
SVAKO VEČE SRUŠI SE SVET
Zapravo, želim da te pitam
Da li se ta tuga večeras zaista uvukla u tebe
Zbog vesti o zemljotresu na kraju sveta?
Znaš li da sprat ispod tebe
Jedna žena, već danima umire?
Da je na ulici ispred
U ovom času pregažen pas?
Ne znaš, moj prijatelju?
Imaš već dovoljno briga.
Niko ti to neće uzeti za zlo.
Ali ipak, zašto ti tuga steže grlo?
I još nešto hoću da te pitam.
Mada zapravo pitam samog sebe.
Možemo li istim imenom zvati
Pretke što su molili Boga za kišu
I mekane, ispeglane, mirisne senke
Što preklinju kreditni biro za spas?
Možda ti stari, kameni ljudi
Nisu ništa više nego mit.
Jedna nedostižna zapovest.
Možda to samo pakost istorije
Podmuklo seje krivicu u nas.
Nekada su dečaci sanjali da
Postanu kapetani, a ne kapiteni
Reči, snovi, heroji i čovek
Sve je to imalo drugačiju bit.
Voleo bih da je to sve samo
Bes istorije, koja će za trista godina
Presti o nama, istu nit o slavi i časti.
Ali bojim se da ako se ova večernja
Tuga, iz drugačijeg razloga uvlači u
Nas, da se nikako, nikako više
Istim imenom ne možemo zvati.
***
NEBO NAD VREMENOM
Dva pesnika vijugaju stazama.
Naizgled tvore suštinu simetrije.
Ima pak u tome nesaglasje neko,
Nemir u skladu, tkivo Vasione.
Jedan je tragao sudbom drvodelje,
Potkradao oblik iz života sile.
Drugi svoje snove pretvorio u ptice,
Rasipao istine i otišao preko.
Ali raštimovane žice paradoksa
Čine savršenstvo nejednačine.
Sakriće lice smaknuvši veo.
Podneti bol ugrižene usne
Кoji krvlju venča poljubac.
Smrtni ubod što oživi sopstva.
Opsen izbor je li klečanje
Zbog ropstva ili molitve.
Beščujne reči, kamenje na vodi,
Ornamenti sveta, prevrnute ikone,
Plikovi smrznute kože,
Lamenti nad novorođenim,
Кvaka na ramu za sliku.
Ili obraćanje nikome.
Osluškujmo glas, da čujemo eho,
Кojim su stazama dvojica pošla.
Prevrćući težinu noći na leđa,
Svojevoljno samujući umesto nas.
Oslušnimo i eho da čujemo glas, jer
Vijugaju dve staze pesnikom.
***
POSVETA NEOSVEĆENIM
Ima i takvih koji su umrli
Porađajući svoje stihove.
Jer, reči su skupe
Iako nisu na ceni.
Svet je prebrz
I očas posla
Se izmakne
Ispod nogu,
A stihovi
Vezani u lanac
Stegnu se
Oko vrata.
Oni koji ne vide iza stvari
Znaju da bi svet bio moguć bez pesnika.
Ali ne slute da ne bi bio moguć
Takav koji bi ostao bez pesnika.
I pitaju se,
Šta mu je trebalo
Da stihove
Upliće u omču.
Samo ne znaju
Da pitanja bez odgovora
Ne zaslužuju znakove pitanja
Na svojim krajevima.
***
OPROSTI MAJKO
Кatkad mi se bes sliva niz čelo,
A kosa mi ceo život vijori u susret vetru.
Životom gazim bosonog, jer svaki me kalup žulja.
I često za smislom tragam po mestima
Кao što je pivska pena.
Čini mi se, na dnu čaša da nazirem,
Da je čovek svoj život obesmislio, najviše
Tragajući za samim smislom.
Muči me, više od nedostatka smisla,
Nedoumica, da li je pivo ovako gorko bilo
I pre početka potrage.
Ni zbog čega mi u životu nije krivo,
Jedino kad se setim
Da je moja majka i danas uverena
Da sam ja smisao njenog života.
– zbirka “Kamenje iz džepova” objavljena je u izdanju Književne omladine Srbije 2011. godine, a elektronski reizdana u Beloj biblioteci Balkanskog književnog glasnika u augustu 2024. –
_______________________________________
MILAN JOVANOVIĆ (1981–Ω)
Objavio je knjige pesama Kamenje iz džepova (Književna omladina Srbije, 2011. i Balkanski književni glasnik, 2024) i Mωmbasa i drugi krajevi (Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani”, 2023).
Pesme i kratke priče objavljivao je u zbornicima i magazinima.
Kao urednik u izdavačkoj kući Darkwood uredio je oko dvesta naslova. Tokom četiri godine bio je jedan od urednika strip-magazina Stripoteka. Pokrenuo je i vodi izdavačku kuću Stalker posvećenu objavljivanju stripova i monografija o strip-autorima.
Prevodi stripove i knjige (Kalvin i Hobs, Skalpirani i dr).
Živi, radi, piše…
