gledaj donje rublje
ovješeno po neboderu
suši se pokretna tama
banalne noći prljaju sve što je nevino
ništa ne može osušiti glupost
dođi, odlazimo iz grada
lukobrani brane luke
od valova prezira usamljenosti
zašto si me pozvao na more?
htio sam ti pokazati valove
i govoriti uzaludno o mraku
i recitirati misli o prvoj sukrvici
koja nas možda iskupljuje
htio sam ti reći
da je mrak obična pojava
da su krunice u automobilima banalne
da su križevi oko vrata banalni
da su banalni i debeli zlatni lanci
na sirovim crvenim šijama
da je banalno prstenje totalno banalno
na seljačkim prstima bez intelekta
i bez mora znam
dijagnozu zemlje
ali volim sjediti uz tebe i nesvjesnu vodu
slušati rock i gristi usijane žice
ako malo i ostarim kao iskusna gitara
nema veze, glazba ne može ostarjeti
htio sam ti reći
da je nemoguće izraziti se kratko
o dugom putovanju nakraj noći
htio sam ti reći
da je banalno postalo nepodnošljivo
da su sapunice mokre od epskih organizama
od lažnih jecaja, ljigava smijeha, reklama, interijera
da samo more može podnijeti
banalne dijelove ekrana
da se banalni grčevi banalnog
zabijaju duboko kao sklizavo smeće čak i u daleki
antarktički led bez televizije
i bez mora znam
dijagnozu blata
ali volim sjediti uz tebe
dodirivati tvoje prolazne ruke
tvoje valovite hlače, tugu, sve
naginjati iz boce buduću nostalgiju
votku, pivo, vino i violine, barove i alternativu
crne južnoameričke rijeke u ponoć, sve
da bih te mogla voljeti
ja ne moram znati ništa
o paralelnim praznim svjetovima
zaostaloj slami, o slamnatim milijunima
koji gledaju ushićenu prazninu
slamnati laboratorij big brother
o novčanim misijama na mozak i Mars
ti i bez mora znaš
kolika je moć moje privrženosti
tebi i nestajanju
znam, more samo podcrtava
svakodnevicu kao banalnu vodu
taj tamni sjaj u mraku
kratkotrajni pokret tople svemirske juhe
prije kraja koji nosimo u dahu
MILKO VALENT (Zagreb, 1948.), iz zbirke pjesama “OTVORENA ROSA”, V.B.Z, 2017.
čovjek-časopis 