Tag: Mevla Hasić

ODGOJENI U PRAZNO

Došla su vremena
Kad su odgojena djeca
Porasla u poštene ljude
U svijetu kad je to najmanje pametno biti
I sad sve te rasute dobre duše
Svijetle u nekim dalekim zemljama
Ili u domovini čekaju poziv sa biroa

Telefon koji nikad ne zvoni
I roditelji koji su 20 hiljada svjetlosnih godina udaljeni od iste te sume koliko košta radno mjesto za dijete kojem su govorili
“Tvoje je samo da učiš”
U mrkloj noći, uz cigaru, priznaju sebi
Odgojili smo djecu za svijet koji više ne postoji

***

POSLJEDNJA PJESMA ZA M.

M., ti si znala od suza da praviš gradove
Pogotovo kad plačeš od ljubavi
Vidio sam Petrovaradinsku tvrđavu na tvojim obrazima
I svu djecu svijeta znala si da nasmiješ u prolazu
Jer ti je kosa više nalikovala jeseni nego samoj sebi
Sve si svoje strahove sakrila u liku Hellen Keller
U svim djevojčicama koje pohađaju gimnazije sa njenim imenom u južnoj Njemačkoj, znaš li M.?
U lijevom džepu kaputa nosila si plišano lane
Jednom si rekla M., da je to tvoja srodna duša
I kada bi barem svi nesretni ljudi imali po jedno plišano lane
Bilo bi manje samoubistava

Sjetio sam se toga M.,
Dok sam bacao posljednju ružu na tvoj grob
Mislim da je i plišano lane u džepu mog kaputa
Pustilo jednu suzu
Jer džep je bio mokar
Ili su to samo moje padale prenisko?

***

KORIJENI

Rekla bih ti u snu
Lijepo mi je baba
Nemoj da brineš, bore su ti već preduboke
Ja sam o tome maštala
U svojim rokovnicima što sad čekaju neke nove želje na policama u mojoj sobi u potkrovlju
Ja sam baš maštala
Da živim u Berlinu
Da naučim da prihvatam sve ljude na svijetu
Ne da bih bila kul
Već da bih se istinski posramila pred djetetom u sebi
Kad pomislim da ijedan narod nije moj prijatelj
Da prkosim precima
Ne ostajući mentalno tamo gdje su oni stali
Da razočaram sve po cijenu da ne razočaram sebe
Jer ko bi s time živio?
Znam prababa, ne moraš ni da kažeš
Dovoljno da te pogledam
Da bi rado imala tetovažu i vozila se na motoru dok ti kosa slobodom miriše
Ali nisi završila škole pa samim tim
Ni imala glasa
Ali evo me baba, pjevam u ime svih nas
Pjevam slobodu
Za vas iskonski čiste u dženetu

***

BALKANSKA MAGIJA

Dolazim iz zemlje
U kojoj ljudi stavljaju vlastitoj djeci stikere
Preko lica na fotografijama koje samovoljno dijele na društvenim mrežama
Jer od svih magija na svijetu
Mi samo za tu najtužniju znamo

***

DJED

Ako postoji riječ zbog koje sve te nakupine vode, soli i bola što se talože u ljudima okuju oko dubinom čežnje kad pomislim na tebe
Onda si ti to djede

___________________________________

MEVLA HASIĆ rođena je 18. septembra 1995. godine u Tuzli. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu i stekla zvanje doktorice dentalne medicine, ali je još od ranog djetinjstva jednako predana i svijetu riječi.
Pisati počinje sa deset godina, a 2014. godine svoju ljubav prema pisanju kruniše objavljivanjem prve knjige „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učestvovala je na brojnim festivalima poezije i proze, gdje je njen rad prepoznat i nagrađivan.
Danas živi i radi u Berlinu kao doktorica dentalne medicine. Između obaveza i svakodnevice krade vrijeme za poeziju, zapisujući ono što dušu tišti i raduje, polako pripremajući svoju drugu knjigu.

AKO SI JEDNOM VOLIO U SARAJEVU

U studentskom klubu pored fakulteta
U proljeće
Osamdesetih
Dok još nije bilo važno od kojih si
Rekao si mi
Da mi u očima izrastaju kuće uz prugu kad god te pogledam
I da je to ono zbog čega sam za tebe oduvijek bila više od prosječne studentice medicine

U proljeće
Osamdesetih
Do podneva bi se izležavali
I pitali se da li Bog oprašta ako kradeš dane u dvoje

Ljeta
Osamdesetih
U jednosobnom stanu pokraj Miljacke
Samo bi raskopčao prvo dugme košulje
I život bi dobivao smisao, veći od plaćanja računa
I povremenog odlaska zubaru

U proljeće devedesetih
Kad su imena postala važna
Rastali smo se na glavnoj željezničkoj stanici
I toliko godina poslije
U gradovima,
Na željezničkim stanicama, okružena ljudima koji nikad nisu vidjeli Sarajevo
Ni živjeli pored Miljacke
Kad vidim kuću uz prugu,
Pustim suzu

***

KADA BI MOGAO NAD SVOJIM KOSTIMA DA SE ZAMISLIŠ

Kada bi mogao nad svojim kostima da se zamisliš
Da li bi shvatio da si mrzio uzalud
Da si često pun sebe najviše bio prazan
Da si zaboravljao na ljude pokušavajući zaraditi za predmete
Kada bi mogao da se zamisliš nad svojim kostima
Kome bi ponovo uspomene na čuvanje ostavio
Na čije usne svoje prislonio
U čijem zagrljaju se sklupčao
Onako umoran od traženja mira u tuđim očima, prstima, borama
Čija bi rutina ponovo dobrovoljno bio?
Kada bi mogao nad svojim kostima da se zamisliš
Da li bi se ikada više otuđio od sebe
Teturao po najdubljim samicama duše
Rovario po ranama i uspomenama za koje nisi spreman
Da li bi opet bio crv u vlastitom srcu
Kleo se u Boga zarad povjerenja ljudi
Da li bi stvarima davao vrijednost
A ljudima stvari
Kada bi mogao kada bi samo mogao da se zamisliš nad kostima svojim
Zar ne bi shvatio da si živio mirakul
A ponašao se kao da živiš moranje
Kada bi mogao samo jednom nad svojim kostima da se zamisliš
Onako svježe mrtvim
Šta bi rekao bivšem sebi
Za čim bi žalio
I ko bi ti neizdrživo falio
Osim tebe samog?

***

KOLOTEČINA

Jutros sam mirno saopštio jednom čovjeku srednjih godina
Da ima zloćudni tumor glave pankreasa
I otišao na doručak
Ispušio pola kutije
Vratio se rutini
Govorio sljedećem pacijentu kako mora prestati pušiti
Svojim jezikom obmotanim debelim slojevima duhana
I požutjelim zubima
Život je tako jezivo smiješan
Sve svoje strahove nosiš sa sobom
A šutiš ih
Ne vrištiš ih
Pomiluješ ih neizgovaranjem
Imaš četrdeset i jednu
I dvije specijalizacije
Jednu ženu s kojom živiš
I jednu koja te čini živim
Mladost u žilama
Koja je sramotna za čovjeka tvojih godina
Za matorog uglednog doktora
Koji će umrijeti sa željom da ispuši džoint
I samo se smije
Bezazleno i dobronamjerno
Da se naceri i životu i sebi
I naslonjen na rame žene o kojoj šutiš
Zapitaš se
Da li čovjeka išta u životu slomi
Kao spoznaja da nijedan svoj san nije odživio otvorenih očiju?

______________________________________________________________

MEVLA HASIĆ rođena je 18.9.1995. godine u Tuzli.
Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu, te stekla zvanje doktora dentalne medicine. Od desete godine života bavi se pisanjem, što 2014. godine kruniše svojom prvom knjigom pod nazivom „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učesnica je i dobitnica nagrada na raznim festivalima poezije i proze. U posljednje vrijeme piše samo zarad spokoja vlastite duše.
Živi i radi u Berlinu.