1.
Halid je mislio da dobro poznaje Kikija, ali kako to obično biva, bio je u zabludi.
Misliš da nekoga znaš u dušu, a u stvari nemaš pojma ko je on i u šta se može pretvoriti. Nikad, zapravo, ne upoznaš drugu osobu u potpunosti.
Kiki se odazivao na taj nadimak godinama. Tako dugo da su svi gotovo zaboravili da se zove Gavro Rankić, ali to je najmanje bitno. Nadimak nije imao nikakve veze sa Kikijem Lesendrićem iz Pilota, Gavro se čak pomalo i ljutio ako bi to kome palo na pamet. Ako je i sa čim imao veze, to je znao samo Gavro, a on nikome nije govorio.
Halid je slutio da, kad kočnice popuste, ni oni što drže sjekiru u ruci, ili prst na obaraču, ne znaju kako se zovu.
Nešto se desi sa ljudima, izmiješaju se neki spojevi u glavi, sruše zidovi strpljenja isto kao kad golema voda provali branu i gotovo. Oči se zakrvave, drhti cijelo tijelo k’o Senkin veš na vjetru, a ruke ponajviše.
To više nije bio onaj Kiki sa kojim je Halid pio jutarnju kafu. U njegovim očima naslućivali su se tragovi ludila, oko usana se sakupljala bijela pjena. Pljuvao je kada govori, a, zapravo, nije govorio, psovao je, ujedao, vrištao.
Sve to Halid bez po muke može dočarati kao da stoji tik pored njega, ali ne može da se suzdrži a da ne pomisli: gdje je do đavola nestao njegov drugar, jer ovo očito nije bio on.
Stajao je na krovu četverospratne zgrade, držao sina Gorana za ruku i prilazio opasno blizu ivici.
Prijetio je da će skočiti i povući dijete sa sobom.
Dječak je, začudo, stajao mirno uz tatu. Kao da je bio u šoku zbog svega što se događa, kao da mu je svejedno hoće li završiti smrskan na ulici.
Halid je posmatrao gomilu ispred zgrade. Ubrzo je stigla i policija. Dugo im je trebalo da dođu mada su samo dvije ulice dalje i morali su čuti šta se događa. Možda su mislili da to ne spada u opis njihovog posla.
Koga briga hoće li se Gavro Rankić baciti sa zgrade ili neće.
Ljudi vole malo adrenalina u krvi, malo tuđe nesreće, još ako bude smrskanih tijela na cesti k’o da su dobili na lutriji.
I ovako će narednih sedam dana imati o čemu da pričaju, osim o fudbalu i zapletima u španskim sapunicama.
Malo krvi pred njihovim vlastitim očima.
Zasad, iskrivljenih vratova, prate šta se događa na krovu.
Razmakli su se kada je stigla policija. Četiri policajca, među njima Halid prepozna Ćuću. Zadnji put Ćamil Ikan Ćuća Kikiju je ispisao kaznu za nepropisno parkiranje i samozadovoljno je zakačio za brisače golfa jedinice iz osamdeset druge godine. Nije popustio ni kada ga je Kiki molio da ništa ne piše. Odakle da plati, pa on godinama nigdje ne radi.
Kiki ga baš i ne voli i neće biti sretan kada se taj pojavi na krovu zgrade.
Sve je protiv Halidovog prijatelja, a i on se izmakao dalje od gužve da bolje vidi šta se događa.
Kiki je stigao na sami rub zgrade i opasno se zaljuljao. Nije puštao dječaka iz ruku, niti se ovaj otimao.
Halid smotri da slobodnom rukom traži nešto po džepovima i ponada se da je to cigareta. Bio je u pravu, Kiki izvadi zgužvanu kutiju, zapali jednu, a ostatak baci prema gomili ispred zgrade. Kutija je padala čudno se vrteći i ostala da leži na travi, niko je nije ni pogledao.
Sa jedne strane je to bilo dobro jer će cigareta malo da ga smiri. Iz iskustva je znao da nikotinski dim čini čuda kada si nervozan.
Možda se pribere, vidi šta je uradio i prekine ovu opasno glupu šaradu. Možda će se već danas smijati svemu i praviti viceve na račun svog trenutnog ludila.
A možda ipak nije tako. Popušit će cigaretu i skočiti šta god mu ko rekao.
Da, to je to, poznavao je on Kikija, budala će stvarno da skoči.
U ovom tužnom gradu ni jedna zgrada nije visočija od pet spratova, pa ni ona na kojoj Kiki stoji, sada na jednoj nozi. Ako si naumio da se ubiješ, visina zgrade nije bitna, možeš se ubiti i skokom sa dva metra.
Gavro je izgledao opasno odlučan da ovo završi u svoju korist.
Zbog čega, šta se dogodilo, kako je došlo do toga da mirni konobar uradi ovako nešto Halidu nikako nije bilo jasno.
Zadnji put kad su razgovarali, on mu je sav zanesen objašnjavao kako se pravi riba s povrćem u domaćoj radinosti i kako je brao gljive po okolnim brdima.
Dok se Gavro Rankić – Kiki njihao na zgradi pušeći svoju zadnju cigaretu, Halid je prelistao po sjećanju.
Rođen je 1962. godine. Bilo je sparno vrijeme, a na golemo polje su u potrazi za hranom i vodom slijetala jata prepelica. Porodična kuća je ječala od njegove vriske.
Milenko i Dragana su imali dva sina i dvije kćeri, tako da im se, mada to oni nikada ne bi priznali, Gavro u kuću ušunjao nenadano. Milenko je ipak nosao osmijeh sretnog tate i sinu dao ime po svom djedu Gavri, ispravljajući grešku što to sa imenom nije uradio ranije.
Bio je veselo i sretno dijete čije djetinjstvo bi se moglo uporediti sa onim mangupima iz Ćopićevih knjiga.
Šuma je bila igralište generacije šezdesetih. Pentrali su se po vitkim stablima do samog vrha, a onda ih savijali i prelazili na drugo drvo, tako ponekad s kraja na kraj šume, a da zemlju ne dotaknu. Igrali su se klisa, išli u lov na fazane s motkama u rukama i tako prelazili kilometre. U svojim dječačkim avanturama, Kiki nije poznavao strah. Često je bio izgreban, modar, na glavi je imao cijelu zbirku ožiljaka od padova, a četiri puta je lomio ruke. Tu kad se padne padalo se da valja, ali su oni znali i ustati i nastaviti dalje. Nikada Gavro nije zaboravio te dane šarenog djetinjstva.
Završio je srednju ugostiteljsku školu, smjer konobar-kuhar, a 1983. otišao na služenje vojnog roka. Kasarna Lukavica – Sarajevo.
Pamtio je da ga grebala i stezala uniforma i da je potrajalo dok se navikao. Kratka kosa, rano ustajanje, šizofreni desetari. Kao stari vojnici su gazili snijeg po stazama pripremanim za olimpijadu da se duže održi. I poručnika Seada Rekića je upamtio. Vojničina je bio taj Rekić, poručnik koji se ponašao kao general, neugodan i strog prema vojnicima. Poslije je saznao da je bio KOS-ovac, šta li.
U Han Pijesku je bio na mrtvoj straži. Vojska nešto čuva, a ne zna šta. Sjećao se visoke, borove šume čiji vrhovi su doticali nebo i povijali se kao da plešu.
Uniformu je skinuo 1984. i obukao civilno odijelo. Kožna jakna, farmerke, kaubojke i košulja sa velikom kragnom kakve su se tada nosile.
Gavrina generacija sazrela je uz rok muziku. Slušali su: Di parpl, Qin, Nazaret, Yuraja hep. Sa njima je polahko i neprimjetno umirao takav način života.
Konobarisao je po kafanama i kafićima. Onda se dosta pilo i puno zarađivalo. Jednom je Halidu rekao da novac iz kafane nikada nije vidio dobra, koliko god da se zaradi, sve se popije; iz kafane to nije izlazilo.
Tamo gdje je Gavro radio, slušala se dobra muzika. Osamdesetih su osnovali mali bend, pa išli u Srbiju da beru višnje kako bi zaradili novac i kupili instrumente. Gavro je udarao bubnjeve.
Prašilo se po igrankama, a ponekad su se znali i potući sa seljacima kojima se njihova muzika i način života nije sviđao. Pilo se i pušilo, ludovalo, ali se niko nije drogirao.
Dosta kasnije, Gavro će konstatovati kako su oni ipak bili sretnija generacija od ove današnje.
Onda je rat razbio to ogledalo tako da ga više niko nikada ne može sastaviti. Gavro Rankić je ostao u svom gradu, sa svojim prijateljima, ništa i niko ga nije mogao otjerati. Svi drugi su otišli.
Lovio je ribu, brao gljive, pravio čajeve i džemove od kupina i jabuka, a kad se moralo i ratovao. Sa svojima protiv svojih.
Gavru je rat podobro nagniječio, ali koga nije. Pregurao je to turobno vrijeme riješen da ostane svoj pa kako mu bude.
Poslije se oženio Mensurom, dobio sina Gorana i preživio dva infrakta, što ipak ne može svako.
Kako se onda moglo dogoditi da Kiki završi na krovu zgrade riješen da podvuče crtu?
Halidu se učini da cigareta u Gavrinoj ruci brzo dogorijeva.
Gomila pred zgradom se uskomešala, neka žena je vrisnula.
Gavro je jednu ruku nadvio nad prazan prostor kao da provjerava ima li vjetra. Vjetrić se igrao sa neposlušnim čuperkom sijede kose. Bilo je očito da su se policajci popeli i prilazili mu. Nije mu se svidjela ekipa koja je došla da ga spašava.
Poznavao je on svakog policajca u gradu. Ovi su varali i krali više od lopova. Nije ih bilo briga ni za koga, a za Gavru posebno. Davljenik od takvih neće dobiti slamku spasa, kamen da prije potone hoće.
Halidu nije bilo svejedno što je njegov drugar na ivici krova, ali nije znao šta da radi. Viđao je ranije ljude kojima pukne film i kojima više niko ne može pomoći jer ruše sve pred sobom.
Znao je da se nedavno razveo sa Mensurom. Imao je svoje razloge zbog čega je to učinio, a Halidu nije padalo na pamet da se miješa ni u čiji brak. Niko ne može presuđivati između muškarca i žene koji su živjeli skupa i na nekakvom kantaru pravednosti odlučiti ko je u pravu, a ko nije.
Bilo mu je žao što dječak odrasta bez majke, ali se činilo da Gavro ima odličan odnos sa sinom. Mensura je oblijetala oko stana i Gavre nadajući se povratku, no, Halidov drugar je na tu priču stavio tačku i nije želio da čuje za nju.
Možda ga je tužila, možda traži dijete, majka mu je, ima na njega prava kao i Gavro.
Sa druge strane, Gavro je godinama bio bez posla. Stari roker bubnjeve je zamijenio štapovima za pecanje. Nije bio gladan jer je imao prijatelje koji to ne bi dozvolili, ali mu nije bilo ni lahko.
Negdje u toj šumi burnog života Gavre Ranikića su i razlozi koji su ga doveli na ivicu krova.
Halid se ukoči. Kao da se njegov drugar pripremao na skok. Reagovao je spontano. Zviznuo je i podigao obje ruke tako da skrene Kikijevu pažnju i da ga ovaj prepozna.
– Nemoj, podviknu koliko ga grlo služi.
Gavro se okrenu prema njemu. Da li se nasmijao? Podigao je ruku i odmahnuo. Prepoznao ga je i oprostio se sa njim.
Izgleda da Gavro nije otezao zbog toga što se plašio da skoči. Htio je da ga vidi što više ljudi, a gomila pred zgradom se utrostručila. Odnekud je i oko televizijske kamere bilo usmjereno prema vrhu zgrade. Prenos uživo.
Dok je živio, nikoga nije bilo briga za njim, a sad kad bi da umre odjednom sve zanima. Eto zbog čega su ljude javno vješali na trgovima, odsijecali glave, spaljivali na lomači, strijeljali. Gomila voli krv, po mogućnosti tuđu i sa tom vrstom zabave ništa se ne može uporediti.
Halid je i dalje mahao rukama i vikao. Nemoj Kiki, ne budi lud, ali on više nije gledao u njega.
Od svih prisutnih, samo on ga je nagovarao da ne skače, svi drugi su bili publika koja je došla da vidi predstavu.
2.
Bio je 28. juni. Dan kada se obilježavala godišnjica početka Velikog rata.
Halid je prošlost zamišljao kao mudru učiteljicu od koje se ima šta prepisati. Učenici su se do sada pokazali kao vrsni ponavljači kojima ni jedna lekcija nije došla do pameti. No učiteljica je uporna mada se činilo da joj je pomalo dojadilo da se ponavlja. Sa svakom novom generacijom, sve je više budala i tu pomoći nije bilo.
Pomislio je to dok je pored njega prolazio istetovirani ćelo, leđa širokih kao trokrilni ormar.
– Skači više, jebi si mater, reče stiskajući u ruci laško pivo.
Nečija nesreća drugome je predstava kojoj će se smijati uz piće i kokice. No, Gavru Rankića to više nije zanimalo, nije ga bilo briga. Taj je čitav život živio po svome pa što ga po svome ne bi i okončao.
Halidu iz glave nije izlazio ubogi srpski seljak, golobradi mladić Gavrilo Princip. Jedni ga slave kao heroja i osviještenog Srbina, a drugi o njemu govore kao o teroristi, atentatoru i ludaku koji je na po ulice ubio autrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju Hotek, vojvotkinju od Hohenberga.
Učiteljica voli da se poigra, da zavede, pa ono što je u jednom momentu zlo u drugom vremenu pokaže pod drugim svijetlom, pa to dobije drugu boju. Ona tvrdi da je to ubistvo pokrenulo Veliki rat u kojem će se ljudi ubijati do mile volje.
Mada je rat i bez toga čekao kao nategnuta praćka.
Poslije će se pokazati da je to omiljena igra vladara sve dok u njoj ginu tuđa djeca, dok se može dobro zaraditi i nekažnjeno ubijati.
3.
Iste te 1914. godine na Jadranu je potonuo brod Barun Gautch sa putnicima. Brod je naletio na minu koju je postavila autrougarska mornarica.
U svijetu je rođeno oko 240 hiljada beba, novi vojnici za neke buduće ratove.
U štali Mitra Ćirkovića, u jednom selu u Srbiji, već treću godinu za redom bliznila se krava maculja. Krava je održavala život u njegovoj kući, a dvoje teladi je značilo da Bog gleda Ćirkoviće.
Halid je slučajno saznao da je u godini atentata, u školu u Trešnjici, maloj, uspavanoj mahali za koju jedva da je ko čuo, krenuo 151 učenik. Mnogi će je napustiti zbog golog siromaštva.
On je više volio te sitne radosti koje nigdje nisu zabilježene, a promijenile su svijet možda u istoj mjeri kao i neko ubistvo stranca u uniformi.
Ta godina je bila šarena i rodna ali će se sve lijepo zaboraviti, a krstić na kalendaru označiti početak Velikog rata.
Govore da su ko nikad rodile šljive.
Kreten koji ga je kasnije nazvao Prvim poznavao je prilike u svijetu i ljudsku glupost, sluteći da će ratova biti još, i to onih velikih, u kojima se masovno zarađuje i gine, pa ga valja označiti brojem, ali to se desilo kasnije.
Halid Bembaš, sveznalica nepotrebnog znanja, uzdisao je bespomoćno posmatrajući priliku koja se njiše na krovu.
Nikada mu ne bi palo na pamet da je Kiki sposoban dići ruku na sebe i svoje dijete. Misliš da nekoga poznaješ, a očaj u potpunosti promijeni tu sliku.
4.
Hero Sutkaš bio je rijetko dobar čova. Govorio je da se u životu treba držati samo jednog pravila i sve će biti u redu. Čini dobro kad god si u prilici pa se dobru možeš i nadati. To ga nije spriječilo da iz pištolja ubije suprugu Eminu i sebe. Pronašli su ih u stanu, jedno pored drugog. Giga Tasan skočio je sa mosta u Vrbas. Dugo mu se po glavi motala ideja da okonča život koji ga je cijedio k’o on čarape. Niko nije vjerovao da će to učiniti, ni onda kada je to izgovorio. Voda ga zagrlila k’o Dragana noć prije nego što će je udariti kamion. Kilometrima nizvodno su ga izvukli ronioci.
Aziz Nurić se objesio o granu debelog hrasta koji je rastao iza njegove kuće. Dva puta je grana pod njegovom težinom pucala, kao da mu nešto nije dalo da ode. Onda je on pronašao debelu, sigurnu granu i kupio nov konopac, plašeći se da ovaj put on ne popusti. Niko njemu neće određivati šta da radi sa sobom.
Kiko Musić se bacio sa terase drugog sprata, na ulicu i nije se pomjerio.
Mogao se sjetiti još dobrih ljudi koji su se predali pred životom i učinili ono čemu se niko nije nadao, jer oni nisu bili loši ljudi i nisu zaslužili takvu smrt.
Čini dobro, ponavljao je Hero smješkajući se. A eto kako je završio.
5.
Kad pukne žica na gitari, to više nije ista melodija, a kada čovjek pukne, to jednostavno nije taj čovjek, mislio je Halid jer drugačije nije znao objasniti to što se događa. Prvi put će vlastitim očima gledati drugara kojeg ne prepoznaje i to ga nimalo nije radovalo.
Gore na krovu nije bio Kiki, nasmijani, miroljubivi roker, agnostik koji se uzdao samo u sebe i svoje prijatelje. Čovjek koji je izgubio svoj Veliki rat.
Zidovi zgrade su djelovali zapušteno i prljavo, naročito onaj nad kojim su stajali otac i sin. Oronuli maltar na sebi je nosio rupe i pukotine koje nisu zanemarive. Valjda bi se svi pravili da ne vide i ne primjećuju taj zid da nije bilo to što je bilo. Sad im se on ruga svojom neuglednošću, jer kad gledaju u njega, kao da gledaju u veliko ogledalo.
Tog dana će se sjetiti atentata, ali njemu je puno bitnija sudbina njegovog drugara i onog dječaka kojeg je držao za ruku tačno u vrijeme dok je privodio kraju svoju zadnju cigaretu.
***
MEHMED ĐEDOVIĆ, rođen je 1971. godine, Miljanovci, Kalesija, BiH.
Objavio je:
Pripovijetke
Tragovi, Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, (2000.);
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002.),
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006.);
Čaj od nane, (2013.) BMG, Tuzla
Malo Čudo, (2017.) Bosanska riječ, Tuzla
Romani
Sjena kurjaka (2004.) Bosanska riječ, Tuzla.
Vodi je da teče (2008.) Bosanska riječ, Tuzla; elektronsko izdanje Novi Sad, 2013.
Onaj kojeg nema (2009. roman u pričama) Planjax, Tešanj
Ćopak vodoravno (2017.) Book, Tuzla; (2015. Mediart Novi Sad – E-izdanje…)
Legionar (2015.), Planjax, Tešanj; Drugo izdanje 2016. godine kod istog izdavača.
Put znaš (2019.), Planjax, Tešanj
Staza mrkog medvjeda 1463. Planjax, Tešanj, 2021. godina
Poezija
Svjetlo lampe (2007.) Maunagić, Sarajevo
Nešto se čudno događa (2013.) Planjax, Tešanj
Obična voda, (2018.) Dobra knjiga, Sarajevo
Knjige za djecu
Ime mi je Pahulja (2008.) CPA – roman za djecu
Priče iz velike šume, (2012.) Planjax – Tešanj – roman za djecu
Trava puna mrava, (2016.) – Lijepa riječ – Tuzla, priče za djecu
Priredio knjigu za djecu Na krilima mašte, Planjax, Tešanj, (2013.)
Sa Marijom Fekete Salivan, za Mladinsku knjigu Sarajevu priredio Zlatne bosanske bajke (2018.)
Nagrade
Za pripovijetku: Nad vodom kula, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za roman: Sjena kurjaka, nagrada Fondacije za Izdavaštvo BiH, (2004.);
Za pripovijetku: Sitan trag u snijegu, nagrada Zija Dizdarević (2006.);
Za novelu: Hronika jednog nestanka, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za radio roman: Šapat vjetrova, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za knjigu poezije: Svjetlo lampe, nagrada Mak Dizdar (2006.); nagrada za najbolju knjigu poezije na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku na Novopazarskim danima poezije u Srbiji 2008.
Priča iz knjige Čaj od nane, Noć kad se vratio Šiško, snimljena je kao radio drama (Kameleon radio), a priča Bilo dijete… nagrađena nagradom Ćamil Sijarić u Bijelom polju 2013…
Roman Legionar nagrađen je, 2015. godine, nagradom Skender Kulenović, te Zlatnom plaketom za najčitaniju knjigu IK Planjax, Tešanj.
Priča Mršavi jelen iz knjige za djecu Trava puna mrava, 2015. nagrađena je nagradom Zlatno Planjaxovo pero… Prvo mjesto na istom konkursu/natječaju 2018. osvojila je i priča Složno jato.
Priča Srce fazana, 2016. ušla je u najuži izbor, na konkursu Biber u Novom Sadu i prevedena na albanski, makedonski i engleski…
Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca BiH 2016. godine za roman Legionar.
Knjiga za djecu Trava puna mrava kandidat je za nagradu Mali princ ispred BiH, 2017. godine.
Knjiga poezije Obična voda, nagrađena je od strane Fondacije za Izdavaštvo BiH, 2017. godine.
Dobitnik druge nagrade, na regionalnom konkursu za bajku Vile niko ne spominje, Sarajevo, 2018.
Treća nagrada na konkursu Zija Dizdarević u Fojnici za priču Sin mjeseca, 2018. godine, a 2021. druga nagrada za priču Boja zrele šljive.
2019, godine primio je Godišnju nagradu Društva pisaca u BH za knjigu MALO ČUDO, (objavljenu 2017. god.)
Nagrada Federalne Fondacije za Izdavaštvo za roman Put znaš, 2019. godine i 2020. za roman Staza mrkog medvjeda 1463.
Za priču Kuća od crvene cigle, dobio je prvu nagradu u Bosanskoj Krupi, 2020. godine.
Za priču Cipele za odrasle, prvu nagradu u Crnoj Gori, na Festivalu priče u Petnjici, 2021. godine.
Život
Urednik je i recenzent brojnih knjiga. Zastupljen je u školskom programu i udžbenicima, prevođen na albanski, makedonski, francuski, engleski i njemački.
Član je PEN BiH i Društva pisaca BiH.
čovjek-časopis 