DVIJE PJESME MILENE STANOJEVIĆ

NA ARKTIKU

Zavirila sam u saksiju
Filadendrona
Proverila ugao Sinđelićeve i
Topolske
Tražila sam je ispod perunike
Na Orjenu
Na Boračkom kamenu
Čaši točenog piva na Terazijama
112. strani Tihog Dona

Tabanala sam do oraha u voćnjaku
Išla tragom divljači
Umila se vodom sa Gruže
Do Kotlenika je gonila
Na međi između dedine i komšijine
Njive u zasedi čekala

Pozvala sam u pomoć
Lekovito bilje sa Homolja
Babinu bajalicu

Ništa nije pomoglo

Da je nađem
Tu reč

Koja bi ti bila nalik

Tu reč

Glečer

***

SAMURAJSKI MAČ

Prema legendi
Mogao je da preseče popola
Sedam telesa
Odjednom

Legenda kaže
I da samuraj koji ne sledi
Put ratnika
Oštricu zabode sebi u stomak
Nakon čega ga drugi samuraj
Obezglavljuje

Na Balkanu se telesa presecaju
Rutinski
Izvadiš reč iz korica
I obezglaviš protivnika
S tim što
Ako neprijatelja nema
Moraš da ga nađeš
Među svojima

______________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984.), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost.
Korisne informacije, zanimljivosti o putovanjima i putopise pisala je za Putuj sigurno, najposećeniji turistički magazin. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze, Portalu za književnost i kulturu čitanja Sinhro. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu “Kritika savremenog društva” Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ u kategoriji za najbolju književnu kritiku/prikaz njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze“ kao jedan od najuspešnijih radova. Dvostruka je pobednica na konkursima Književne grupe Plavi krug književnosti za najbolju pesmu. Na pesničkom konkursu Palanačko poetsko leto njena pesma “Tkanje” izabrana je za štampanje u zborniku Izvornik. Pesma “O imenima koja nam ne pristaju” izabrana je za objavljivanje u zborniku Kiprijanov kladenac. Pored poezije, piše priče, eseje, književne i filmske prikaze. Objavila je zbirku priča “Na korak do cilja”. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

ČETIRI PJESME MILENE STANOJEVIĆ

KAKO SE POSTAJE RATNIK U AFRICI

Hteo je da vidi
Afričko pleme
Kad kidišu na lava
Mladići su manekenski doterani

Na tetkinoj dudinji provodio je leta
U strnjiki vežbao
Kako da se ne zaustavlja

Digitalno je kompetentan
I emocionalno nepismen

Tako je nazdravio čašom
Sveže životinjske krvi
Masai ratnik

Baba ga je odnegovala
Na kravljem mleku
I kozjoj surutki
Tako se postaje ratnik
Na Balkanu

I još
kad gledaš kako
Da izbegneš
Kaldrmu
I kad u Maksiju
Kupuješ maskarpone 

***

PLODOVI ZEMLJE

Iz uzorane brazde
Podno Kotlenika
Proklijao luk
Kad se
Gora goropadi
Njemu bude lepo

Pošalji vetrove na put
Kažem mami
Neka krenu sa mnom
Pod gorom na Savi
Uzdiže se Vavilon
Košava mu ne pomaže
Kad dune
Beton joj se isplazi

Ima jedna zemlja
Natopljena mnoštvom
Teških koraka
Pod njima i ciglom
Batrga se
Uzalud

***

SEPIJA

Ponekad
kad padne mrak
Budem sipa

Živim u pukotinama stena
U hladnim dubinama mora

Tada zavolim
Svoja tri srca
Rane mi se
Zagnoje
Inače su mi sasvim taman
Ne umem da hodam
Ne plivam u grupi
I ponekad umem
Da menjam boje
Najčešće sam crna

Kad me uzmu u naručje
Znam da grizem

Voleli bi me rado
Samo da sam mekša
Ili manje upućena
Od omiljenih aktivnosti
Izdvojila bih
Zaklanjanje sunca

S proleća
Migriram u dublje
Vode okeana
Tad je primetna najezda
Predatora

Od morskih životinja
Najviše volim one
Koje mi se pridruže
Kad plivam
Na mlazni pogon

Ponekad
Pred svitanje
Budem sipa

***

DUNAV SA TIM NEMA NIKAKVE VEZE

Svakog dana kraj
Dunava šetam
I još nisam naučila da hodam
Htela bih da se spotaknem
O kamen
Na putu ka Gardošu
Kad se razdani
Umre još jedno drvo
Nikad neću naučiti
Da hodam
Rodna je godina
Na svet je došao
Još jedan četvorotočkaš
Hoće da sedne za sto

Tako bih da naučim da hodam
Kraj Dunava
Kad god pustim korak
Ispreči mi se na putu
Po jedan metar asfalta

____________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984). Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost.
Piše pesme, pripovetke, eseje, književne i filmske prikaze. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu Kritika savremenog društva Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ za najbolju književnu kritiku njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze 14“ kao jedan od najuspešnijih radova. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

KRATKA PRIČA MILENE STANOJEVIĆ: KVAROVI, ONI NEVIDLJIVI

Taj moj ujak me strašno nervira. Naročito sada kada se uselio kod nas.

Kad god odemo za Nikoljdan kod njega, keva i on se, po pravilu, posvađaju. Ako malo bolje razmislim, to i nije ona prava pravcata svađa, više je tihi rat, stalna napetost. I briga bi me bilo za sve to da mi keva posle toga ne odlepi. Ne samo da mi presedne doček Nove godine, o prazničnim danima i da ne pričam, nego se i neka tiha depra uvuče u stan tih dana i ne ume da stane da mi prosto bude blam bilo koga da pozovem na gajbu. Doduše, nikoga i ne zovem, sem Jovana i Marije, nema ko drugi da mi dolazi, a i njih mi je nekad pun kofer. Marija prosto ne ume da stane sa pričom, ima ta šta da kaže, ali meni posle posla ne da se ne priča (onaj klipan od mog šefa natovari na jednog čoveka ono što bi trebalo na tri), nego mogu samo da se strovalim na krevet onako obučena sa sve obućom. Marija ne mari mnogo ni za moj umor, ni za kevu. Juče mi je držala predavanja naširoko, sva se uživela, kao da je za uvaženom katedrom nekog amfiteatra.

„Pusti ženu, vidiš da je u klimaksu. To je stanje specifično, treba joj podrška, a ne tvoje zvocanje.“

„Povedi je kući, pa je podržavaj kol’ko hoćeš. Jedva sam je smirila prošle zime, lepo sam joj rekla da ne ide u tu nedođiju opet, ima da mu pere i riba sve što on nije pipnuo od prošle godine u ovo doba. Briga mene što je sam samcit, njegov izbor, a ona se tu sažaljeva, sudbina, šta će, nesrećnik, sam tamo, čeka godine za tu bednu penziju. Kako da ne, mogao bi on da zasuče malo rukave, a ne kevu da mi pretvara u služavku svaki put kad ode, a na sve to još zna i predavanja da joj drži i do suza da je dovede, smarač matori.“

Što je onda Marija zapenila, to je tek za priču. Čula sam svaku treću reč, ionako sam već sve napamet znala o tim čuvenim recepturama uvaženog psihologa kog manijakalno prati hiljade ljudi na fejsbuku. Da se kokneš koliko se samo naložila na tog docu, sve to zvuči sjajno u teoriji, ali ajde budi baja pa primeni ako možeš.

„Reci sve to mom ujaku, ima da te gleda kao tele u šarena vrata. Taj ako ne primeni docinu tehniku otpuštanja emocija, niko neće.“

Marija ume da gnjavi, ali ni izbliza mi nije naporna kao Jovan. Ležim u krevetu, slušam ujaka kako krklja u toaletu, valjda mu je to neki ritual pre i posle spavanja, i razmišljam kako je večeras najbolji trenutak da Jovanu dam šut kartu. Do Nove godine moram da raskrstim s njim. Nije da mi nije drag i da nismo imali lepih trenutaka, pojma nemam zašto, znam samo da moram. Ima stvari koje se odvijaju po automatizmu, bog te pita šta su im uzroci, neki prožive čitav život a da se i ne zapitaju o uzrocima o kojima mi Marija non-stop drobi. Htela sam ja to da rešim po dolasku iz sela, da stisnem ende i završim jednom za svagda. I sigurno bih to uradila da je mogao da se pojavi na parkingu tu iza zgrada, ali neće život tamo gde ga ti guraš, sve se migolji i izmigolji, pa ode na onu stranu koju nisi predviđao. Tako se i Jovan izmigoljio, iskrslo mu hitno nešto kod Paje, neki program da mu Paja instalira, šta li, kao da je nešto namirisao, keva mi je uvek pričala da se te stvari, rastanci i napuštanja, namirišu danima unapred. Tako je makar bilo sa njom kad nas je matori napustio. Nije, doduše, mogla da zna da će da nestane tek tako, a nestao jeste baš tek tako, spakovao se govoreći da ide na službeni put a otišao je sa petnaest godina mlađom, klinka je bila, mislim da je imala dvadeset dve godine. Keva kaže da je znala da nešto nije u redu, ne pitajte kako, jednostavno je znala, ima u nama odgovora na sva naša pitanja, a mi ih uporno ignorišemo kao majka trojku iz vladanja svog sina jedinca. Jeste, tako je rekla, u par navrata samo, mada ga uglavnom nije spominjala. Da vam potvrdim ništa ne mogu, bila sam tek rođena, takoreći beba koja se tek odbijala od sise, Jelena bi možda mogla nešto više da kaže, spremala se tada za polazak u prvi razred.

 I posle sam ja odlagala, sve to trabunjanje kevino po kući ne bih podnela u kombinaciji sa Jovanovim telećim pogledom. Samo da se ona malo smiri, pa ću lako. Da, samo bi me tupo gledao, sigurna sam, sto posto, kad god bih mu saopštavala neprijatne stvari, zverao bi naokolo sve kao tragajući za bogtepita čim. A onda bi me pogledao onako bezazleno i taj pogled nisam mogla više da podnosim, mame mi. Dobro, to je trenutak, samo jedan jedini trenutak, stisni zube, budi laf, hrabrila sam sebe samu. Kad bolje razmislim, bolje bi nam bilo da smo ostali ortaci i da nismo započeli romansu. Nisam ni nameravala da se to pretvori u vezu, ljubav kad umeša prste, nikad se to dobro ne završi. Ne mora ni da progovori, njegova ćutnja će mi ići po ganglijama, a to će me sa kevinom prednovogodišnjom deprom samo odvesti u of.

Lepo sam joj još letos rekla da ne idemo na slavu kod ujaka ove godine, neka slavi sam, ionako se pravi pametan i misli da sve zna, a zapravo pojma nema, ali keva je čudo, pola godine mi se, posle slave, žali na njega i kaje se što mu se našla uvek kad mu je bila potrebna, a narednu polovinu godine provede u brizi pitajući se kako mu je tamo samom.

„Dobro, bre, kevo“, pokušala sam još jednom, „ujak je frik i voli da popije, a dobro znaš kakav je tada. Presešće ti i ova slava.“ Ajde što će tebi, nego što će i meni zajedno s tobom, mislila sam.

Ništa ona, kao da me nije ni čula, to joj je manir, majstor je ignorisanja i samodestrukcije. Kad nas je matori napustio, pričala mi je Jelena, keva je samo ćutala i ležala u krevetu, mesecima. Doduše, ni posle više od dve decenije dani joj se ne razlikuju mnogo od tad, vikendom izađe sa Askom do pijace i eventualno iznese đubre.

„Šanse nema da mi još i nedelju uzmeš“, rekla sam joj, „radim kao crnac cele nedelje kod onog matorog dripca što mi je natovario sav mogući posao, i svoj i moj, nemoj da mi nedeljom Aska grebe po vratima ni da mi ti tu šuškaš kesom sa lekovima, hoću jednom ko čovek da se naspavam.“

Jelena je još surovija, kad krene da joj zvoca s one strane bare, to je mučno slušati. Keva ume satima da je sluša i klima glavom u znak odobravanja. Da se našminka i sredi frizuru, da se soba okreči u neke vedrije boje, da je ležaj na kom spava star i neupotrebljiv, mora hitno da se menja i da se komšinici Mici kaže jasno da prestane da pušta muziku posle devet uveče.

„Ma, daj, bre, kevo, tresni joj slušalicu, smara više!“, izustila bih kad bi mi puko film. Lako je njoj odande da drži slovo i da izdaje direktive. To ne ume da stane kad jednom krene. A što, da neće ona da mi menja ležaj. Hoće, sve trči! Bitno da je ona otperjala preko sa onim njenim bandoglavkom mesec dana nakon što je napunila osamnaest. I od tada slušam ta sranja o boljem životu redovno, to vam je kao priča za laku noć, znam je napamet, Jelena se trudi da nam te baljezgarije utisne u svest, ali ja ne nasedam na te gluposti. Ona je našla da priča kevi kako treba da živi, a sama prstom ne mrda nego dopušta onom njenom klipanu da joj urla svaki put kad joj baci šaku dolara pod nos, i ona ne samo da to trpi već kenja o tome kako živi američki san. Mora da je i zveknuo pre par nedelja, kad sam je zadnji put čula kako kevi prosipa fore, mala Meri se zaplakala i počela da joj cmizdri kako je tata u dovorištu i kako šamara malog Roberta. Od tada bari kevu kako joj je crkla kamera, pa ne mogu da se gledaju.

Ne seri, Jelena, pomislila sam, nećeš ti uključivati tu tvoju kameru dok te masnica ne prođe.

Saznala sam da će nam ujak doći kada je držala slovo kevi kako ujaka treba lepo da pusti da iznajmi stan, a ne da ga prima u svoj jednoiposobni u kom se jedva i vas dve sa Askom ugurate. Taman sam se spremala da preživim kevino jadikovanje, kad me ta vest izula iz cipela. Ostalo mi je nenašminkano jedno oko, maskaru sam bacila u lavabo i momentalno istrčala u dnevnu sobu da se obračunam.

„Je li, bre, kevo, kad si mislila to da mi kažeš? I je l’ se ja, koja ovaj jebeni stan održavam u životu i nas zajedno s njim, pitam nešto ovde, koji đavo?!

„Stani, sine, samo s Jecom da završim.“

„Koja Jeca, koji ujak, koji bakrači?!“

Svi su mi podjedanko išli na živce. Da mi onaj zevzek od šefa nije odbijao od plate svaki put kad zakasnim, obračunala bih se sa obe još tad. Umesto toga, uzela sam maskaru i prešla njom brzopotezno preko drugog oka, pa tako unezverena uletela direktno u saobraćajni kolaps. Na njega se, doduše, u ovom gradu punom nadrndanih likova uvek moglo računati.

Ujak se, razume se, stvorio tu u stanu od tridesetak kvadrata uprkos jasnom i, ovog puta mom i Jeleninom usaglašenom protivljenju. Ne vredi, keva te tu prevesla na keca jednim plačljivim pogledom. Znala bih oštro da joj se suprotstavim, ali oružje sam odlagala suviše brzo kad bih je videla kako usne savija nadole i oči puni suzama, a pritom prokleto ćuti kao dete kom su upravo oduzeli najomiljeniju igračku pa ti deluje da od njega nema nesrećnijeg stvora na planeti. Tako bi me savladala svaki put, pa i onaj kad sam htela da iznajmim garsonjeru na Banovom brdu. Spakovala sam kofere i već ih prinela vratima, kad sam je videla kako, tiho i bezglasno, uzima onu svoju kesu lekova i jednu po jednu kutiju baca u kantu za đubre. „Šta će meni život…“, čula sam je kako cmizdri. Raspakovala sam se u tišini.

Ujak je bio primetan samo ujutru i uveče, kad pere zube i kad se umiva, tad bi krkljao i pljuvao na sav glas i posle ga čovek gotovo nije čuo. Aska ga je obožavala, i ne samo Aska, već i sva komšijska deca, piljila su u njega kao da je lepotan prve klase. Još nisam srela čoveka sa grubljim izrazom lica, taj se nikada nije smejao, i čudo jedno, za kratko vreme postao je najomiljeniji lik u zgradi. Jeste imao preku narav, naročito kad popije (po tome pamtim svaki Nikoljdan), ali svoj gnev nije nikad usmeravao ka drugima, već samo ka najbliskijima, a od keve bliskijeg nije imao (ako je to bliskost, odmah treba da se koknem!). Tako to biva, rekla mi je jednom Marija, istresamo se na onima koje volimo i sa kojima delimo životni prostor, sva druga naša lica samo su naštimovane grimase, lažljiva maska.

Iako je redovno kevi držao slovo, i to povišenim tonom, na mene se nije izdirao, ne znam da li to ima veze sa mojom namrštenom facom, biće da je  genetika, i to baš nasleđe od njega. Doduše, ovde kod nas tog izdiranja gotovo da nije bilo, nijednom nisam čula da je preda mnom vikao na kevu, a nije ni pio pravo govoreći, više mi je bilo mučno da ga gledam u trenucima nekog nejasnog nadošlog gneva ili bola, šta li je, koji mu se ocrtavao na licu. Kontam da je i keva imala sličan osećaj iako skoro nikad nismo pričale o tome šta oseća. Nema u našoj familiji toga ko bi se podičio emocionalnom pismenošću, valjda se to tako zove, moram da proverim sa Marijom, zanela se likuša sa tim profanom sa fejsbuka, zna sve o tim psihološkim terminima i emocionalnim zajebancijama. Šanse nije bilo da se na tu temu progovori, nije što se nije htelo nego što se nije znalo.

Moj ujak je bio zdrav i snažan čovek. Uvek sam se pitala u kom su mu stanju pluća pošto je gutao cigarete, po dve kutije dnevno minimum, i to, razume se, one krdže, nije se imalo za više. Kad smo jednom išli u planinu kod njega na selo, niko nije mogao da ga sustigne, kao atleta na vrhuncu svoje karijere. Vitalnost tela nije pratila svežina lica, zadnjih godina lice mu je naglo pocrnelo, a oči se utopile u naduvenim podočnjacima. Dijalog se između njega i keve svodio na par reči. Kad bi s vremena na vreme pokušala stidljivo i tiho da mu kaže kako bi mu kuća bila u boljem stanju da nađe neku ženu, samo bi kroz zube prezrivo procedio: „Ti mi nešto znaš.“ Posle bi zaćutala.

Ovde kod nas u stanu je bio podnošljiviji, čak se i Marija zadubi u njega dok pričaju, tačno vidim kako ga psihoanalizira. Ali, pred ujkov dolazak sam htela da odlepim, keve mi, mislila sam da ću ga zgromiti još na pragu. I tako sam zbog ujaka opet morala da odložim  raskid sa Jovanom. Vozi ga na jedno gradilište, pa na drugo, jedva da sam stizala da jedem i da spavam. Primili su ga, napokon, takva gromada od čoveka pogodovala je baš onim grdosijama koje niču na Beogradu na vodi. Čim primi prvu platu, kaže, tražiće stan.

Jovan se nijednom nije naljutio što se tako dugo nismo videli. Nadala sam se da će shvatiti do sada. Umesto toga, lik mi kaže: „Imaćemo više vremena za nas kad ujak iznajmi stan. Nećeš morati da brineš i o njemu i o kevi, a uskoro će i praznici“. Predložio mi je da idemo na Frušku goru za Novu godinu. Jeste, frajeru, ali ko će da vozi? Pa, ja, razume se. Sto puta sam ga pitala što radi toliko ako nije u stanju da kupi jedan auto. Pa, majku mu, nije jedini koji bi uzeo kredit. Nisam materijalista, mame mi, ali mi se malo smučilo da ih sve redom vozam po gradu sa ovom mojom krntijom koja je na izdisaju. Kakav auto, kakva Nova godina, sinu mi! Jedino novo što će biti je on solo, i ja solo. Tuto finito, ende, konec.

Kad malo bolje razmislim, ko zna ko je koga tu vozao, stvarno ne znam, ništa mi više od svega toga nije jasno. Jovan se odlučio za mene, nije tu bilo sumnje, žena zna kada je muškarac odabere, ne mora to da joj kaže. Nije bilo lako takvom muškarcu zadati ozlede. I nije lepo, rekla bi mi sigurno Marija. Zato joj nisam ništa ni rekla, ni njoj ni kevi. Tačno bi me odvraćale, znam, a onda nije lako odvažiti se. Slome ti volju i duh, nabiju krivicu, i eto te začas slabe i smućene. Uradiću to, znam da hoću. Brzo, u dve tri rečenice, nema šta tu da se razglaba. Kao da je iko ikad pronašao prave reči. Neću sigurno da mu prosipam one glupe fore ti si sjajan lik, ne želim da te povredim ili hajde da ostanemo prijatelji.  Ko je još uspeo da druguje nakon seksa? Ruku na srce, ni on nam nije išao u zadnje vreme. Mislim, hteo je on, ali par puta nije išlo. Tačno znam da će raskid dovesti u vezu sa tim, a koji muškarac ne bi. I oni najzreliji teško da će položiti taj test, smrtonosne su to ozlede za njih. Oni makar to tako vide. Marija kaže da najnovije studije pokazuju da je ova nezgodacija u porastu, i to sve češće među mlađim muškarcima. Naravno, zavet ćutanja na tu temu se podrazumevao. Čik da se usudi reč da progovori. On ćuti i kad su bezazlene stvari u pitanju.

Večeras ću mu reći, nemam šta više da odlažem, kad ujak krene na spavanje, a keva počne da petlja u kuhinji, uvek je nešto za sutrašnji ručak spremala posle Slagalice, čudna žena, ta moja keva. Izvešću Asku u šetnju i pozvaću Jovana da mi se pridruži. I tad ću mu reći da ne ide više. Neće mu biti svejedno, šta svejedno, neće mu biti dobro. Ali, šta sad, potrajaće tako neko vreme, posle će se već lakše nositi sa tim. Svaka faza posle napuštanja razbije te na sitne komade. Kad me je Petar ostavio, u prvi mah kao da nije bolelo, kasnije mi je Marija ispričala da se to stanje zove stanje emocionalnog šoka. Posle se nekako navikneš. Saživiš se sa tim osećanjem. I život te samo vozi, pojma nemaš gde, slediš neku matricu i stigneš valjda baš tamo gde i treba da budeš. Marija i taj njen doca tvrde da je prvi i najvažniji korak uvid u uzrok. Koji će mi đavo ta saznanja? Ona služe samo da te rašrafe dodatno, ionako raštimovanog, na još sitnije delove i šta ćeš posle ti, tako razbijen, kako ćeš opet među ljude? Svi smo oštećeni, neko više neko manje, kaže mi Marija, a njoj, razume se, mudrosti prenosi njen omiljeni fejsbuk prijatelj. Živo me zanima koji je stepen oštećenja imao Petar kada je ispario bez traga i glasa, dripac najobičniji. A nije mu bilo malo godina, uzeo je tada bio tri banke, ja tek devetnaestu godinu, mada zrelost i nema neke naročite veze sa godinama, moj matori je živi primer. Pisala sam mu sa one stare motorole, užasna serija telefona, prsti su mi otpadali dok sam mu sklepala neku poruku, trudila sam se da ne budem patetična, ako nešto ne mogu da podnesem onda je to patetika i cmizdrenje. Ne sećam se tačno, nešto tipa ako mi se sad ne javiš, nemoj nikad više, (al’ sam izbegla patetiku, ubilo se!). Znam samo da je Marija predložila da odemo kod onog njenog ortaka po pljuge i pivo, valjda nam je uvalio i neku vutru te noći. Bila sam uverena da se mora javiti, ko bi mogao da se nekom tako usere u život bez reči. Stvar je elementarnog vaspitanja nekome odgovoriti na poruku, nisam ga jurila kao što to današnje klinke rade, kažem vam, najviše od svega prezirala sam prenemaganja. Ali, eto, nije se javio, ni pre ni kasnije, trebalo mi je neko vreme da naučim kako se sva ta sranja prevazilaze, mnogo je kvarova od tada u meni, onih nevidljivih, a krupnih, sile nema koja tu nešto može popraviti. Faks sam brzo batalila, buljila jesam u knjigu mesecima nakon toga, ali nije išlo. Kada sam ga videla na parkingu svoje zgrade pre dve nedelje kako se na jedvite jade izvlači iz kola, Aska mi se zamalo izmigoljila. Samo sam mu zverala u stomak, porastao mu je kao kod trudnice u šestom mesecu trudnoće. Razume se, ostala sam na bezbednoj udaljenosti, nisam mu se javila, sve i da sam htela, noge nisu htele da se maknu, čuka je odradila svoje, i onda je zamakao tu odmah iza Maksija. Trajalo je svega par sekundi, a onda se pokvareni deo u meni zalaufao, nije bilo te sile koja bi ga obuzdala. Te iste večeri, odlučila sam, konačno, da ostavim Jovana.

Snaći će se i Jovan već nekako. Izvešće neke svoje zaključke, zadržaće ih samo za sebe, neće ni pokušati da ih proveri ili preispita i, tako skenjan, odlučiće da je bolje da se preda stihiji da ga nosi. Lakše je i sigurnije tako. Ko se još izlaže vetrometini kad je najjača? Neće me se setiti svakog dana, možda ga samo kosne posred grudi kad prođe kroz moju ulicu, tuda prolazi šezdeset peticom na putu do posla, ne može je zaobići, osim ako me ne posluša i ne podigne kredit, pa kupi neki krš. Dobro bi mu bilo da to uradi, neće valjda večito da se gura sa poluoznojenim dripcima po šugavim šklopocijama GSP-a. I tako će, pre ili kasnije, zavisno od njegovog kvara, Jovan da me preboli. Tako to uvek biva na kraju. Koji li je njegov stepen oštećenja, o tome se može samo nagađati.

Aj na parking, krenula bih za pola sata sa Askom.

Seen.

Ajde. Vidimo se tamo.

Košava je šibala, osećala sam se kao da mi je neko uperio hladan fen u facu. Sa terase ujak mi je mahao i ovoga puta jasno sam primetila da se blago nasmejao. U susret Aski dolazio je Jovan užurbanim hodom, kao čovek koji se vraća sa dugog odsustva.

Košava se razbesnela, lišće sa trotoara se zakovitlalo i razbežalo kud je ono htelo. Iz daljine sam čula pisak voza.

________________________________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, Književnoj radionici Kordun, regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored pripovetki, književnih i filmskih prikaza, piše i poeziju. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

POEZIJA MILENE STANOJEVIĆ

BEŽANJA

Bio sam neko bio sam niko
Odlazio sam kad sam hteo i dolazio
Hitro
U noćima kad nisi mirno spavala
Sanja
Devojčice
Gusenice su se isprepadale od moga hoda

Molila si me da ti recitujem Majakovskog
On me smiruje rekla si mi
Zgrčena
Dlan ti nije ostavljao jorgan na miru
Ne znam ti ja to
Ludice
Može li zagrljaj da pomogne

Često su te pohodile neke ptičurine
U snu
Od čega ti se pomicao u trzajima
Nožni prst
Kakvi su te oblaci opet skolili
Sanja
Dajte mi neku zbirku savremene poezije
Ima li tamo Majakovskog
Ko još po bibliotekama
Zapošljava žene sa brkovima

I jarkocrvenim lakovima
Koje zaudaraju na neoper
Biblioteke mirišu na moju babu
Tvrdoglavila si se
U njenoj sobi cvetaju sve ruže ovoga sveta
Odnećemo joj jednu na grob
Kad te prođu grčevi
Sanja
Vodiću te na seosko groblje
Tamo su kažeš poređane tvoje krilatice
I svi očevi tvoje poezije

Preletao sam stihove onog nesrećnog Rusa
Ko još u pola noći sa avetima posluje
Osim pesnika i mene
„Sanja hoćeš li me takvog
Pusti me Sanja
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca
Sanja!
Na ulicama su zveri.“
Spomenuo sam i dveri
Jesi li me htela
Sanja
Takvog

Pitala si
Ćuteći si pitala hoću li te pustiti
Da odeš
Umesto odgovora
Odveo sam te na Gardoš
Tamo duvaju neki nemilosni vetrovi
Ne volim da venem na vetru vikala si
Odneće te tako tananu
Kako si se inatila Sanja
Balavice
Mudrice
Namćor sam na baba Maricu
S očeve strane
Spominjala si je stalno
Marame je nosila mirišljave
U svetlim bojama
Zasadila ti je orah u donjem dvorištu
Još je mlad ali samo malo mlađi od mene
Takoreći mi smo vršnjaci orah i ja

Otišla si makar tri koraka ispred mene
Do Venecije do Venecije si stigla
Ona je oronula
Sjaj joj je izbledeo
Nema veze kazala si
Ovde će Dunav uvek da se cakli
I otperjala dole do reke
To nije reka to je Bog
Pantić to zna
Stalno ribari
Opsesija pod stare dane
Ne diraj mi Pantića
Branila si ga
To je tvoj bog
Sanja
Taj Pantić
Ne može Uelbek tron da mu uzurpira

Čitala si mi odlomke tog sjebanog starca
Nešto o tome kako se jedan sredovečan muškarac
Pripit verovatno
Pitao pošto je
Upoznao Kejt kako je
Mogao da joj okrene leđa
Na drugoj galeriji Narodnog pozorišta
Stiskala si se uz mene
Ruka ti nije htela iz moje
Šapnula si mi
Ko si ti
Prsti su ti tako mekani
Sanja
Sirotice
Vidi onu balerinu što je odskočila
Još malo pa će dostići tvoje visine

Kada ti plešeš
Sanja
Eto me u Amarkordu
Felini bi mi pozavideo
Dao bi mi i četvrtog Oskara
Za sekundu tvog plesnog koraka

Nisi ti ništa posebno Sanja
Samo si pustila pramen kose
Da ti padne preko nosa
Od koliko te je probisveta Bog sačuvao
Sanja
I zašto nije od mene

Šta da radim
Šta da radim
Jorgan si zbacila
Čelo ti je mokro
Sanja
Plašljivice
Najhrabrija ženo na svetu
Za koju znam
Daj mi majicu
Suvu
Vodi me kod vidarice
Na donjoj polici u kuhinji
Tamo su pilule
Ko još na kuhinjskom stolu drži savremenu
Poeziju
Jugoslovenskih naroda i narodnosti
Kupiću ti novo izdanje
Sanja
Korica ti je u donjem uglu pocepana

Odagnaću ti noćne more
Sanja
Obećao sam ti
Ima naših baba koje slivaju stravu
Tetka ti je rekla
Dole negde na jugu

Hteo sam da ti se vrzmam po glavi
Makar upola kao Andaluzija
I flamenko
Od tvog plesnog koraka
Pomerila se afrička tektonska ploča
Sanja
Milosnice
Vragu
Zaostajao sam za tvojim koracima

Kuda si otišla
Sanja
Luda glavo
U posetu kraljevima Alhambre
Jesu li ti tamo otklonili stravu
I ko stopalo prislanja na tvoje
Po mraku
Neće ovde biti srećnih ljudi
Nikada
Razočarali su te Balkanci
Ali sam te naročito razočarao ja

Kleli su se da su te videli
Dole
Kod Kule Nebojša
Točak tvog bicikla kažu uzjogunio se
I zamakao im podno Kalemegdana

Sad na 25. Maju
Prokapinju kiše
Skliznem sam do reke i
Ponekad čujem bat koraka
Iz sportske sale Šumice
Noći su ovde tako duge
Ima li belih noći
U Andaluziji
Javi mi da znam
Lakše ću zaspati sa suncem u
Tvojim očima

***

UMESTO EPITAFA
Dedi

Moj je deda
Sa očeve strane
Imao redak dar
Tamanio je šašave mušice
U letu
Narandžastom muvalicom
Izrešetanom na tri mesta

Kažiprst desne ruke
Potanjao je u slovo H
Prašnjave pisaće mašine
Ostavi te tračeve
Čunak te čeka
Je l` ja da ga čistim
I krava muče
Sena joj treba
Samo još slovo časkom
Da dovedem u red
I sve ćemo ženo
Biće mleka

Šta ostaje kad smisla nedostaje
Hteo je moj deda
Da upiše u duše
No čeprkanje po čeljustima
Mašine
Bilo je preče i češće

Od rovarenja po mašini i čoveku
Moj deda je još bolje umeo
Da burgija po rečniku
Ja sam jarac živodarac
Živ klan nedoklan
Živ soljen nedosoljen

Ne zagovaraj mi to dete
Radoje
Hvataj novi red
Na komišanje večeras
Pa mu pesme pevaj do mile volje
Kazao mu je tata
Nije voleo da se zabušava
U kukuruzištu
Deda je klimnuo glavom
Tati se ne protivureči
I klisnuo pod
Stabljiku kukuruza
Veliku kao drvo
(bila je rodna godina)
I izvukao veknicu hleba
Iz pletene torbe
I parče sira
Od krave Šarulje
Što je zimus otelila
Tele sa dve tufne
Živ pečen nedopečen
Zubi su mu kao kolac

I mom su dedi zubi
Kao kolac
Pomislila sam
Dok sam grickala
Šaruljin sir
Ne mrljavi nego jedi
Kao čovek
Dodao je deda
Pregrišću te kao konac

Budi bog s nama
Baba se krstila
I dedu vijala po dvorištu
Dete će da mi upropasti
Ništa ne radi
Samo bulazni
A furunu ko će da naloži

Moj je deda
Jednog jutra
Pred Vrbicu
Kad mu je iz ruke ispala čašica
Rakije
Rekao da će uskoro da ode
Na sunčani breg
Gde je to
Pitala sam
Tamo gde se skupljaju
Popovi ponekad
Da pevaju
I gde sunce prži od sedam ujutru
Do osam uveče
Kad je leto

Ima i lepših mesta na svetu
Sećam se da sam pomislila
Jednom smo znači bili na sunčanom bregu
Brat i ja
I nije mi se naročito dopao
Majka me je krila iza svoje duge crne suknje
Nije mi dala da gvirnem
Ni da je pitam
Zašto neki ljudi cvile
Dok popovi pevaju

Deda se preselio
Na sunčani breg
Dva dana pošto
Mu je tata
Bupnuo beli tabak
Papira
Još će on da škljoca
Po onoj olupini
Rekao je tada
Više za sebe
I otrčao da mlaz krvi
Što mu je šiknuo iz nosa
Opere
Pre nego što stvori još jednu mrlju
Na dedinom jorganu

Natopi tu krpu
Nemoj da štediš
Kazala je mama
Razmahala sam
Rakija se zacaklila
Na dedinoj desnoj obrvi
Aprilsko sunce se ne šali
Mama je rekla
I začkiljila na levo oko
Stavi taj kukurek
Tako
Pa da idemo

Kad odem u Boku
Da skarabudžim pesmu neku
Znam da je na bregu
Sunčanom
Kraj dedine obrve bolje išlo
Sunce tamo pušta zrake
Što se probijaju i kroz oblake
Koji nose u sebi olovne kiše

***

BRODOVI OD PAPIRA

Potapam brodove
Deca mi govore mama hoćemo još
Potapam ih kao onda
Kada je dete još onomad bilo dete što bi reko Handke
Igrajući se rečima kao cirkuzantkinja
Što visi sa cirkuskih visina i gleda ljude odozgo
Uvek odozgo
Nimalo pazeći da ne padne
Jer ona za strah i ne zna

Potapam brodove svoje i tuđe
Dobra sam u tome
Nisam više amater
Moglo bi se čak reći da sam
Profesionalac
Lepo si me tome naučio

Još onda kad me nisi držao za ruku
Kad sam ti recitovala Nerudu
Ispod Brankovog mosta
Prokapinjala je kiša
Hteo si da zaustaviš taksi
Nisam ti dala
Kome još treba taksi kad hoda pored tebe
Nisam marila za frizuru
Nebo se raspuklo a ja sam se smejala
Ne smeš da zaspiš mokre kose govorio si
Znaš koliko si osetljiva
Prigrlio si me uz sebe
Retko si to radio
Fen nemaš
Samo jednu šubaru što ti je u nasledstvo ostavila
Baka operska pevačica
Volela je da imitira rusku eleganciju
Možda će šubara da pomogne rekao si
I glavu mi stavio pod jaknu
Kraj svojih grudi
Kezio nam se u lice sa bilborda
Još jedan političar
Zubi su mu ispolirani
Kaže ne smemo stati
On je sada oronuo
Niz našminkano lice klize mu
Kapljice kiše sto posto
I čekaju da ih čika u belom prelakira
Ko sada visi na onom bilbordu
Pitaću
Možda
Nekada
Baka Ljubicu
Ona voli tuda da šeta

Na Adu odlazim svaki put
Kada se navuku oblaci
Samo tad
I stignem do Bendžamina
Sećaš se tako sam prekrstila bandžija
U onoj noći hladnoj i maglovitoj
Kada si mi srce amputirao
Ko još ide na Adu da šeta
Usred decembra
Smejala sam se te noći sve do Bendžamina
Mada bi mi više pristajao krik
Nisam se dugo tako smejala
Rekao si kako sam mogla i neko bolje ime da mu dam
Pričao si mi o vrhovima Himalaja
I Anapurni
Pomaljali su mi se svake noći
U snovima snežni vrhovi Tibeta
Na koje si hteo da me vodiš
Ne volim uspone rekla sam ti
To uopšte nije problem
Kada jednom kreneš
Nećeš moći da se vratiš

Spustili smo se lagano niz padinu Košutnjaka
Volim da te čekam u podnožju i pijem čaj sa jabukom i cimetom
Rekla sam ti
Hodaj i za mene
Čekala sam te
Da mi se vratiš
Odozgo
Dok se nisi izgubio
U kovitlacu magle
I pre nego što si se okrenuo
Na dole
Ili se nikad nisi okrenuo

Pobeđuje samo onaj koji se kreće
Čula sam te kako mi govoriš
Još nisam stigla do Anapurne
Osvojila sam Rtanj
I Jelicu
Borački krš
I Kotlenik
Je l` se to računa

Brinula sam da li će ti nazepsti prsti
I oni nožni
Kad se nisi nadao
Stavila sam ti vunene čarape
I rukavice
U zadnji džep ranca
Rekao si mi da kod slabe cirkulacije
Čarape i rukavice ne pomažu
Znači samo ja
Znači samo ti

Milenijumi su u Beogradu prošli
Otkad si poželeo da okreneš leđa svom snu
Pitajte Pištala
On o kazni bogova čoveku koji je okrenuo leđa
Svome snu
Najbolje može da vam kaže
I još će vam reći da
Svuda na svetu lažu decu
Evo ja sam vam odličan primer
Lažem ih odlično
Dok potapam brodove
Na nekom papiru
Iz starog očevog rokovnika
Iz hiljadu devetsto devedeset i neke
Ko još čuva starudiju po fiokama
Uključujući i zavodovu čitanku za šesti razred
Deseto izdanje

Kao potapam dečje brodove
Dok iz okeanskih rovova
Nešto nadolazi
Nalik cunamiju ili čemu već
Šta god da urliče
Iz podzemlja
Ne premišlja se
Sprema se da udari posred pramca
Opet
I nije da nisam spremna

__________________________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu.
Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu PULS, časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, kao i u Književnoj radionici Kordun. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored književnih i filmskih prikaza i pripovetki, piše i poeziju. Član je Književnog kluba „Živadin Stevanović“. Gostujući je pisac u okviru Zvezdarijade – Festivala kulture mladih.
Kao zaljubljenik u pisanu reč aktivno prati kulturna i književna dešavanja na domaćoj i svetskoj sceni. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –