Tag: Miloš Petrović

Ispred Sava Centra čekam autobus iz Novog Pazara za Frankfurt. Izgledalo je kao dobra ideja da ne hvatam direktan prevoz, da ne bih ulazio odmah s ostalim putnicima, čim se motor autobusa zagrije i kondukter pregleda karte, nego da sačekam na nekoj od međustanica, da hvatam taj prolazni autobus kao obični putnik s propratnim, i tako bar ne od starta upečatljivim, prtljagom na plećima.

Nešto je posle jedanaest, bliži se ponoć, a tako i tajming za dolazak prevoza. Pored mene se raščistila sva gungula prosjaka i radnika s okolnih stanica i ostao je samo bračni par, barem mi tako izgledaju dok se usiljeno smješkaju i nešto se sitno dogovaraju, koliko mogu da čujem. Začudo, muškarac je taj koji džangriza i istu stvar više puta ponavlja. U dogovoreno vrijeme prilazi svijetlozelenkasti autobus, s povećim ptrljažnikom. Miris benzina i garež auspuha bezuspješno se rvu sa sudžucima i ko zna još kojim proizvodima, ali moraće da priznaju poraz. Uz simfoniju neuštimane hidraulike, otvaraju se vrata, na kojima se pojavljuje kondukter i kaže da su puni te da ne bi smjeli primiti više putnika. U isti glas, bračni par i ja govorimo da smo rezervisali karte, utrkujući se ko će prije u telefonu pronaći dokaz i izdiktirati brojeve pasoša te kondukteru osvježiti pamćenje. On ne mari za to, ponaša se kao da smo sami krivi što nismo autobus čekali bliže Novom Pazaru i tako se izborili za svoje mjesto. Oslovljavam ga imenom, služeći se bogznakakvim štosom, ali Tarik se ne da i zbunjen je što znam njegovo ime. Tako vjerujem, sve dok mi ne kaže da se ne zove on Tarik nego vozač, koji se u tom trenutku okreće, spušta telefon i, umalo se udavivši čačkalicom, kaže kondukteru da me pusti. S Tarikom sam imao određeni dogovor i prije rezervacije karte. Na pitanje o prtljagu odgovoram da imam samo ranac, koji još uvijek ne skidam s leđa, na šta me Tarik grdi, na opšteprisutnu začuđenost putnika, dok mi kondukter odobrava sa zahvalnim izrazom lica što sam ga poštedio deset koraka i naplaćivanja prtljažnog dinara.

Prije no što se autobus lansira put auto-puta, žena sa stanice izgrli se s, vjerovatno, suprugom, uđe u autobus, smjesti se na stepenice kod stražnjih vrata i glasno odahnu. Taj njen lokomotivski pisak naiđe na opšte oduševljenje putnica – kažem putnica jer putnici već gledaju osamdeset drugi nastavak Žikine dinastije na televizorčiću dva metra iznad glave ucveljene žene. Ona se, kao po komandi, potpuno otvara i priča sapatnicama da je jedva dočekala da krene i da će joj lakše pasti mijenjanje pelena cijeloj gerijatriji nego pranje njegovog veša, pri čemu se saputnice glasno narugaju jadniku, ali izbjegnu saučesništvo u ogovaranju muževa. Tek poneka prozbori kako je razumije i da ni njima čuvanje djece tetkinih tetaka isto tako ne pada teško.

Pauze su najgori dio putovanja. Taman pomislim da smo stigli do odredišta, a ispostavi se da smo kod još jedne puš i piš destinacije. Putnici baljezgaju, rasanjeni u nešto malo nakon ponoći, ja čekam priliku da se domuvam do Tarika i podsjetim ga na dogovor, koji je bio sve osim kretenskog ostavljanja mjesta u autobusu, a Tarik bi skoro pa sigurno moj broj blokirao i na stanici se pravio da me ne poznaje, što i ne bi bilo teško jer se i nismo lično poznavali.

Prolaze kilometri a autobusom se širi vonj tek priklanih ovaca i još neke stoke pride. Nije mi potrebna vještina prevejanog detektiva da zaključim da putnici muvaju nešto s prepakivanjem mesa, vidim kako leti kulen, sudžuk i još neke mesne izmišljotine sa sjedišta na sjedište, uz domunđavanje o gramaži dozvoljenoj da se unese u Evropsku uniju. O boksovima cigara da i ne govorim, čak jedan boks Marlbora završava u mom krilu. Iako se opirem, tvrdeći da kod sebe već imam tek načetu paklicu, putnik koji mi je robu doturio samo se nasmiješi i izdeklamova svoj proizvoljni član zakonika, prema kom ta moja paklica, još i načeta, ne ulazi u ukupan zbir onoga što namjeravam da prenesem. Minut ili dva me pecka paranoja da ću s dodatnim tovarom graničarima biti uočljiviji, ali me ubrzo utješi pomisao da možda i nije tako, i da ću u buljuku putnika s prtljazima na granici dopuštenih biti jedan od njih, dakle dio grupe. Biti u masi mi nije strano, dugo odugovlačim priznanje samom sebi da se u tim situacijama zapravo najbolje osjećam, ušuškan sa svih strana, kao da u toku noći ne mogu da se otkrijem i doživim prijatnu promrzlinu jer je tu uvijek još jedan pokrivač da me zaštiti, pa još jedan, i još jedan, sve dok se strane terena ne zamjene, a onda mi ćebad postanu omče i taman kad jednu skinem pojavi se još jedna, pa još jedna.

Zadatak koji moram samcijat da obavim jeste prilazak Tariku u nekoj od narednih pauza (a uvjerenja da će ih biti još nekoliko, iako smo nadomak granice, ne manjka mi), da ga podsjetim na naš dogovor preko telefona, tačnije, moje mucavo moljakanje da mi omogući da bez garantnog, pozivnog ili kog već pisma budem srećno isporučen preko granice. Sjećam se da se utom Tarik, na svako moje škakljivo pitanje oko nelegalnog prelaska, gušio u kašlju, što sam tumačio kao odobravanje, ali se sjećam i Tarikove predostrožnosti da u slučaju da nas neko prisluškuje grgutanje šlajma zvuči kao ometač jer pitaj boga čime se sve on, onako usput, bavi dok vozi sitne, bezbrižne švercere. Dok mu na narednom odmorištu prilazim, dođe mi na rasprertlavanje misao da je nesretnik samo puki asmatičar, da od kašlja i nije čuo sve to o čemu sam mu pričao, koja me naglo presječe. Nema nazad, čak i po cijenu da me zbunjeno pogleda, odmahne glavom i očinski preporuči da pređem na drugu stranu magistrale, stopiram kamiondžije i vratim se kući, i da svojim prilikama ne stvaram neprilike prepoštenom vozaču autobusa.

Nisam mu se ljudski ni približio, a Tarik već vadi papir iz pederuše i, kao srednjoškolka u leksikon, zapisuje sve moje podatke, zapitkuje me, i kada mu se, iz nekog razloga, ne dopada odgovor, tu rubriku u formularu preskače. U dahu mi govori da neće nikakav problem biti da sve po dogovoru odradimo, onomad sam mu rekao da idem u Beč, ali su morali da mi naplate kartu do Frankfurta da bih mogao da je izbacim pred graničare, i otklonim sumnju, i da posadu autobusa ne dovodim u problem jer im je vozna linija tranzitna te im je zabranjeno da bilo gdje nakon granice staju, pa su pauze česte da bi se putnici pripremili na dalji put bez stanke. Pruža mi formular i govori da ga graničarima samo stidljivo pokažem i to samo, ponavlja opet samo, ako budu baš insistirali, a on će me negdje u blizini Beča, gdje procijeni da je pogodno, izbaciti, uz dogovor da iskočim pri smanjenoj brzini, da se autobus ne bi zaustavljao, sve zbog pomenute klauzule o tranzitu. Gledam rubrike izgužvane hartije, koja liči na sve osim na tobože garantno pismo za ulazak u Evropsku uniju. Čak je i datum vidljiv, iako preškraban današnjim, u sramotno dalekoj prošlosti, našta Tarik reče da mu ovo nije prvi put. Priznajem da me više plaši njegovo nonšalantno ponašanje no što mi  ulijeva sigurnost, kao i to što ne priča u pletenicama već  bez ikakvog uvijanja kaže da će u slučaju bilo kakvog problema on podmazati Mađare na granici, a ja ću mu to kasnije refundirati, dok se s Austrijancima neće zajebavati i tu neka mi je bog na pomoći. Mada je, kako kaže, ta granica isto tako reda radi postavljena. Klimoglavom odobravam plan jer rezervni nemam, pružam mu, po dogovoru, sto evra, a on mi sklanja ruku i govori da mu to dam pri Beču. Čak se nađe i malo uvrijeđen, reče da se samo kurvama unaprijed plaća i da mu je u interesu da ovo isposlujemo pošteno pa da mu se javim, ako mi ovakvo nešto ili slično opet nekad bude bilo potrebno.

Na mađarskoj granici sve protiče regularno, graničari nikako da se upecaju na moj izgubljeni pogled i, znojem dlanskih vodopada natopljen, pasoš. Kada mi gospodin u kućici, na mješavini srpskog i mađarskog, kaže da prođem jer zadržavam red, mislim da je u pitanju skrivena kamera i da ću loše da završim. Ili ja ili more cigara, koje su mi putnici saborci natovarili, ili možda sudžuk, ili šta su mi već podvalili, sve je bilo na ili-ili, osim poslednjeg upozorenja graničara da će me lično skloniti s pulta ukoliko to sam ne učinim. Nikad mi udobnije prašnjavo sjedište nije bilo, želio bih da se izgrlim sa svakom grinjom i vaškom odvajkada tu nastanjenom, ne smeta mi ni da totalno utonem u flekavu jastučnicu i da kroz jutarnji vizir krmeljivog pogleda posmatram dosadna mađarska sela.

Budim se na pauzi i shvatam da sam jedini u autobusu, iza koga kulja dim. Prije no što stignem da opsujem Tarika i putnike sapatnike što me nisu probudili radi evakuacije, zatičem ih iza autobusa dok purnjaju po dvije cigare i pričaju kako su u Mađarskoj s granice ipak skinuli jednog putnika, koji je u foliju umašćenu lojem kobasica spakovao dva boksa cigara, pa su njegove zalihe iz kante za smeće, srećom nepretresane, odlučili da ispuše, jer bi smatrali grijehom da prodaju robu palog brata.

Po povratku nazad u autobus, svaki pokušaj spavanja prekida žamorisanje žena iza mene, dok verglaju riječi na njemačkom, ne sjećajući se riječi na njihovom, kao da iz žbunja žbun vade, pa govore riječi koje isto znače i na njemačkom i na njihovom – toliko sam potkovan u njemačkom, iz Otpisanih, da mogu da razaznam ima li smisla to što pričaju – i što smo bliže njemačkom govornom području njihov njemački je sve tečniji i grublji, kažem grublji jer je i akcenat skoro skinut u originalu, pa zvuče poput dvojice vojnika koji se svađaju oko toga čiji je red danas da stražari. Jedna od njih, može biti čak i ona žena s kojom sam čekao autobus, govori kako čeka priliku da se preuda negdje u Njemačkoj i da je nervira što starac koga dvori stalno skreće s teme kada pričaju o braku, iako naslednika nema, i da joj se čini da će stari gad radije svoju imovinu da ostavi državi Njemačkoj nego njoj, koja mu mijenja usrane pelene i duva u vruć pire–krompir. Koleginica iz sjedišta pokazuje uznemirenost, jer vjerovatno sličan plan ima i želi da se dokopa njemačke penzije, pa vijećaju i vijećaju, pretresaju sve mogućnosti, počevši od onih da njihove starkelje možda imaju mlađe služavke, naravno Njemice, koje ih služe dok su ove na odmoru, pa stižu i do toga da bi mogao biti razlog to što ne znaju dobro njemački jezik, pa ove lakše mogu da im se uvuku pod naboranu kožu. Začetnica razgovora, već sam skoro siguran da je to žena s kojom sam, i s njenim sada već nebitnim mužem, čekao autobus jer se primjećuje kako joj se žuri s udajom, a nikako s povratkom, kao da kod kuće ni kokošinjac nema, odbacuje mogućnost da je jezička barijera bilo kakva prepreka ostvarenju snova na krilima nasljedne penzije i stana matorog Švabe, jer ona njemački, kako kaže, parla odlično i nema nikakvih problema kada u njihovim prodavnicama kupuje hljeb; samo su joj jednom umjesto krastavaca podvalili tikvice ali ona nije bila kriva za to, radnici je nisu dobro čuli a ni matori Švabo se nije bunio, njemu je to sve isto.

Razmišljam koliko sam ipak na skali jadnosti daleko ispod svih njih na gomili. Oni su šampioni, spremni na sve, spremni da se ustroje svojim namjerama, da glume stroj umjesto osobe, čak nisu u stanju ni da glume osobu nego se po već nacrtanim šablonima ustrojavaju. Situacija koja je mene zadesila je sve samo ne obećavajuća, samim tim što sam morao da pobjegnem od sebe i od drugih u nepoznato. Uprkos tome, ne znam za splet okolnosti koji bi me naveo da se toliko ponižavam i glumim ljubav, a u trampi očekujem papire i nekakav bolji život. To razmišljanje bocnulo mi je injekciju samopouzdanja i vjeru da će na kraju ovog puta, za početak puta autobusom do okoline Beča, sve ispasti dobro. Tražim samo da uspješno pređem granicu pa da se nakon toga snalazim kako umijem. Čak i da se desi da se ne snađem, snalaziću se da dobijem priliku da se snalazim i sve tako kao hrčak u koturu sve dok se ne snađem. Skroman samo zato što nemam još uvijek priliku da se alavim.

Tarik mi se više ne obraća, čak ni pogledom, što mi i prija jer to može značiti samo da je sve pod kontrolom, iako do tančina iznova i iznova čitam papir koji mi je skrojio i na osnovu kog ni sam sebe ne bih pustio da uđem bilo gdje jer je čak i za kopiju suviše fušerski odrađen. Ali, mislim, zna šta radi, ovi ljudi oko mene znaju šta rade, totalno su raspištoljeni, iako su sa svojim pričama i njuškama dakako sumnjiviji od mene. Prilazimo austrijskoj granici, a stomak mi radi, uvija se u spirale i sluti baksuzluk. Prije toga mi rekoše da smo prolaskom kraj Mađara već sve obavili, te da ulazak u Austriju predstavlja puku formalnost, uz dodatnu olakšavajuću okolnost što smo u tranzitu, samo prolazimo kroz Austriju bez ikakvog zadržavanja te neće imati razloga da nas peglaju. Granica izgleda kao naplatna rampa, brz protok, a ni izdaleka ne vidim obrise policije, samo zelenkaste uniforme nalik onima iz gradskog zelenila, od kojih očekujem da se što prije stope s okolnim zelenišem. Automobili prolaze, a autobuse izdvajaju sa strane i, uz par minuta stanke, puštaju i njih. Kroz autobus se prolamaju tvrdnje da je to samo, i isključivo samo, zbog broja putnika, uz šalu pride da vozači autobusa ispred nas žickaju za vinjete od putnika iako bi to trebalo da je uračunato u kartu, kartu koju sam kao Sveto pismo stiskao uz sebe, sjetivši se da je Tarik nju spomenuo kao glavni argument u slučaju provjere, koje naravno neće biti, ali eto, u slučaju da do nje dođe. Alibi da mi na karti piše Frankfurt biće dovoljan austrijskim graničarima, naivnijim od mađarskih, koji slove za namćore.

Kako naš autobus prilazi, granica sve manje liči na naplatnu rampu, a ljudi oko nje sve manje na radnike gradskog zelenila. Presijavaju im se puške na ramenima, a grbovi na uniformama su uočljiviji. Slagaću ako kažem da mi polovina tijela već nije otpala i samovoljno krenula natrag, ka Mađarskoj, pa u pičku materinu odatle, na robiju ili šta god me čeka. Zakoni me nisu nikada zanimali, što je naivno jer ih često kršim, ali logično mi zvuči da će mi napakovati pokušaj nelegalnog ulaska u stranu državu pa me deportovati u matičnu državu, koja raširenih ruku čeka da mi uvali glavnicu kazne za djelo o kome još ne želim ni da govorim niti da razmišljam. Dođe mi da iskočim iz autobusa i da se blesavo šetam uz cestu, što mi, uzevši u obzir moju nevještost, ne bi bilo teško, i da izigravam izgubljenog hipi turistu oduševljenog asfaltom i serpentinama, da izvadim telefon kao da je vrhunski foto-aparat i njime fotografišiem travnjake okolo, da bi me policajci smatrali izgubljenim slučajem, a samim time i izgubljenom osobom, pa bih tako i bio tretiran. Nema nazad, skupljam muda u šaku, a žvrljotinu koja je trebalo da izigrava moje garantno, propusno ili kakvo već pismo, guram u stražnji džep, uz nadu da je džep bušan i da će papir doputovati skroz do članaka, iz čiste preventivne obzirnosti, da me pri eventualnom pretresu ne bi uzeli za totalnog idiota i na već postojeći prekršaj dopisali i vrijeđanje njihove inteligencije. Posmatram Tarika kao Mesiju. On se ne okreće, tek se ponekad uhvati za glavu objema rukama, pa ih brže–bolje spusti na volan da ne bismo, i doslovno, otputovali u kanal. Rulja oko mene se komeša, preostale zalihe cigara i mesnih prerađevina vraća u štekove, pošto su ih prethodno raspojasali, zatim vade svoje ausvajs hartije i, kao djeca pred kontrolni, preslišavaju se.

Grlica bi bila heroj naspram mene, vjerovatno bi imala nekakvu reakciju, makar fiziološku. Zaleđen i slijepljen uz sjedište, čekam egzekuciju, mada bi njihov zatvor djelovao kao banja naspram onog koji me čeka kod kuće. Tarik pokušava da otvori vrata, pa da nam dželat uđe, ali mu se kao za vraga dugme zaglavljuje te se on nonšalantno – jer se kvarom smatra samo ono što se ne može silom popraviti – laća šrafcigera i, poput prekaljenog obijača, razdvaja čeljusti mehanizma, a vrata se otvaraju bez prepoznatljivog piska. Na stepenicama autobusa pojavljuje se mladić, jedva da je punoljetan, obučen u, sada već jasno vojničku, uniformu. Čantra nešto na njemačkom, a Tarik mu na njemačkom jeziku, ali tarzanskom dijalektu, odgovara. Momak djeluje uplašenije od nas dok drhtavim prstićem šara po spisku putnika. Uzvikne: Frankfurt!, a mi kao po komandi svi podigosmo ruke. Ne znam da li mu je bilo sumnjivo to što pedesetak ljudi putuje baš samo u jedan grad. Iako pokušava, navodeći okolne gradove, mi se dostojanstveno držimo Frankfurta, kao šira rodbina iz pripizdine koja je krenula na svadbu daljeg rođaka u još dalju metropolu. Traži dodatnu dokumentaciju od Tarika, a meni prolazi kroz glavu da je bolje da mu izvadi i broj šasije i garanciju za brisače, sve sem mog pozivnog pisma. A moguće je da ni ostala pisma saboraca s kojima je u talu nisu uvjerljivija. Natežu se dobrih petnaest minuta dok Tarik kao keca iz rukava ne izvuče piruetu ka nama i, uzvikom koji liči na jauk, zamoli nas da izvadimo karte. To i radimo, ličimo na potplaćene poslanike i dižemo ono što se od nas traži, uz prijekorne poglede i psovke ka onima koji umjesto karte ponovo dižu praznu ruku. Vidjevši da se sad lomi, sad ili nikad, sad na gurku prolazimo ili se upravo sad pretvaramo u rikverc brigadu i jašemo ka svojim vukojebinama, halabučemo o tetkama koje nas na peronima čekaju, poslove koje u Frankfurtu imamo, novcu neophodnom za putovanje, koji nas tek na kraju puta čeka, a mladi vojničić izbezumljeno gleda, liči na janjca neophodnog ovim veselim svatovima, vraća Tariku papire i rukom pokazuje da krenemo.

Opštenarodno veselje je sačekalo stotinak metara, tek toliko da zamaknemo granici, a onda rijeke pršute i rakije zaploviše sjedištima. Preznojeni Tarik glumi hladnokrvnost, objašnjava da nije bilo razloga za strepnju te da je mladić običan šaran koga je lako preveslao, a pritom smo naletjeli baš na dan kada mladi vojnici mijenjaju graničare na nekoliko sati u vidu obavezne prakse. Da li je to zaključio iz razgovora s momkom ili izmislio, nikada nisam saznao.

Posada autobusa kao da je ringišpilska mafija koja je sklopila ugovor s lokalnom privatnom ortopedijom: ludačkom brzinom nas izbacuje na proširenjima auto-puta, ne gaseći motor, tek toliko se uspori da se jadničak zakašlje a putnik izlijeće i u doskoku hvata prtljag bačen iz ruku kvoterbeka konduktera, očigledno spremnog za ovakve situacije jer je sve iz gepeka i spoljašnjih džepova autobusa prebacio u svoj improvizovani bungalov za spavanje desno od Tarikovih nogu. Ne znam tačan redoslijed ispadanja te zrikim ka Tariku, a on mi klimoglavom poruči da se spremim. Putnici saborci mi objašnjavaju da smo na obodima Beča, u nekakvom spoljašnjem becirku, sjećam se da mu je dvocifreni broj u pitanju, možda nešto oko dvadeset, i da lako iz njega mogu da se dokopam jezgra grada. Kondukter mi prilazi, hvata ručerdom za rukav i signalizira Tariku da uspori, što dobri vozač i radi. Potpomognut guranjem, padam pokraj bankine, a ranac me prestiže te u oblaku iz auspuha gledam u autobus koji odlazi.

Ne mogu da objasnim zašto mi je ovo trebalo i da li bih na sve to pristao da sam znao, iako sam pred polazak bio spreman na sve, doslovno na sve. Izgleda da su granice u glavi rigoroznije od državnih i da ih nije toliko lako preći. Po prvi put u životu osjećam neizvjesnost u svoj njenoj krtini, misli mi se sudaraju i vraćaju na početnu poziciju, kao što bih i ja volio da se vratim u neizvjesnost čitanja presude koja bi me čekala da sam ostao. Ovako, izvjesno je jedino to da nemam plan pred sobom i da je ogromna glupost izrečena onda kada je neko skrojio ono da je u redu slušati sebe i prema tome djelovati jer je definitivna istina da sami sebe najbolje lažemo.

Tresem ranac, užurbano hodajući iza ograde auto-puta, prateći putanju kojom je autobus prošao, a sve po instrukcijama Tarika i konduktera. Automobili, iz kojih se tek neko osvrne i pogleda u mom pravcu, neprestano prolaze. Izbjegavam susretanje pogleda s putnicima, te stotinkice koju brzina druma dozvoljava, dajući im do znanja da odbijam svaku vrstu saradnje jer bi me ona mogla dovesti do neželjenog stopiranja i sjedišta nekakve dobre dušice, a takva bi se u nekom od stotina automobila sigurno mogla naći, držeći se još uvijek utabanih instrukcija.

Nailazim na proširenje za benzinsku pumpu, malu i za naše prilike, a iz autobusa su mi njihove pumpe izgledale  ogromne. Koračam ka stražnjoj strani, vodeći se pretpostavkom da je tu klozet, i usput se molim da je prazan kako bih utrčao u njega, ali ne iz nužde nego iz potrebe da se, ako ima u njemu ogledala, samom sebi nasmijem u facu i čestitam na naivnosti koja je pretekla glupost i dovela me u pizdu materinu. I pritom mi ispraznila džepove. Hoću da pogledam u odvod sa željom da u njemu nađem nešto što liči na Tarika, i da i njemu čestitam, onako srdačno, što me je zajebao, naplatio mi kartu do Frankfurta a ostavio me na pola puta, uzeo još novca da me sprovede do Beča i pričao kako je Beč pola Balkan a pola Turska i da ću se lako umuvati tamo.

Pored klozeta sjedi buckasta djevojka u crveno–žutom kombinezonu benzinske pumpe, pije kafu i cucla cigaru kao da joj je poslednja. Kada me ugleda na tren zamahnu da baci cigaretu ali je bumerangisa natrag i poče se smijati ispuhujući kolutove dima. Na srpskom mi se obrati, reče da sam poranio i da me je očekivala tek kroz nekih pola sata. Dok sam pokušavao da se zbunim njenim automatskim zaključivanjem, pogledah oko sebe, u rijetke automobile koji su kao u lijevak upadali na benzinsku pumpu. Tarikove instrukcije su se završavale prispjećem na pumpu, nije spominjao ništa više, pa sam pomislio da me samosnalaženje neće mimoići. Nije mi spomenuo nju, djevojku koja dočekuje putnike po njegovom nalogu. Zove se Milica, ta debeljuca s mačkastim naočarima. Priča kako je došla iz nekog gradića oko Niša i da joj je Tarik pomogao prije nekoliko godina, pa s njim redovno putuje kod svojih na ferije i vraća se u Beč na robiju. Smijulji se dok to izgovora, a meni se na pomen robije stvara kamenje u zadnjim džepovima i sve je teže pratim u krmećem kasu ka odjelu za točenje goriva, njenom radnom mjestu. Tipka po telefonu, nekoliko puta poziva dok joj se konačno ne javi neko, kome govori da požuri, ali i ne mora, da će čekati on, vjerovatno, ma sigurno, misleći na mene. Čekaću, nego šta ću, cijeli život nešto čekam, obično čekam da mi neko nešto završi, a sada to ona čini. Objašnjava mi da je ovo već uigrano, da će naići njen drugar za dvadesetak minuta, jebiga, sam sam kriv što sam poranio, drugar koji radi u gradskoj čistoći, upravo kreće u smjenu, pa ću s njim do grada. Drugih automobila, kao po kazni, nema i osuđen sam na blebetanje tih dvadesetak minuta.

Leksikoniše me Milica, a ja se otimam, izvirujem ka cesti, trudeći se da prepoznam auto koji nikada u životu nisam vidio. Ispituje me o namjerama, a ja joj, pun euforije, pričam o njima, kao da ih zaista imam, kao da imam išta, osim adrese na kojoj me ništa ne čeka niti mi je išta obećano, a obećanja volim, volim da se držim za nešto dok to nešto ne nestane pa se pojavi nešto drugo za šta ću da se držim. Slatka je bila Miličica, skoro kao krofne koje neminovno svakodnevno tamani, kurtoazno mi govori da joj se slobodno javim ako mi nešto zatreba, a ja to velikodušno prihvatam i obećavam, rijedak slučaj da obećavam jer rijetko kad sam i u prilici. Diktira broj, utiskujem cifre na pola metra od nje, bez prostora za manevar namjernog promašaja za jednu da bih smanjio mogućnost da je stvarno i pozovem. Zašto bih je i zvao, njeno nametljivo ponašanje otvaralo je mogućnosti jedino izvlačenja neke koristi od mene.

Automobil se pojavljuje i Milica maše vozaču, to je to, ostaje mi samo da se ukrcam i da zaplovimo. Pri prvom koraku ka nadolazećem autu Milica mi lupa rampu preko ramena, rukom masivnijom od moje, i izusti cifru – dvadeset evra. Za njenu uslugu prespajanja veze, valjda. Na moj zatečeni pogled nadovezuje se pitanjem da nisam njen dio već dao Tariku, našta automatski odrično odgovaram, još nesvjestan u kakvu sam mrežu upao, i namah se grizem za jezik jer sam nonšalantnim odgovorom da već jesam platio, mogao uštedjeti novac. A dok ona, ako posumnja, pozove Tarika, ja ću već biti ko zna gdje. Nije mi se tih dvadeset evra ostavljalo njoj, znajući da će mi svaki, i najsitniji, apoen kasnije značiti. Kasno je da povučem priznanje, ali pokušavam da se izvučem, govorim da imam samo krupne novčanice te da ću u gradu zamijeniti i dati njenom drugaru vozaču da joj proslijedi. Blijedo me gleda, a ja nastavljam i bacam poslednji adut, da joj mogu dati i kada se budemo vidjeli, naravno, nakon što je pozovem. Krofničavi obrazi se opustiše i ona pristade na ovu opciju. Drugar joj je, za divno čudo, bio ćutljiv, osjećao sam se kao u taksi vozilu, samo me je upitao gdje da me vozi. Dobija odgovor: 13. becirk, ispred kafea Prosa. Krećemo, Milici mahne rukom, ne odvajajući palac s volana. Pored nas prolaze oznake za 23, 21, 19. i sve tako niže do zbijenih 15, 14. i 13. becirka.

Vjerovatno smo se vozili duže nego što je moj mozak procesuirao, a iskren da budem, prijala bi mi i duža vožnja. Nekako sam se tu osjećao sigurnim, makar išli direktno u provaliju. Vidim ogromnu šolju za kafu i iznad nje natpis Prosa, pakujem pinkle, auto staje na proširenju i hvatam se za bravu. Miličin drug, čije ime ne da nisam zapamtio nego nisam ni čuo, skoro pa njenim glasom progovara lozinku, traži dvadeset evra, i tek škrto nadodaje da je tarifa inače skuplja ali bio sam mu usput jer radi u 12. becirku. Divan i obazriv mladić, pomislih. Sada već pripremljen, odgovaram da sam dao Milici pedeset, a ona nije imala da mi rasitni pa će mu ona dati njegov dio a desetkom ih častim, uz priču pride da su prije njega na pumpu svratila trojica i punila do čepa s krupnijim svotama što je Milicu, jelte, iznerviralo. Divio sam se sebi kako kitim priču i kako se stvari same lijepe jedna na drugu, uz zaključak da je bitno da se ljudi samo na prvu laž upecaju, sve ostalo ide kao podmazano. Čim je čuo za bakšiš obradova se i mi se bogzna kako pozdravismo. Kao što rekoše, Beč je pola Balkan a pola Turska, bitno je dobro istrgovati i još bolje zajebati, a to sam, da je bilo sreće, morao da naučim čim sam krenuo ovamo, a ne da me kojekakvi Tarici i Milice vaćare.

Mojoj sreći nema kraja, nema više šta loše da se dogodi, nema zatvora koji me je čekao u domovini, nema više besparice, dobro, nisam baš toliko glup da vjerujem u priče krezubih baba čiji se unuci gastarbajteri vraćaju kući samo za praznike i da poprave zube, u priče da tamo daleko, preko granice, postoji zelena grana s koje se beru zelembaći, evri ili dolari, nisam izbirljiv, ma brao bih i bobice tamo po šumama, u koje ne zalaze, osim u vrijeme piknika – nedjeljom od 14 do 15 – kada su slobodni, brao bih toalet papir koji im se omakne i padne sa strane, samo da živim i preživim.

Nema više strepnje, nema ničega što već nisam okusio, nema patnje u kojoj nisam ogrezao niti okrajka koji nisam zagrizao, ma šta zagrizao, oglabao kao pas batak od prekjuče. Zakletve služe samo da bi se prekršile a ja ću svoju, ovu koju upravo dajem, da održim do poslednjeg slova. Zaklinjem se da ću biti dobar, makar i na svoju štetu, spavaću na klupi u parku jer vjerujem da će me jutro ugrijati, radiću svaki posao i biti zahvalan na bilo kojoj plati. Krenuo sam s mrtve nule i ne postoji sila, niti zakon, dovoljno čvrst da me zaustavi.

___________________________________________

MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH), živi u Bijeljini. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje je i odbranio master rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobijedio na konkursu Doma kulture Studentski grad u Beogradu za najbolju knjigu priča. Knjiga priča Ljepota lapota bila je u širem izboru za nagradu Biljana Jovanović. Naredne godine objavio roman pod nazivom Četvrt.

Balkanski gonič je njegov drugi roman.

OTPADANJE

Edvard, iskašljavajući mekane ostatke prošle noći po ivici lavaboa, pleše u nesvjesnosti kretanja do vrata, pretresa džepove vješto jer su ga godine tuđeg trkeljanja naučile da usmjerava ruke ka onome što krije, smanjujući tako sopstvenu napetost i mireći se s najgorim epilogom. Policajcima nameće milisekundu odluke, koju odbijaju i nastavljaju potragu po zadnjim džepovima, napuklim šavovima kragne, đonu, unutrašnjoj strani čarape, pa čak jedan zaviruje u pupak, na šta se Edvard zabezekne ali ostaje pribran i ne nasmije se, da mu paketić od treskanja ne bi ispao iz bokserica. Pronalazi zgužvanu cigaru, gleda u njen napuknut srednji dio i razmišlja da li će uspjeti da povuče dovoljno jako da proizvede žar ako palcem i kažiprstom prespoji kvar ili je pak bolje da oštećenu polovinu baci i pretvara se kao da nije ni postojala, a da preostalu polovinu prži punim plućima. Što jače centrira kalemljenje, duvan više curi i para već nagrižen papir. Prinese skalameriju ustima, a sebe upaljaču i poče pljuvati zrnca i vaditi ona zapala među zube, shvativši da je zapalio filter. Izađe napolje, ostavi cigaru iza sebe i, oslonivši se na lijevu nogu, misli kako će počistiti to đubre kada se vrati, a međukorak mu govori da može dobro doći sutradan, taman kada oprljeni dio filtera bude saniran prašinom.

Vrhovi planinskog mauzoleja nedostižni su njegovom pogledu, a Edvard zna da se iza nalazi voda, pa se pretjerano ne uzbuđuje jer je morska bolest nešto sa čim se nikada nije mogao izboriti, te se samo prepusti životu ljuljaške, čiji je jedan kanap od kamena. Prinosi nosu prste, da udahne miris paljevine i potom ih baci daleko iza leđa, odlučan da se ne sjeća onoga što se desilo par minuta prije jer bi ga to neminovno nagnalo da kopa po rovovima prethodnog dana. A taj put može postajati sve uži, kao čamac bez jednog vesla, dok se na kraju ne bi vrtoglav srušio na tjeme i razmišljao o toj osamdeset drugoj godini, godini koja za njega ne postoji, srećan što teoretska šansa za doživljavanje stogodišnjice čami duboko ispod dna, nedostupnog ni oštrom sidru tetoviranom na njegovoj podlaktici. U njegovim ustima skuplja se rezervoar pljuvačke, koji prazni u pravcu prolaznika, nehajno se ježeći pred njihovim reakcijama, do poslednje kapi po pločniku, da bi spreman i pristojan sačekao Stjua, koji se još ne gega s gornjeg sprata. Isto kao kada su se upoznali, dok je čekao, prvi među jednakima, da se zatvorenici iz gornjeg paviljona spuste, pa da zajedno natoče brodske posade i ćelijske rešetke zamijene onima na palubi. Stju je tada bio poslednji u vrsti, neprestano se češao i na smotri stao tačno iza Edvarda. Stju je sada zaglavljen u kupatilu, potpuno miran, s nervoznim crijevima unutar svog škembeta i balansira nogama, da ne otpadne s postolja usled cijepanja dana na pola tačno u podne. Čuo je za ovdašnje potrese koji stresu ljude i kuće sa svojih leđa, ali nije vjerovao da je panični napad samo blago utrnuće u poređenju s osjećajem koji ga je snašao. Čini mu se da je neko opasan dinamitom poskočio i odredio epicentar baš tu, pod njegovim nogama koje preduhitriše procese varenja i u zbrci ga ukrasiše toalet papirom. Kao i prvi put, Stju se konačno pojavljuje, češka se vidno manje nego lani, pali cigaru dužu od nosa, a paklicu steže pod miškom, spreman da ugašenu zamijeni, ispušenu pregazi, a pohabanu paklu obnovi čim se prilika za to razastre pred očima. Pozdravljaju se tetovažom o tetovažu i udaljavaju se od smještaja, smiješno jeftinog, s obzirom na to da je dvospratnica na minut do mora. Šalili su se da mora da je kuća ukleta, vjerovatno se u njoj neko ubio, pa se lokalna turistička agencija plaši odmazde duhova, izdaje je strancima za siću i ćuti o detaljima. Ta atmosfera ćutanja dobro se slagala s odnosom Edvarda i Stjua i sa činjenicom da, zapravo, nikada nisu pričali o razlozima svojih robija, te su se njihovi razgovori svodili na satarski precizno presječene djelove od smotre do mornarice i nuspojava porodičnog života nakon toga. Neizgovorenim riječima činili su uslugu jedan drugome, svjesni mogućnosti da bi eventualne tihe istinice i melanholična sjećanja o nekakvom ubistvu, sitnom razbojništvu, iz kojeg je rođen jedan kovčeg i hiljadu košmara ili par testisa uvučenih do grla, stvorila strah kada komšinica u papučama za galamu krene prema kupatilu jer je broj pločica srazmjeran broju reckica, kako na paketu tako i na zidu. Oni su sada heroji, to imaju i napisano, na sebi.

Na putu ka plaži strojevim korakom kljucaju o sudbinskom noktu, odrastanju na ostrvu i ratu za ostrvo, pa im nije nimalo čudno što su sada na ljetovanje nabasali na neko novo, isto ostrvo. Cijuk iz zone komfora obaveštava da su tu, na zemlji, sve dokle pecaljka može da dobaci, nema bježanja niti misli o tome jer je za kvalitetan bijeg potreban žar u petama. Ostrvljanima se on gasi čim odlijepe mošnice s butina, jer je plićak do vrata kada oluja pokuca po lamperiji malog mozga. Dok Stju obilazi trafike i nabada pantomimom riječi, Edvard spazi u njegovom džepu hartiju, čitav patrljak koji udiše svježinu džinsa. Kako su se dalje kretali tako je papir ostajao na udaljenijoj strani, pa ga Edvard nije mogao bolje pogledati. Grabuljaju pijesak prstima i, skrivajući se od potencijalnog padobranisanja, nalaze kutak tek nešto prije ćoška natkrivenog stijenom. Bez peškira se prućiše da predahnu od tahikardičnih poskočica pulsa, izazvanih šetnjom i dotrajalošču životnog materijala. Edvard jednim potezom izvadi smotani zavežljajčić iz donjeg veša, odvadi grumen zeleniji od njegovog jutrašnjeg iskašljavanja i izrezbari ga zubima. Šestice, priviknute na rabotu, krune i rendaju, proizvod upada u dlan i čeka da ga Stju ustoliči bez gledanja, samo po škripi zubne mašinerije, koja preskakanjem remena označi kraj. Opuštenom dijelu tijela Stju pridružuje i onaj čija je postava činila džep pod miškom, vadi cigaru, čvrgom je trese do pola, pa se magijom počnu boje razlivati.

Stjuart se okrenu na bok i tjelesinom, prepunom mladeža i strija, ušuška izvirujući element iz zadnjeg džepa, koji odbija otpadanje i uskače u pomor rizika da sraste sa gazdom. Hrkanje u intervalima probudi kod Edija zainteresovanost za Stjuartovu moguću džepnu tajnu, iako o tajnama nikada nisu govorili, što bi podrazumijevalo da neće ni o ovoj. S kapcima na pola koplja, čije spajanje spriječava igla uz naviku o brizi za saborca još iz osamdeset druge, Edi pilji u izvrnute krabe, koje bezuspješno pokušavaju da se dozovu u prvobitnu poziciju. Sve uže razmišlja o papiru ispod svog kolege i čini mu se da bi to moglo biti nekakvo pismo. Premda se ne razdvajaju sve do spavanja niti su ostavili ikakve podatke u smještaju pogodne za slijetanje pošte, Stjuartovo često posjećivanje trafika na krivinama može predstavljati alternativu za preuzimanje pošiljke. Ne znaju mnogo jedan o drugome, a Edi je naučio da je Stjuova sklonost mahinacijama isključivo njegova stvar i zato ga nikada neće pitati jer bi to moglo pokvariti odnos vojnika u civilu, iako penzionisanih, spremnih da ostanu ono što su i kada je u rukama kateter umjesto heklera, pa mu ostaje samo nagađanje u šaržeru.

Ne svojom voljom, upoznao je njegovu ženu, tu rumenu pojavu koja ih je ispraćala i dočekivala, dušom pušući u jedra broda. Nekoliko puta su direktno iz pristaništa spuštali žedne glave po bordelima, uz ovacije sprovodačica, dok je žena brisala suze o kecelju, koju nije stigla ni da skine do luke, srećna što je došao živ, ponovo. Na ovo, prvo putovanje bez uniforme ispratila ih je skrivajući svoje lice iza njegovog kofera, lice štavljene kože, s kojeg se moglo pročitati da je češće na njega, ispod oka, nego na tiganj stavljala zaleđenu šniclu. Stjuart je stara škola, izgleda kao neko ko na udarac palcem o kredenac reaguje dočekivanjem, kako bi bol legla na bol. Sve je to Edija odvratilo od pomisli da je žena poslala pismo, jer ako uopšte i ima ljubavi prema njemu, zasigurno zna da bi ga ovakva vrsta uznemiravanja na odmoru pretvorila u još goru verziju sebe kada se vrati. Ostala je mogućnost problema sa zakonom, ali obavezno javljanje na koje je Stjuart eventualno prinuđen negirala je činjenica da su neometano prošli carinske kontrole. Prekidi disanja i Stjuartovo meškoljenje bradom o pijesak, u potrazi za udobnijom pozicijom, u Ediju probudi paranoju, svježe izleglu iz dana koji mu nije išao po protokolu uobičajene naklonosti. Prvi put od osamdeset druge osjeća strah jer će, ako se sutra probudi a Stjuart zglajznuo natrag iz ko zna kakvog razloga, on ostati sam na ostrvu i niko neće znati šta za njega znače Foklandska ostrva, da su mu promijenila hod. Stjuart je jedina spomenica iz flote na Foklandska ostrva, njegovo ćutanje i izbjegavanje pogleda jasno govore o svemu što su vidjeli od ukrcavanja do iskrcavanja na ostrva, ostrva čiji vazduh drugačije miriše od vonja iz jazbina periferijskog zatvora i ćelija napuštenih one noći kada su njih dvojica otišla tamo kako bi opravdala svoju slobodu time što će uskratiti tuđu.

Budućnost stvorena šakama, ne rukama, klepetava svjetlost pomorskih izvjetrina i sklupčanost između nozdrva i brkova, dok zemlja grize udove i bježi od njih. Edvard se koči, butine mu niču iz hladnjače, od pokreta još uvijek barata treptajima mopsovih očiju, uglom beonjače traži Stjua par metara od sebe, dok oblačić grašastih znojnih isparenja odlazi s mišlju o lošem tripu, preprskanim sadnicama i cvjetovima ukrašenim kapama od trnja. Više se ne miče, zalazak sunca predstavlja propratnu pojavu, na koju ne reaguje jer se odvija van njega. Šuška disanje ispod naboja, možda ovako izgleda ono što do tada nije viđeno, nema prokleto ništa, čak ni snage da preklinje. Stju se budi, razgrće pješčane zastore navučene vrpoljenjem i priča tiho, za sebe, odradilo ga kao i uvijek na spavanje, nikako da savlada to. Pita se zašto naprosto nije ostao u smještaju nego se budi na jebenoj plaži upuvan toliko da ne čuje talase nego ih ima u glavi i zapljuskuju mu obale od jednog do drugog uha. Mahinalno se pipka po čelu, hladnjikavo je, par valova odbijenih se tu suše, pa ih ozeblost timari. Gleda u Edvarda, ukočenog kao svaki put, samo što mu oči sada ne igraju fliper po uljastoj površini, fiksiran je i napet, ne brine za njega jer skoro sigurno neće odapeti, takvi kao Edvard ne odapinju lako. Stju ga zna kao čovjeka prvog na šetnji, prvog na veslu, jurišnika bez barjaka, obigrao je svoj životni vijek a još uvijek je junac čija se pasmina nije izlegla, bježi bogu pred nasleđem. Otkako su se vratili, Edvard ćuti o osamdeset drugoj, pa se Stju sažali, zagrli ga i zajedno mašu Stjuovoj ženi, kako bi Edvard pomislio da nije sam. Tako i ovog puta, otputovao je s njim samo da bi zajedno ćutali o osamdeset drugoj, jer je vremenom i Stjuu ona zapala pod kožu, poput trna zagnojenog, koji svoj život živi tu, ne mareći za pincete i vazeline, dajući im tek neki lišaj otpao usput. I Stju, kada ga neko pita o osamdeset drugoj, pusti niz vodu puke generalije, svima poznate, a na putovanjima poput ovog, samo s Edvardom, može da ćuti o osamdeset drugoj.

Izvlači Stju svog crva iz pijeska, ali ne i iz čamotinje ukočenosti, smješta ga ispred sebe i gura ga, kao kolica u supermarketu. Edvard ne reaguje, pluta kaldrmom i tek klizne kada nalete na kamenčić. Za Stjua, porodičnog čovjeka, Edvard je pas vezan uzanim lancem za mušmulu na nagibu. Priroda ga vuče nizbrdo i šape mu lete dole, ali lanac drži balans, održava ga na poziciji sakrivenoj od života, od sunca, gde mušmule ne rađaju, brkati pupoljci se uzelene i vrate u maticu. Gura ga, naviknut još od iskrcavanja osamdeset druge na Foklandskim ostvima da gura, kao i tada, sadašnjeg neznanca, to čedo koje je za čitavu četu strano tijelo, ali u ratu tijelo viška ne postoji. Voze se plažom, Stju ponovo vozi jer se saputnik plaši upravljanja, njegovo je da djeluje, a predobri Stju vozi, puštajući ga da gleda. Ako se slupaju Edvard neće biti kriv, on je putnik koji se na svom životnom putu samo vozi, vožnja od koje mu često pripada muka jedini je način da ne osviće na betonu s umašćenom kanticom splačina i ugrijanim bubrezima, poput trenutka tik prije osamdeset druge, kojeg se ni ne sjeća, a taj trenutak mu je stvorio i rešetke, i vesla, i pušku, i flašu, i ostrvo, i Stjua.

Žongliraju trncima svježine i snoviđenja, smještaju se na klupicu u parkiću u pokušaju, tačno na razmeđi od plaže ka smještaju. U godinama su kada se sve radi iz dva cuga, mokrenje ima nastavak učvršćen laktovima na prozorčiću, jer kroz pet minuta stiže ponovo. Noć je pocjepana paučina, gluvo doba se bodri čašom vode, kako bi se napravio malter i sutradan pljusnuo pred ogledalom. Otkravljuje se Edi, vrti repnim koščicama po naslonu, oči mu konačno mastiljare unaokolo, srećan je što vidi Stjua ponovo pored sebe i odmah mu trenutke olakšanja popločavaju okovima pređašnje misli o misterioznom pismu, ali ih preskače, sada je srećan, sada je Stju pored njega, što znači da je tu i osamdeset druga, jedina godina za koju zna da postoji. Diže koljena ka rebrima, izuva i slaže pored sebe cipele, par brojeva veće od stopala, jer broj za njega ne postoji, kao ni istorija skrojena od cifara između čijih se razmaka kriju ratovi, vezivno tkivo istorije koju poznaje, bez kojih bi mu ona izgledala poput orgija pokvarenih satova. Stju ga posmatra, uhvaćen u koštac sa sramotom zbog mogućnosti da neki turista, ne i domorodačke hulje, ne pomisli kako opet pijani Englezi bauljaju ulicama. Ipak se ne usuđuje da opomene aljkavog Edija, psu rata nije potrebna koska da bi zagrizao onoga ko dirne u njegovu prirodnu pripadnost domu na ulici, gdje se osjeća kao svoj na svome. Da odmori oči od Edija, Stju ih matriksuje iza sebe, gdje vidi platformu pogodnu da se zapita da li ga paketić spušta niz padinu najgoreg tripa ili je samo žedan, pa se krv sliva iz mozga u nepca. Par klupica nizvodno vidi kako se baba i muškarac otimaju oko dječijih nožica, dok se dječak igra u pijesku, crta nešto majušnim preostalim udovima, kao da ne zna da su otisci na toj podlozi kratkotrajniji nego u vodi. Baba se dostojanstveno podiže, nalakti torbu preko ramena i uhvati štraftu, paralelnu s linijama svog kombinezona. Stju usisa ostatke materija ispod jezika i oko zuba, pa ih proguta, doživjevši placebo rezervisan za rezervisane i iskusne. Baba ga podseti na njegovu omiljenu Čeličnu Damu, zbog koje se oženio i bio dobar građanin, samo zato što je bio primoran da sve to bude, jer mu je oduzet prah, a umjesto olovne zavjese pala mu je na um dimna, kojom se inhalirao i sada na odmoru, na ostrvu. Muškarac s djetetom poče probijati mjesečinu čelom i udaljavati se, držeći malog za ruku. Vrativši se u prvobitnu poziciju, Stju osjeti nadolazeću migrensku erupciju, propraćenu znojnim plikovima, trže se šakama ka džepovima kako bi presušio ruke, tarući ih o hrapavi materijal.

Edi spazi u daljini muškarca i bjelinu njegovog lica, koja mu obasja rikošetom svjetlosti drugi kraj klupe uprt direktno u Stjua. Gleda svog donedavnog saborca kako drlja svoje čelo papirom, koje postaje svijetlo poput onog u vlasništvu zamičućeg neznanca. Češanje postaje histerično i Edi zna šta ga čeka, to je češanje slično onom pri iskrcavanju na Foklandska ostrva, sklapa kockice i nema šanse da ga neko može ubijediti da ovo nije bio tajni signal, moć koja će koliko sutra odvesti Stjua s ostrva, a s njim i čitavu istoriju koja postoji samo kada su obje polutke skupa, leđa o leđa naslonjene, jer bi se uklapanjem probudilo ono što je osamdeset druge zaspalo. Nema više šta da čeka niti da poštuje kodekse ćutanja i neuplitanja svoje njuške u tuđe stvari, bez njih će svakako sutradan ostati. Ustaje i namjenski obilazi Stjua iz svih mogućih uglova, kako bi izvukao prokleto pismo, tu misteriju koja će ga odvojiti od svega što jeste, zbog koje će otpasti s litice palube, bez šanse da zabije sidro i sačeka Stjua, taj brod će otploviti u nepovrat. Posle petog kruga i blage nesvjestice, približava glavu svakom džepu, ali pisma nema, jasno mu je, tajna je otišla s neznancem, nema svrhe ni da začuđenog Stjua sada išta pita jer ovaj bez dokaza, bez slova na papiru, može slagati bilo šta. Stju, već unezvjeren zbog Edijevog ponašanja, potpaljen je činjenicom da je, trkeljajući po džepovima video da je sve vrijeme od jutros sa sobom nosio toalet papir, okačen poput barjaka. Ne samo što je bio u društvu koje je moglo dobrano obrukati grb ispod njegove tetovaže, čemu i sam doprinosi svojom nesmotrenošću i širokogrudim poklanjanjem povoda babi, neznanci ili kome već drugom da priča kako su oni, Englezi teške seronje, nego je potpao pod uticaj tog istog, lošeg društva, čemu svjedoči i njegovo svojeglavo ubadanje kljuna među zatvorske rešetke bez saučesnika, pa se sada još i češe tim istim toalet papirom po čelu, dok djelići papira frcaju unaokolo, a oni čvršći ostaju slijepljeni na njegovom čelu. Timarenje kostiju lobanje završio je kada je vidio kako pregorjeli Edi još uvijek bez prestanka kruži oko njega. Odluči da pričeka koji sat, kako bi se pred samu zoru dovukli do dvospratnice, ako bude imao sreće da ne tegli Edija, i svoje spavanje tempira tačno u preklopu podneva, u slučaju ponovne detonacije, jer mu u magnovenju sve prisnije djeluje misao da se tamo, u toj jazbini, u kupatilu, zaista neko ubio. Stižu svako u svoj ćošak, Edi kalemi zaboravljenu cigaretu, uvjeren u loš ishod sutrašnjice, prži prste, iskašljava sirove grančice duvana i skrpljen zaspi tik pored vrata, da bi čuo ako Stju prvi put ustane prije njega, kako bi ga poslednji put vidio. A s njim pozdravio i svoj pređašnji život, osamdeset drugu i Foklandska ostrva. Stju uleti u kupatilo, uze papir i napravi čepove za uši, da prebrodi mogući potres, godine plovidbe u njemu izlijegoše i bisernu intuiciju samo kada je u pitanju zlo, i to zlo koje će se desiti drugima, s jedinom željom da se sutra naspava i uhvati prvi let za svoje ostrvo jer, okružen sa sve četiri strane, levitira između letenja ka novim ostrvima, povratka ženi i nesrećnom braku, mogućnosti da se ponovo ne provuče na vrijeme, te zaglavi robiju, i sprženog Edija, njegovih prećutnih priča o osamdeset drugoj i Foklandskim ostrvima.

***

MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH). Diplomirao na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde je i odbranio magistarski rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobedio na konkursu Doma kulture Studentski grad za najbolju knjigu priča.