Tag: Milica Radojičić

DEKONSTRUKCIJA MITA

Meletinski je kod Kafke pronalazio mitove…
Šta je Kafka za jednu običnu ženu?
Koliko mitova u našim životima nije zapisano…
Nisam od onih koji ne vjeruju u mitove…
One uz koje se odrasta,
One koji te formiraju,
One koji ti trasiraju puteve spoznaje
Sve dok ne nastupi dekonstrukcija.
Obično to krene kad počne fasada da oronjava,
Kad se ljepilo odvoji od mreže
Ta dekonstrukcija biva otkrovenje
Ona je mozaik koji sklapaš
Ona je otrežnjenje
Dekompozicija cjeline i sitnih djelova
Da li je cjelina važnija?
Ili su to djelovi?
Šta više boli, otrežnjuje, vaskrsava…
Da li je uvijek dekonstrukcija uvod u neke zakrpe rekonstrukcije
ili je samo podnošljivo razaranje?
Mitovi, mitovi, mitovi…
Da li sam i sama mit koji čeka na dekonstrukciju?
Koje mitove ću svjesno prenijeti svojim kćerima,
čekajući da upoznaju težinu njihove negacije?
Da li su oni nužno loši?
Ili su samo bolni?
Da li ih uvesti u minus postupak?
Da li je istina mit?

***

OMNEA VOSTRA MECUM PORTO

Od kada osim pridjeva, zamjenica,
prisvajam i sve ostalo što ih prati,
kičma je oronula.
Išijas se proteže niz cijelu lijevu nogu,
ili desnu,
ili obje,
nemam vremena da preciziram.
Nisam naučila da stavim pojas,
Ne sjetim se, nekad me mrzi.
Nekad kad se sjetim da ga stavim,
Počne da me guši…
Onda skinem, pustim da teče niz nogu,
Čekajući da će negdje kroz palac da izađe,
iscuri sve ono što potpada pod vostra.
Moja su leđa,
moja je kičma
a strano tijelo potiče od uljeza u originalu.
Nalazim ga svakog dana,
Najčešće samo dođe, usadi se među rebra,
Zajede se u mišić,
pa danima ograničava kretanje, disanje, san..
Čudan je osjećaj napuvanosti grudnog koša od svih stranih tijela,
Kao kad podižete terete od kojih vaši mišići pulsiraju, nabreknu.
Kao drvo kad popije vode i spremno je za neku sjekiru, trupinu.

***

COGITO ERGO NESUM

U koji dio tijela idu suze odricanja?
Gdje se talože sve knedle koje smo progutali?
Kako se resorbuju,
kroz neurološki ili krvni sistem?
Da li naša slezina, jetra ili neki vitalni mišić luče enzime za njihovu razgradnju?
U kojim ponorima zaborava se u humus
ili kompost pretvaraju ostaci naše anime,
našeg Ich,
našeg Le Juste?
Ne znam odgovor na toliko pitanja…
Toliko pitanja…
A knedla svakim danom sve više
Odricanja sve više,
Ćutanja sve više
Fasada sve više.
Ne znam odgovor na toliko pitanja…
Toliko pitanja…
Toliko pitanja bez odgovora…
Naslućujem da je u pitanju neki centar,
centralni, glavni, suštinski…
Neki epitet autonomnosti i esencije..
Toliko pitanja…
Kao štit za gomile ispod struka.
Tkivo koje nosim kao zaštitni znak za pohvale u društvu.
Zbog tolikog tkiva sam majka, sestra, ćerka, snaha
na kraju žena
Nikad Ja

– prvonagrađena poezija na natječaju/konkursu ULAZNICA 2022; objavljeno u časopisu za kulturu, umetnost i društvena pitanja ULAZNICA, Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin, 2022. –

****
Tragovi ispisani na tvojim plećima
Za nekoga su preteški
Krst nije isti
Za sve nas
Mada krivicu nosiš od postanja
Nekad mislim da je ona sva moja
Da ne dijelimo je u istim parčadima
I svako rebro tvoje moja je krivica
Jer uvijek ti neko fali
U moru rebara jedno je ključno
Negdje se odvajaju kupole sudova
Mišljenja
Savjeta
Prologa
Monologa
Na kraju nije uvijek hepiend

****
Porodiću jednom misao,
onu… pravu.
Onu poslednju, povampirenu.
I letjeće slova bez glasova
tamo u vakuumu
gdje nastade Riječ.
I plakaće prah
tamo u Postanku.

Porodiću jednom Riječ.
Onu prvu, pokretačku.
I pokrenuće se točak,
onaj drveni.
I okrenuće se kazaljke
u Bezvremenu.

Porodiću jednom Pjesmu
Onu poslednju vanvremenu.
I ostace trag
bijel i proziran,
svjetionik u mraku vječnom.

***

SLOBODARSKA

Kada je apstrakcija pokrila sve tragove stida?
Budizam kaže da priroda ne poznaje stid,
da je stid creatio humana.
I?
Kada je on prestao da bude dio našeg bića, naše animae humanae?
Učila sam hod na štiklama sa knjigama, jastucima…
da hodam kao žena
uspravnog čela..
Ručala sam sa obećanjem restorana,
ne zbog jela već kulture obroka…
Čuvam i danas osjećaj rumenila zbog prvih naznaka moje ženstvenosti.
Naučena sam da ih ponosno nosim, da su one moje…
Samo moje!
Nisam naučena da trpim, ali jesam da ćutim…
To su potpuno različite dimenzije, iako ti to ne razumiješ!
Naučena sam da ćutim nekad kad volim,
kad golim rukama čupam trnje proklijalo u duši,
da ćutim mudro a ne ostanem nedorečena…
Ne da ćutim jer sam žena!
Nego ljudsko biće koje je naučeno da nekad tišina biva rječitija
od bilo koje semantički višestruko obojene riječi.
Naučena sam da poznajem ali i poštujem granice,
da čitam dušu iza zlih pogleda, da tražim dobro iako ga ni u naznakama nema.
I kad smo kod trpljenja, naučena sam da se strpim.
Moje porijeklo nije francusko, nije ni rusko,
nisam imala dadilje, nisam imala tutore, poseban individualni pristup privatne škole…
Ali sam odgajana kako to Ruso kaže…
ODGAJANA
Nekad bez dovoljno trnja za vrijeme bez stida,
bez granica, bez osnovnih ljudskih potreba.
Koliko Konvencija je potrebno danas da bi mi odgajali sebe, svoju djecu, svijet?
U kom smo trenutku, tražeći je, demokratiju pretvorili u totalitarizam?
Kada je postala apstrakcija?

****
Kuda ideš?
Shvataš li da raskrsnice više ne postoje.
Put je uvijek isti,
Pod istim zastavama i istim fanfarama praćen.
Isti su svjetionici i danas, gore jednako, ali tebe neće obasjati…
Možda i hoće nekad, kad ti crvi pojedu svaku kost i kad postaneš obična strvina
Samo meni mirisna
Kuda ideš?
Takvi kao ti nisu poželjni jer previše hoće.
Prometejski stomak samo bode oči vranama koje ga čupaju.
Ne, ne govorim ti o famoznom motivu genija koji se ne uklapa
U život, u prostor, u vrijeme…
Niti da si ti kriv, ona što te je rodila ili ko drugi
Nije ni On kriv,
Niti vrane koje navlače perje pauna.
To je samo neki tok, kružni tok
Onaj koji isti dozvoljava istovremeni poj crnih i bijelih zvona.
Onaj isti uroboros koji jede sopstveni rep.
Molim te, ne pominji mi to možda, zvuči smiješno…
Šta imamo od nekog možda… biće… valjda…
I kuda ideš, na neki peron koji si već prije posjetio a gdje su zaboravili da ti kažu
„Voz za vas danas ne ide.“
Isti onaj na koji čekaš da se ukrcaš,
A u koji nikad da staneš.
Kažu nije on za tebe.
Onaj isti koji jeste za tvog druga,
Onog što kaže da najviše voli Viktora „Nuga“.
Dragi, voz je mnogoznačna riječ.
Najviše mi se kod nje dopadalo kretanje ili nestizanje.

****
Mislim mila moja
Noću se plašim
Da nekad neću znati da pričam
Da neću znati da kažem i iskažem ono što ti budeš
Htjela
Trebala
Da će mi čula, mila moja,
Biti slaba, nedovoljna,
Moj jezik nijem.
I ne!
Ne želim te osuditi na ono:
Vidjećeš samo zdravo bila!
Ne želim da iščekuješ neko sjutra
Ono za pojašnjenje, razumijevanje.
Samo …
Eto negdje daleko, u dubini
Bojim se da ćeš biti suviše krhka
Za sve vjetrove,
Da ćeš biti suviše nespremna
Za sve talase,
A znam da nisam kadra
Biti ni jedro
Još manje pramac
Ja bih…
Samo bih željela te naučiti plivati,
Letjeti…
Broditi…
A mogu li?

***

NA PERONU PROKLETIH DUŠA
(Šarlu Bodleru)

Univerzum gori
Raspolućena pomorandža
Vatra vaskrsava duh pjesnika koji
Leti
Uzdiže se
Probija
Utire stazu ka iskonskom pročišćenju
Natrag Vagnere !
Tvoji tonovi ližu trotoare još vrele od podnevne Mučnine
Čekamo… Čekaju nas…
Vozovi pakla il raja… Svejedno !
Goja slika bronzana ogledala na kojima riktus drhti na licu djeteta
Dalijevi satovi se tope
Duh Gospodar počinje svoj čas anatomije
Secira kristalno sjećanje
Porađa misao obavijenu tamjanom ili ništavilom… Svejedno !
Nema suza, vrata su otvorena
Gospodu ili Satani, svejedno…
Molitva treperi na ivici limbova
Uroburos nepokretan, ujed je fatalan na peronu prokletih duša.

– iz poetskog rukopisa –

____________________________________________

MILICA RADOJIČIĆ rođena je u Nikšiću, gdje je završila osnovnu školu, a zatim i Gimnaziju „Stojan Cerović“ (jezički smjer). Diplomirala je 2011. godine na Studijskom programu za francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću kao jedan od najboljih studenata sa prosječnom ocjenom A (9.93). U maju 2017. godine magistrirala je na Filološkom fakultetu u Nikšiću na francuskom jeziku odbranivši master tezu pod nazivom Les catégories du comique dans l’œuvre de Proust selon la catégorisation de Bergson (Tipovi komike u Prustovom djelu prema kategorizaciji Anri Bergsona). Rad je odbranjen u komentorstvu doc. dr Spomenke Delibašić (Filološki fakultet Nikšić) i prof. dr Žan-Žak Tatena, doctor honoris causa Univerziteta Crne Gore (Fakultet François Rablé – Tur, Francuska). U toku master studija istakla se pisanjem komparativnih tekstova francuske i domaće književnosti. Dobitnica je više nagrada i stipendija Univerziteta Crne Gore, Ministarstva prosvjete Crne Gore i Opštine Nikšić. Kao jedan od najboljih studenata na Studijskom programu za francuski jezik i književnost 2011. godine bila je dobitnica stipendije ZAMTES-a koja je podrazumijevala dvonedjeljni boravak u školi „LSF“ u Monpeljeu, Francuska, gdje je stekla međunarodni sertifikat iz francuskog jezika nivo C1.
Pisanjem proze i poezije bavi se još od srednje škole. Objavljivana je u više časopisa i zbornika posvećenih mladim pjesnicima. Bila je i finalista prestižne manifestacije „Ratkovićeve večeri poezije“. Nagrađivana. Recenzent i lektor je zbornika radova „Mozaik“, mladih nikšićkih pjesnika KK „Poenta poetika“. Član je Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade. Objavila je zbirku poezije za djecu „Vrteška čuda“ u koautorstvu sa mr Goranom Radojičićem.
Bila je angažovana kao profesor francuskog jezika i književnosti u JU OŠ „Olga Golović“, bila je saradnik i project manager na više projekata Evropskog fonda u toku rada u NVO „Preporod“, kao i u IPC Tehnopolis Nikšić iz različitih oblasti. Učesnik više seminara psihološko-pedagoškog tipa kako i iz oblasti prevencije bolesti zavisnosti i vršnjačkog nasilja. Višegodišnji saradnik i predavač u školi jezika „Polyglot“, kao i tumač za francuski jezik u Sudu za prekršaje u Nikšiću. Saradnik je Ispitnog centra Crne Gore za potrebe ocjenjivanja PISA testova, bila je saradnik u nastavi Studijskog programa za francuski jezik i književnost Filološkog fakulteta UCG. Trenutno je zaposlena u EC Brain O Brain kao edukator i menadžer.