U MRAKU

gledaj donje rublje
ovješeno po neboderu
suši se pokretna tama
banalne noći prljaju sve što je nevino
ništa ne može osušiti glupost
dođi, odlazimo iz grada
lukobrani brane luke
od valova prezira usamljenosti
 
zašto si me pozvao na more?
 
htio sam ti pokazati valove
i govoriti uzaludno o mraku
i recitirati misli o prvoj sukrvici
koja nas možda iskupljuje
htio sam ti reći
da je mrak obična pojava
da su krunice u automobilima banalne
da su križevi oko vrata banalni
da su banalni i debeli zlatni lanci
na sirovim crvenim šijama
da je banalno prstenje totalno banalno
na seljačkim prstima bez intelekta
 
i bez mora znam
dijagnozu zemlje
ali volim sjediti uz tebe i nesvjesnu vodu
slušati rock i gristi usijane žice
ako malo i ostarim kao iskusna gitara
nema veze, glazba ne može ostarjeti
htio sam ti reći
da je nemoguće izraziti se kratko
o dugom putovanju nakraj noći
 
htio sam ti reći
da je banalno postalo nepodnošljivo
da su sapunice mokre od epskih organizama
od lažnih jecaja, ljigava smijeha, reklama, interijera
da samo more može podnijeti
banalne dijelove ekrana
da se banalni grčevi banalnog
zabijaju duboko kao sklizavo smeće čak i u daleki
antarktički led bez televizije
 
i bez mora znam
dijagnozu blata
ali volim sjediti uz tebe
dodirivati tvoje prolazne ruke
tvoje valovite hlače, tugu, sve
naginjati iz boce buduću nostalgiju
votku, pivo, vino i violine, barove i alternativu
crne južnoameričke rijeke u ponoć, sve
 
da bih te mogla voljeti
ja ne moram znati ništa
o paralelnim praznim svjetovima
zaostaloj slami, o slamnatim milijunima
koji gledaju ushićenu prazninu
slamnati laboratorij big brother
o novčanim misijama na mozak i Mars
ti i bez mora znaš
kolika je moć moje privrženosti
tebi i nestajanju
 
znam, more samo podcrtava
svakodnevicu kao banalnu vodu
taj tamni sjaj u mraku
kratkotrajni pokret tople svemirske juhe
prije kraja koji nosimo u dahu
 
MILKO VALENT (Zagreb, 1948.), iz zbirke pjesama “OTVORENA ROSA”, V.B.Z, 2017.
 

KAFKA, PSIHIČKE BOLESTI

jutro ne može razdaniti zjenice.

svaki dan jedem molekule.
to je moja sudbina. “Hladnoća srca
prikrivena pretjeranim izljevom
osjećaja.” (Kafka o Dickensu)
voliš Kafkine dijagnoze psihičkih bolesti
jer su točne kao psovka. negdje sam
pročitao aktivističke stihove koji kažu
da je psovka lijek protiv zagađujuće
atmosfere malih puzavih sluzavih
mediokriteta, pognutih kičmi i skvrčenih
zanemarenih retardiranih vijuga, koji
poput kafkijanskih činovničkih zombija
ponizno plaze svijetom od rođenja
do smrti.

u Zagrebu je 1962. Orson Welles snimio
eksterijere filma Proces (The Trial) po
istoimenom romanu Franza Kafke.
Zagreb je idealno mjesto za Kafkinu
horor-verziju psihičkih bolesti. Zagreb
je također idealan grad za umiranje
ideja i otvorene rose.

Kafka i psihičke bolesti najbolje se
vide kad se popisuje svijet. sve moguće
vrste kožnih jakni. majice s luckastim
nazivima. na jednoj ovoj piše: “Don’t
trust anyone under 30″. evo i štanda
s filmovima, s DVD-ovima, ali i sa
starim videokasetama; jedan film
samo 7 eura, tri filma 15 eura, a neki
su čak i po 50 centi. sve veličine i svi
oblici sunčanih naočala, uglavnom
potrošno smeće. sve vrste nakita.
golemi valovi jeftine bižuterije za one
siromašne duhom. sva ova bižuterija
podsjeća te na naš svijet, na jadne
stanovnike Zemlje i njihov siromašan
bižuterijski život, jeftin u svakom
mogućem smislu. bižuteriju nose
krhki umovi otporni na inteligenciju.
ova debela žena otromboljena lica
sigurno ima tužan i nesretan ljubavni
život. vidim to po njezinim mrtvim
suhim očima, bezvoljnim kretnjama i
čvrsto stisnutim usnicama. sve vrste
donjeg rublja koje možeš zamisliti, s
čipkom i bez nje. sve vrste kafkijanskih
psihičkih bolesti. u njima noćna mora
slavi more koje guta sve tvoje metafore.

uzalud se trudiš. jutro ne može
razdaniti zjenice koje žive u noći i
za noć.

MILKO VALENT (Zagreb, 1948.), iz zbirke pjesama “OTVORENA ROSA”, V.B.Z, 2017.

Milko Valent, crtež Stipana Tadića