Tag: Milanka Blagojević

Glas s minareta u predvečerje proljećnog dana odzvanja sudarajući se s oronulim fasadama.

Jeza počinje od stopala, lagano zapne o želudac i obori dlanove. Još jedan dan osipa se polako.

Mali grad odahne u tišinu koja prekrije sve te prazne ćoškove u koje se danju krijemo.

Noć u kojoj se susrećemo sa sobom.

Počešljala je kosu. Umila lice. Navukla debelu jaknu iako je bilo porpilično toplo. Kad se voda upije biće teža. Džepovi prazni u sebi ne kriju kamenje. Korak joj oštar i prav. Nigdje se ne zaustavlja. Ne skreće pogled. Slučajni, rijekti prolaznici. Za njih je uvijek odsutna i čudna, niko se ne osvrće za njom.

Prolazi pored otvorenog prozora, za radnim stolom dječak uči pjesmicu o proljeću, kraj njega majka u bademantilu. Nedjelja. Sutra je škola. Njegova okupana, mirišljava koža dodiruje površinu stola, između obrva nabori. Naučiće je, obećao je sebi. Od nabora jednog dana nastaće duboka bora. U njoj mnogo neispunjenih obećanja. Majka kojoj se rijetko javlja. Zaboravljena pjesmica o proljeću, naučena za taj čas.

Proljeće je
krilato k’o ptice.
Zdravo, prvo,
prve ljubičice!

Da ga je pomilovala, učila s njim satima, ne bi bilo ove noći u kojoj sove nisko nadlijeću. Prozor se zatvori pod naletom jakog vjetra. Dječaku se podignuše dlake na rukama. U prozorskom staklu odraz djevojke , blijedog lica i počešljane plave kose.

„Izgleda kao duh“, reče mami.

„To je samo djevojka koja šeta“, rekla mu je oštro.

On nije dječak koji samo uči pjesmicu kao što ni ona nije djevojka koja šeta. Njeno tijelo natopljeno vodom plutaće po lokalnoj rijeci danima. Stihovi nenaučene pjesme i mamin pogled razočaranja potrešće njegovo mlado tijelo. Gluposti. Čovjek treba da je jak i čvrst. I djecu treba navikavati na to.

Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Nije znala primati udarce. Prijeteće poglede. Uvrede. Govorio joj je da je kurva kao i mati. Izvrtao sto. Ujutru bi našla majku kako spava pod njim. Pokrila bi je prostirkom i nastavila u školu. U školi je neko gurnuo, ne zna više ni ko, zatim joj bacio ćik u kosu. Ništa za to, to su samo tinejdžerski dani. Sve se zaboravi. Pjesmica o proljeću, udarci, zapaljena kosa, majka je već za šporetom kuha ručak. Treba biti jak, čvsrt, primati udarce. Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Našim precima je bilo još gore. Mi smo od šećera, rastopimo se na kiši. Plutamo po vodi praznih džepova.

Zdravo, grano,
cvjetni dodire!
Zdravo pčele,
i prvi leptire!

Naše majke su osvješćene i spremne na sve hodale s viklerima na glavi. Isuviše slabi, neosvješćeni kročimo ka mostu. Dovoljno drski da se s njega bacimo. Ne trpamo kamenje u džepove jer smo neorganizovani, sve radimo nesmisleno. Majčine ruke pregorele od pegle. Rubovi na njegovoj košulji kriju nesavršenosti.

Ako bi je neko zaustavio u koraku i pitao zašto, rekla bi zbog očevog pogleda. Pogleda koji je grickao njenu utrobu kao orao ali je promašio jetru. Ruke ne bole. Modrice koje blijede. Utroba se ne obnavlja. Olupina koju su tresli i istresli sav sadržaj. Vjetar joj je mrsio kosu i udarao u oči. Nekome bi se učinilo da plače. Nekome ko nije poznavao prazninu duše. Poslije su govorile da je nenavikla, razmažena, nespremna i sebična. Ona je pokrivala majku ispod stola, brisala krv sa kade koja se slila u fuge njihovih pločica i zalila zemlju ispod njihove kuće. Tu sad raste maslačak. S proljeća je gledala kako se žuti, poslije kako se pretvara u aviončiće za duvanje. Imala je rozu haljinu na volane i crne lakirane cipele. Trčala dugo, dugo, da ne čuje mamine krike. Kad se vrati skidala bi joj ostatke maslačka sa haljine i plakala. Obećala je da će naučiti pjesmicu i da se neće nikada više udaljiti toliko od kuće i da neće isprljati haljinu.

Neispunjena obećanja. Sada je bila daleko od kuće. Nije ih čula. Večeras su bili mirni. Pomislila je, u jednom trenutku, da su izgledali srećni. Večerali su ribu. Jedu li ostatke nekog ko je praznih džepova bio na dnu rijeke. Noć prije te nije bilo večere, samo prosuta čorba od kopriva slivala se niz sto. Opet je presolila. Krv sa majčinih usana miješala se sa zelenom bojom koju je čistila. Nije gledala u mamu, gledala je u te boje. Koja boja nastaje miješanjem zelene i crvene, pomislila je.

Smrt. Od toga nastane smrt.

Njen skok bio je odlučan i brz. Njeno tijelo dugo se opiralo pronalaženju, izgledalo je kao da je taj dan skočila. Jedan spasilac počeo je da plače jer je na rubu njenih usana ugledao osmijeh.

Dječak je uzalud onu noć učio pjesmicu, pitali su ga tek za sedam dana.

Baš tog dana kad su izvlačili njeno tijelo.

POZDRAV PROLJEĆU

Proljeće je
krilato k’o ptice.
Zdravo, prvo,
prve ljubičice

Zdravo, grano,
cvijetni dodire!
Zdravo pčele,
i prvi leptire

U proljeće
Ništa nije grubo,
zdravo, vrbo,
prolistala trubo!

Zdravo, žeđi,
sa pijaće česme!
Zdravo, ptice,
doletjele pjesme

(Priča “Pozdrav proljeću” uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu “Priče iz komšiluka 5” i uvrštena je u istoimenu knjigu u izdanju izdavačke kuće Imprimatur 2021.)

***

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. 
Diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost, u Banjaluci.
Piše kratke priče i poeziju.
Priče je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima.
Objavila dvije knjige, zbirke priča:  „Mandarinske patke“ 2018. godine i Nervus vagus i druge priče“ 2020. godine, obje pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.

Zbirka priča „Mandarinske patke“  nagrađena Čučkovom nagradom za najbolje debitantsko djelo u 2018. godini.

Ostale nagrade i pohvale:
Druga nagrada Međunarodnog festivala poezije i kratke priče Vojislav Despotov ;
Treća nagrada Međunarodnog konkursa poezije i kratke priče Magda Simin;
Priča Zaborav dobila je visoku ocjenu žirija konkursa za književnu nagradu Milovan Vidaković u organizaciji redakcije Srpskih nedeljnih novina iz Budimpešte;
Priča „Pozdrav proljeću“ ušla je u najuži izbor na konkursu Priče iz komšiluka 5.

Majka troje djece, živi i radi u Šamcu.

PRETIS LONAC

Bio je poseban dan. Miris pasulja širio se kućom i pomalo prelazio u dvorište, a ona ga je otpuhivala nadajući se da će i komšinice osjetiti miris. Djevojčica je mirisala kosu svoje lutke i mršteći se došla do mame: Smrdi joj kosa od tvog ručka. Majčine oči dobile su izraz zle maćehe iz „Snježane i sedam patuljaka“ , djevojčica je znala da dalje nema komentarisanja.
Jutro je počelo sasvim obično, kao i svakog dana, dok mama nije negdje pronašla novi, neotpakovan pretis lonac, koji nikada nije koristila. Iako su je sve njene prijateljice ubjeđivale da joj ne prijeti nikakava opasnost od njega, nikada se nije usudila da ga koristi. Do danas. Danas je bio poseban dan. Izvadila ga je, oprala, proučila uputstvo i odlučila da se suoči. Dok je pištao i upozoravao da je ventil iskočio i da je pod punim pritiskom, evakuisala je djevojčicu na drugi sprat i zaključala u sobi. Vrisak djevojčice koja je željela napolje i pištanje pretis lonca pod punim pritiskom poklopio se, a ona je ruku pod ruku sa leksilijumom koji se topio u želučanim sokovima krenula hrabro prema kuhinji.
Stala je pored njega i drhtavim rukama isključila ringlu. Odmakla se brzo nekoliko metara i čekala da se ventil ponovo uvuče. Vilica joj je drhtala dok je čekala taj trenutak pobjede. Nekako se poklopilo da je uvlačenje ventila i prestanak pištanja lonca utišalo djevojčicu, koja je u sobi čekala ručak vijeka.
Otac i sin stigli su sa stadiona i ona ih je sve okupila za stolom. Cijela porodica gledala je u pretis lonac, koji je na sredini stola stajao kao pehar u rukama olimpijskog pobjednika. Majka je držala govor i povremeno gestikulacijom pokazivala na lonac. Svi su je zbunjeno gledali, a djeca bi povremeno gledala u oca i kao da su očekivali od njega neku naredbu, da li da se smiju, tapšu, govore tako je ili hura. Ali otac je zanijemio i gledao u neku prikazu koja je do juče bila njegova žena, a danas je, preobražena svojom pobjedom, izvodila predstavu.
Sve im je retrospektivno pripovijedala, od dana njenog vjenčanja, kad je na poklon dobila ovaj pretis lonac, pa preko raznoraznih priča o opasnosti njegovog korištenja, hvalisanja svojih prijateljica koje su ga koristile, pa do današnjeg dana, njene hrabrosti i suočavanja sa neprijateljem. Čak je i njen izgled bio drugačiji. Ona je za ovu priliku obukla malu crnu haljinu. Čitala je u časopisu da svaka žena mora imati jednu takvu za posebnu priliku. Posebniju priliku ona nije mogla zamisliti. Stavila je i bisere, a kosu je svezala u punđu. Usta su joj se krivila, a crveni karmin obojio je njene jedinice. Onda je prešla na uopštene stvari i izgovorila sve one rečenice koje je zapamtila čitajući savremenu psihologiju: o vjerovanju u vasionu koja ispunjava sve želje ako zaista, zaista nešto želiš, o moći podsvijesti i o tome da su pobjednici samo oni koji ne odustaju i imaju jasan cilj.
Onda su svi prisustovali otvaranju pretis lonca, koje je ona izvela tačno prema uputstvu koje je cijelo jutro proučavala. Nikom nije dozvolila da joj pomogne. Bojala se samo ako ga neko dotakne da će poslije sve njene zasluge pripisati sebi. Kad je poklopac škljocnuo, malo se zatresla, a djeca su začepila nos i javio im se nagon za povraćanjem. Svi su ustali i zurili u dno pretis lonca, za koje su se zrnca pasulja zalijepila i gledala u njih vapeći za vodom. Miris zagorjelosti širio se po njihovoj kući, a ona ga je skupljala u svoj zagrljaj, plašeći se da bi mogao doći i do komšiluka.
Nisi stavila dovoljno vode, to je to, govorio joj je muž tapšući je po ramenu.
Njena ramena su se savila, haljina je odjednom izgledala nekako velika i izgužvana, a kosa joj se raspustila. Skinula je bisere i napravila sendviče. Dok su oni jeli sendviče, ona je spakovala lonac i spremila ga u crnu vreću. Baciće ga kad komšinice zaspe. Svi vole da se slade kad pobjednik gubi. Ona im to neće dozvoliti. Neće.

_______________________________________________________________________

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, „Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu.

NERVUS VAGUS

Vidjela je njihove zjenice kroz špijunke, spavaju li ikad? Nije bitno da li je dolazila u pet, pola šest ili već oko sedam, one su je posmatrale. Čula je njihovo disanje, uvijek jednako. Ravna linija. Ona je disala plitko i duboko, visoko i nisko, ubrzano. Tako često ubrzano. Skoro svako veče. Mrzile su je zbog toga. Kako im se usmrdio jednolični uzdisaj koji kola po ustajalom tijelu i na kraju izađe na nos i usta još jednoličniji i usmrđeniji. Tako je ona razmišljala o njima iako se tješila da joj je svejedno, razmišljala je. One o njoj povazdan, bila im je glavna atrakcija. Skoro svako jutro u zoru, penjala se sporo, vukla tromo ogromne štikle po stepeništu zgrade, a one su sve to upijale. Na svakom spratu bila je praćena, a najviše su se sladili oni na čijem je spratu živjela. Mogli su da joj vide svaku poru na licu jer sve je radila polako, ne mareći i ne žureći, tražila je ključeve po velikoj torbi, a na pod su nekad ispadala razni sadržaji: karmini, lizala, još ključeva, kondomi, čokoladica, sjaj za usne, ogledalce, gaće, mala džepna knjiga… Dok je tražila ključeve, one su otpuhivale u vrata, a zjenicu zalijepljenu na špijunku nisu odvajale ni milimetar. Tad bi vidjele njene duge, prave noge, nosila je kratke suknje ili preuske kožne hlače, uvijek tako. Ogromne štikle ubadale su ih u zjenice i kopale po njihovim nenašminkanim očima. Bez obzira što je po cijelu noć negdje mijenjala tonove, melodiju, brzinu disanja, uvijek se vraćala uredna sa kompletnom šminkom. Nikada nigdje nije prespavala, uvijek se vraćala. I taj stan u kojem živi kupio joj je jedan čiji su joj otkucaji srca bili kao dirke na klaviru pa ih je vješto lupala, gore-dole i tako mjesec, dva. Znala je da je posmatraju i zbog tog se namjerno duže zadržavala. Neke su iz donjih spratova izlazile da je bolje osmotre jer kroz njihov hodnik je samo prolazila, ako je zima ogrnu vuneni prsluk i kao metu ispred vrata. Ona bi se osmijehnula i rekla cvrkutavo dobro jutro. One ništa, kao da im je lupila šamar, spuste glavu i okrenu se. Od sramote, ne znaju čije, svoje ili njene. Jednom je čula: „Kurva“. Okrenula se i dogegala na ogromnim štiklama tik do njene zjenice. Polako joj podigla bradu, a ona je jače stegla svoj vuneni prsluk i od šoka zanijemila. Niko ne zna šta joj je tačno govorila jer skoro da je šaputala, neki se kunu da su čuli kako joj je spomenula muža i njegov penis koji se ukruti jedino kad ona pronjiše svoje kukove ovim stepeništem i nešto o ljubomori i protraćenom životu jer život bez strasti je propast i nešto o metli u njenoj ruci da može da se nabije na nju i da leti jer ništa joj drugo ne preostaje. I opet se odgegala polako, nonšalantno sa blagim osmijehom na licu. Ostavljala je njihove zjenice iza vrata priljepljene na špijunku. Na svom krevetu opružena, sama (nikada ih nije dovodila u stan) proživljavala je iznova trenutke od sinoć. Po površini s nerva skakutale su ostaci strasti od sinoć. Po površini, nikada ne ulazeći u skrivene pore. I to je trajalo još sat dva, a onda ništa. Taman kad se spremala na počinak, ujutru, poslije sumiranja svakog zrna znoja i strasti, ponekad bi osjetila u želucu nemir. Pokušala ga je iščupati i staviti preda se da se suoči konačno s njim. Znala je da je to zbog nekog članka koji je čitala u naučnom časopisu o nervu koji počinje u glavi, proteže se kroz vrat, spušta preko grudnog koša, pluća, srca, zatim do stomaka i sve do prepona povezujući i ostale organe. Da, sjetila se i latinskog naziva: Vagus nerv. Čitala je da ako loše funkcioniše može da uzrokuje nemir, ansksioznost, umor i da kada slušamo muziku ili smo ganuti nečijom dobrotom, on se aktivira jer odgovaran je za mnoga osjećanja, nemire, nezadovoljstvo. Da li je kod nje dobro radio? Mislila je da je zadovoljna, imala je koga poželi, mogla je uperiti prstom u bilo kojeg muškarca i bio bi njen. Odlazila je s njim, prepuštala je svoje grudi njihovim velikim šakama, voljela je da joj njihovi prsti klize oko pupka, pronalazili su njen klitoris, a da li je iko pokušao da usmjeri njen vagus nerv u pravom smjeru. Da sve poveže, uveže i sprovede do mozga. Niko. Osim podrhtavanja tijela ništa više nije dobijala. Nije ni znala da joj je potrebno dok nije pročitala taj glupi članak. Onda je skinula sve slojeve kože i mišića i pogledala u svoju utrobu, u njoj je polako otkucavao zadnji treptaj strasti od sinoć i onda iščezavao. A poslije njega ništa nije ostajalo. Ništa da zagrebe ili da uhvati taj nerv i poveže, da sve poveže. Niko. Glupi članak. To jutro dok se njen zadovoljeni klitoris penjao uz stepenište osjetila je opet taj nemir na dnu želuca. Opružila se u svom krevetu, sada kao i svaka druga žena u pamučnoj spavaćici. Začula je neke udarce u hodniku, baš kao da to ona prolazi štiklama, zaintrigiralo je i izašla ispred vrata. Zagrnula je prsluk koji je bio okačen na stolici i za svaki slučaj ponijela malu metlu, kao izgovor. Svima je potreban izgovor.

______________________________________________________________________

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, „Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu.