NEDOSTAJU MI RIJEKE
Sve ove dane proganja me misao
poput stiha iz pjesme
koju se ne usuđujem napisati –
nedostaju mi potoci i vodopadi,
mali, oni najmanji,
da se jedva mogu zvati vodopadima.
Nedostaju mi rijeke –
od Radobolje, što je tekla pokraj
porodične bašte u Ilićima, gdje sam
lovio brze pastrmke, naoružan staklom
i viljuškom vezanom za vrh štapa,
do Pasjeg potoka u Kentakiju
gdje bi mi lososi hitro bježali
i rijeke Fraser u Kanadi, gdje ću
umalo izgubiti glavu izvlačeći
onu prokletinju od bijele jesetre.
Nedostaju mi one široke poput rijeke
u rodnom gradu koju sam prelazio
kad je voda dopuštala
gazeći bez daha, od obale do obale.
Iz nje sam jednom spasio patku.
Krila su joj bila slijepljena uljem
i struja je bespomoćnu nosila.
Nedostaju mi i vode koje bih mogao
preskočiti, s kamena na kamen
do onog jednog mjesta
gdje više nema kamenja.
Tu bih zastao i skinuo cipele,
da osjetim vodu, da osjetim rijeku
i njeno dno, dijelove nje koji nisu voda
milinu proticanja i silinu nedostajanja.
Sve to želim iznova dotaći
prije nego što se sve u vodu pretvori.
***
KATARINA
Uvijek ću se sjećati
kako si u podstanarskoj sobi
skinula maramu
i raspustila kosu
dok sam se uvlačio u postelju
najstidljivije moguće
gaseći svjetla
svoje požude
čekajući da već jednom
bude prekasno
pa da ti se mogu
u beskraj vraćati.
Baš kako to upravo činim.
***
ŠANTI
Prokletstva šanti gradova
i svjetlost Kariba
sa čovjekom ostaju zauvijek
i nikad ga ne napuste.
Nema mjesta za tebe
među lešinarima bilo kakve ideje.
Blagonaklonost te neće zavesti.
Sistem je tvoj smrtni neprijatelj
ili će države pasti
ili će poezija umuknuti.
Sve drugo je neodrživa laž
na koju imaš pravo
ali bolje da je se odrekneš.
Ispričao si svoje viceve
zaveo si žene
koje sam želio odvesti kući.
Vragu njegovo
bilo je zabavno dok je trajalo.
Sad dozvoli da ti natočim piće
i predložim neku
prihvatljivu iluziju
u ovoj sobi
sa pogledom na nemoguće.
***
MEHMED BEGIĆ rođen je u Čapljini 1977. godine.
Osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps.
Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi “Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara.
Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar), Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal – samo su neka od imena u zajedničkoj prevodilačkoj bilježnici).
Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija.
Begićeva posljednja adresa je na karipskom ostrvu La Española, Santo Domingo, Dominikanska republika.
Bibliografija:
Čekajući mesara (Alternativni institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skopje, 2012)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
Nesvrstane pjesme (Buybook, Sarajevo, 2019)
Divlja tama (Treći Trg, Beograd, 2020)
Pisma iz Paname (dopunjeno uređeno izdanje, Vrijeme, Zenica 2021)
Pauk u meskalinu (VBZ, Zagreb 2021)
Zajedničke zbirke pjesama:
L’Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999) w/ Nedim Ćisić, Marko Tomaš and Veselin Gatalo
Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000) w/ Ćisić and Tomaš
Film (Mostar, 2001), w/ Lukasz Szopa
Ponoćni razgovori (Mostar, 2013) w/ Marko Tomaš
Diskografija:
Savršen metak (Basheskia & Edward EQ, Studio Hit 2015)
Opasan čovjek (Basheskia, Periskop Records 2017)
Mrežna stranica: http://madvibratingsand.com/
Elvis na tvojoj terasi zanosno pleše i terasa se transformisala u Las Vegas – provjereni scenario onoga što dolazi nakon vrhunca Kapi znoja klize niz stomak posmatrača Elvis na terasi svjestan je svega Mrda kukovima i uzvikuje ono što ga je naučio Little Richard whop bop b-luma b-lop bam bom u tvojim je gaćicama tutti frutti Uzimaš telefon okrećeš moj broj Pokušavaš smiriti glas ne želiš da znam Govoriš kako ovako više ne može Vrijeme je da se Elvis preseli na moju terasu.
***
NEBODER U SANTO DOMINGU
Veliki otmjeni mravinjak u kojem žive ljudi/mravi/žohari vertikalno je čudo koje prezire pčele i oblake. Zaštićen svetcima posljednjih dana pozicioniran je najbolje moguće: preko puta parka u kojem je konzervatorij. Meditirajući svakog 7. sumraka prepuštam se pobjedi rasporeda. Ostatak vremena te smiruju studentski vrijedni pokreti ruku žamor, obline i zvuk trube nakon što sunce zađe. Tako se u potpunosti zaboravlja hacijenda jedne od ranijih Amerika. I to je moguće sve dok te odraz lica u staklu prozora ne podsjeti na fenjere ponoćne terase na brzinu crnorepe iguane i život bez instrumenata na zavjere u ljubavi i usamljenost koralne zmije. Vidio si ih kako bezbrižno plešu na samoj ivici vulkanskog grotla. To je slika uz koju se često budiš. Uznemirujuća svakome, ali tebi ne.
***
CAFÉ “ESCO BAR”, 2020.
U sjeni drveta na plaži slušam svijet – bosonoga djeca trče i pijesak vrišti pod njihovim stopalima. Tišina nije put do spokoja, kažem stablu pa se brzo vratim brojanju gutljaja kroz nevidljivi i zarazan smijeh. Nevidljivo je i smrtonosno kihanje koje slijedi, naredna je misao koju eliminišem bez milosti, prelazeći na novu: Djeca su sretna, sunce i oblaci su u simbiozi jezici se isprepliću za šankom vješto poput načina kojim barmen u znak primirja s danom priprema tvoje naredno piće
***
STARI MANGO MAN
Na ulici se ništa ne dešava. Stari prodavač voća i dalje nudi najbolji mango u gradu. Poklanja mi avokado i malu bananu slađu od svake koju sam ranije probao. Radi to bez osmijeha ne ostavljajući mogućnost odbijanja iako je prodavnica na dva kotača osuđena na propast. Obojici nam je jasno. Njegovo grubo lice me ne plaši i ima sve moje simpatije. Neki samo uz pomoć očaja mogu izgraditi ono što imaju i što će, poput spomenika ostaviti iza sebe. Na ulici se ništa ne dešava ali me glas izdaje. Uzima cigaretu kao da mi čini uslugu promatrajući plamen među prstima izgovara kamene riječi: Na ulici se ništa ne dešava i moj je posao jednostavan. Ali, zapamti, tamo je! Otvara se poput cvijeta. Cvijet jesam, pa znam.
***
PREKRIŽENI ŽIVOT
Tvoje noge oživljavaju uvod u noć u kojoj dijelimo rijeku i gubimo obale. Iz daljine se probija pjesma na nekom od jezika koje smo morali naučiti da bi preživjeli. Čujem svoj glas i zaboravljam susrete koje je magla izjela. Jedna se ptica šarenog perja čudi očaju i neutješnosti. Bez glasa u službi bojkota bio sam siguran da je sve jasno. A evo me opet na žici – objašnjavam se i prepirem sa pticom. Naručujem pjesmu za nas.
***
MEHMED BEGIĆ rođen je u Čapljini 1977. godine. Osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi “Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar), Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal – samo su neka od imena u zajedničkoj prevodilačkoj bilježnici). Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija. Begićeva posljednja adresa je na karipskom ostrvu La Española, Santo Domingo, Dominikanska republika.
Bibliografija: Čekajući mesara (Alternativni institut, Mostar, 2002) Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006) Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010) Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skopje, 2012) Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015) Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016) Vrijeme morfina (Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018) Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018) Hipnoze (LOM, Beograd, 2019) Nesvrstane pjesme (Buybook, Sarajevo, 2019) Divlja tama (Treći Trg, Beograd, 2020) Pisma iz Paname (dopunjeno uređeno izdanje, Vrijeme, Zenica 2021) Pauk u meskalinu (VBZ, Zagreb 2021)
Zajedničke zbirke pjesama: L’Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999) w/ Nedim Ćisić, Marko Tomaš and Veselin Gatalo Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000) w/ Ćisić and Tomaš Film (Mostar, 2001), w/ Lukasz Szopa Ponoćni razgovori (Mostar, 2013) w/ Marko Tomaš
Diskografija: Savršen metak (Basheskia & Edward EQ, Studio Hit 2015) Opasan čovjek (Basheskia, Periskop Records 2017)
U kalendaru je jasno označen dan koji ne pripada nijednoj osobi. Nemoj ga tražiti u iskrižanoj knjizi sastanaka. Tamo nema ničega osim crnila nekadašnjih imena i konačnih nacrta. Tvoje je lice umiveno kišnicom i takav prizor čovjek sa sobom nosi do samoga kraja. Vraća se usred noći, budi i zavodi. Utjeruje strah u kosti izgovarajući ime koje sam se dokono trudio zaboraviti. Predlažem sve govoreći: Prošetajmo bilo kojom avenijom ostavimo korak u pristaništu izgubi se na groblju. Šta god da učinimo daljine po pravilu razdvajaju. Ako se ti odrekneš oltara šta nam preostaje? Odavno izgubljenoj oduvijek ostavljenom nijedna šuma ne nudi darove.
***
TRN MEDITACIJE
Srce je izliječeno na mjesečini i ne čuju se više koraci A samo zbog njih zaboravljam tvoj stil tihogovora Dvoje odlazi da spava ali to dvoje nismo mi Zamire eho i izdiše mantra U samoći si uzvišena Sjetim te se poput munje i kafe Potom zajedno plovimo put zaborava.
***
Sa zadnje korice knjige: Moj drug Meša živi u kutijama. Može se to uzeti i idiomatski – selio se već više puta, s kraja na kraj planete, a zadnjih se godina skrasio u krilu otoka Hispaniola. Poznato je: tropska je tama divlja, a detektivi koji je prate tajna su braća onih Bolañovih. No mislio sam zapravo na nešto drugo – budući uglavnom iz daljine, Mešin glas dopire do mene (pa i kad nije u strogom smislu njegov) iz pojačala i zvučnika gramofona, prašnih video-rekordera na kojima se vrte trake filmova koje volimo, iz okvira kompjutorskih ekrana. Posebno prisno, naravno, javlja se iz magičnog kvadrata knjige. Tako i ovog puta: Mešini stihovi vode nas trasom onih poznatih divnih gubitnika, njihovi putokazi upućuju u meku propast i snažnu samoću, u njima ništa osim poraza / nije izvjesno. Ljubav je – nastavimo njegovim riječima – teg od 420 kilograma i visi na svakom drvetu, ali mi nismo sigurni što bi s tom biljkom, ona se suši na našim rukama, jer – niko ne posjeduje / našu usamljenost.
MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977) autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi Pisma iz Paname, detektivski jazz. U Mostaru je, krajem prošlog vijeka, sa drugarima, osnovao časopis Kolaps, vodič za urbane spavače. Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. U kontinuiranoj je muzičkoj konspiraciji sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom (Basheskia), upravo pripremaju novi album koji nosi radno ime Songbook. Begić živi na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika.
Obučeni smo u crno ali nas crnina ne određuje. U magli je naš nepredvidljivi svršetak i mrtve su definicije. Slobodan poput malenih stopala u okeanu po prvi put ostavljam prste u tuđoj kosi. Nepomičnost je rješenje. Želim pulsirajući prostor između nas i raširene noge dok sa usana čitam najnovije vijesti izvještaj iz bolnice razloge zašto je spaljena sedma policijska stanica. Obučeni smo u crno pa ipak niko ne posjeduje našu usamljenost.
***
ČETVORICA ISTIH
Odloži knjigu koju čitaš, ušutkaj bubnjeve, kontrabas klavir & saksofone. Prizovi praskozorje. Pomiri se sa činjenicom da bez sebe ne stižeš nigdje. Prestani razmišljati o drugima. Svako je zamjenjiv. Poznajem bar četvoricu kao ja, toliko mi sličnih da je razlika jedva primjetna. Mnogi ne vjeruju da postoji razlika. Prebroj korake i nišani mirne ruke. Vrijeme je za osvetu cvijeću na svakom balkonu.
***
LUTAJUĆI OPROŠTAJ
Sada već nema sumnje da će jedno od nas dvoje stići daleko. Rupa u sjećanju nije dovoljna da oprostim noć bezbrojnih umiranja. Dijagnoze ne pomažu i na usni je rana. Progoni me do ivice ambisa. Razmišljam o ruci i košulji o fragmentima nesporazuma o propuštenom i nepremostivim tričarijama svakodnevnice. Dokonost smjenjuje umor. Pridružujem se psu u poslijepodnevnom lutanju životom koji nekima liči na ljeto.
MEHMED BEGIĆ (1977, Čapljina; sada na otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska Republika), bibliografija: L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom (L’Obliquo, Brescia, 2000) Tri puta trideset i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Markom Tomašem (Alternativni Institut, Mostar, 2000) Film, s Lukaszem Szopom (Alternativni Institut, Mostar, 2001) Čekajući mesara (Alternativni Institut, Mostar, 2002) Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006) Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010) Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skoplje, 2012) Ponoćni razgovori, s Markom Tomašem (Vijeće mladih grada Mostara, 2013) Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015) Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo, 2016) Vrijeme morfina (Kontrast, Beograd, 2018) Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018) Hipnoze (LOM, Beograd, 2019) Nesvrstane pjesme (Buybook, 2019)
Tvoja čežnja je ptica sluđena u kavezu a ti napokon raspolažeš mrakom koji su drugi hranili i čuvali Zaboravimo istrošene pozive mjesečinu i zrikavce Pjesma zbog koje te više nema također je zaboravljena Prošetaj do obližnjeg potoka napij se vode skvasi vrat i umij lice Ledenom se bistrinom pripremi za tužnooku budućnost
***
OTIŠAO SAM KADA ODEM
Ove misli su sve što imam od života koji nije Moje urote su neoborive Ubij me ako moraš Moje utvare su nezamislive Spasi se ako možeš Bez prestanka sanjam glas Chan Marshall (ko god da je ona) u onom predvorju hotela gdje se nikada nismo sreli Pocijepana odjeća i planovi razbucani po podovima soba jedini su svjedoci samoće koja nas zbližava Dok sa pticama noći odlazim da živim dio mene možeš naći u najcrnjoj tami Moje su urote nepodnošljive (ubij me jer moraš) Moje utvare su nezamislive (spasi se kad možeš) Preostala čekanja imaju okus vode koja protiče ne govoreći ništa Tvoje spoznaje ne vrijede Ovo je presuda Ovdje nade više nema Ovo je ono posljednje nakon čega ništa ne ostaje
***
DRVEĆE
Staro drveće pamti sve što smo mi uspjeli zaboraviti. Hvata misli i u krošnjama ih uspavljuje. Kao da sluti odluke koje će do samog kraja visiti oko vrata i nogu, da budu podsjetnik i postanu presuda. Drveće ispred lako prima pogled što se slama, dopuštajući mi da pripovijedam o onome što odvaja kožu od tijela i zaslužuje više od oblaka koje poklanjam. Šuma razumije ali Vjetar ne oprašta.
***
DOĐI OVDJE I DIŠI
Tvoja je smrt nasukana u mojim prsima pa ipak jedino što sam u stanju je da razmišljam o vinogradima Svjetlost pada na grozdove i kapi rose klize kao niz davnu dojku obilježenu ožiljkom koji sam volio Bljesak takvog sjećanja me razoružava i oslobađa od gluposti koju sam u stanju napraviti Nismo stigli toliko toga zapisanog u tvom srcu Sada pripadaš zemlji koju je natapao naš znoj i ništa osim poraza nije izvjesno Ponekad se usudim spustiti gard i dozvolim ti da nedostaješ poput mora i slatke vode
MEHMED BEGIĆ (1977, Čapljina; sada na otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska Republika), bibliografija:
L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom (L’Obliquo, Brescia, 2000) Tri puta trideset i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Markom Tomašem (Alternativni Institut, Mostar, 2000) Film, s Lukaszem Szopom (Alternativni Institut, Mostar, 2001) Čekajući mesara (Alternativni Institut, Mostar, 2002) Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006) Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010) Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skoplje, 2012) Ponoćni razgovori, s Markom Tomašem (Vijeće mladih grada Mostara, 2013) Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015) Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo, 2016) Vrijeme morfina (Kontrast, Beograd, 2018) Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018) Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
(…) U ovaj izbor uključene su zbirke „Čekajući Mesara“, već spominjane „Pjesme iz sobe“, „Savršeni metak u stomak“, zatim „Sitni sati u Managvi“, i „Opasan čovjek“. Izboru su pridruženi i neki do sada neobjavljeni tekstovi okupljeni u završnom poglavlju s naslovom „Nesvrstane pjesme“. Upravo njihova retrospektivnost, potreba da se podvuče crta ispod važnih životnih iskustava, nametnuo je taj naslov i za cijelu knjigu, šireći mu značenje, ukazujući na pjesnikovu izdvojenost i ničijost u estetskom i političkom smislu. Dobre su one knjige kojima se vraćamo. Nije to nikakav teorijski sud, već mišljenje formirano nakon dugogodišnjeg čitanja. Begić piše knjige kojima će se njegovi čitaoci vraćati. Znam to pouzdano, jer sam jedan od njih. Dijelom je to zbog toga što je u magiju njegovih tekstova upisana muzička inspiracija. Vraćanje ovim pjesmama je kao kad se iznova slušaju dragi albumi. U sjeni Begićevih stihova pojavljuje se neimenovana žena. Ona. Kad čitam njegove pjesme, uvijek je vidim kao onu čuvenu djevojku koja se pojavljuje na fotografiji s albuma “Songs from a Room“; sjedi u dnu sjenovite mediteranske sobe, nasmijana se nadnosi nad stolom ispred sebe, kao za starim pianom, s prstima na tipkovnici pisaće mašine. John Cage tvrdi da je “teško slušati muziku koja nam je poznata; sjećanje čini da smo svjesni šta će se u pjesmi dogoditi sljedeće.” Ta predvidivost ne dopušta nam da se prepustimo i da istu kompoziciju doživimo kao prvi put. Ili da je uopće doživimo. “Nekada se to ipak dogodi,” kaže Cage, “i tada učestvujemo u čudesnom.” Mislim da se upravo to čudesno događa s Begićevim kompozicijama.
U potrazi za posljednjim stablom nalaziš zatomljeni krik. Kao sluđeno pseto posmatraš okean i prizivaš Mediteran. Bedemima okružuješ kuću koju gradiš na ostrvu a tvoja ljubav prema pticama useljava se u narodne pjesme. Sa šapatom te spominju ulični zabavljači. Niko više nije siguran da stvarno postojiš. Posljednji put si viđen u maglovitom danu. Svjedok je mrtav i ničim te, osim legendom, ne mogu potvrditi. Napokon si uspio u svojim namjerama.
***
ZIDOVI
Tvoja ljubav je poput moje i ona prestaje tamo gdje počinje okrutnost odluka. Konačnost je napokon vidljiva. Četrdeset godina napuštanja i pronalaženja i evo nas na prozoru, iza zavjesa, čekamo pticu da nas oslobodi svojom pjesmom.
[transkript ptičjeg pjeva]
Snovi o aerodromima kao poveznicama
između sjećanja u magli
mogu poslužiti kao izgovor
ali nikako i objašnjenje zastrašujuće praznine.
Od sjećanja do avio-piste ni osmijeh nije ostao.
Tvoj eho u meni odzvanja.
Ledeni zidovi orgazama tijelo uče da zaboravi.
Treba biti zahvalan,
nikada to smetati s uma,
za ljubav budućnosti i prave poteze.
Dobronamjernost i dobročinstva su
rituali su koje treba slaviti
čak i kad se podrazumijevaju. Posebno tada.
***
MISTERIJ SRCA
Kažnjenička bojna tvoje partije je spalila moju kuću a porodicu mi poslala u tri koncetraciona logora. Ja sam se pukim slučajem izvukao. Ali uzalud ovo govorim, jer znam da se nisam u stanju odbraniti. Kad god nova prilika zamiriše obećanjima i privuče željama – ti dolaziš. Ne gledaš na sat, ne mariš ni za koga. Ništa te ne zaustavlja. Uvijek si znala da ti moje vrijeme pripada. Pokušao sam te se riješiti na bezumne načine. Jednom sam te tako prijavio tajnoj službi tvoje partije pripisavši ti svoje socijalističke ideje. Uništio sam ti sve prilike za unapređenja i reputaciju među crnokošuljašima. Tvoje plave oči nikada nisu bile tužnije. Nakon toga sam te samo volio još više. Ali sve te se ovo prestalo ticati onog trenutka kad si se umorila i tvoje grudi napustile misterij srca. Ovo sada i ovdje je idealna prilika da izađeš iz mojih stihova. Naredna stranica ove knjige će se snaći bez tebe.
***
TRZAJ KOLJENA
Folklor budućnosti čuva poseban oblik milosrđa u slučaju da se ukažeš nenajavljeno. Kao lampioni kineske nove godine na Slomljenoj uzvisini, svjetlucaš umjesto neonskog poziva na zabavu noći. Tamo gdje se diskretno šire vidici za pažljivog promatrača. Ostavljena si bez prava da biraš. Kratki smiraj čeka u vatrometu, crtežima u kamenu, znakovima nestalim u povaljanom pijesku prolaznosti. Prizovi kipuću kafu djetinjstva, zaboravi posljednje stablo i zagrli me. Strpljiv i uporan rad napokon ubire plodove.
MEHMED BEGIĆ (1977, Čapljina; sada na otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska Republika), bibliografija:
L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom (L’Obliquo, Brescia, 2000)
Tri puta trideset i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Markom Tomašem (Alternativni Institut, Mostar, 2000)
Film, s Lukaszem Szopom (Alternativni Institut, Mostar, 2001)
Čekajući mesara (Alternativni Institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skoplje, 2012)
Ponoćni razgovori, s Markom Tomašem (Vijeće mladih grada Mostara, 2013)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
čovjek-časopis 