ODLAZIM, LJUBAVNIČE
Zovem se Dakh, izlažem težinu prijateljstva, izlažem mišiće,
veslom uzimam zamahe da ih imaju suci za pravednost.
Svjetlost si unosim u misao, veselje u srce, med u raspored.
Neka ima kalež s klečanjem mene, neka republika ima jegulje,
Gogolj neka ima buket cvijeća, neka imam ja puno glagola u vazama,
neka svi na nogama imamo potomke, u naočalama pjesme, u zidu vatru,
svi krila da dajemo krila, da imamo i dajemo istočnjaštvo.
Zovem se Dakh, moj pjevni duh svugdje ima filijale.
Tučem jer sam jak, jer imam uređeno vrijeme, jer sam dug,
žudim, zato se dižem, zato me svi vole,
dolazim po znanje albanskoga, jezika bogova i Slavena.
U prevratu sam širok; u drvetu imam pticu, pjeva kao sablja.
Stvoren sam za to da zovem slobodna radna mjesta u uroke,
moja zapovijed je mir: sama dobrota, kada spremam samački stol,
kada sunčanom voljom hodam po bijelim putovima, sentimentalan i tih.
Drage misli me posjećuju u melodioznu zaletu srca.
Voljeno ime dolazi zavijeno u mnogo svijetlih iskrenih pisama,
da bih uvijek ostao sam u šumama, čist, opran, svijetao,
da bih uvijek ostao suveren nad zabludama olujne prošlosti.
Da bih njoj šapnuo u ime: imaš što uzmeš, nemaš što razdaš.
***
PONEKAD JE VRIJEME BOJE PŠENICE
Ponekad dođe muškarac s osmijehom punim bijelog cvijeća,
ponekad dođe muškarac svijetao u bremenu sadašnjosti, u Gutenbergu,
ponekad dođe s izdubljenim imenom i čudesnim oprostom,
ponekad se ukaže iz zidnog sata i tiho zajeca.
U svjetlosti propisana pjesma ponekad utrne u veselje,
drugi put se u svjetlost propisana pjesma preda melankoliji.
Ponekad se pjesma zastre u svoju suprotnost, iz pobjede u bijeg.
Ponekad ode žena iz pakla u pakao i svim ljudima umre.
Ponekad ode u grom i u čudovišta, čak u strijeljanje.
Ponekad ode u oči i vrati se uljepšana, lijepa kao vino.
Ponekad ode žena, kad ode, ostavi svoje toplo ime boli.
Uspomene ponekad prerano dođu ubijati, prerano ljubljen,
ponekad se sjure u leoparda koji među bogovima predstavlja glazbu,
a ponekad se razbiju u tisuću sitnih lučica i vrh su praznika.
Ponekad se djeca smiju već u porodnoj oluji,
Ponekad se smiju tek treći dan, ponekad tek kao starci,
ponekad se smiju znoju djece, ponekad znoju plača.
Ponekad se djeca smiju kad zidaju visoku kulturu,
ponekad se djeca smiju baš unutra u centru svjetlosti svijeta.
MILAN JESIH (Ljubljana, 1950.)
sa slovenskog prevela Janja Kovač; objavljeno u studentskom časopisu za južnoslavenske jezike, književnosti i kulturu “Balkan express”, FFZG, br. 7, 2014.
fotografija autora: MMC RTV SLO / Miloš Ojdanić
čovjek-časopis 