Zavirila sam u saksiju Filadendrona Proverila ugao Sinđelićeve i Topolske Tražila sam je ispod perunike Na Orjenu Na Boračkom kamenu Čaši točenog piva na Terazijama 112. strani Tihog Dona
Tabanala sam do oraha u voćnjaku Išla tragom divljači Umila se vodom sa Gruže Do Kotlenika je gonila Na međi između dedine i komšijine Njive u zasedi čekala
Pozvala sam u pomoć Lekovito bilje sa Homolja Babinu bajalicu
Ništa nije pomoglo
Da je nađem Tu reč
Koja bi ti bila nalik
Tu reč
Glečer
***
SAMURAJSKI MAČ
Prema legendi Mogao je da preseče popola Sedam telesa Odjednom
Legenda kaže I da samuraj koji ne sledi Put ratnika Oštricu zabode sebi u stomak Nakon čega ga drugi samuraj Obezglavljuje
Na Balkanu se telesa presecaju Rutinski Izvadiš reč iz korica I obezglaviš protivnika S tim što Ako neprijatelja nema Moraš da ga nađeš Među svojima
______________________________________
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984.), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Korisne informacije, zanimljivosti o putovanjima i putopise pisala je za Putuj sigurno, najposećeniji turistički magazin. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze, Portalu za književnost i kulturu čitanja Sinhro. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu “Kritika savremenog društva” Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ u kategoriji za najbolju književnu kritiku/prikaz njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze“ kao jedan od najuspešnijih radova. Dvostruka je pobednica na konkursima Književne grupe Plavi krug književnosti za najbolju pesmu. Na pesničkom konkursu Palanačko poetsko leto njena pesma “Tkanje” izabrana je za štampanje u zborniku Izvornik. Pesma “O imenima koja nam ne pristaju” izabrana je za objavljivanje u zborniku Kiprijanov kladenac. Pored poezije, piše priče, eseje, književne i filmske prikaze. Objavila je zbirku priča “Na korak do cilja”. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Hteo je da vidi Afričko pleme Kad kidišu na lava Mladići su manekenski doterani
Na tetkinoj dudinji provodio je leta U strnjiki vežbao Kako da se ne zaustavlja
Digitalno je kompetentan I emocionalno nepismen
Tako je nazdravio čašom Sveže životinjske krvi Masai ratnik
Baba ga je odnegovala Na kravljem mleku I kozjoj surutki Tako se postaje ratnik Na Balkanu
I još kad gledaš kako Da izbegneš Kaldrmu I kad u Maksiju Kupuješ maskarpone
***
PLODOVI ZEMLJE
Iz uzorane brazde Podno Kotlenika Proklijao luk Kad se Gora goropadi Njemu bude lepo
Pošalji vetrove na put Kažem mami Neka krenu sa mnom Pod gorom na Savi Uzdiže se Vavilon Košava mu ne pomaže Kad dune Beton joj se isplazi
Ima jedna zemlja Natopljena mnoštvom Teških koraka Pod njima i ciglom Batrga se Uzalud
***
SEPIJA
Ponekad kad padne mrak Budem sipa
Živim u pukotinama stena U hladnim dubinama mora
Tada zavolim Svoja tri srca Rane mi se Zagnoje Inače su mi sasvim taman Ne umem da hodam Ne plivam u grupi I ponekad umem Da menjam boje Najčešće sam crna
Kad me uzmu u naručje Znam da grizem
Voleli bi me rado Samo da sam mekša Ili manje upućena Od omiljenih aktivnosti Izdvojila bih Zaklanjanje sunca
S proleća Migriram u dublje Vode okeana Tad je primetna najezda Predatora
Od morskih životinja Najviše volim one Koje mi se pridruže Kad plivam Na mlazni pogon
Ponekad Pred svitanje Budem sipa
***
DUNAV SA TIM NEMA NIKAKVE VEZE
Svakog dana kraj Dunava šetam I još nisam naučila da hodam Htela bih da se spotaknem O kamen Na putu ka Gardošu Kad se razdani Umre još jedno drvo Nikad neću naučiti Da hodam Rodna je godina Na svet je došao Još jedan četvorotočkaš Hoće da sedne za sto
Tako bih da naučim da hodam Kraj Dunava Kad god pustim korak Ispreči mi se na putu Po jedan metar asfalta
____________________________________
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984). Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Piše pesme, pripovetke, eseje, književne i filmske prikaze. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu Kritika savremenog društva Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ za najbolju književnu kritiku njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze 14“ kao jedan od najuspešnijih radova. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Taj moj ujak me strašno nervira. Naročito sada kada se uselio kod nas.
Kad god odemo za Nikoljdan kod njega, keva i on se, po pravilu, posvađaju. Ako malo bolje razmislim, to i nije ona prava pravcata svađa, više je tihi rat, stalna napetost. I briga bi me bilo za sve to da mi keva posle toga ne odlepi. Ne samo da mi presedne doček Nove godine, o prazničnim danima i da ne pričam, nego se i neka tiha depra uvuče u stan tih dana i ne ume da stane da mi prosto bude blam bilo koga da pozovem na gajbu. Doduše, nikoga i ne zovem, sem Jovana i Marije, nema ko drugi da mi dolazi, a i njih mi je nekad pun kofer. Marija prosto ne ume da stane sa pričom, ima ta šta da kaže, ali meni posle posla ne da se ne priča (onaj klipan od mog šefa natovari na jednog čoveka ono što bi trebalo na tri), nego mogu samo da se strovalim na krevet onako obučena sa sve obućom. Marija ne mari mnogo ni za moj umor, ni za kevu. Juče mi je držala predavanja naširoko, sva se uživela, kao da je za uvaženom katedrom nekog amfiteatra.
„Pusti ženu, vidiš da je u klimaksu. To je stanje specifično, treba joj podrška, a ne tvoje zvocanje.“
„Povedi je kući, pa je podržavaj kol’ko hoćeš. Jedva sam je smirila prošle zime, lepo sam joj rekla da ne ide u tu nedođiju opet, ima da mu pere i riba sve što on nije pipnuo od prošle godine u ovo doba. Briga mene što je sam samcit, njegov izbor, a ona se tu sažaljeva, sudbina, šta će, nesrećnik, sam tamo, čeka godine za tu bednu penziju. Kako da ne, mogao bi on da zasuče malo rukave, a ne kevu da mi pretvara u služavku svaki put kad ode, a na sve to još zna i predavanja da joj drži i do suza da je dovede, smarač matori.“
Što je onda Marija zapenila, to je tek za priču. Čula sam svaku treću reč, ionako sam već sve napamet znala o tim čuvenim recepturama uvaženog psihologa kog manijakalno prati hiljade ljudi na fejsbuku. Da se kokneš koliko se samo naložila na tog docu, sve to zvuči sjajno u teoriji, ali ajde budi baja pa primeni ako možeš.
„Reci sve to mom ujaku, ima da te gleda kao tele u šarena vrata. Taj ako ne primeni docinu tehniku otpuštanja emocija, niko neće.“
Marija ume da gnjavi, ali ni izbliza mi nije naporna kao Jovan. Ležim u krevetu, slušam ujaka kako krklja u toaletu, valjda mu je to neki ritual pre i posle spavanja, i razmišljam kako je večeras najbolji trenutak da Jovanu dam šut kartu. Do Nove godine moram da raskrstim s njim. Nije da mi nije drag i da nismo imali lepih trenutaka, pojma nemam zašto, znam samo da moram. Ima stvari koje se odvijaju po automatizmu, bog te pita šta su im uzroci, neki prožive čitav život a da se i ne zapitaju o uzrocima o kojima mi Marija non-stop drobi. Htela sam ja to da rešim po dolasku iz sela, da stisnem ende i završim jednom za svagda. I sigurno bih to uradila da je mogao da se pojavi na parkingu tu iza zgrada, ali neće život tamo gde ga ti guraš, sve se migolji i izmigolji, pa ode na onu stranu koju nisi predviđao. Tako se i Jovan izmigoljio, iskrslo mu hitno nešto kod Paje, neki program da mu Paja instalira, šta li, kao da je nešto namirisao, keva mi je uvek pričala da se te stvari, rastanci i napuštanja, namirišu danima unapred. Tako je makar bilo sa njom kad nas je matori napustio. Nije, doduše, mogla da zna da će da nestane tek tako, a nestao jeste baš tek tako, spakovao se govoreći da ide na službeni put a otišao je sa petnaest godina mlađom, klinka je bila, mislim da je imala dvadeset dve godine. Keva kaže da je znala da nešto nije u redu, ne pitajte kako, jednostavno je znala, ima u nama odgovora na sva naša pitanja, a mi ih uporno ignorišemo kao majka trojku iz vladanja svog sina jedinca. Jeste, tako je rekla, u par navrata samo, mada ga uglavnom nije spominjala. Da vam potvrdim ništa ne mogu, bila sam tek rođena, takoreći beba koja se tek odbijala od sise, Jelena bi možda mogla nešto više da kaže, spremala se tada za polazak u prvi razred.
I posle sam ja odlagala, sve to trabunjanje kevino po kući ne bih podnela u kombinaciji sa Jovanovim telećim pogledom. Samo da se ona malo smiri, pa ću lako. Da, samo bi me tupo gledao, sigurna sam, sto posto, kad god bih mu saopštavala neprijatne stvari, zverao bi naokolo sve kao tragajući za bogtepita čim. A onda bi me pogledao onako bezazleno i taj pogled nisam mogla više da podnosim, mame mi. Dobro, to je trenutak, samo jedan jedini trenutak, stisni zube, budi laf, hrabrila sam sebe samu. Kad bolje razmislim, bolje bi nam bilo da smo ostali ortaci i da nismo započeli romansu. Nisam ni nameravala da se to pretvori u vezu, ljubav kad umeša prste, nikad se to dobro ne završi. Ne mora ni da progovori, njegova ćutnja će mi ići po ganglijama, a to će me sa kevinom prednovogodišnjom deprom samo odvesti u of.
Lepo sam joj još letos rekla da ne idemo na slavu kod ujaka ove godine, neka slavi sam, ionako se pravi pametan i misli da sve zna, a zapravo pojma nema, ali keva je čudo, pola godine mi se, posle slave, žali na njega i kaje se što mu se našla uvek kad mu je bila potrebna, a narednu polovinu godine provede u brizi pitajući se kako mu je tamo samom.
„Dobro, bre, kevo“, pokušala sam još jednom, „ujak je frik i voli da popije, a dobro znaš kakav je tada. Presešće ti i ova slava.“ Ajde što će tebi, nego što će i meni zajedno s tobom, mislila sam.
Ništa ona, kao da me nije ni čula, to joj je manir, majstor je ignorisanja i samodestrukcije. Kad nas je matori napustio, pričala mi je Jelena, keva je samo ćutala i ležala u krevetu, mesecima. Doduše, ni posle više od dve decenije dani joj se ne razlikuju mnogo od tad, vikendom izađe sa Askom do pijace i eventualno iznese đubre.
„Šanse nema da mi još i nedelju uzmeš“, rekla sam joj, „radim kao crnac cele nedelje kod onog matorog dripca što mi je natovario sav mogući posao, i svoj i moj, nemoj da mi nedeljom Aska grebe po vratima ni da mi ti tu šuškaš kesom sa lekovima, hoću jednom ko čovek da se naspavam.“
Jelena je još surovija, kad krene da joj zvoca s one strane bare, to je mučno slušati. Keva ume satima da je sluša i klima glavom u znak odobravanja. Da se našminka i sredi frizuru, da se soba okreči u neke vedrije boje, da je ležaj na kom spava star i neupotrebljiv, mora hitno da se menja i da se komšinici Mici kaže jasno da prestane da pušta muziku posle devet uveče.
„Ma, daj, bre, kevo, tresni joj slušalicu, smara više!“, izustila bih kad bi mi puko film. Lako je njoj odande da drži slovo i da izdaje direktive. To ne ume da stane kad jednom krene. A što, da neće ona da mi menja ležaj. Hoće, sve trči! Bitno da je ona otperjala preko sa onim njenim bandoglavkom mesec dana nakon što je napunila osamnaest. I od tada slušam ta sranja o boljem životu redovno, to vam je kao priča za laku noć, znam je napamet, Jelena se trudi da nam te baljezgarije utisne u svest, ali ja ne nasedam na te gluposti. Ona je našla da priča kevi kako treba da živi, a sama prstom ne mrda nego dopušta onom njenom klipanu da joj urla svaki put kad joj baci šaku dolara pod nos, i ona ne samo da to trpi već kenja o tome kako živi američki san. Mora da je i zveknuo pre par nedelja, kad sam je zadnji put čula kako kevi prosipa fore, mala Meri se zaplakala i počela da joj cmizdri kako je tata u dovorištu i kako šamara malog Roberta. Od tada bari kevu kako joj je crkla kamera, pa ne mogu da se gledaju.
Ne seri, Jelena, pomislila sam, nećeš ti uključivati tu tvoju kameru dok te masnica ne prođe.
Saznala sam da će nam ujak doći kada je držala slovo kevi kako ujaka treba lepo da pusti da iznajmi stan, a ne da ga prima u svoj jednoiposobni u kom se jedva i vas dve sa Askom ugurate. Taman sam se spremala da preživim kevino jadikovanje, kad me ta vest izula iz cipela. Ostalo mi je nenašminkano jedno oko, maskaru sam bacila u lavabo i momentalno istrčala u dnevnu sobu da se obračunam.
„Je li, bre, kevo, kad si mislila to da mi kažeš? I je l’ se ja, koja ovaj jebeni stan održavam u životu i nas zajedno s njim, pitam nešto ovde, koji đavo?!
„Stani, sine, samo s Jecom da završim.“
„Koja Jeca, koji ujak, koji bakrači?!“
Svi su mi podjedanko išli na živce. Da mi onaj zevzek od šefa nije odbijao od plate svaki put kad zakasnim, obračunala bih se sa obe još tad. Umesto toga, uzela sam maskaru i prešla njom brzopotezno preko drugog oka, pa tako unezverena uletela direktno u saobraćajni kolaps. Na njega se, doduše, u ovom gradu punom nadrndanih likova uvek moglo računati.
Ujak se, razume se, stvorio tu u stanu od tridesetak kvadrata uprkos jasnom i, ovog puta mom i Jeleninom usaglašenom protivljenju. Ne vredi, keva te tu prevesla na keca jednim plačljivim pogledom. Znala bih oštro da joj se suprotstavim, ali oružje sam odlagala suviše brzo kad bih je videla kako usne savija nadole i oči puni suzama, a pritom prokleto ćuti kao dete kom su upravo oduzeli najomiljeniju igračku pa ti deluje da od njega nema nesrećnijeg stvora na planeti. Tako bi me savladala svaki put, pa i onaj kad sam htela da iznajmim garsonjeru na Banovom brdu. Spakovala sam kofere i već ih prinela vratima, kad sam je videla kako, tiho i bezglasno, uzima onu svoju kesu lekova i jednu po jednu kutiju baca u kantu za đubre. „Šta će meni život…“, čula sam je kako cmizdri. Raspakovala sam se u tišini.
Ujak je bio primetan samo ujutru i uveče, kad pere zube i kad se umiva, tad bi krkljao i pljuvao na sav glas i posle ga čovek gotovo nije čuo. Aska ga je obožavala, i ne samo Aska, već i sva komšijska deca, piljila su u njega kao da je lepotan prve klase. Još nisam srela čoveka sa grubljim izrazom lica, taj se nikada nije smejao, i čudo jedno, za kratko vreme postao je najomiljeniji lik u zgradi. Jeste imao preku narav, naročito kad popije (po tome pamtim svaki Nikoljdan), ali svoj gnev nije nikad usmeravao ka drugima, već samo ka najbliskijima, a od keve bliskijeg nije imao (ako je to bliskost, odmah treba da se koknem!). Tako to biva, rekla mi je jednom Marija, istresamo se na onima koje volimo i sa kojima delimo životni prostor, sva druga naša lica samo su naštimovane grimase, lažljiva maska.
Iako je redovno kevi držao slovo, i to povišenim tonom, na mene se nije izdirao, ne znam da li to ima veze sa mojom namrštenom facom, biće da je genetika, i to baš nasleđe od njega. Doduše, ovde kod nas tog izdiranja gotovo da nije bilo, nijednom nisam čula da je preda mnom vikao na kevu, a nije ni pio pravo govoreći, više mi je bilo mučno da ga gledam u trenucima nekog nejasnog nadošlog gneva ili bola, šta li je, koji mu se ocrtavao na licu. Kontam da je i keva imala sličan osećaj iako skoro nikad nismo pričale o tome šta oseća. Nema u našoj familiji toga ko bi se podičio emocionalnom pismenošću, valjda se to tako zove, moram da proverim sa Marijom, zanela se likuša sa tim profanom sa fejsbuka, zna sve o tim psihološkim terminima i emocionalnim zajebancijama. Šanse nije bilo da se na tu temu progovori, nije što se nije htelo nego što se nije znalo.
Moj ujak je bio zdrav i snažan čovek. Uvek sam se pitala u kom su mu stanju pluća pošto je gutao cigarete, po dve kutije dnevno minimum, i to, razume se, one krdže, nije se imalo za više. Kad smo jednom išli u planinu kod njega na selo, niko nije mogao da ga sustigne, kao atleta na vrhuncu svoje karijere. Vitalnost tela nije pratila svežina lica, zadnjih godina lice mu je naglo pocrnelo, a oči se utopile u naduvenim podočnjacima. Dijalog se između njega i keve svodio na par reči. Kad bi s vremena na vreme pokušala stidljivo i tiho da mu kaže kako bi mu kuća bila u boljem stanju da nađe neku ženu, samo bi kroz zube prezrivo procedio: „Ti mi nešto znaš.“ Posle bi zaćutala.
Ovde kod nas u stanu je bio podnošljiviji, čak se i Marija zadubi u njega dok pričaju, tačno vidim kako ga psihoanalizira. Ali, pred ujkov dolazak sam htela da odlepim, keve mi, mislila sam da ću ga zgromiti još na pragu. I tako sam zbog ujaka opet morala da odložim raskid sa Jovanom. Vozi ga na jedno gradilište, pa na drugo, jedva da sam stizala da jedem i da spavam. Primili su ga, napokon, takva gromada od čoveka pogodovala je baš onim grdosijama koje niču na Beogradu na vodi. Čim primi prvu platu, kaže, tražiće stan.
Jovan se nijednom nije naljutio što se tako dugo nismo videli. Nadala sam se da će shvatiti do sada. Umesto toga, lik mi kaže: „Imaćemo više vremena za nas kad ujak iznajmi stan. Nećeš morati da brineš i o njemu i o kevi, a uskoro će i praznici“. Predložio mi je da idemo na Frušku goru za Novu godinu. Jeste, frajeru, ali ko će da vozi? Pa, ja, razume se. Sto puta sam ga pitala što radi toliko ako nije u stanju da kupi jedan auto. Pa, majku mu, nije jedini koji bi uzeo kredit. Nisam materijalista, mame mi, ali mi se malo smučilo da ih sve redom vozam po gradu sa ovom mojom krntijom koja je na izdisaju. Kakav auto, kakva Nova godina, sinu mi! Jedino novo što će biti je on solo, i ja solo. Tuto finito, ende, konec.
Kad malo bolje razmislim, ko zna ko je koga tu vozao, stvarno ne znam, ništa mi više od svega toga nije jasno. Jovan se odlučio za mene, nije tu bilo sumnje, žena zna kada je muškarac odabere, ne mora to da joj kaže. Nije bilo lako takvom muškarcu zadati ozlede. I nije lepo, rekla bi mi sigurno Marija. Zato joj nisam ništa ni rekla, ni njoj ni kevi. Tačno bi me odvraćale, znam, a onda nije lako odvažiti se. Slome ti volju i duh, nabiju krivicu, i eto te začas slabe i smućene. Uradiću to, znam da hoću. Brzo, u dve tri rečenice, nema šta tu da se razglaba. Kao da je iko ikad pronašao prave reči. Neću sigurno da mu prosipam one glupe fore ti si sjajan lik, ne želim da te povredim ili hajde da ostanemo prijatelji. Ko je još uspeo da druguje nakon seksa? Ruku na srce, ni on nam nije išao u zadnje vreme. Mislim, hteo je on, ali par puta nije išlo. Tačno znam da će raskid dovesti u vezu sa tim, a koji muškarac ne bi. I oni najzreliji teško da će položiti taj test, smrtonosne su to ozlede za njih. Oni makar to tako vide. Marija kaže da najnovije studije pokazuju da je ova nezgodacija u porastu, i to sve češće među mlađim muškarcima. Naravno, zavet ćutanja na tu temu se podrazumevao. Čik da se usudi reč da progovori. On ćuti i kad su bezazlene stvari u pitanju.
Večeras ću mu reći, nemam šta više da odlažem, kad ujak krene na spavanje, a keva počne da petlja u kuhinji, uvek je nešto za sutrašnji ručak spremala posle Slagalice, čudna žena, ta moja keva. Izvešću Asku u šetnju i pozvaću Jovana da mi se pridruži. I tad ću mu reći da ne ide više. Neće mu biti svejedno, šta svejedno, neće mu biti dobro. Ali, šta sad, potrajaće tako neko vreme, posle će se već lakše nositi sa tim. Svaka faza posle napuštanja razbije te na sitne komade. Kad me je Petar ostavio, u prvi mah kao da nije bolelo, kasnije mi je Marija ispričala da se to stanje zove stanje emocionalnog šoka. Posle se nekako navikneš. Saživiš se sa tim osećanjem. I život te samo vozi, pojma nemaš gde, slediš neku matricu i stigneš valjda baš tamo gde i treba da budeš. Marija i taj njen doca tvrde da je prvi i najvažniji korak uvid u uzrok. Koji će mi đavo ta saznanja? Ona služe samo da te rašrafe dodatno, ionako raštimovanog, na još sitnije delove i šta ćeš posle ti, tako razbijen, kako ćeš opet među ljude? Svi smo oštećeni, neko više neko manje, kaže mi Marija, a njoj, razume se, mudrosti prenosi njen omiljeni fejsbuk prijatelj. Živo me zanima koji je stepen oštećenja imao Petar kada je ispario bez traga i glasa, dripac najobičniji. A nije mu bilo malo godina, uzeo je tada bio tri banke, ja tek devetnaestu godinu, mada zrelost i nema neke naročite veze sa godinama, moj matori je živi primer. Pisala sam mu sa one stare motorole, užasna serija telefona, prsti su mi otpadali dok sam mu sklepala neku poruku, trudila sam se da ne budem patetična, ako nešto ne mogu da podnesem onda je to patetika i cmizdrenje. Ne sećam se tačno, nešto tipa ako mi se sad ne javiš, nemoj nikad više, (al’ sam izbegla patetiku, ubilo se!). Znam samo da je Marija predložila da odemo kod onog njenog ortaka po pljuge i pivo, valjda nam je uvalio i neku vutru te noći. Bila sam uverena da se mora javiti, ko bi mogao da se nekom tako usere u život bez reči. Stvar je elementarnog vaspitanja nekome odgovoriti na poruku, nisam ga jurila kao što to današnje klinke rade, kažem vam, najviše od svega prezirala sam prenemaganja. Ali, eto, nije se javio, ni pre ni kasnije, trebalo mi je neko vreme da naučim kako se sva ta sranja prevazilaze, mnogo je kvarova od tada u meni, onih nevidljivih, a krupnih, sile nema koja tu nešto može popraviti. Faks sam brzo batalila, buljila jesam u knjigu mesecima nakon toga, ali nije išlo. Kada sam ga videla na parkingu svoje zgrade pre dve nedelje kako se na jedvite jade izvlači iz kola, Aska mi se zamalo izmigoljila. Samo sam mu zverala u stomak, porastao mu je kao kod trudnice u šestom mesecu trudnoće. Razume se, ostala sam na bezbednoj udaljenosti, nisam mu se javila, sve i da sam htela, noge nisu htele da se maknu, čuka je odradila svoje, i onda je zamakao tu odmah iza Maksija. Trajalo je svega par sekundi, a onda se pokvareni deo u meni zalaufao, nije bilo te sile koja bi ga obuzdala. Te iste večeri, odlučila sam, konačno, da ostavim Jovana.
Snaći će se i Jovan već nekako. Izvešće neke svoje zaključke, zadržaće ih samo za sebe, neće ni pokušati da ih proveri ili preispita i, tako skenjan, odlučiće da je bolje da se preda stihiji da ga nosi. Lakše je i sigurnije tako. Ko se još izlaže vetrometini kad je najjača? Neće me se setiti svakog dana, možda ga samo kosne posred grudi kad prođe kroz moju ulicu, tuda prolazi šezdeset peticom na putu do posla, ne može je zaobići, osim ako me ne posluša i ne podigne kredit, pa kupi neki krš. Dobro bi mu bilo da to uradi, neće valjda večito da se gura sa poluoznojenim dripcima po šugavim šklopocijama GSP-a. I tako će, pre ili kasnije, zavisno od njegovog kvara, Jovan da me preboli. Tako to uvek biva na kraju. Koji li je njegov stepen oštećenja, o tome se može samo nagađati.
Aj na parking, krenula bih za pola sata sa Askom.
Seen.
Ajde. Vidimo se tamo.
Košava je šibala, osećala sam se kao da mi je neko uperio hladan fen u facu. Sa terase ujak mi je mahao i ovoga puta jasno sam primetila da se blago nasmejao. U susret Aski dolazio je Jovan užurbanim hodom, kao čovek koji se vraća sa dugog odsustva.
Košava se razbesnela, lišće sa trotoara se zakovitlalo i razbežalo kud je ono htelo. Iz daljine sam čula pisak voza.
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, Književnoj radionici Kordun, regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored pripovetki, književnih i filmskih prikaza, piše i poeziju. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Bio sam neko bio sam niko Odlazio sam kad sam hteo i dolazio Hitro U noćima kad nisi mirno spavala Sanja Devojčice Gusenice su se isprepadale od moga hoda
Molila si me da ti recitujem Majakovskog On me smiruje rekla si mi Zgrčena Dlan ti nije ostavljao jorgan na miru Ne znam ti ja to Ludice Može li zagrljaj da pomogne
Često su te pohodile neke ptičurine U snu Od čega ti se pomicao u trzajima Nožni prst Kakvi su te oblaci opet skolili Sanja Dajte mi neku zbirku savremene poezije Ima li tamo Majakovskog Ko još po bibliotekama Zapošljava žene sa brkovima
I jarkocrvenim lakovima Koje zaudaraju na neoper Biblioteke mirišu na moju babu Tvrdoglavila si se U njenoj sobi cvetaju sve ruže ovoga sveta Odnećemo joj jednu na grob Kad te prođu grčevi Sanja Vodiću te na seosko groblje Tamo su kažeš poređane tvoje krilatice I svi očevi tvoje poezije
Preletao sam stihove onog nesrećnog Rusa Ko još u pola noći sa avetima posluje Osim pesnika i mene „Sanja hoćeš li me takvog Pusti me Sanja Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca Sanja! Na ulicama su zveri.“ Spomenuo sam i dveri Jesi li me htela Sanja Takvog
Pitala si Ćuteći si pitala hoću li te pustiti Da odeš Umesto odgovora Odveo sam te na Gardoš Tamo duvaju neki nemilosni vetrovi Ne volim da venem na vetru vikala si Odneće te tako tananu Kako si se inatila Sanja Balavice Mudrice Namćor sam na baba Maricu S očeve strane Spominjala si je stalno Marame je nosila mirišljave U svetlim bojama Zasadila ti je orah u donjem dvorištu Još je mlad ali samo malo mlađi od mene Takoreći mi smo vršnjaci orah i ja
Otišla si makar tri koraka ispred mene Do Venecije do Venecije si stigla Ona je oronula Sjaj joj je izbledeo Nema veze kazala si Ovde će Dunav uvek da se cakli I otperjala dole do reke To nije reka to je Bog Pantić to zna Stalno ribari Opsesija pod stare dane Ne diraj mi Pantića Branila si ga To je tvoj bog Sanja Taj Pantić Ne može Uelbek tron da mu uzurpira
Čitala si mi odlomke tog sjebanog starca Nešto o tome kako se jedan sredovečan muškarac Pripit verovatno Pitao pošto je Upoznao Kejt kako je Mogao da joj okrene leđa Na drugoj galeriji Narodnog pozorišta Stiskala si se uz mene Ruka ti nije htela iz moje Šapnula si mi Ko si ti Prsti su ti tako mekani Sanja Sirotice Vidi onu balerinu što je odskočila Još malo pa će dostići tvoje visine
Kada ti plešeš Sanja Eto me u Amarkordu Felini bi mi pozavideo Dao bi mi i četvrtog Oskara Za sekundu tvog plesnog koraka
Nisi ti ništa posebno Sanja Samo si pustila pramen kose Da ti padne preko nosa Od koliko te je probisveta Bog sačuvao Sanja I zašto nije od mene
Šta da radim Šta da radim Jorgan si zbacila Čelo ti je mokro Sanja Plašljivice Najhrabrija ženo na svetu Za koju znam Daj mi majicu Suvu Vodi me kod vidarice Na donjoj polici u kuhinji Tamo su pilule Ko još na kuhinjskom stolu drži savremenu Poeziju Jugoslovenskih naroda i narodnosti Kupiću ti novo izdanje Sanja Korica ti je u donjem uglu pocepana
Odagnaću ti noćne more Sanja Obećao sam ti Ima naših baba koje slivaju stravu Tetka ti je rekla Dole negde na jugu
Hteo sam da ti se vrzmam po glavi Makar upola kao Andaluzija I flamenko Od tvog plesnog koraka Pomerila se afrička tektonska ploča Sanja Milosnice Vragu Zaostajao sam za tvojim koracima
Kuda si otišla Sanja Luda glavo U posetu kraljevima Alhambre Jesu li ti tamo otklonili stravu I ko stopalo prislanja na tvoje Po mraku Neće ovde biti srećnih ljudi Nikada Razočarali su te Balkanci Ali sam te naročito razočarao ja
Kleli su se da su te videli Dole Kod Kule Nebojša Točak tvog bicikla kažu uzjogunio se I zamakao im podno Kalemegdana
Sad na 25. Maju Prokapinju kiše Skliznem sam do reke i Ponekad čujem bat koraka Iz sportske sale Šumice Noći su ovde tako duge Ima li belih noći U Andaluziji Javi mi da znam Lakše ću zaspati sa suncem u Tvojim očima
***
UMESTO EPITAFA Dedi
Moj je deda Sa očeve strane Imao redak dar Tamanio je šašave mušice U letu Narandžastom muvalicom Izrešetanom na tri mesta
Kažiprst desne ruke Potanjao je u slovo H Prašnjave pisaće mašine Ostavi te tračeve Čunak te čeka Je l` ja da ga čistim I krava muče Sena joj treba Samo još slovo časkom Da dovedem u red I sve ćemo ženo Biće mleka
Šta ostaje kad smisla nedostaje Hteo je moj deda Da upiše u duše No čeprkanje po čeljustima Mašine Bilo je preče i češće
Od rovarenja po mašini i čoveku Moj deda je još bolje umeo Da burgija po rečniku Ja sam jarac živodarac Živ klan nedoklan Živ soljen nedosoljen Ne zagovaraj mi to dete Radoje Hvataj novi red Na komišanje večeras Pa mu pesme pevaj do mile volje Kazao mu je tata Nije voleo da se zabušava U kukuruzištu Deda je klimnuo glavom Tati se ne protivureči I klisnuo pod Stabljiku kukuruza Veliku kao drvo (bila je rodna godina) I izvukao veknicu hleba Iz pletene torbe I parče sira Od krave Šarulje Što je zimus otelila Tele sa dve tufne Živ pečen nedopečen Zubi su mu kao kolac I mom su dedi zubi Kao kolac Pomislila sam Dok sam grickala Šaruljin sir Ne mrljavi nego jedi Kao čovek Dodao je deda Pregrišću te kao konac
Budi bog s nama Baba se krstila I dedu vijala po dvorištu Dete će da mi upropasti Ništa ne radi Samo bulazni A furunu ko će da naloži
Moj je deda Jednog jutra Pred Vrbicu Kad mu je iz ruke ispala čašica Rakije Rekao da će uskoro da ode Na sunčani breg Gde je to Pitala sam Tamo gde se skupljaju Popovi ponekad Da pevaju I gde sunce prži od sedam ujutru Do osam uveče Kad je leto
Ima i lepših mesta na svetu Sećam se da sam pomislila Jednom smo znači bili na sunčanom bregu Brat i ja I nije mi se naročito dopao Majka me je krila iza svoje duge crne suknje Nije mi dala da gvirnem Ni da je pitam Zašto neki ljudi cvile Dok popovi pevaju
Deda se preselio Na sunčani breg Dva dana pošto Mu je tata Bupnuo beli tabak Papira Još će on da škljoca Po onoj olupini Rekao je tada Više za sebe I otrčao da mlaz krvi Što mu je šiknuo iz nosa Opere Pre nego što stvori još jednu mrlju Na dedinom jorganu
Natopi tu krpu Nemoj da štediš Kazala je mama Razmahala sam Rakija se zacaklila Na dedinoj desnoj obrvi Aprilsko sunce se ne šali Mama je rekla I začkiljila na levo oko Stavi taj kukurek Tako Pa da idemo
Kad odem u Boku Da skarabudžim pesmu neku Znam da je na bregu Sunčanom Kraj dedine obrve bolje išlo Sunce tamo pušta zrake Što se probijaju i kroz oblake Koji nose u sebi olovne kiše
***
BRODOVI OD PAPIRA
Potapam brodove Deca mi govore mama hoćemo još Potapam ih kao onda Kada je dete još onomad bilo dete što bi reko Handke Igrajući se rečima kao cirkuzantkinja Što visi sa cirkuskih visina i gleda ljude odozgo Uvek odozgo Nimalo pazeći da ne padne Jer ona za strah i ne zna
Potapam brodove svoje i tuđe Dobra sam u tome Nisam više amater Moglo bi se čak reći da sam Profesionalac Lepo si me tome naučio
Još onda kad me nisi držao za ruku Kad sam ti recitovala Nerudu Ispod Brankovog mosta Prokapinjala je kiša Hteo si da zaustaviš taksi Nisam ti dala Kome još treba taksi kad hoda pored tebe Nisam marila za frizuru Nebo se raspuklo a ja sam se smejala Ne smeš da zaspiš mokre kose govorio si Znaš koliko si osetljiva Prigrlio si me uz sebe Retko si to radio Fen nemaš Samo jednu šubaru što ti je u nasledstvo ostavila Baka operska pevačica Volela je da imitira rusku eleganciju Možda će šubara da pomogne rekao si I glavu mi stavio pod jaknu Kraj svojih grudi Kezio nam se u lice sa bilborda Još jedan političar Zubi su mu ispolirani Kaže ne smemo stati On je sada oronuo Niz našminkano lice klize mu Kapljice kiše sto posto I čekaju da ih čika u belom prelakira Ko sada visi na onom bilbordu Pitaću Možda Nekada Baka Ljubicu Ona voli tuda da šeta
Na Adu odlazim svaki put Kada se navuku oblaci Samo tad I stignem do Bendžamina Sećaš se tako sam prekrstila bandžija U onoj noći hladnoj i maglovitoj Kada si mi srce amputirao Ko još ide na Adu da šeta Usred decembra Smejala sam se te noći sve do Bendžamina Mada bi mi više pristajao krik Nisam se dugo tako smejala Rekao si kako sam mogla i neko bolje ime da mu dam Pričao si mi o vrhovima Himalaja I Anapurni Pomaljali su mi se svake noći U snovima snežni vrhovi Tibeta Na koje si hteo da me vodiš Ne volim uspone rekla sam ti To uopšte nije problem Kada jednom kreneš Nećeš moći da se vratiš
Spustili smo se lagano niz padinu Košutnjaka Volim da te čekam u podnožju i pijem čaj sa jabukom i cimetom Rekla sam ti Hodaj i za mene Čekala sam te Da mi se vratiš Odozgo Dok se nisi izgubio U kovitlacu magle I pre nego što si se okrenuo Na dole Ili se nikad nisi okrenuo
Pobeđuje samo onaj koji se kreće Čula sam te kako mi govoriš Još nisam stigla do Anapurne Osvojila sam Rtanj I Jelicu Borački krš I Kotlenik Je l` se to računa
Brinula sam da li će ti nazepsti prsti I oni nožni Kad se nisi nadao Stavila sam ti vunene čarape I rukavice U zadnji džep ranca Rekao si mi da kod slabe cirkulacije Čarape i rukavice ne pomažu Znači samo ja Znači samo ti
Milenijumi su u Beogradu prošli Otkad si poželeo da okreneš leđa svom snu Pitajte Pištala On o kazni bogova čoveku koji je okrenuo leđa Svome snu Najbolje može da vam kaže I još će vam reći da Svuda na svetu lažu decu Evo ja sam vam odličan primer Lažem ih odlično Dok potapam brodove Na nekom papiru Iz starog očevog rokovnika Iz hiljadu devetsto devedeset i neke Ko još čuva starudiju po fiokama Uključujući i zavodovu čitanku za šesti razred Deseto izdanje
Kao potapam dečje brodove Dok iz okeanskih rovova Nešto nadolazi Nalik cunamiju ili čemu već Šta god da urliče Iz podzemlja Ne premišlja se Sprema se da udari posred pramca Opet I nije da nisam spremna
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu PULS, časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, kao i u Književnoj radionici Kordun. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored književnih i filmskih prikaza i pripovetki, piše i poeziju. Član je Književnog kluba „Živadin Stevanović“. Gostujući je pisac u okviru Zvezdarijade – Festivala kulture mladih. Kao zaljubljenik u pisanu reč aktivno prati kulturna i književna dešavanja na domaćoj i svetskoj sceni. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.