Tag: Mina Bašić

KRATKA PRIČA MINE BAŠIĆ

proza

SAHRANA

– Emina.
Darko je ušao u sobu već spreman za posao, plava košulja je mirisala. Sjeo je na ivicu kreveta i stavio ruku na moje rame:
– Emina. Emina. Umro je Alija.
Nikad ga nije nazvao imenom, a mene je rijetko zvao Emina, pa je rečenica bila svježa, kao prve kapi infuzije kada se uliju u venu. Nisam prepoznala njeno značenje, samo me hladno probudila. U snu mi je utrnula ruka, još sam ležala na njoj.
– Koji Alija?
Sklonio je ruku, a zatim je vratio, ovaj put prijateljsku, da me nekoliko puta umirujuće potapše:
– Tvoj tata.
Darko ga nikada nije upoznao, ali je jednom, u našim dvadesetim, sjedio sa mnom na podu hodnika, dok sam ja držala slušalicu u ruci, tako da i on može čuti. Tata je govorio sa očiglednim zadovoljstvom u glasu:
– Nikad te nisam volio. Ovo mene oslobađa, znaš li ti da istina oslobađa? To i u vjerskim knjigama piše. Više sam vezan za malog komšiju iz ulaza. Mene je ranije mučila krivica, sad ništa. Pa da. Sve što sam stariji, sve više sumnjam da sam ja ustvari tvoj otac, ti si meni podmetnuta. Tvoj otac je Bodo. Znaš li ti da sam ja tebe prokleo? Očeva kletva je najgora!
Dopustila sam Darku da sluša iz osvete, jer sam znala da tata nikada ne bi govorio na taj način, da je znao da neko sluša. Pred nepoznatim ljudima, pretvarao bi se u nekoga meni nepoznatog.
– Zar nisi sad rekao da mi nisi otac! – odgovarala sam mu ljutito. Ko je Bodo?
– Bodo iz Indexa! – vikao je tata iz slušalice, dok je Darko sjedio sa licem u dlanovima – Pjesma Izgledala je malo čudno u kaputu žutom je o tvojoj majci. Ona je sašila žuti kaput od deke iz studentskog doma, midi, kad se nosio mini. Bodo je tvoj otac!
– To je odlična vijest tata – rekla sam – sad ću da spustim slušalicu i neću te više nikada nazvati. Bodo mi je puno bolji otac od tebe.
– Možete samo da sanjate, i ti i tvoja majka! Na tvoju veliku žalost, ipak sam ti ja otac. Imaš mladeže na leđima kao ja!
Darko mi je taj dan napravio mali zen vrt, tada su bili popularni. U drveni okvir se uspe čist pijesak, stavi se obal kamen ili dva i dodaju se male grablje, da grabiš kada ti je teško. Sljedeći dan je on otišao na fakultet, a ja sam u zen vrtu spalila sve zajedničke slike sa ocem. Kasnije sam se sjetila da sam njega mogla samo izrezati, jer me mama nije mnogo slikala, pa sada imam samo nekoliko slika iz djetinjstva.
– Govnar – rekla je nakon tog razgovora moja majka – Kamo sreće da ti je neko drugi otac, kao da bih ja 20 godina trpila tu hulju! Nažalost, sine, on ti jeste otac. A ono sa kaputom je živa istina: bio je od studentske deke, žut kada se žuto nije nosilo i midi kada je u modi bio mini. Zašto ga zoveš iz Australije, ja se svaki put evo ovdje razbolim i dobijem hormonski poremećaj. Kad si se kao djevojčica vraćala iz Sarajeva, svi su mi govorili nemoj je više slati tamo, dijete ti se vrati uboljeno. Sjećaš se kad si se žalila da te bole ruke?

U Sarajevu, u očevom malom stanu na Koševu, igrali smo se igre zvane stezanje ruke. Ispružimo ruke kao da se rukujemo i on tada steže moju dok mi suze ne poteku niz lice. Ja moram reći da je jači, a ako se zainatim pa neću da priznam, onda se igra nastavlja. On je, kao i majka, imao mnogo knjiga u kući, ali kada sam bila kod njega, čitala sam samo jednu: debelu, bijelu knjigu Nasrudinovih priča. Prije spavanja, tata je dolazio u kuhinju, do mog kreveta. Ušuškao bi me, poljubio u čelo i poželio laku noć. Ponekad bi razgovarali i smijali se, ili bi me pitao da mu prepričam nešto što mi se posebno svidjelo iz Nasrudina.

Motor je zagrmio u garaži i Darko je otišao na posao.
Sišla sam u kuhinju, napravila kafu i usula hranu za mačku. Potpuno ozbiljna, smrknutog lica mi je prišla da je pomilujem.
– Ne mogu, Hulia.
Probala je ponovo. Odgurnula sam je i sjela za sto. Kafa. Treba li mi cigareta? Ne treba, prestala sam pušiti. Hulia se vratila da me ogrebe. Odgurnula sam stolicu i krenula prema njoj da je ubijem. Ona je brzo šmugnula uz stepenice i sakrila se negdje, u sobama.
– Ubiću te, Hulia! – vikala sam na nju vrata istegnutog prema stepenicama.
U tuš kabini, pod nogama se skupljalo malo klupko kose. Gdje da odem?
Češljala sam se tvrdom drvenom četkom, sjedeći na kauču u tatinom stanu. Sjedio je na drugom, preko puta i posmatrao me.
– Dobro pazi gdje ćeš ostaviti tu kosu – zaprijetio je.
Izvukla sam kosu iz četke i sve skupa, četku i kosu stavila u neseser. Zatvorila sam ga. Kasnije ću baciti u kantu, kada on ne bude išao za mnom i gledao me. Otišla sam u kupatilo da provjerim jesam li zaboravila nešto od svojih stvari, on je mrzio kada u kupatilu ostane nešto moje. Sve sam dobro pregledala. Obrisala sam kadu toalet papirom i pustila vodu, zadovoljna jer sam ga ovaj put nadmudrila.
Vratila sam se na kauč. Na stolu je stajala moja četka i grumen kose.
– Šta je ovo? – pokazao je.
– To si ti stavio, dok nisam gledala – odgovorila sam s mržnjom.
– Ti lažeš, kao i tvoja majka! – Jednim zamahom ruke je srušio sve sa stola: četku, kosu i zdjelu malih, žutih bombona, okruglih, bez papira, koje su se kasnije lijepile za prste – Očisti to!
Čistila sam. Prvo kosu na dlan, na nju bombone. On je nazvao jednog od svojih prijatelja, žalio se na čir i kazao mu je kako piše novu priču koja se zove Spužva. Tata je na prvim stranicama svojih knjiga štampao kratke posvete: Emini. Majke mojih prijateljica su raznježeno plakale na usamljenu sliku mog imena na papiru.

Zazvonio je telefon, zvala je sestra. Nisam mogla odgovoriti, bolje kasnije, u porukama. Izjaviće mi saučešće i čekati da vidi kako se ja osjećam, a ja ne znam. Moja sestra ima oca koji je jasno voli, pa vjeruje u Boga. Nikada me nije previše pitala za mog. Ona i majka mi svaku godinu postave isto pitanje, neobavezno, kao da razgovaramo o starim drugovima:
– Čuješ li se sa ocem?
Odgovorim: ne čujem i nadam se da više neće pitati.
Kada sam se drugi put iz Australije vratila u Sarajevo, sestra je došla kod mene, da ne budem sama u stanu. Dva dana me nije pitala, ali trećeg, dok sam ribala kupatilo, zapitala je iznenada iz kuhinje:
– Čuješ li se sa ocem?
– Ne čujem! – Rekla sam još glasnije, jer mi je glava bila u tuš kabini, a ostatak tijela napolju.
Nastavila sam čistiti misleći, dobro, sada sam mirna, neće me više ništa pitati, ali je iz kuhinje dolazilo, još glasnije:
– Pitam, čuješ li se sa ocem?
Ljubav moje sestre i njenog oca nešto je što godinama posmatram iz prvog reda, kao navijač sa najskupljom kartom. Ako joj budem rekla nešto o tati, biće joj neugodno, a pokušaće da mi pomogne.
Javiću se Nini.

– Hoćeš li da ja odem na sahranu za tebe – rekla je Nina – Ja nisam išla svom, pa hajde da ih skupa ispratimo, o jednom trošku.
Mislila sam da je to odlična ideja. Nina će znati šta treba uraditi i šta treba vidjeti, a znaće mi ispričati kako nam je bilo. Ko zna, možda i njoj treba da sahrani barem jednog oca. Poslala sam joj smrtovnicu, ona je upitala da li da ponese neki cvijet, gerber ili kalu – od srca smo se nasmijale toj slici. Ja sam otišla napolje, da budem među ljudima, ali da ne moram s njima razgovarati.

Majka je nazvala nekoliko puta, nisam željela da je čujem. Ona će reći: šta ćeš, nisam ni ja imala oca, zatim ću slušati o njenom ocu, a o nedostatku njenog oca znam više nego o svom.
Sljedeći dan sam ipak odgovorila.
– A šta ćeš sad – rekla je majka – Nisam, bogami, ni ja imala oca, znam kako ti je.

Čekala sam Ninu. Ni Nina nije imala oca. Nije se čula s njim i nije mu otišla na sahranu. Samo ona će uhvatiti tren kada se priča završava, sahraniti Aliju umjesto mene i poslati mi malo smisla u rečenici koja joj pobjegne iz misli. Znam da joj neće biti neugodno zbog toga što su to mrtvi očevi. Ona se ne stidi, ne osuđuje i nema nimalo smisla za ceremoniju.
Sljedeći dan je javila da polazi na sahranu, da se ništa ne brinem i da će mi sve ispričati bez cvijeća, suza i uobičajenih rečenica.
Sjela sam za kuhinjski stol i čekala da se Nina javi. Hulia je prošla pored mene i nezainteresovano mi se očešala o nogu. Oprosti za ono juče, Huli, rekla sam. U evropsko proljeće, ovdje konačno zahladi i ja opet dišem. Ponekad osjećam snijeg u zraku, ali ne smijem nikome reći.
– Oprosti mi – napisala je kasnije Nina – Ovo se samo meni može desiti. Otišla sam na pogrešnu dženazu. Krenula sam sa Bara za pogrešnom povorkom, jer su danas bile tri dženaze istovremeno. Slušala sam hodžu pola sata, počela već da se lelujam uz molitve. Kad je hodža rekao hoćemo li halaliti Ahmi, već je bilo kasno. Mogla sam glasno da plačem, kad sam vidjela da to nije bio tvoj otac.

_____________________________________________________________________________

MINA BAŠIĆ rođena je 1976. godine u Sarajevu. Školovala se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj i Australiji. Diplomirala je na Odsjeku za jezike na Queensland University of Technology u Brisbaneu, u Australiji. Dobitnica je nagrade Zuko Džumhur za neobjavljenu knjigu kratkih priča. Objavljuje u australijskim i domaćim časopisima. Trenutno radi kao prevoditeljica i profesorica engleskog jezika i književnosti. Redovno objavljuje na portalu za društvo i kulturu NOMAD, s kog je i preuzeta ova priča.

KRATKA PRIČA MINE BAŠIĆ

proza

BERNHARD STRASSE

U Keln sam prvi put otišla zbog razgovora za mjesto u katoličkoj Medicinskoj školi Schwester Blandinne Ridder, koja se nalazila preko puta St. Antonius bolnice, u Ulici Bernhard. Skupila sam dovoljno novca za povratnu kartu, a Darko je iz tegle u kojoj je štedio velike kovanice, izvadio dvije: jednu za cigarete, drugu za sendvič – ako ogladnim. Darko je jedina osoba koja
je štedila u kovanicama od čak po pet maraka, i to u najobičnijoj staklenoj tegli, koja čak nije imala ni poklopac. Niko drugi koga sam poznavala u svom čitavom životu nije štedio. Na mostiću ispred glavne zgrade đačkog doma, u mršavom kaputu me čekao Ergul. Rekao je da se kod njega u Turskoj obično prosipa voda kada neko krene na važan put, ali pošto je u ukočenim prstima držao pivo, prosuo je jedan gutljaj za mnom i mahnuo:
– Emine viel Gluck, inshallah!
Drugi Turčin koji je pored njega plesao od studenog vjetra, preko zaleđenog potoka veselo viknu da u Dusseldorfu na željezničkoj stanici obavezno obratim pažnju na prozor broj 8 – jer tu ga je odveo amidža, kako bi konačno izgubio nevinost.
– Ona se zvala Jasmin, mahni jednom Jasmin od mene, najboljeg ljubavnika sa Crnog mora!
U vozu sam pokušavala da se pripremim za intervju, ali sve je oko mene bilo manje mučno. Počešljane njemačke šume i polja premazana lakricom, mokri krovovi i dva tamna automobila parkirana ispred bijele kuće, sa jednom bijelom lampom u prozoru. Zapamti da jednog dana imaš bijelu lampu u prozoru, jer je lijepo, rekla sam sebi. Zašto želite da postanete medicinska sestra? Ne želim, ali od sljedeće godine sam na ulici ako me vi ne primite. Darko odlazi u Australiju, ostajem sama. U Mostaru sam dvije godine išla u medicinsku školu koju sam mrzila, pa je logično da nastavim. U bolnici sam bila prva koja je trčala da se ispovraća, ali to nisam smjela reći majci, koja me ionako smatrala nesposobnom za život. Kao najgoru kaznu za tu nesposobnost, prijetila bi mi da me svaki dan može vratiti kući, da opet živim s njom. Sljedeće pitanje.
Na željezničkoj stanici u Dusseldorfu sam pogledala prozor sa velikim brojem 8, ali nisam mogla vidjeti nikoga. Možda je Jasmin za praznike otišla kući. Bližio se Božić i obavezni praznici, internat će biti zatvoren, a ja opet nisam imala gdje da odem. Za Kartoffelferien sam bila kod Waaffe, marokanske prijateljice, čiji se brat trljao između nogu i oblizivao gledajući me pravo u oči svaki put kad Waaffa nakratko izađe iz sobe. Njihova majka je žalila za Kazablankom i pokazivala mi slike kuće od mozaika u kojoj je rodila Waaffu i Idrisa. Jednog dana, kada se vratim svojoj kući, ja ću svojoj majci ispričati kako sam bila kod neke marokanske porodice i nisam ništa htjela pojesti – govorila mi je. Tada mi nije padalo na pamet da to jednom ispričam majci, ali sam nekoliko godina kasnije ipak ispričala, baš njoj, koristeći iste riječi, ne zbog moje moje majke, nego da ispunim proročanstvo gospođe Moussa i nekako joj se zahvalim na svim ljubaznostima potpunih stranaca, od čije dobre volje sam često zavisila. Mojoj majci se priča svidjela.
– Amina, reći ćeš mi kad budeš gladna?
Obećala sam da hoću, ali nije bila zadovoljna. Pozvala me u kuhinju, pokazala frižider, rekla nešto na arapskom i tražila da ponovim rečenicu. Ponovila sam: Ena uridu en enem.
– To znači: Ja sam gladna – tako. Sada me u dva ujutro možeš probuditi, samo gledaj da mi to kažeš polako, na arapskom, ja ne volim kada me bude na njemačkom.
Nisam je probudila u dva sata, ali je mene probudio Idriz, koga smo Waaffa i ja sikćućim šapatom istjerale iz sobe njegove sestre.
Njihov otac je gledao satelitski program i pitao pušim li, svi iz Bosne puše, jer im je teško.
– Za Bosnu je kriv Gorbačov i sile pakla, ali prvo Gorbačov i neka ti niko ne kaže drugačije! – objavio je nakon večere gospodin Moussa, koji je mnogo bolje govorio njemački od ostatka porodice, jer je suprugu i dvoje tinejdžera tek prije dvije godine doveo iz Maroka, iako nerado i slomljena srca, jer mu je uporedni brak sa Ursulom iz Koblenza propao nakon osam godina. Ostatak je na arapskom objasnio Idrisu, koji je nezainteresovano šutio. Zatim smo oboje zapalili cigaretu, a ja zlobno otpuhivala dim u pravcu Idrisa, koji nije smio pušiti pred ocem.
Waaffina majka me kasnije pozvala u kuhinju da mi, kao i sve majke, kaže kako oca ne treba shvatati sasvim ozbiljno:
– On ne zna ni šta se dešava u Maroku, a misli da zna nešto o Bosni. Vidiš ovaj park? – mokrom rukom je pokazala dječiji park ispod kuhinjskog prozora – nikada nisam bila tamo. U Kazablanci, ja znam svaki ćošak i svaku ulicu.
U dnevnoj sobi, gospodin Moussa i dalje je govorio i povremeno sam mogla čuti: Bosna, dok sam ostatak zauvijek zapamtila kao sufr, sufr, wahed.
Ljetne praznike sam provela kod prijateljice iz Prijedora. Pozvala me je kad sam joj rekla da nemam više gdje. Ona i majka provele su tri mjeseca u jednom logoru, otac i dvojica braće u drugom. Postojao je još jedan brat koji je bio u Americi i koji se više nikome nije javljao. Njen otac je ljutito slušao bećarce sa nekih starih kaseta i dopuštao mi da zapalim cigaretu s njim, dok su se ostali krili u sobi na tavanu. Gladio je mršave podlaktice, kao ugarak crne od ugašenih cigareta i ponekad čak i ljutito pjevao. Kod njih sam bila najsretnija i najmirnije sam sjedila pored njihovog oca, iako se sjećam samo jedne rečenice koju mi je ikada uputio:
– Uvijek prvo uzmi čašu vode prije nego što zapališ, to će ti spasiti pluća.
Kod prijateljice iz Kozarca sam bila slobodna sama otići u kuhinju, u kojoj nije bilo bogzna šta. Navečer smo se smijali u potkrovlju, pili kafu i budili komšiluk. Maštala sam da je njen otac moj otac, jer sam se, dok sam sjedila pored njega na polovnom, smeđem, izbjegličkom kauču, osjećala potpuno sigurno, a znala sam da me neće ništa pitati. I nije. Ponekad bi me ćušnuo u rame i bez riječi ponudio kafu, vodu, upaljač. Zaspala bih pored njegovih savijenih leđa kao porodična mačka, ne obazirući se na viku i lupanje iz kuhinje. On bi mi pokrio stopala i oko nas pravio sigurni i gusti oblak dima. Njegove sinove nisam zanimala i prolazili su pored mene kao pored neugledne rodice, jer sam im bila premršava, a njima su iznad kreveta stajali posteri oblih i nasmijanih pjevačica.
– Samo nemoj pred njim govoriti da je tata, već babo – šapnula mi je prijateljica jedno veče.
Nije mi smetalo da tatu smjesta zamijenim babom. Kod njih niko nije govorio o povratku i nisam se morala pretvarati kako i ja želim da se vratim – čekali su useljeničku vizu za Ameriku. Nisu me pitali zašto sam sama i koga nemam.
Uskrs sam provela kod bivše profesorice hrvatskog jezika, koja mi je često posuđivala knjige: u njenom stanu sam prvi put na njemačkom pročitala Einsichten eines Clowns: piščeva majka nakon rata zaboravlja da je i sama bila nacista i odlazi u Ameriku da drži predavanja o pokajništvu njemačke mladeži. Profesorica hrvatskog me upisala u internat, dodavši da drugo pametno dijete iz izbjegličkog kampa, Darko, već ide na taj Klausenhof. Njena kćerka je sa dečkom bila na Tibetu, a ona je imala mali, bijeli stan u kome me ostavila potpuno samu. Po čitav dan sam sjedila u kadi i pjevala. Sjeti se da u svom stanu imaš neku staru šivaću mašinu i orhideju, pomislila sam šetajući se gola po hladnim pločicama njene kuhinje koja je bila potpuno prazna. Čitala sam po tri knjige iz njene biblioteke istovremeno i pretvarala se da je to sada moj stan i da tako živim nova ja.
Prije nego što sam otišla na Klausenhof, jedno vrijeme sam boravila kod porodice Spehr iz Leverkusena. Dr. Spehr mi je dozvolio da spavam u sobi njegovog sina u potkrovlju, jer je njegov najstariji sin otišao sa djevojkom u Gvatemalu. Na stoliću pored kreveta je stajala njihova nasmijana slika sa skijanja, oboje su pokazivali isti razmak između prva dva zuba. Kod njih niko nije govorio o hrani, ali ni o cigaretama. Baka Spehr je radila u Crvenom krstu i jedan dan mi je donijela crni kožni mantil koji su godinama svi zvali Gestapo mantil. Kasnije je taj mantil bio moja vjenčanica.
Voz je ulazio u stanicu: 4711 Echt Kolnisch Wasser, a ja sam u žurbi postavila sebi jedno probno pitanje koje me je mučilo: Da li ste katolkinja?
Dolazio je Božić, i ja više nisam imala gdje prespavati. To sam napisala u pismu socijalnom radniku u Leverkusenu, tražeći da me smjeste u neki izbjeglički centar preko zime, ali mi niko nije odgovarao. Izašla sam iz voza, prešla nekoliko metara do platoa, pored pijanica i njihovih sivih pasa, ušla u Katedralu i zadivljeno pogledala u strop. Odlučila sam da se pomolim Bogu i zapalim sebi svijeću. Sjela sam ispred desnog oltara koji je prikazivao razapetog i bolesno mršavog Isusa iz čijih je trnovitih rana curila krv, lica u očajnom grču od boli. Stavila sam ruku u desni džep i krvnički stisla sestrinog plastičnog Garfilda kojeg sam čuvala od izbjegličkog centra u Crnoj Gori:
– Bože, pomozi mi da ostanem u Kelnu i da za Božić ispadne neki klinac i za mene. Hvala.
Razgovor je bio zakazan u četri sata, a Bernhardt Strasse sam našla lako: izađe se na stanici Weisserhauser Strasse pored Rajne, onda ulicom pravo sve dok se na lijevoj strani ne ukaže betonska kocka u kojoj su stanovale učenice Schwester Blandine Ridder Schule. Dobar dan, ja sam došla zbog intervjua. Dobar dan, ja imam intervju u 4 sata. Dobar dan, ja se zovem, ja imam intervju. Dobar dan, ja nisam katolkinja, neću da budem medicinska sestra, imajte milosti.
Schwester Raphaela se pojavila kao lik iz crno-bijelih filmova: bila je u kasnim tridesetim, visoka i lijepa kao nečija majka iz magazina. Da sam ja ovako lijepa, sigurno ne bih bila časna sestra, pomislila sam. Ispričala sam joj kako sam se prijavila jer sam već završila pola medicinske škole, taj posao me uvijek privlačio i imam solidno predznanje. Logično je za mene da nastavim tamo gdje sam stala. Ona je pohvalila moj njemački, kao i želju da nastavim sa školovanjem.
– Da li ste katolkinja? – upitala je na kraju, nakon što je odslušala moju uljepšanu izbjegličku priču.
– Nisam, ali meni to ne smeta – odgovorila sam.
– Nama je jedino važno to da vjerujete u Boga. Imate dobre šanse da budete primljeni – rekla je Schwester Raphaela mirno.
– Vjerujem – slagala sam.
Na povratku iz Bernhardt Strasse sam opet otišla u Katedralu, klekla ispred istog Isusa i rekla mu:
– Imam dobre šanse da budem primljena, hvala ti, efikasni katolički Bože – i za svaki slučaj se zahvalila sestrinom narandžastom Garfildu u džepu. Ostalo je još samo da nađem porodicu sa kojom ću provesti Božić.

__________________________________________________________

MINA BAŠIĆ je rođena 1976. godine u Sarajevu. Školovala se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj i Australiji. Diplomirala je na Odsjeku za jezike na Queensland University of Technology u Brisbaneu, u Australiji. Dobitnica je nagrade Zuko Džumhur za neobjavljenu knjigu kratkih priča. Objavljuje u australijskim i domaćim časopisima. Trenutno radi kao prevoditeljica i profesorica engleskog jezika i književnosti. Redovno objavljuje na portalu za društvo i kulturu NOMAD.

priča je objavljena u književnom časopisu Život, 1-2/2019, i prenesena uz dozvolu autorice