao i pospremati stan. Volio je izlaziti po kafićima i igrati lutriju, dobro jesti, piti i biti slobodan od odgovornosti… spavati devet sati bez da ga iznervira plač vlastitog djeteta.

Anđela je po Drnišu hodala uzdignute glave. „Moj život je samo moj“, govorila je. Možda dijete dâ hrabrosti da stvari vidimo jasnije. Anđela je uvijek bila plašljivija od mene, u službi društvenih pravila koji su je vodili kroz dane. Često sam mislila da se zato udala. Često sam zato mislila da sam trebala nešto učiniti na dan vjenčanja, spriječiti potpisivanje papira kao u filmovima.

To ljeto smo se – usprkos svim izazovima novoga života – uistinu zabavljale. Išle smo na predstave u sklopu drniškog kulturnog ljeta, na slušanje bajki koje bi čitala teta pričalica na livadi kraj Mauzoleja Ivana Meštrovića, na kupanje u Šibenik. Laura je bila najveselije dijete koje sam ikad upoznala. Stalno se smijala, onako široko, iskreno, s oduševljenjem, kakvo je u ljudima iščezavalo kako bi odrastali.

Don Mate se isto puno smijao, usprkos godinama, i imao je radoznale oči kojima bi me cijelu gutao. Rodom je bio iz Siverića. Često je bio zauzet, na večerama ili ručkovima nakon sprovoda ili krštenja, na malom nogometu s djecom, na pirevima do ranog jutra. Imao je bolji društveni život od mene i nekad sam mislila da se zato i zaredio. Stalno okružen ljudima, obasut pažnjom, tražen, voljen, poštovan. Za postati svećenikom moraš biti egomanijak, uživati u pozornosti, igrati se Boga. On je to radio nonšalantno, ljudima se nametao spontano.

Kod don Mate bih otišla nekad navečer, ili bismo ga pozvale na ručak. Bio je Anđelin prijatelj već nekoliko godina. Njegov stan je bio pun ticketa, boca alkohola i paketića cigareta. Tu i tamo koji križić. Biblija. Mogao me slušati satima kako pričam o nekom psu po cesti ili nekoj knjizi koju sam voljela. Obožavao je talijanski jezik, s kojeg i na koji sam prevodila. Kao mladić je živio u Napulju, gdje je prijateljevao s don Francescom koji ga je puno toga naučio, prvenstveno tome kako biti okorjeli pušač. Bio je zgodan u svojoj crnoj robi i s pokojom sijedom na glavi. Znao je da nisam vjernica i o tome nismo posebno razgovarali. „Važno je biti dobar“, znao bi reći. Upravo je on, u kontri sa svime što je Crkva dozvoljavala, nastojao opravdati Anđelu njezinim roditeljima, nakon što ih je „osramotila“ vrativši se u rodno mjesto bez muža. Svi susjedi su je ogovarali. Njezini roditelji nisu imali obraza otići ni do pekare kupiti kruh. Don Mate je hodao od kuće do kuće i razgovarao o tuđoj rastavi. Rekla sam mu da bih ih ja sve zapalila, sve bih ih strijeljala na ulici. Odvratio je da sam previše radikalna, zato nemam dečka i neću ga ni pronaći.

„Tip me silova kad sam imala dvadeset godina“, bilo je prvo što sam mu tada rekla.

Don Mate me gledao u šoku: „O, Bože, Sara…“

Malo sam pričekala pa nastavila: „Moj momak se ubia.“

Pa onda: „Izgubila sam dite.“

I dalje: „Ja sam ti zapravo lezbijka.“

„Ti mene samo zajebavaš“, rekao je don Mate kad se napokon pribrao.

„Pretpostavka je bila i ostala majka svih zajeba“, rekla sam, „zato triba pazit šta govorimo.“

Anđela se u neko doba počela dopisivati s bivšim iz srednje škole, koji je živio u Austriji i radio kao programer. Ante je bio u braku, ali njih dvoje su nedavno obnovili kontakt preko Facebooka kad joj je Ante lajkao profilnu sliku. Anđela se zaplela u emocionalnu vezu na daljinu. Pričali su preko skypea i jedan drugome pokazivali svoju djecu. Ante je bio Anđelina velika ljubav u četvrtom razredu srednje škole. On je tad bio na drugoj godini fakulteta. Anđela nije bila spremna na prvi seks i on se udaljio. Kad bismo se svi zajedno našli na piću, bio mi je simpatičan, draži od Zorana. Ali ni jedan ni drugi nisu valjali, samo sam jednoga pročitala prije drugoga.

Jedan dan je Anđela došla do mene i rekla da će se Ante razvesti od žene jer želi biti s njom. Doselit će se iz Austrije u Hrvatsku, digitalni je nomad i ne drži ga mjesto. Rekla sam joj da se to neće dogoditi, a ona se naljutila. Govorila je da sam ljubomorna jer sam sama – nikad neću imati nikoga tako tvrdoglava, dlakava, s lošom frizurom i bez make upa.

„Na ovome svitu najlakše je nać muškarca“, odvratila sam na tu paljbu. „Pitanje je kakvoga.“

Rekla mi je da kao i uvijek puno filozofiram.

Taj tjedan je svaka živjela u svome stanu. Nismo skupa pile kavu, niti smo kuhale ručak jedna za drugu, niti smo pravile kolače. Za vikend sam otišla s don Matom na koncert Parnog Valjka na Sustipan i plesali smo skoro cijelu noć. Neplanirano sam dobila menstruaciju i hodala s krvavom mrljom na kratkim zelenim hlačicama, tražeći neku od mojih splitskih prijateljica koja će biti budna i posuditi mi tampon. Onda smo se sjetili benzinske postaje koja je radila 0 – 24. Putem smo pričali o moći i veličini žene. Don Mate je poput svih velikih muškaraca prijašnjice i današnjice i budušnice vjerovao da je žena dar od Boga, sistema, čega već, u svrhu rađanja i osiguravanja ljudske vrste i nečije loze. Žena je reproduktivna mašina – zato je treba staviti na pijedestal i diviti joj se. Voljela sam se svađati s don Matom. Nekad mi se činilo da me to čak palilo.

Našu raspravu je prekinuo Duje, negdje na cesti između Marjanskog tunela i Poljuda, pojavio se pred nama kao prikaza. Udario je don Matu čim ga je vidio.

„On je pop, budalo!“

Od svih ljudi sretnemo mog ludog bivšeg, eto ti što ti je Bog.

„Koja si ti prostakuša“, rekao je Duje na to i pljunuo na pod. Don Mate se naljutio i opalio ga po nosu. U Drniš smo se vratili krvavi i jedan i drugi. Anđela je očistila njegovo lice, stavila mu flaster na obraz. Pomirile smo se prešutno jer se nismo mogle ne smijati toj večeri. Laura je isto bila budna pa smo se do jutra svi četvero igrali. Don Mate je u zoru izašao iz kuće koju su posjedovale ne jedna nego dvije žene i nitko mu nije rekao ništa. Gledala sam ga s prozora kako hoda po gradu, pozdravlja ljude, mazi djecu po kosi.

U neko doba je Anđela shvatila da Ante neće ostaviti svoju suprugu, ali nije mi htjela priznati da sam imala pravo. Kad je jedno jutro usputno ubacila da je ta priča gotova, napravila sam joj čaj i kolač od marelica jer joj je to bilo najdraže. Otpratile smo Lauru u vrtić, ona se vratila na prijašnje radno mjesto u školi, a ja sam počela raditi na jednom velikom projektu. Sve u svemu, život je bio dobar. Vikendom bismo išle na izlet u obližnja mjesta, nedjeljom bi ona s Laurom otišla na misu, a ja bih kod don Mate provela večer. Bila sam zadovoljna, ako je to uopće bilo moguće. Nisam htjela imati djece, ali imala sam Lauru. Nisam htjela imati momka, ali imala sam don Matu. Lauri sam mijenjala pelene, uspavljivala je, čitala joj priče i puštala glazbu, išla s don Matom na kavu. Nisam znala jesu li o nama pričali. Nije me bilo briga. A onda sam dobila ponudu za posao u Milanu na dvije godine, koju sam odmah prihvatila. Don Mate mi je rekao da moram ići, bez da sam ga išta pitala. Isto tako mi je rekao da me neće prestati voljeti – čekat će da se vratim iz Milana. Nisam znala što je mislio da će se dogoditi tada.

***

MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost te radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju, razmišlja o tome da postane trenerica za pse. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima (Arteist, Strane, Mogućnosti, Zvona i Nari, Rukopisi, The Split Mind…).
Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. i 2018. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. za priču The Face.
Dobitnica Vranca – 2015. za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“ te druge nagrade na natječaju Ulaznica 2016 i 2021.
Godine 2019. bila je u finalu nagrade Prozak.
Neko vrijeme je objavljivala kratke priče na književnom portalu Anna Lit kao kolumnu pod nazivom „Izgubljena u tridesetima“. Njezin roman „Divljakuše“ pohvaljen je na natječaju Trećeg trga te je 2020. objavljen u izdanju Nove Poetike.
Živi u Splitu sa svojom „psicom“ Lotom koja je budi ujutro u pet i uči kako iskoristiti dan.

Počela sam vrlo rano. S jedanaest, dvanaest godina, zatvarala bih se u sobu i po nekoliko puta dnevno. Klečeći, na trbuhu, na leđima, na boku, sve sam isprobala. A kako sam odrastala, otkrivala sam druge varijacije na temu – u tušu, dok sjedim, stenjući, bez glasa; jedino što je ostalo vazda nepromijenjeno bio je osjećaj krivnje i srama.

Vjeroučiteljica je cijeli sat znala govoriti protiv, na radost svih nas koji bi jedva dočekali da je na račun toga zafrkavamo. Aaaa, znači vi samo s mužem? A prije njega? A ona bi se crvenjela i govorila i dalje, govorila, govorila, bila je to vječita tema njenih strastvenih monologa.
Kad je došao red na krizmu, svećenik je o tome pričao još i više. Rekao bi čovjek da se radi o najvažnijim prodikama koje će svijetu donijeti prosperitet i blagostanje. Na satima pripreme, za oltarom, na ulici, morali smo zapisivati u notes. „To su stvari koje se rade s drugom osobom – muškarac sa ženom, žena s muškarcem. Kad se njih dvoje ožene.“

Krešo Bulj ima ženu i dvoje djece. Ne znam što radi s njom, ali sviđa mi se ono što radi sa mnom. Kad se vratim iz naporne noćne smjene, a on dođe u pauzi za posao, ne mislim na spavanje bez obzira na umor. Odjenem čistu odoru medicinske sestre, a on želi da ga tučem po guzi jer je kao srčani bolesnik pojeo nešto zabranjeno. Meni je to bezveze, ali svatko ima svoje kicks. Glavno je da me dobro poševi.

Kad sam kao mala masturbirala, svaki put bih čekala na nešto loše da mi se dogodi. Sve te priče o Božjoj kazni i o deset Božjih zapovijedi nisu me mogle zaobići. Ne psuj. Ne sagriješi bludno. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga. Ali činilo mi se da svatko može željeti. Kako isključiti želju? I mada nisam voljela ni vjeroučitelje ni svećenike, izuzev jednoga koji mi je uvijek davao bombone, njihove priče o osveti, paklu i vječnom prokletstvu su me proganjale. Tako bih svaki put nakon što bih se dirala po tijelu, a pogotovo nakon orgazma kojeg mi je postajalo sve teže izbjeći, razmišljala što će mi se ružno dogoditi, zašto već jednom ne prestanem s tim slabostima i tako spriječim neki neminovan zlokobni scenarij. Nikad ne bih prošla lišo. Ili bih dobila loše ocjene, ili bih se posvađala s mamom, ili bi mi propali planovi za vikend. A kako sam se odrastala, kazne su bivale veće – ne bih prošla ispit, nešto bi mi se dogodilo psu, saznala bih neku nemilu vijest. Sve sam to pravdala svojim grešnim ponašanjem kojem se nisam mogla oduprijeti.

Ni ispovijed nije pomagala. Dugo sam ostala vjerna šaputanjima na neudobnom kušiniću dok skrušeno klečim i nabrajam. Deset Oče naša, deset Zdravo Marija. „Mi kontroliramo vlastito ponašanje“, upozoravao me svećenik kroz prozorčić s rupicama. Nije znao intenzitet mojih poriva, zbog kojih sam u toj dobi zgroženo shvatila da bih to mogla napraviti s bilo kim.

U svom relativno kratkom životu – sada imam trideset i pet – imala sam par momaka, ali strašno su me živcirali. Biti u vezi bilo je komplicirano; trebalo je slati poruke, izmjenjivati nježnosti, komentirati filmove, uvažiti tuđi glazbeni ukus, biti na raspolaganju. Morala sam biti majka, prijateljica, divljakuša, tješiteljica, ne biti previše bolja ni previše gora, pametnija ili gluplja. Odvajati vremena za nešto što me nije ispunjavalo i u čemu nisam pronalazila ni dovoljno sebe ni gušta. Htjela sam učiti, usavršavati se, manje kuhati, nisam se voljela prilagođavati. Moj posao je odgovoran, ja sam odgovorna, ne mogu još i doma pucati od odgovornosti. Neki bi to nazvali sebičnošću, ja stilom života. Osim toga, seks je znao biti svakakav, a o njemu je ionako teško pričati. I zamisli onda naći se u vezi s nekim tko je nevjerojatno loš ljubavnik. Ovako ga samo otkačiš.

Nakon nekog vremena sam posve odustala od dejtova i veza. Moje usputne avanture trajale su kratko, ali uvijek bi ostavile traga. Probušenu gumu, nedostatak traženog proizvoda u dućanu, odgodu kazališne predstave kojoj sam se veselila. Bile su to sitnice koje sam prihvatila kao dio života. U svoje slobodno vrijeme, koje ni sa kim nisam olako dijelila, putovala sam, posjećivala teatar i kino, išla na večere s prijateljima, isprobavala nove hobije. Živjela sam sasvim dobro, a parovi koje sam poznavala su se stalno oko nečega prepirali, svađali, dokazivali tko ima pravo i tko je superiorniji. Što će mi takve gluposti? Isprobala sam starije, mlađe, istetovirane, iskompleksirane, velike, male, s fetišima i bez, zanimljive sugovornike i one dosadne. Kazne su bile minimalne i mogla sam se s njima nositi.

Među mojim ljubavnicima jedino je Krešo Bulj oženjen. Možda mi je čak i najdraži dosad, ne znam je li zbog braka ili nečeg drugog toliko predan našim satima. Krešo je uzoran čovjek i suprug, radi na šalteru u banci, nosi vrećice starijima, brine da mu djeca idu u školu stranih jezika, na klavir i na violinu, da sa suprugom koji put ode na večeru. On nema previše vremena za mene i ničim me ne opterećuje. Odradimo svoje i potom slušamo glazbu. Zna što se događa u svijetu i nije mu mrsko slušati o mojim pacijentima. Vidimo se dva puta tjedno i oboje budemo zadovoljni nakon zatvorenih vrata.

Taj dan je Krešo Bulj bio ekstremno dobre volje. Dobio je promaknuće na poslu i došao je s bocom vina u svojoj pauzi oko jedanaest. Prilika je zahtijevala, pa sam na brzinu spremila pastu carbonaru, on je natočio vino u čaše. Pojeli smo, pojebali se, popili još jednu čašu vina. Krešo se vratio na posao, ja sam oprala tanjure, promijenila posteljinu. Malo sam prilegla jer me čekala noćna smjena. Probudila sam se oko četiri popodne. Pojela jabuku i pogledala video sa žutim prslucima u Francuskoj. Javila se majci. Na poslu nije bilo problema osim gospodina Brkljačića koji pati od PTSP-a, ali to se činilo kao stara vijest. Došao je kod nas zbog plućne embolije, no brzo se oporavljao i sve nas je gnjavio. Navikli smo. Od početka smjene me cijelo vrijeme dozivao; treba popraviti jastuke, treba pomoć da ode na vece, treba mu netko dodati daljinski. Kad je upalio televizor, malo se primirio. Gledao je vijesti i komentirao: „Za šta sam se ja borio?“

Pile smo kavu u sobi za sestre da ostanemo budne. Kao i inače, pričale smo o vezama. Marija ima momka pomorca koji nikako da je oženi, Suzanin muž ništa ne pomaže po kući. A ti, Laura? Okrenula sam priču kao što bih napravila svaki put, nešto u stilu da me Brkljačić tu večer posebno gnjavi.

„Njemu triba psihijatar, a nisu mu ga dodijelili“, komentirala je Suzana vrteći glavom. „Danas su svi prošvikali. Još i s tim ratom, nije čovik jadan kriv.“

Znao je imati ispade. Derati se zapomagati naređivati, jednom prilikom je sestri Mariji tresao ramenima jer je pire bio previše gnjecav. Naš posao je zahtjevan sam po sebi, a još te uz to nitko ne poštuje. Ja sam oštra i pomalo odsutna. S pacijentima i s doktorima. Ne mogu se dovesti u situaciju da me neki liječnik posjedne na stolicu i draška mi bradavice pred svima, kao što se dogodilo Nataliji i doktoru Mariću. Postoje granice. Tu svaka moja napaljenost staje. Na taj način najbolje obavim svoje, bez da se i s kim povežem ili nad njima sažalim. Svijet je pun sudbina. Ja utječem na ono što je u mojoj moći.

Brkljačić je zaurlao čim me ugledao kako stojim na vratima. „U pomoć, u pomoć!“, vrištao je, a ja nisam imala pojma o čemu se radilo. Pozvala sam Mariju, Suzanu, portira, nitko nije došao. Brkljačić je izgledao pomahnitalo. Bila sam glupa i krenula ga smirivati, a on je uzeo stalak od infuzije i počeo me tući, nije prošla ni sekunda, a već sam se našla na podu, branila sam se rukama, ali nije pomagalo. Naposljetku je netko dotrčao. Dali su mu nešto za smirenje, mene odveli u drugu prostoriju, imala sam porezotinu na glavi i modro oko – tješe me, dobro je, Laura, dobro, ajde, dobro si prošla.

Po zakonu je morala doći naknada. Takve stvari se ne bi smjele događati, ugrožavati život zaposlenika. To jutro sam, prema dobro poznatim procedurama, otišla na pregled i ispalo je da sam u krvi imala alkohola. Krešo Bulj i ja popili smo taj dan dvije čaše vina. Odštete najvjerojatnije neće biti jer zaposlenici ne smiju imati niti malo alkohola u sebi, da bi dobili ikakav novac kao nadomjestak za ono što se dogodi na radnome mjestu. Bila sam u bolovima, saznala da ništa od para, i samo sam sebi govorila, oženjen je, oženjen je, Laura. To nije tek obična igra prstima i ostalim dijelovima tijela. To je ne sagriješi bludno i ne poželi tuđeg ženidbenog druga. To da ima suprugu za mene je imalo isto značenje kao i činjenica da ima madež na desnom guzu. Samu sam sebe zasrala.

Brkljačić me napao u utorak, danas je četvrtak. Danas Krešo Bulj dolazi u moj stan. Točan je kao sat, još jedna stvar koja mi se kod njega sviđa. Otvaram, a on me zapanjeno gleda. „Šta se dogodilo, Laura?“

„Božja kazna“, kažem, i zalupim vratima.

***

MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost te radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju, razmišlja o tome da postane trenerica za pse. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima (Arteist, Strane, Mogućnosti, Zvona i Nari, Rukopisi, The Split Mind…).
Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. i 2018. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. za priču The Face.
Dobitnica Vranca – 2015. za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“ te druge nagrade na natječaju Ulaznica 2016.
Godine 2019. bila je u finalu nagrade Prozak.
Neko vrijeme je objavljivala kratke priče na književnom portalu Anna Lit kao kolumnu pod nazivom „Izgubljena u tridesetima“. Njezin roman „Divljakuše“ pohvaljen je na natječaju Trećeg trga te je 2020. objavljen u izdanju Nove Poetike.
Živi u Splitu sa svojom „psicom“ Lotom koja je budi ujutro u pet i uči kako iskoristiti dan.

Priča “Božja kazna” objavljena je na stranicama Gradske knjižnice Samobor, u sklopu natječaja za najbolju kratku priču 2019.

Ema leži na krevetu. Na stopalima i gležnjevima ima skorene tragove krvi.
Stavljam tanjur s pogačicama na stolić kraj njezinoga uzglavlja. Ona kaže, „nemam naviku se ispričavat.“
Par minuta ležimo u tišini, zatim se leđima oslanja o zid iza kreveta. Uzima pogačicu i jede pohlepno, kao da će joj pobjeći iz usta.
„Moramo sredit te rane“, kažem, ona me čudno gleda. Kad prstom pokažem na njezine noge, slegne ramenima, „a to“.
Vlažim ručnik vodom da ostružem krv s njezinih stopala. Potom iz ormarića uzimam bočicu nekog dezinfekcijskog sredstva. „Peče?“, pitam.
„Jadna Amy“, ignorira me Ema gledajući u poster. „Umrla je tako rano. Zašto toliko glazbenika umre rano? Cobain, Janis, svi umru rano.“
Trpa zadnji komadić pogačice u usta, kaže, „Ja ću umrit brzo.“
„Ma otkud sad to?“
„Eto.“
Some-thing in the way mmmm-mmm.
„Govoriš gluposti.“
Ema prestaje zavijati Nirvaninu pjesmu, ali ne želi me udostojiti pogleda.
„Umrit ću“, kaže, „a ništa nisam napravila. Di si bila, šta si radila… ništa.“
„Ma kako to misliš da ćeš umrit?“
Tupastost vlastitog pitanja me čudi.
„Jer je vrime.“
„Ja tebe stvarno ne razumijem.“
Ema počinje plakati.
„Šta ti je sad? Šta plačeš, je li?“
„Zanemari“, kaže ona. „Otiđi. Vidiš da nisam normalna.“
„Tko kaže da želim da si normalna?“
Brišem suze s njenih obraza. Uzimam pogačicu, pa je trpam u usta umjesto njenoga tijela. Sjedimo tako na krevetu i žvačemo, kao da smo se upravo poseksali i potom ogladnjeli. Ema pali stereo, a zvukovi Nirvane bujaju u sobi.
„Marco, vidila sam maminu pičku.“
Ona nikad ne bira vrijeme kad će nešto reći. Mogla je barem pričekati da progutam, a ne da se zamalo ugušim.
„Na mobitelu“, kaže. Ne obazire se na to da kašljem.
„Vidila sam da je poslala sliku tom nekom čoviku… I onda sam vidila i njegov kurac. Pa šta je njoj?“
Šta je tebi?
Zašto je njuškala? Sjedim i gledam je. S njom je jednostavno tako – klimavo tlo posvuda, led koji samo što ne propadne. Što dalje? Koji je napor biti kraj nje!
„Ostavila je moga tatu da bi mogla slat prljave slike drugim tipovima. Ko to radi? Ako ona neće ništa imat s njim, zašto se ja s njime ne mogu vidit?“
„Pa jesi je ikad pitala? Možda nije sve onako kako misliš.“
„Al nešto znaš?“
„Samo da trebate pričat“, pokušavam biti nonšalantan. „I ti trebaš malo slušat, Ema. Šta je ono bilo o meni i tvojoj mami, a?“
„Ma daj, molin te. Ti kao to ne želiš?“
„Stvarno pretjeruješ. I ja imam neke granice.“
„Ne želiš mi priznat al ja to znam.“
„Previše izmišljaš. I previše vičeš, previše razbijaš.“
„Vidila sam kako je gledaš.“
„A kako je to gledam?“
„Ko da joj ga želiš stavit.“
„Pa šta i da želim, jesi ljubomorna?“
„Odvratan si.“
„Ma je li, sad sam i odvratan?“
„Jesi.“
„I ti si odvratna – to šta govoriš. Šta ne razgovaraš sa Sarom? Ja neću bit dio te tvoje ludosti.“
Njena soba me guši. Nisam siguran da je ikad više želim vidjeti.
„Nije me briga za tebe“, kaže ona kad ustanem s kreveta. „Ko si ti meni.“
Che puttana maledetta.
„Ti si skroz maknuta“, kažem za pozdrav i jurim stepenicama. Ignoriram Saru koja me zabrinuto gleda. „Idem“, to je sve što joj kažem, a ona kima glavom bez teksta.
Vani pokušavam zapaliti, ali upaljač ne radi. Ruke mi se tresu. Tražim mobitel po hlačama da nazovem Franu. Sa svakim novim tu–tu srce mi silazi sve dublje u pete. Forza, forza, javi se! Ponovno dišem tek kad čujem njegov glas koji govori „ej, stari, di si?“, kao da sam na mobitel dobio svog osobnog boga koji će riješiti sve moje probleme, okrenuti novi list.
„Amo negdje večeras, ubija me dosada za poludjeti.“

_________________________________________________________________________

MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu. Radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017 i Prozak 2018 i 2019. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015., Ulaznice 2016. i nagrade Sedmica i Kritična masa 2019. Neko vrijeme je objavljivala kratke priče na književnom portalu Anna Lit kao kolumnu pod nazivom „Izgubljena u tridesetima“. Roman „Divljakuše“ je pohvaljen na prošlogodišnjem natječaju Trećeg trga te će uskoro biti objavljen u izdanju Nove Poetike.