U detinjstvu se svi boje tame, ali mislim da je to zato što smo skloni da je naseljavamo fantomima. Sama po sebi, bez primesa uobrazilje, tama je čak udobna – ,,Tama i tišinaˮ, A. Genis
Moja samodovoljna mašta je nalazila prikrivenu nasladu u prašnjavim i prljavim zidovima porodičnog stana, opčinjena privlačnom snagom ružnoće na koju se nikada nije navikla. Pored sila prirode, u prljavštini, bezvoljnosti i dosadi oduvijek sam nazirala prve znakove nestanka i propadanja. U našoj pretrpanoj kući, prepunoj stvari kojima niko nije znao ni namjene niti smisla, samo se čulo padanje praha od crvotočine.
Svijest mi je prigušila sve spoljne zvukove izuzev napamet naučenih ili izmišljenih pjesama, dok sam se gubila u nevelikom stanu, koji je u okviru mojih putešestvija dobijao bezmjerne dimenzije i uvijek različite oblike. Mračne sobe s debelim teškim plišanim zastorima i prigušenim i magličastim zracima svjetlosti bile su prostori u kojima sam satima mogla da posmatram uvojite kovitlace blistavih zrnaca prašine. I sve je, izuzev posteljine, odisalo vonjem posustalosti i ustajalog vazduha – ne-disaja.
Moja percepcija je oduvijek bila opčinjena svim pojavama koje su iskakale iz okvira na koje sam navikla. U mračnom stanu bi svaka osoba ili stvar, uz zrak svjetlosti, mogla nenadano da izroni s platna tmine, te da me zadivi svojim čudesnim postojanjem.
Mentalna putanja koju sam nesvjesno iscrtavala bila je povezana s težnjom ka bilježenju i pamćenju svakog pokreta, titraja, oblika koji se isticao i koji bi me uvijek iznova čudio (thaumazein). Uživala sam u osjećaju svevideće nadmoći dok je moje hladno oko posmatralo sve oko sebe; prividno ravnodušno darujući postojanje onome šta obuhvati svojim vidom ili šta iz njega ispusti, vodeći se svojim bezinteresnim putanjama. Tako bih u kutovima sa slašću posmatrala svilen-niti paukova i njihove končaste noge dok tkaju prozirnu paučinu. Bila sam zapanjena činjenicom da je jedan moj pokret dovoljan da uništi njihovo prebivalište, što sam nebrojeno puta rado učinila. U tim trenucima bih osjetila stid, ne zbog samog čina mikrouništenja, već zbog osjećaja da će me blagi i mili, a istovremeno sveznajući sveci osuditi dok stoje na zidovima na svom uzvišenom pijedestalu. Njihovi uzdignuti prsti bili su simbol opomene koja bi me trgla iz hladnog djetinjeg maštanja. Nakon toga bih nastavljala svoju putanju iz prostorije u prostoriju, nadajući se da me oni neće stići.
U novoj mračnoj prostoriji sve je počinjalo ab nihilo. Moja zjenica je usisavala sve zrake svjetlosti, izokretala ih i projektovala na cjelokupni vidljivi svijet kao u spravi camera obscura; činilo mi se da sam skrivena u prostoriji u kojoj mogu da posmatram slike na projektoru. U pećini sigurnosti izmišljala sam mnoštvo opčinjavajućih slika.
Pravougaoni okvir vida, koji su filmski stvaraoci preuzeli iz slikarstva pokušavajući da vizuelno zapišu pokrete u okviru kinematografije (kinema – pokret; graphia – pismo), uspostavljao je granice svemu šta me okružuje. One mi nikada nisu bile dovoljne pa sam ih neprestano rušila i nanovo gradila sa svakim treptajem oka i okretanjem glave u novim pravcima. U svojevrsnom uprostoravanju nalik na ono u video–igrama, vrijeme je u ravni postojalo ad infinitum. Iako sam hodala kroz istovjetne prostorije, one nikada nisu bile iste, jer ih je moja percepcija činila čudesno neponovljivim.
Kada bih oprezno posmatrala majku koja u kuhinji sprema ručak, nakosila bih glavu i postavila oči tako da mi se činilo da njena ruka lebdi u vazduhu, i da njome upravlja neki skriveni volšebnik koji ni iz čega može stvoriti sve. Samo je bilo dovoljno da zažmurim i da počnem da stvaram šta zaželim. Mogla sam satima da stojim tako zagledana u majčinu levitirajuću ruku, sve dok me iz sanjarija ne bi trgnuo njen nagli pokret. Tada bih pomislila na njene svijetle dlačice na rukama koje su se sjajile na sunčevoj svjetlosti ili na tamnu opekotinu na njenoj koži koja miriše na prženo ulje. Razmišljala sam o tome kako bih rado zgulila smeđu skramu koja bi se meko uvila i iscijepala u mojim prstima, nakon čega bi njena ruka ponovo bila glatka i ravnomjerno obojena.
Iz mraka, koji me je bezmjerno opčinjavao i odbijao u isti mah, nalik na onaj u bioskopskoj sali, gledala sam zadivljeno njene kretnje. Ona je, zanesena svojim plitkim mislima, pjevušila pjesmicu i miješala mirisnu čorbu drvenom kašikom. Kada je išla u ostavu, ushitljivo sam pratila kako polako nestaje u prostoriji bez svjetla i kako se ponovo rađa okupana svjetlošću koja joj je darivala nakratko izgubljenu formu. Svaki put bih se iznova uplašila da se neće vratiti iz zemlje s druge strane okvira vrata koja vode do magičnog tamnog vilajeta. Osjećala sam da je svako u mraku sȃm. Tamu nisam doživljavala kao opasnost, već kao bolnu neizvjesnost. Za mene je bila nedostupna čudesna zemlja u koju je ulazila majka kao što je daleka i nedokučiva njena misao. I svaki put poslije njenih malih nestanaka majčino krupno, jako i mesnato tijelo činilo mi se neobičnijim, kao da se odupire obrisima koji ga ne drže dovoljno čvrsto. Nalik na baroknu sliku koja vuče pogled u svoju dubinu i na kojoj se nalaze figure s prigušenim konturama oslikanim sfumato tehnikom. Njeno tijelo je pokušavalo da se izdigne iz okvira koje sam im zadala. Oni su se hranili tminom koja ih je činila životnijima.
Žudjela sam za tim da je posmatram iz prikrajka stoga što mi se tek tada činila kao marioneta koja iza paravana skida svoje konce i stvara svoje pokrete bez prisile tuđeg pogleda. Kada me ugledala sakrivenu iza zida, shvatila sam da se uplašila jer nije znala da sam tu. Strah je zamijenio stid zato što je osvijestila da sam je posmatrala u trenutku kada je mislila da je sama i da je niko ne vidi. Bila je opuštena sve dok svojim radoznalim pogledom nisam razrušila njenu iluziju slobode.
Žila na njenom čelu je slabašno zapulsirala i znala sam da će iz nje nahrupiti bijes kojim je sakrivala svoj stid. Tada mi je njeno tijelo izgledalo još mesnatije i krupnije. Zadrhtala sam i postala svjesnija ružnoće zidova prepunih fleka i rupa na tapetama. Sve granice su tada bile jasnije, a njeno raskrupnjalo tijelo je toliko naraslo kao da teži da ispuni sav vidljivi prostor i da postane orijentir koji će usmjeravati moj pogled.
I prije nego što je izgovorila riječi koje su joj dogorele do jezika, iskoristila sam svoj trik. Pogledala sam je skrušeno i to je bilo dovoljno da osjeti svoju nadmoć. Okrenula sam se i uronila u mrak u hodniku. Iako su se takvi događaji s majkom dešavali i ranije, u ovom je bilo nečeg drugačijeg – nečeg naglog i oštrog.
Gledala sam u zatvorena vrata, zamišljajući da se nalazim u kući za lutke u kojoj je svaka prostorija svijet za sebe – namijenjen samo jednom čovjeku koji stoji u njemu i čiji glas ne dopire do drugog, takođe učaurenog u mekoti i udobnosti svoje opne. Ta pomisao me umirila.
Prišla sam zidu, naslonila uvo. I zadržala dah.
– prvonagrađena priča na Konkursu za kratku priču „Vukašin Conić“ 2022. –
________________________________________________
MILANA GAJOVIĆ – Osnovne studije završila na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Master studije završila na Filološkom fakultetu u Beogradu, na kome je trenutno doktorantkinja. Stipendistkinja je Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, pri Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Učestvovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih skupova i objavila je naučne radove iz oblasti književnosti i obrazovanja. Poeziju je objavila u časopisu ,,Vesna” Filološkog fakulteta u Beogradu, a njena priča je ušla u zbornik priča ,,Biber III”.
čovjek-časopis 