– iz zbirke “RAPSODIJA U CRNOM”, izabrane pjesme, s engleskog preveo i priredio MILOŠ ĐURĐEVIĆ (prijevod s kineskog Denis Mair), Durieux, Zagreb, 2014. –
JIDI MAJIA jedan od najuglednijih kineskih pjesnika i kulturni radnik koji je pokrenuo brojne kulturne manifestacije, rođen je u velikoj obitelji iz naroda Yi u gorju Daliangshan, zapadno od pokrajine Sečuan. Nakon završetka četverogodišnjeg studija kineskog jezika i svjetske književnosti diplomirao je na Jugozapadnom sveučilištu za narodne manjine. U dvadeset četvrtoj godini dobio je najuglednije državne nagrade, o kojima sanjaju svi početnici u književnosti. Nakon toga službeno je priznat kao književnik. Vrlo je plodan autor, objavio je više od 40 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na više od 20 jezika u zemlji i inozemstvu. Na glasu je kao kulturalna ikona Yi zajednice (pa i čitave etničke zajednice) i kao jedan od najvažnijih međunarodno poznatih pjesnika suvremene kineske književnosti.
PODRIJETLO POEZIJE
Poezija po sebi nema podrijetlo, kao pramen magle
Ona nema boju, jer je osnova boja
Njen je jezik slobodan pad, stubište sjene
Nije uspinjanje do svršenih linija kupole.
Njen bešumni kronometar ne bilježi
Razliku života i smrti; ona se suprostavlja antipatiji
Ali i sjedinjavanju. Ne voli hodati
Gdje se logika udomila, jer to je mjesto
Koje odbija zujanje pčela, trublju pastira
Poezija je spleteni vijenac dima, sjena na papirnom prozoru
Umjesto tijela ptice
Ona je sivo pamćenje leta.
Kreće prema cilju, ali nema konačnu luku.
Ona je drugačije istraživanje govora, padanje.
Predivno je čudna, ta sredina na njenoj putanji
Ona ne može dočarati prizore iz svog pristaništa.
Zvijezde i rosa, povjetarac i svitanje odraženi su
U drhtavom sjaju duše, a to je poezija.
Ona je trajno nestajanje, mogućnost vječnog trenutka
Ona je postojanje koje ne može postojati
Poezija je zadimljena vatra žara, ona je proziran svod neba
Poezija traga za onima koje posjeduje, da slijede njena
utjelovljenja
Poezija je početak šutnje, ona poriče da je 1+1=2
Poezija ne odobrava krinke, s njom čujemo uzdahe iza njih
Poezija je trostruki dar svemira, pa i više
Ona je jesenski zrak koji cijepaju zrikavci, zlatna kapljica
Koja pada s krila grlice. Ona je cvijeće i šapat ljubavnika.
Ona je praznina ljudskog jezika, izgubljenog ili zaboravljenog.
Poezija stoji širom otvorenih očiju, nasred trga
Gleda svakog pojedinačnog prolaznika,
Zauvijek čeka i bira, koji je onaj pravi?
Poezija kaže da onaj koji je izabran
Taj nesretan ili o-tako-sretan momak – jest pjesnik!
***
PIŠEM PJESME IZMEĐU NEBA I ZEMLJE
Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer jedino s temeljem iznad sebe
Mogu pronaći željene stihove pjesme.
Ustvari, prije rođenja ovog čuda sjena vremena
Mora kroz nas proći stotine puta.
Mi smo djeca prirode, braća snježnog leoparda,
Oličenja gorske antilope, kruna dostojanstva,
Zrno vječnog smaragda na nebeskom svodu.
Možda je ovo drugo ja poput poglavice
Njegovo brončano čelo urešeno je zvjezdanim draguljima.
Želim im pisati i kad se vratim u rodnicu zemlje
Vidjeti svoje pjesme kao zlatne i srebrne kopče
Premda bezglasne, i dalje blistaju kao suze…
Oprostite mi, bogovi planine Bayan Har
Danas sam prije svitanja bdio u najljepšoj odjeći
Ne da bih kao prije sudjelovao u vašim obredima, već
Da moja pjesma bude himna ljudskim blagoslovima.
Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer sjećanje svetog orla moja je jedina visina
Dok se svjetlo i tama smjenjuju na oceanima planeta
Tko je bio taj koji te ustoličio, vječno Sunce
Učinio te neokrunjenim kraljem? Suverenom svih stvari
Dolje u temeljima ovog sna koji je postao zbilja
Bezbroj duša nekoć je zapalilo svežanj slamki vjere
Usjeklo crne prosjeke, žeđalo za dubokim rijekama.
Sva bića su bez cilja, mi smo čekali
Kamenje smo čekali, obično kamenje
Vrijeme koje čekamo ipak je zasad samo vrijeme.
Čekamo rasplet
To će zapravo stvoriti drugačiji rasplet
Naš način čekanja ubija čekanje
Obrće smisao riječi, naša šutnja viče
Novi život umire, jer zbog davne današnjice
Naša svetkovina nije za samotni dio tijela
Već za doček glasnika svjetla i topline
On je snažno zatrubio, kao jednorog ukazao se
Na zidu koji su tvorile planine oko nas
Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer moje rođenje je puko rođenje
Jer moja smrt neće biti smrt
Jer sam se vratio iz budućnosti
Nemam ime, moje ime je ime ove visoravni
Pišem pjesme između neba i zemlje
Na vrhuncima crvenih ideala. Crvenoj boji
Dat ću crvenilo, jer je moje oči ispunila suzama.
Znam, ovi su pioniri junaci čovječanstva
Veličinu njihove smrti ne može pojmiti ovo doba
Jer oni su razbili mit iz pradavnih vremena
A prije nego što se taj mit uspravio
Stvorili su mit koji pripada današnjici
Ne mogu navesti njihova imena, jer i moje je ime
Zaboravljeno u pjevanju.
Pripadnici su plemenite družine, njihove uzvišene duše
Usađene su u tijelo ove zemlje.
Priznajem, nema stiha pjesme koji može prizvati njihovo nasljeđe
A ipak želim napisati ovu kantilenu njima u slavu.
***
POGLED NA DVADESETO STOLJEĆE
Stojim na riječnoj obali vremena
Stojim na motrištu koje pripada duhu
Gledam dvadeseto stoljeće
Sada nemam suza
Radost i agonija meni su nepoznate
Kao da stojim u nepoznatom prostoru
I gledam nevjerojatan dio ljudske povijesti
Činjenica je da su i tih stotinu godina
Rat i mir uvijek bili uz nas
Prokazivanje nasilja nikad nije prestalo
Neki ljudi pjevali su o slobodi
Neki su dali život za demokraciju
Ali mnogi su trpjeli tiraniju i zlostavljanja
Činjenica je da je u tih stotinu godina
Rođeno bezbroj fantazija koje se pamte
A ipak nesreće ih pratiše u stopu
Čovječanstvo mnogih rasa doseglo je novi vrhunac civilizacije
Zbog toga smo svi plakali od sreće
Svatko u svom kutku planete
O dvadeseto stoljeće
Neki su ljudi klicali slobodi
A oči drugih bile su mračnije od mržnje
Poslalo si crnce na ulice, tražili su ljudska prava
Zatim si dopustilo pokolje i provale nasilja u njihovim zavičajima
Upoznalo nas s Karlom Marxom
S tobom smo sreli Friedricha Nietzschea
Zatim smo gledali kako je na kraju postao kršćanin
Svelo si misao divova na prazninu
I tiskalo ničije proglase kao istinu
Proširilo si fašističko učenje Adolfa Hitlera
I objavilo pacifizam mudraca Gandhija
Dozvolilo si da socijalizam pobijedi u nekim zemljama
I dopustilo da se međunarodni radnički pokret povuče
U doba koje je dalo Freudovo učenje o panseksualnosti
Veličalo si Homeinija i islamsku revoluciju
Dopustilo Martinu Lutheru Kingu da stekne svjetsku slavu
A zatim ga natjeralo da plati svojom smrću
U Africi stvorilo si diktatora Bokassu, kanibala čak
U Africi si podiglo Nelsona Mandelu – ponos čovječanstva
Preko noći srušilo Berlinski zid
A ipak stvorilo mržnju između Rusije i Čečenije
Nisi čekalo da se Arapi i Židovi uistinu pomire
Izazvalo si novi sukob i krizu na Kosovu
Dopustilo ljudima da žive u krajnjem neznanju
A zatim si ih izvrgnulo bolu i mukama AIDS-a
Dopustilo ljudima da shvate blagodati genetskog inženjeringa
I otuđilo čovjekov duh u kaosu industrije
Razvilo tehnologiju informatičkog doba
I donijelo najudaljenijim plemenima Latinske Amerike
A ipak dopustilo jednoj kulturi da zbriše drugu
Nije ti bio potreban čak ni barut
U Europu poslalo si željeni snijeg za skijanje
Ali u Kolumbiji tvoji pljuskovi su teški
Ono indijansko selo odnijele su bujice
Dopustilo si nam da s Mjeseca gledamo divnu Zemlju
Zbog tebe smo vjerovali da su svi ljudi braća
A ipak si ljude različitih vjera nahuškalo jedne na druge
I dopustilo masakre u Jeruzalemu i na Balkanu
Donijelo tehnologiju koja je omogućila transplataciju organa
A te organe ispunilo stravom zbog nuklearnog naoružanja
U New Yorku bili smo obuzeti fluktuacijama tržišta
A narodu u Africi i dalje prijete bolesti i glad
O dvadeseto stoljeće
Kad te uistinu pogledam
Vidim da si velika zagonetka
Ti si neminovnost, ali i slučajnost
Čini se da potvrđuješ prošlost
A čini se da predviđaš budućnost
Kao da te je Bog za trenutak ispustio iz ruke
I palo si na nas, mač s dvije oštrice
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961, Rab), pjesnik i književni kritičar, antologičar i esejist, studirao je pravo, filozofiju i komparativnu književnost, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i završio postdiplomski studij književnosti. Poeziju, književne kritike i eseje objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima i publikacijama, nastupao na brojnim međunarodnim književnim festivalima i seminarima i po pozivu boravio na umjetničko-književnim rezidencijama u Italiji (Civitella Ranieri, Umbertide), SAD-u (Ledig House, Ghent, NY) i Srbiji (Književna kolonija, Tršić). Sudjelovao u međunarodnom književnom programu, International Writing Program: iwp.uiowa.edu/, u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen u mnogim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak pjesničkih, proznih i teorijskih knjiga prevedenih s engleskog jezika.
Uređivao je hrvatsku domenu internetskog portala za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW: http://www.poetryinternationalweb.net sa sjedištem u Rotterdamu, kao i poeziju na hrvatskom internetskom portalu Forum: http://www.forum.tm.
Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.
Bibliografija:
– Pejzaži ili kružno traženje riječi, poezija (KOS, edicija Pegaz: Beograd, 1989)
– U zrcalu, poezija (MD: Zagreb, 1994)
– Žetva, poezija (Durieux: Zagreb, 1997)
– Uroš Zupan: Pripreme za dolazak travnja – izabrane pjesme, izbor i prijevod sa J. Ostijem (Konzor: Zagreb, 2001)
– Podnevni pljusak, književne kritike i eseji (Pop & Pop: Zagreb, 2003)
– Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije, temat časopisa Riječi, 1-2/2004 (MH: Sisak, 2004); drugo, izmijenjeno izdanje pod naslovom, Rušenje Orfičkog hrama – antologija novije hrvatske poezije (VBZ: Zagreb, 2006)
– Don Paterson: Izabrane pjesme / Selected Poems, dvojezično izdanje; izbor i prijevod (Hrvatski P. E. N. Centar i Durieux: Zagreb, 2008)
– Glasovi u prolazu – izbor iz suvremene svjetske poezije, priredio sa S. Petlevski i preveo (Biakova: Zagreb, 2008)
– Sjene na vodi – ogledi i kritike o poeziji, eseji i književne kritike (Antibarbarus: Zagreb, 2009)
– Umbrijska sunčanica i druge pjesme, poezija (Meandar: Zagreb, 2010)
– Morse, My Deaf Friend, poezija (Ugly Duckling Presse: Brooklyn, NY, 2014)
– Neželjeni gosti i dugovi, poezija (MeandarMedia: Zagreb, 2015)
– Jidi Majia: Rapsodija u crnom – izabrane pjesme, izbor i prijevod (Durieux: Zagreb, 2016)
– Izbor iz poezije Anke Žagar, posebni broj analogno-digitalnog poetskog letka “Parkdejl”, srpanj 2018.
– Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič (Kulturno-umetniško društvo Poiesis: Ljubljana, 2019)
– Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme, poezija (Sandorf: Zagreb, 2020)
čovjek-časopis 