Tag: Milan Zagorac

POKVARENI MARKIZ ZANCHI I POTONULO BLAGO

“Moram vam pokazati nešto što sam našao u brodu”, sada će Luka.

Iako je već prošla ponoć, Doriana i Filipa još nije bilo, na što je Dunja još jednom zaključila – šupci.

U ovoj se alkoholom i dimom nabijenoj atmosferi pomalo osjećala potreba da se promijeni temu. Luka je očigledno to znao dobro napraviti, unatoč činjenici da su mu zabavljačke i plesne sposobnosti bile jednake ili približne nuli.

Ninu i Niku je onaj divlji ples umorio, a Sari i Dunji je dobro došla promjena. Ivan se izvalio na kauč. Sada ne samo što mu se vidio goli trbuh već i dlakavo dupe, a za što ga očito nije bilo nimalo briga.

“Kada sam donio brod, najprije sam mu skinuo palubu. Nemam pojma zašto, očekivao sam nešto skriveno u njemu. Ali unutra su bili samo neki natpisi.”

Djevojke su na fotkama pogledale te natpise na unutrašnjim stranama broda. Bilo je to neko čudno pismo, više kao neki hijeroglifi ispisani crnom i crvenom tintom. Ni Dunja ni Nika to nisu raspoznavale.

“Iste sam grafite primijetio po šumi, tu oko grada, od Kastva do Drenove, Rujevice i Vežice”, nastavi pokazivati druge slike. “Pogledajte, ovo smo Ivan i ja snimili zadnjih nekoliko tjedna.”

Na fotografijama i videima bile su crvene, žute i zelene točke; oko u trokutu iz kojeg su se slijevale zrake ili suze; kvadrati u kojima i iznad kojih su bile označene točke i otvorene osmice; svjetlo koje je izgledalo kao žarulja, a čije su zrake dopirale do ljudi; drvo ispod čijeg je korijena zmija izlazila i kretala se iznad i ispod pojava nalik ljudima; zatim isti takvi mrtvi ljudi probodeni kopljima i strijelama, razbacani na sve strane.

“Ovo je jako neobično”, sada će Nika. “Izgledaju kao neki crteži pećinskih ljudi, a vidi se da je novo. Ovo je crtano sprejem.”

“Da, sigurno nam žele reći kako trebamo grliti stabla”, zajedljivo će Dunja.

“Kako god”, ubaci se Luka, “ovo nešto znači, a ja ću otkriti što. Osim toga, zaboravio sam reći, što je mjesto nedostupnije, to je više ovakvih crteža. Mislim da sve to ima neku poruku. Također je pitanje tko nam to želi reći.”

“A što? Tko?” upita Nika.

“Nemam pojma, ali nešto važno.”

“Da, da, a sve su to stvorili Ancient Aliensi i Giorgio Tsoukalos”, dobaci Sara.

“Mislim da nije tako neozbiljno”, odgovori Luka.

Sara je zacoktala jer je mislila da će Luka razumjeti šalu.

“Ali nije ni jako ozbiljno”, doda Ivan koji se odjednom razbudio. “Moja je pretpostavka da ovo pišu ljudi usred ove pandemije. Nije riječ ni o kakvim starim zapisima ni o nečemu jako ozbiljnom, ali kao da se radi o nekoj vrsti moderne magije kojom se želi odagnati ova pošast.”

Djevojke nisu baš razumjele kako bi to neki grafiti na stijenama mogli odagnati virus Covid-19, no Ivan odmah doda:

“Tradicionalno su ljudi mislili da se nekim činima, a koji u sebi imaju nešto magično, može odagnati nevolja. Primjerice, čitali su znakove u prirodi, ali su i prinosili žrtve, stavljali su križeve i stupove, gradili zavjetne hramove. Pandemija samo pojačava taj iracionalni dio u ljudima. Čak mislim da su ovo radili neki konceptualci koji na neki način žele obilježiti svoje vrijeme.”

“Da, ali ovo fakat izgleda kao iz one emisije Ancient Aliens. Nisam se uopće šalila”, kaže Sara.

“Znaš onaj mem”, upita Ivan Saru, “zašto Giorgio Tsoukalos ima onako postojani gel u kosi?”

“Nemam pojma, možda sperma Ancient Aliensa”, lupne Sara.

“Bingo!” odgovori Ivan. “A znaš ono njegovo, zašto su sagrađene piramide?”

“Pa normalno”, kaže Sara, “nemam pojma zašto, ali sigurno su ih sagradili Ancient Aliensi.”

Fore su bile smiješne samo njima dvoma, dok ih drugi nisu baš previše pratili.

“Ima jedno pravilo”, nastavi sada ozbiljnije Ivan, “kada su teža vremena, počinjemo vjerovati u magiju koja će nešto ukloniti. Nemamo objašnjenje pa pripišemo to, primjerice, masonima, Marsovcima i tko zna kome i tražimo od njih milost koja će nas poštedjeti zla.”

Ovo što je govorio Luka imalo je smisla.

“Zapravo smo Luka i ja odlučili napraviti jedan mockumentary*”, opali Ivan kao iz topa.

Nika i Dunja su odmah shvatile o čemu se radi.

Drugi su gledali.

“Mocku what the fuck?” upita Sara.

“To je dokumentarac koji ismijava neke ljude ili pojave”, kratko pojasni Ivan. “Želio bih da to izgleda kao neka naša potraga za smislom tih grafita, a sve povezano s pandemijom, uz, naravno, masu intervjua. Čak ne ni mockumentary, nego možda i neki poluigrani film koji bi djelovao kao dokumentarac, snimljen na najbanalniji mogući način, bez neke velike pretencioznosti.”

Ova je priča ipak zainteresirala Saru.

“Moramo razviti scenarij, a za to nam je potrebna prava priča”, nastavi Ivan.

“Ispričat ću vam malo pozadinu”, kaže Luka. “Ima jedna prastara priča, a na to me podsjetio upravo ovaj jedrenjak. On je iz 19. stoljeća i zapravo nije toliko star. Ovdje se radi o priči koja je još starija i seže u 17. stoljeće.”

I Nika je sve pažljivije slušala.

“Tada negdje je otok Sveti Marko pripadao Veneciji. Bio je granična utvrda i na njemu su se, gore u tvrđavi, izmjenjivali kapetani. Svi su od reda bili zaduženi kako bi spriječili prodor uskoka na Kvarner, no stvari nisu bile baš takve kakve su se činile. Kapetani su često baš u dogovoru s uskocima ubirali svoj porez. Znamo da su uskoci pljačkali sve živo. I nije baš da su bili, primjerice, samo za Austriju, a protiv Venecije. Naravno, mogli su proći samo ako bi platili u zlatu kapetanu Svetog Marka koji je pak sve dijelio sa svojom posadom. Zato ih je Venecija brzo izmjenjivala. Ali početkom 17. stoljeća stvari su se malo zakomplicirale, jer su obje strane, i Austrija i Venecija, smatrale da se radi o nebitnom graničnom otoku. Uskoci su pljačkali, kapetani, kao, branili mletački teritorij, a u stvari bili korumpirani do boli. Najgori od svih je bio neki markiz Zanchi. Tamo je u biti i bio poslan po kazni.”

“Čekaj, kakve to veze ima s ovim grafitima i pandemijom?” prekine ga Nika.

“Vidjet ćeš”, odgovori joj kratko Luka i nakon kratke stanke nastavi: “Taj je Zanchi obećao da će propustiti cijeli tovar zlata jedne uskočke galije, ali samo uz jedan jedini uvjet – da stanu na Svetom Marku gdje će ih najesti i napiti, ali su dužni predati mu žene koje su oteli na kopnu, a potom ih pušta dalje sa zlatom”, nastavi Luka. “Nakon što su prišli otoku, Zanchi im je obećao siguran vez u jednoj dubokoj spilji koja se danas ne vidi, ali ima ulaz odozgo s otoka, ne znam točno gdje, o tome ćemo se raspitati. Znam samo da nije ona Galeblja spilja. Dakle, Zanchi ju je eksplozivom srušio i cijeli brod, zajedno s posadom, zarobio unutra. Ne moram reći da su uskoci pljačkali bez prevelike razlike i po austrijskim zemljama s kojima su, kao, bili saveznici. Dakle, žene su bile ove naše, iz austrijskih krajeva, a Zanchi je svojoj posadi obećao jako dobru zabavu te nevjerojatno dobru nagradu u zlatu. Najprije je sa svojom posadom pobio sve uskoke, a onda im je, onako pijanima, predao sve žene.”

“Mislim, odvratno!” uzvikne Sara. “Ovo je za mene, ono, baš Me2.”

“Kakav Me2 u 17. stoljeću?” odgovori Ivan. “Znaš li ti kakva su to bila vremena?”

“Mogli su se eventualno žaliti austrijskim vlastima, ali njih nije bilo briga koliko je lokalnih žena oteto i predano pijanim, korumpiranim polurazbojnicima na osamljenom graničnom otoku”, doda Ivan. “Osim toga, Austrija i Venecija su toga trena bile gotovo pa saveznice. Bila je još i jedna gora situacija. Tada se opet pojavila kuga i briga je bila nešto puno veće i ozbiljnije od dvadeset ili trideset zlostavljanih žena i hrpetine zlata.”

“Ne mijenja ništa na stvari. Odvratno!” doda sad i Nika. “Oteo je žene, djevojke i djevojčice! Odvratno, ali baš odvratno!”

“Okej, Zanchi je zaista bio odvratan tip. No, tada je napravio nešto još luđe. Dakle, osim što je oteo brod pun blaga, predao žene razularenoj bagri, a prethodno pobio cijelu uskočku posadu, kada su se ovi dobro iznapijali, sa svojih je pet najodanijih plaćenika pobio i pijani ostatak vlastite posade skupa s otetim ženama. Nakon par tjedana javio je u Veneciju da su svi pomrli od kuge i da su tijela spaljena. Nikako nije mogao iznijeti blago koje je dijelio s malom nekolicinom – jednostavno bilo je preteško i nedostupno – pa je odlučio pričekati. Prikrio se preko puta otoka, na tada pusti kraj oko današnje Grabrovice, i namjeravao kasnije doći s novom posadom pa polako, kada se sve pomalo zaboravi, iznijeti sve blago. Ali karma is a bitch. Po povratku u Veneciju već je bio zaražen kugom koju je prije toga raširio i među rijetkim stanovništvom Grabrovice koje je umiralo kao muhe. U međuvremenu su ljudi počeli umirati i u samoj Veneciji, iako je postojala čak i kontrola vlasti kako se takvo što ne bi dogodilo. Tako markiz nikad nije uspio pokupiti svoje blago, a sva mu je posada, uključivši i njega, na kraju pomrla od bubonske kuge te je navodno pokopana u zajedničkoj grobnici. Sigurno nije u Santa Maria della Salute. By the way, mislim da je ta crkva sagrađena baš kao zavjetni hram za vrijeme te epidemije. Mrtve od kuge se pokopavalo isključivo u zajedničkim jamama. Njegov drugi brat, valjda jednako pokvaren kao i on, bio je isto po kazni poslan na otok Sveti Andrija. Ali to je druga priča, jednako čudna, pokvarena i jednako zanimljiva. Potomci ove linije sa Svetog Andrije postoje još i danas. Cijela je ta loza jako čudna, ali nisam se nikada njima bavio.”

“Ovo je fakat odvratna priča”, zaključi Nina.

“E sad, odonda do danas širi se legenda o basnoslovnom blagu na otoku. Bilo je i drugih priča, ali ova je nekako najlogičnija. Postoji čak i u pučkom sjećanju pa možda ne bi bilo loše da se napravi jedno malo terensko istraživanje…” predloži Ivan.

“A mještani su, da bi se obranili od pošasti, bilo da je riječ o pljački ili bolesti, pa čak i ratu, radili razne stvari. Između ostalog, prinosili su žrtve ili ostavljali te čudne znakove – grafite, ili obilježavali mjesta nekim oznakama koje su u biti služile za zaštitu od uroka”, kaže Luka i dovrši: “Tu je veza s ovim današnjim grafitima.”

“Hoćeš li nam nakon ovog uvoda predložiti potragu za blagom?” napokon će Dunja.

“Da!” kaže Luka. “Iako ne vjerujem da ćemo nešto naći. Mnogi su već tražili, ali nikada ništa nisu našli. To sve izgleda tako davno, a u zapisima je puno toga iskrivljeno ili krivo interpretirano. Ali pokušajmo uhvatiti glavnu nit priče. A možda nađemo i zlato. Ne bitcoine nego pravo zlato… A neka intuicija mi kaže da sve to ima i veze s ovim grafitima: kuga, pošast, karantena, bolest, nečuvena pljačka i, ono najbitnije, način kako se nositi s time. Možda baš magijom, ali sve u nekom novom kontekstu.”

“Mislim da bi to mogao biti prilično zanimljiv film”, doda Ivan. “Puno stvari ne znamo, nemamo pojma skoro ni o čemu, ali neka nam ovaj brod bude prvi trag. Pa ćemo vidjeti kako dalje. Možda je i ta baba još živa, mislim na onu koja je ostavila maketu jedrenjaka u antikvarijatu…”

Bilo je prošlo četiri sata ujutro kada su se na vratima pojavili Dorian i Filip.

“Ah, dečki, prošao party”, kaže im Luka. “Ali neka vam cure ispričaju o čemu smo razgovarali. Pa ako vas zanima, pridružite nam se.”

“A ima što još za pojesti i popiti?” upita već jako pijani Dorian.

“Ima, još je nešto ostalo”, kaže Luka.

Djevojke su već bile spremne za odlazak kući, no pričekale su dok ova dvojica nisu pojela ohlađene ostatke pizze i popila po pivo.

“Onda, hoćete da vas ja prebacim doma ili idete taksijem?” upita Luka.

“Ja sam autom”, mahao je Dorian ključevima očeva auta.

“Ne mislim da si baš za vožnju”, odgovori Luka gledajući ga.

“Pomoći ću ti da urediš stan”, kaže Nina.

Pridružila joj se i Nika.

“Hvala, može, iako nije tako strašno. Dočekat ćemo jutro, popiti kavu zajedno i urediti stan. Vikend je vrijeme za spavanje, zar ne?” kaže Luka. “Dakle, koga vozim kući?”

Javile su se Sara i Dunja, ali su ubrzo povukle ruke.

“Jebi ga, i ja želim tu zajedničku kavu, to obožavam. Lako ću spavati”, kaže Dunja. “I pliz, može sada bez ovog tvog hipsteraja od muzike? Ili barem malo tišine?”

“Baš me briga”, odgovori nehajno Luka.

Iako nevoljko, a ponajprije zbog Dunje, od odlaska je odustala i Sara.

“Okej, ostajem i ja. Ovo ćemo srediti tip-top. Samo kave, kave mi daj”, kaže.

Za to su vrijeme Dorian i Filip već zaspali na kaučevima.

“Klasika! Kao, nešto drugo smo mogli i očekivati? Okrenu se, prdnu i zaspu”, posprdno će Dunja.

Luka se povukao u jednu od šest soba iz kojih se sada čulo samo brutalno hrkanje.

***

MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.
Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu.
Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) Kralj ribar (roman, 2020.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.).
Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.

Danijela, možda će ti se ovaj dio činiti posve nebitan, ali mislim da ima neke veze sa svime. Uzmi ga u obzir kada ćeš i ako ćeš ikada pročitati ono što sam ti poslao u dokumentu gospodar_lutaka. Kažem ti, dio je sam po sebi nebitan, ali nekako mi se na kraju svega, čini da ima veze s time što se kasnije događalo, možda stvarne, možda simboličke, nisam siguran. Radi se o meni i mojem ocu, točnije o onome što je moj otac očekivao. I da, naravno, radi se o mojem pasivnom, melankoličnom otporu, koji je, čini se, ipak puno opasniji no što uopće mogao zamisliti.
Tata je uvijek smatrao da sam šeprtlja, posebno što se tiče oružja: da ne znam dobro ciljati, da trošim metke bez veze, da ne mogu nategnuti tetivu na luku, da ne znam kako treba koristiti nož, da nisam ni od kakve koristi kada se treba zaklati životinja, da zacijelo ne bih znao pripremiti ni zeca, ma ni kokoš, da ne govorim da ne bih mogao obraniti ni sebe a kamo li drugoga, pa čak da se radi i o golome životu. Ne, nije smatrao da sam dobar s oružjem, ali je zato smatrao da sam vičan nečemu drugome, a u što se uvjerio nekom prilikom, ne sjećam se više kada je to bilo, no bilo je davno, jako davno, toliko davno da se počinjem pitati je li to bila istina ili samo neko od mojih iskrivljenih sjećanja.
Uzeo me za ruku i poveo autom, u neki drugi, meni nepoznati grad, vozili smo se od jutra do predvečerja, ne znam što je o tome mislila mama, a moram priznati da se nisam ni zamarao time, volio sam tada biti s njime: putem smo stajali po bircuzima, tu i tamo bismo nešto šalabrcnuli, tata je volio ovakve lutalačke epizode, tako sam barem ja to doživljavao, te izlete, te male događaje koji su donosili sklad između nas dvojice.
Predvečer smo stigli u taj drugi grad, nikako ne mogu dokučiti koji je, nije bio velik, ali ni jako malen, neki srednje veliki grad, ali nije ni važno, važno je da smo išli kod tog nekog čovjeka koji je stanovao u običnoj socijalističkoj peterokatnici bez lifta, na četvrtom katu, da, sad se sjećam, čovjek se prezivao Knežević ili tako nekako i tata mi je rekao da „šutim dok oni razgovaraju”.
Čovjek se malo prenuo kad nas je vidio, dobacio je „a, i prinovu vodiš sa sobom”, na što je tata odgovorio krajnje lakonski „utrapila mi ga je mama”, što ja nisam shvaćao nimalo uvredljivo.
Zatim smo sjeli za stol, čovjek je donio rakiju, njih su dvojica o nečemu razgovarali, znam da se radilo o nečemu jako važnom jer nisam razumio ni riječi, radilo se o nečemu od najvišeg povjerenja i sigurnosti, no meni sve to skupa nije ništa značilo.
Čovjek mi je donio sok, ja sam ga pio, tata i on po još jednu rakijicu, pa zatim još jednu, pa još jednu.
Čovjek je čas pogledavao prema tati, čas prema meni.
Soba je bila slabo osvijetljena, očito u stanu nije bilo nikoga.
Gledao sam kako se čovjek znoji, najprije mu je izbila na sred čela velika kap, nakon toga mu je cijela glava bila mokra, a nije bilo vruće, zatim je zapalio cigaretu, pa su njih dvojica nervozno pušili i razgovarali o nečemu što je bilo jako važno i veliko.
Čovjek je postajao sve nervozniji, ja sam sve više gledao u njega, sve više sam gledao kako ga hvata panika iako se nije događalo ništa vrijedno spomena, osim te silne rakije i cigareta i jako važnog razgovora.
Sada je sve češće pogledavao prema meni, i taman kad smo se spremili da idemo jer je tata rekao da je vrijeme, čovjek je otišao negdje u hodnik, pa valjda u svoju sobu pa je po povratku opet sjeo i rekao „pa kud ćete, ajmo još jedno, putno…”
Tata je rekao da može, „zašto ne”, čovjek je natočio još jedno piće, zatim je u sekundi negdje odozdo izvadio pištolj, stavio ga u usta, nagnuo glavu najprije prema stolu te se konačno propucao: nisam se stigao ni pokrenuti, kad sam vidio kako je na vrh glave potekao vodoskok krvi i komada kosti, a nakon što se prevrnuo na leđa zajedno sa stolicom, niz nosnice je istekao valjda cijeli mozak. Točno se sjećam kako su se udovi sve više i više opuštali, kako su mu se prevrnute oči punile krvlju i kako je pred nama velikom brzinom umirao. Sjećam se da je ostao bosih nogu, a da je njegov ručni sat pokazivao točno 8 i 15.
Glupo, zar ne, mene je najviše čudilo da se kazaljka na satu i dalje vrti iako je čovjek mrtav. I da se, kad se pogine, izleti iz cipela.
Tata me brzo uhvatio za ruku te smo se, kako nas nitko ne bi ni slučajno povezao s pucnjem, tiho spustili niz zamračeno stubište u prizemlje i nestali niz ulice. Zatim smo se opet satima vraćali kući, nismo uopće razgovarali, a ja sam se uglavnom pravio da spavam.
Nikada mi o tom događaju nije rekao ni riječi. Ipak, puno godina kasnije, puno, ne znam ni sam, rekao mi je da ja ne ubijam metkom, nego pogledom. Tužnim, žalosnim, očajnim pogledom. Dodao je da je moja melankolija ubojita i da je teško, „skoro nemoguće živjeti s takvim djetetom.”
„Eh, da si barem volio pucati iz puške”, dodao je. „To je tako jednostavno.”

***

Martin je ležao na odjelu pulmologije na Sušaku, imao je maskicu s kisikom te je primao infuziju. Vidio sam da je niz hodnik otišla prethodna posjeta na čelu s Blažicom i ravnateljicom škole, nisam želio da me susretnu, štoviše, to bi bilo krajnje nepoželjno jer je moja žena nestala prije deset dana, a njegov je život, navodno baš radi toga, visio na koncu. Naime, u mjesnom je imaginariju on spašavao nju, valjda je pokušavajući spriječiti da nestane i negdje se smrzne. No ja sam mislio drugačije. Mislio sam da je on kriv za njezin nestanak i, sada sam si to mogao priznati, njezinu smrt. Ona je bila mrtva i on je imao veze s time. Kao što je imao i ranije veze s onim njegovim pričama o alraunama, čvorovima svijesti i onim nestalim studentima prije četrdeset godina.
„Martine, znam da me čujete”, pozovem ga dok sam sjedio pored njegova kreveta. „Recite mi što znate… nešto… bilo što…”
Stari je samo šutio iako sam znao da me čuje. Nakon nekog vremena sam vidio da mu se niz oko slijevala suza. Onda je tek teško okrenuo glavu i rekao:
„Ovo je kraj. Gotovo je”, pa je opet klonuo dok je to izgovarao kroz maskicu.
„Recite mi sve što znate”, inzistirao sam.
„Nikad nećeš razumjeti”, odgovori. „Ti nikad ništa ne razumiješ.”
Sad smo šutjeli, a stari je gledao u plafon. Pored njega je netko od mještana u posjeti valjda stavio lutkicu u obliku velikog bijelog kita s plavim očima. Malo me pokolebalo sve to pored mene, čovjek na samrti, a koji nešto zna, no ne govori mi, ja posve dezorijentiran, taj mali kit od pliša koji me gleda tim plavim okicama…
„Recite mi bilo što”, opet sam zahtijevao.
Sjedio sam pored njega i do maločas sam osjećao da bih ga mogao zadaviti jastukom, da bih ga možda trebao zadaviti jastukom, uostalom, on je sigurno imao veze s time što se dogodilo Hani. Bio sam pokoleban. Mislim da je on to osjećao.
„Ne možeš razumjeti”, odgovori nakon nekog vremena. „Smrt rađa život.”
„Ne razumijem”, odgovorim.
„Ne možeš razumjeti, ti si bio previše ušao u stvar, ali nedovoljno, nisi postavljao prava pitanja, da znaš…” odgovori i okrene glavu prema meni. „Nisam je ja ubio, ali, da, ja sam isto trebao umrijeti.”
Da, zaista ga nisam razumio. Djelovao mi je smušeno, no tada je odjednom posve svjesno dohvatio moju ruku i rekao:
„Oprostit ćeš mi, ovo ti je bilo strašno buđenje. Ovo se moralo dogoditi. Hana ne pati, ona je dio velike prirode. Ona je sada dio šume… šume pjevaju…” napokon gurne maskicu s lica i počne zviždati, ali tako da je kroz napućene usne izlazio samo zrak.
„Martine”, pozvah ga po imenu, „morate mi reći sve što se dogodilo.”
„Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Ti tek sada vidiš oko sebe. Tek sada vidiš ljubav, je li? Sad je osjećaš”, i lupne se onom slabom slobodnom šakom po srcu.
Šutio sam.
„I kakve veze to ima s time gdje je Hana?” upitam ga.
„Ima! Ima!” reče odjednom starac i, kao da je od nekuda dobio silnu snagu, upre se o krevet i sjedne. „Ti ništa ne razumiješ. Ništa! Ništa! Da bi shvatio ljubav, moraš primiti lekciju.”
„Martine, jesi li je ti ubio?” upitam ga izravno. Odgovor, narav­no, nisam očekivao.
„Ne postoji smrt”, odgovori mi. „Nema smrti. Barem ne onako kako je ti zamišljaš.”
„Ne, Martine, vidim da možete govoriti, recite mi što se dogodilo?”
„Ona je sama odabrala put jer više nije mogla onako. Ona je sahnula, ona je sve što je imala dala tebi… ona te više nije osjećala… Ona je umirala. Tek sada živi… Tek sada… I sretna je zbog toga… Njena je odluka omogućila da ti ideš dalje…”
„Martine, što ste radili zajedno tamo dolje…” prekinem ga.
„Nećeš nikada razumjeti”, odgovori. „Ja sam onaj koji vodi preko. Ja vodim preko vode.”
Martin nije bio normalan. Ovaj razgovor nije bio normalan. Ja sam bio lud što sam uopće došao ovamo, što sam uopće pokušao razgovarati s njime. Ovo je bilo uzaludno, tako sam tada mislio.
„Smrt je život, a život je smrt”, doda stari. „Oh, da mi je sada prošetati po šumi… Oh, da mi je prošetati malo među mojim prijateljima… Šume pjevaju, znaš to?” okrene se i upitno me pogleda onim plavo-sivim očima.
Pustio mi je ruku i ponovno legao.
„Postoji ravnoteža između smrti i života. Život je samo…”, tu je stao. „Život nije život ako ne prođeš sve što trebaš proći… Većina ne prođe ništa, samo misli da prođe… To je bezvrijedno, to je životarenje.”
Vidio sam da ovaj razgovor nema smisla. Koliko god sam ga želio na početku ubiti, sada sam mu želio pomoći, zapravo, da blago umre.
„Hana je dobro i pozdravlja te”, kaže Martin. „A sada je meni vrijeme.”
Taman sam mislio ustati, kada začujem od njega još nešto:
„Da bi dobio nešto”, mučio se i glas mu je bio slab, „… da bi dobio nešto, moraš podnijeti žrtvu… pravu, krvnu žrtvu… ono što si volio… samo to se računa, sve ostalo je ništa.”
Nisam razumio do kraja o čemu je govorio.
„Ti si je podnio…” zausti dok sam ja već bio na izlasku. „Možda ćeš tek sada početi učiti. Inače bi sve bilo uzalud. Moraš se spasiti…”
„Ne razumijem”, okrenem se prema njemu. „O čemu vi to?”
„O žrtvovanju za nešto što ne razumiješ”, odgovori Martin. „Samo se to računa, samo te to može spasiti od besmisla… Ne možeš se spasiti tako da kreneš protiv… Samo tako da postaneš kao i oni… Sada si to… Još malo.”
Ovo me zaista uznemirilo. O kojem je on to žrtvovanju govorio? O čemu? O žrtvovanju ljudi? Za što? Ništa do tada nisam znao, ovo je za mene bila novost, nešto što sam mogao pripisati samo njegovom dementnom umu.
„Da bi se svijet vrtio, potrebna je žrtva”, kaže. „Da bi se zaista vrtio. A najvrjednija je ona žrtva koja sama pristaje da postane nevina žrtva.”
Ovo što je govorio postalo je sve bizarnije i sve besmislenije.
„Nevina žrtva… bijela… čista… bez krvi…” govorio je stari. „Sada si ti majstor. Sam svoj majstor… Gospodar… lutaka… Uskoro… Još malo… To je proces, vidjet ćeš…” i okrene glavu od mene dok je onom slobodnom mahnuo s onim plišanim kitom.
Tada je na vrata došla sestra i brzinski me zamolila da napustim sobu. Ionako sam bio na odlasku, a staroga više nisam razumio.
Ništa nisam doznao, sve mi je bilo još više zbunjujuće. Žrtva? Nevina? Ljubav? Patnja? Izdaja? Kazna? Moć? Smrt? Život? Priča? Kit? Čarobnjak? Majstor? Pravo pitanje?

***

Ivan mi je te večeri imponirao: onako poražen, položenog oružja, izgubljen, beznadan, onako melankoličan, s iskustvom koje je bilo grozno, ali je bilo ozbiljno, ne mogu reći što je bio okidač zašto sam mu se onako pozvala u sobu, ali to više nije ni važno. Možda jer sam jednostavno bila pijana, malo manje od njega, no dovoljno pijana da se ohrabrim prijeći granicu između nas dvoje. I da, bilo mi je ugodno na onome krevetu na kojem nismo radili ništa osim što je on tu i tamo nešto lupetao, pa bi mu svaki čas još više pozlilo, pa bi se opet vratio meni u neki poluzagrljaj, ne, nije to baš bio pravi zagrljaj, ali je ipak bilo daleko više od geste dvoje koji se godinama nisu sreli.
Znala sam da je Danijeli to smetalo, da je osjećala nelagodu, možda čak i zavist, možda i nešto treće, no nije me bilo briga. Jednostavno me nije bilo briga, bila sam opušteno tupa na ovakve stvari, pa sam pristala na njezin prijedlog da odemo autom negdje, ja sam shvatila kod nje, iako mi ni sada nije jasno što je trebalo to značiti, kamo smo mi to u 4 ujutro trebali ići.
Ivan je bio nešto bolje, činilo mi se da čak uspijeva i normalno razgovarati, bio je nešto prisebniji te je sada stao baljezgati nešto o tom Bogdanoviću, o tome kako mu je žao Tomislava i o tome kako nije nikada trebao doći na ovaj susret, no eto, nešto se urotilo da dođe pa je došao, ali da i dalje misli da bi onome Bogdanoviću – za kojeg uopće nisam znala ni tko je ni što je – trebalo zavrnuti vrat, to jest da će ga najvjerojatnije uskoro zatući.
Već smo bili prešli most preko Drave kod Šemovca i kretali se prema Otoku uz derivacijski kanal koji je spajao dva akumulacij­ska jezera.
Tada je još dodao kako je „Martina skoro zadavio jastukom”, ali da se ipak smilovao.
Danijela je u tom trenutku posve izgubila razum: počela je urlati, nagazila je na gas, udarala je po Ivanu, vrištala „da, znala sam da si je ubio” i „znala sam da si ga ti zaklao”, „da, to si bio ti, ti si to napravio”, tada je u jednom trenutku posve izgubila kontrolu nad autom i samo sam osjetila da smo najprije poletjeli, a zatim počeli brzo propadati prema vodi u koju smo udarili strahovito snažno, toliko jako da sam mislila da sam sva slomljena i da se auto savio.
Odjednom je voda počela ulaziti sa svih strana, svi su prozori bili otvoreni, a Danijeli je zračni jastuk jako pritiskao glavu. Zapravo, ta se situacija ne da gotovo ni opisati, može jedino u slow motionu, naime, posljednje sekunde prije sraza na cesti su nešto nevjerojatno, sve počinje letjeti po automobilu, nebitne sitnice se počinju pretvarati u projektile, komadići stakla lete na sve strane, ostala sam bez sandala, nakit koji sam imala je poletio u nekom neočekivanom smjeru. Ipak nisam izgubila svijest, međutim Ivana sam izgubila iz vida. Auto je počeo ubrzano tonuti prema naprijed, voda je bila hladna i jako duboka, dovoljno duboka da svi izginemo, a struja je neprekidno i snažno vukla. Nekako sam lako isplutala kroz prozor, no Danijela je bila onesviještena i krvavih tragova po čelu, morala sam uzeti duboki dah da je stignem izvući iz auta koji je i mene i nju povlačio sve dublje, toliko duboko da sam imala osjećaj da će mi puknuti bubnjići, sve dok nije udario o dno i nastavio prednjim dijelom strugati o njega kako ga je nosila struja. Danijela nije bila vezana i zapravo sam je samo povukla k sebi. Uzgon nas je izbacio na površinu, a struja nosila sve do pličine uz obalu gdje sam konačno nogama dohvatila dno.
Ivan se stvorio od nekud, živ, posve trijezan, rekao je samo, „ne znam što trebamo, ali nešto trebamo”, povukao ju je na obalu tako što ju je uhvatio ispod pazuha, osjetilo se slabo bilo, ja sam joj potrgala košulju i grudnjak i pritiskala je o srce, dok joj je on pokušavao udahnuti zrak, i tako jednom, dva puta, tek je tada počela izbacivati vodu i disati. Tada sam shvatila da je ipak živa i da, tada sam shvatila da smo preživjeli nemoguće, da smo trebali biti mrtvi, da je ovo bila ona fatalna nesreća koju smo ipak nekako prevarili iako smo trebali potonuti taman kad sam odlučila da ću dramatično promijeniti sve u životu.
Možda sam ovo trebala čitati kao znak, kao „malus omen”, kako bi rekao Ivan, no ja sam ovo iščitala kao znak da baš sada trebam učiniti sve da se stvari poslože na jedan novi način, upravo onako kako sam trebala i ranije no nisam imala hrabrosti.
Ležali smo na obali, počelo je rano ljetno svitanje, uskoro se zaustavio i neki automobil, nakon njega je stao još jedan, za nekoliko minuta, možda i desetaka minuta, nemam pojma ni o čemu, bilo mi je hladno i tresla sam se, kao što se tresao i Ivan, nisam znala je li od hladnoće, prevelikog šoka ili nagle upale koju smo zaradili od hladne vode, dok je Danijela sada ležala poluonesviještena na boku uz još poneki krkljaj i kašljanje koje se povremeno moglo čuti. Netom kasnije sam bila u kolima hitne pomoći, bili smo, kako se to kaže, „obrađeni”, u biti već smo sljedećeg dana bili otpušteni, tek je Danijela ostala nekoliko dana jer je kod nje postojala neka sumnja u edem ili nešto slično, moguće da su je zadržali i zbog onog rasprsnutog stakla koje je dobila u lice ili procjene da je dobila neki veći udarac. Ipak, osim štete na autu i kaznene prijave koju je zaradila zbog cijelog niza razloga, nije bilo veće štete, samoj sebi sam rekla da ću joj financijski pomoći oko svega, to mi nije trebalo predstavljati problem.

____________________________________________________________________

MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.
Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu.
Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.).
Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.

fotografija autora: Kristina Barišić