Tag: Mehmed Begić

MAGLA I VJETAR

Živim u hotelskoj sobi
koja nudi više nego što trebam
i ništa što želim
Ovdje šutim znakovitije
i bolje nego na rubu šume
koju sam dugo zvao
jedinim domom
I zato se ne vraćam
Niti ću više odlaziti
Moja putovanja su u svom zenitu
i više me neće transformisati
Ništa nije ostalo da se nauči
Konačan oblik sam dosegao
uz pomoć
sjećanja na tvoje duge noge
i zavodljivo finale
zadnjeg rastanka
Neka magla i vjetar
budu svjedoci našeg dogovora

***

SUEDEHEAD

Sapunjajući svoju srebrenkastu bradu –
u sred polugodišnjeg rituala
– sjetio si se onog nitkova
i koliko su ti značile njegove pjesme:
kako li se samo uspio posvađati
sa svima i prezreti svakoga
ali ostati omiljeni stihoklepac
Nezadovoljstvo je opasno gorivo
razornije od ljubavi
i njenih derivata – govoriš sebi
u bradu od sapuna, dok ti kroz glavu
prolazi plejada likova
na koje nisi pomislio decenijama
Svi su redom besmrtni u tvom
zakašnjelom sjećanju, svi nemarni
i mladi kao Dean Moriarty
Imao si 14 godina i povodljivo srce
kada si prvi put napustio sve, tamo
na ponoćnoj klupi, uz pjesmu o gradu
koji ne bi trebao da postoji
Bila je to pjesma o preciznoj dosadi
koja priziva nuklearno rješenje
Imao si 14 godina, šta si mogao znati
o armagedonu i genocidu,
o strahoti kraja svijeta, i šta si morao
naučiti na cesti koja zavodi
Umoran od adolescencije, mislio si
da napuštanjem rubnog Mediterana
rješavaš sve probleme svijeta
Nekoliko decenija i meridijana poslije
koliko si naučio i šta si promijenio
Šta može reći klupa sa koje je
neko ukrao tvoju omiljenu jaknu
dok si bio zauzet razmišljanjem o starcu
koji je na nekoj drugoj osunčanoj klupi
zauvijek usnuo –
u tišini koja odjekuje
u čežnji koja se mora slijediti
sa sijedom bradom u kojoj se
gnijezde sve naše senilnosti

***

PUT SVILE, PUSTINJA GOBI

Ne mogu ti pokazati koji je pravi put
(nisam siguran ni da takvo nešto postoji)
ali poznajem cestu
koja je starija od vremena
Tamo svako za sebe mora otkriti
koliko je izgubljenosti moguće podnijeti
i šta smo spremni napraviti u tmini
kada niko ne gleda i ne vidimo ništa
Kada smo od zvuka napušteni
rastrojeni i razdvojeni
podijeljeni ili odstranjeni
tražimo riječi gubeći slova
Zaboravljenu nježnost
ipak uspijevamo pronaći
Nasumično stvoreni za pad
prihvatamo i shvatamo greške
bez iluzije da možemo biti bolji ljudi
da ćemo ostvariti pohabane snove
ili da za takvo nešto ima vremena
Olupine smo od poljubaca
i jednom smo iskreno vjerovali
da su ishodi poput pravog puta
filmske slave ili spasa u umjetnosti
svakom podjednako dostupni 

***

IZGUBLJENI U BUĐENJU

Sanjao sam kako razgovaramo, Katarina.
Uglavnom si ti govorila, a ja sam slušao.
Sanjao sam kako ti najavljujem jesen
zlatnu i poražavajuću.
Jesen je donijela svoju istinu, i nije
bila nježna kad je rekla
da svojoj djeci više nisam neophodan.
Ti si se nasmiješila i slegnula ramenima.
Valja iznova izmisliti život, rekla si
i to treba uraditi prije proljeća.
Treba um raskovati i otvoriti se
nekim sasvim drugačijim idejama.
U isto vrijeme probuditi i tragove davnog života.
Sjećaš se kako ti je tijelo spavalo na kamenu
i jelo samo hranu iz konzerve,
sjećaš li se isprekidanih snova
i pijanih osmijeha poezije.
Nije bilo odmjeravanja riječi, nije se
razmišljalo o položaju srca
u narednom brodolomu,
jer srce je tu da jaše mahnitog bika ljubavi
i ljubav je tu da nikada ne uspori.
Pravila su, poput tetovaža, zapisana na mladoj koži
i kad si jednom obilježen, nema izlaza,
nema povlačenja niti predumišljaja.
Sve je to meni jasno – prekidam te
Ali me muči nešto drugo –
žrtva dvadesetog stoljeća, Katarina,
postala je najstrašniji zločinac narednog milenija.
Kako to objasniti djeci i kako ponovno zaspati?
Otišla si i ostavila pregršt pitanja, prije nego
što je nama preostalima
toliko toga postalo nepodnošljivo.
Sanjao sam kako sam te izgubio
među ljudima.
Trajalo je sekvencu predugo
i bilo je tjeskobno.
Buđenje me je obradovalo, Katarina,
a odgovor je – baš kako kaže
pjesma – vjetar otpuhao.

***

MAČKA

Ako se sjetiš nečijeg lica
mačku treba nahraniti
Ali ti nemaš mačku
Odavno je
tvoja mačka napuštena
Nemaš pravo
da je zoveš svojom –
ni u pjesmi na raskršću
ni u kući u predgrađu
ni u osami
ili u divljini uma
Posebno ne među ljudima
ili luđacima
Ali posjeduješ praznine
i to je sve što ostaje
Kada pas zalaje
mačku treba nahraniti

__________________________________

MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977), autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi „Pisma iz Paname: detektivski jazz“, Jedan je od osnivača mostarskog časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji „Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom izučava hispano poeziju (preveli su knjigu „Smrt u Tangeru“, Leopoldo Maria Panero, izabrane pjesme; PPM Enklava & HDP, 2022). Napisao je tekstove za album Novi odmetnici: Iznad tame, pjesme za Viktor Haru (2023), a sa grupom Taino je učestvovao u stvaranju muzičke podloge za krimi seriju Kotlina. Nakon godina provedenih u Nikaragvi i Dominikanskoj republici, vratio se na Stari kontinent. Trenutno živi u Madridu.

NEDOSTAJU MI RIJEKE

Sve ove dane proganja me misao
poput stiha iz pjesme
koju se ne usuđujem napisati –
nedostaju mi potoci i vodopadi,
mali, oni najmanji,
da se jedva mogu zvati vodopadima.
Nedostaju mi rijeke –
od Radobolje, što je tekla pokraj
porodične bašte u Ilićima, gdje sam
lovio brze pastrmke, naoružan staklom
i viljuškom vezanom za vrh štapa,
do Pasjeg potoka u Kentakiju
gdje bi mi lososi hitro bježali
i rijeke Fraser u Kanadi, gdje ću
umalo izgubiti glavu izvlačeći
onu prokletinju od bijele jesetre.
Nedostaju mi one široke poput rijeke
u rodnom gradu koju sam prelazio
kad je voda dopuštala
gazeći bez daha, od obale do obale.
Iz nje sam jednom spasio patku.
Krila su joj bila slijepljena uljem
i struja je bespomoćnu nosila.
Nedostaju mi i vode koje bih mogao
preskočiti, s kamena na kamen
do onog jednog mjesta
gdje više nema kamenja.
Tu bih zastao i skinuo cipele,
da osjetim vodu, da osjetim rijeku
i njeno dno, dijelove nje koji nisu voda
milinu proticanja i silinu nedostajanja.
Sve to želim iznova dotaći
prije nego što se sve u vodu pretvori.

***

KATARINA

Uvijek ću se sjećati
kako si u podstanarskoj sobi
skinula maramu
i raspustila kosu
dok sam se uvlačio u postelju
najstidljivije moguće
gaseći svjetla
svoje požude
čekajući da već jednom
bude prekasno
pa da ti se mogu
u beskraj vraćati.
Baš kako to upravo činim.

***

ŠANTI

Prokletstva šanti gradova
i svjetlost Kariba
sa čovjekom ostaju zauvijek
i nikad ga ne napuste.
Nema mjesta za tebe
među lešinarima bilo kakve ideje.
Blagonaklonost te neće zavesti.
Sistem je tvoj smrtni neprijatelj
ili će države pasti
ili će poezija umuknuti.
Sve drugo je neodrživa laž
na koju imaš pravo
ali bolje da je se odrekneš.
Ispričao si svoje viceve
zaveo si žene
koje sam želio odvesti kući.
Vragu njegovo
bilo je zabavno dok je trajalo.
Sad dozvoli da ti natočim piće
i predložim neku
prihvatljivu iluziju
u ovoj sobi
sa pogledom na nemoguće.

                                                                    ***

MEHMED BEGIĆ rođen je u Čapljini 1977. godine.
Osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps.
Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi “Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara.
Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar), Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal – samo su neka od imena u zajedničkoj prevodilačkoj bilježnici).
Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija.
Begićeva posljednja adresa je na karipskom ostrvu La Española, Santo Domingo, Dominikanska republika.

Bibliografija:
Čekajući mesara (Alternativni institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skopje, 2012)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
Nesvrstane pjesme (Buybook, Sarajevo, 2019)
Divlja tama (Treći Trg, Beograd, 2020)
Pisma iz Paname (dopunjeno uređeno izdanje, Vrijeme, Zenica 2021)
Pauk u meskalinu (VBZ, Zagreb 2021)

Zajedničke zbirke pjesama:
L’Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999) w/ Nedim Ćisić, Marko Tomaš and Veselin Gatalo
Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000) w/ Ćisić and Tomaš
Film (Mostar, 2001), w/ Lukasz Szopa
Ponoćni razgovori (Mostar, 2013) w/ Marko Tomaš

Diskografija:
Savršen metak (Basheskia & Edward EQ, Studio Hit 2015)
Opasan čovjek (Basheskia, Periskop Records 2017)

Mrežna stranica: http://madvibratingsand.com/

ELVIS NA TERASI

Elvis na tvojoj terasi
zanosno pleše
i terasa se
transformisala
u Las Vegas –
provjereni scenario
onoga što dolazi
nakon vrhunca
Kapi znoja klize
niz stomak
posmatrača
Elvis na terasi
svjestan je svega
Mrda kukovima
i uzvikuje
ono što ga je naučio
Little Richard
whop bop b-luma
b-lop bam bom
u tvojim je gaćicama
tutti frutti
Uzimaš telefon
okrećeš moj broj
Pokušavaš smiriti glas
ne želiš da znam
Govoriš kako
ovako više ne može
Vrijeme je
da se Elvis preseli
na moju terasu.

***

NEBODER U SANTO DOMINGU

Veliki otmjeni mravinjak
u kojem žive ljudi/mravi/žohari
vertikalno je čudo
koje prezire pčele i oblake.
Zaštićen svetcima posljednjih dana
pozicioniran je najbolje moguće:
preko puta parka
u kojem je konzervatorij.
Meditirajući svakog 7. sumraka
prepuštam se pobjedi rasporeda.
Ostatak vremena te smiruju
studentski vrijedni pokreti ruku
žamor, obline i zvuk trube
nakon što sunce zađe.
Tako se u potpunosti zaboravlja
hacijenda jedne od ranijih Amerika.
I to je moguće sve dok te odraz lica
u staklu prozora ne podsjeti
na fenjere ponoćne terase
na brzinu crnorepe iguane
i život bez instrumenata
na zavjere u ljubavi
i usamljenost koralne zmije.
Vidio si ih kako bezbrižno plešu
na samoj ivici vulkanskog grotla.
To je slika uz koju se često budiš.
Uznemirujuća svakome, ali tebi ne.

***

CAFÉ “ESCO BAR”, 2020.

U sjeni drveta na plaži
slušam svijet –
bosonoga djeca trče
i pijesak vrišti
pod njihovim stopalima.
Tišina nije put do spokoja,
kažem stablu
pa se brzo vratim
brojanju gutljaja
kroz nevidljivi i zarazan smijeh.
Nevidljivo je i smrtonosno
kihanje koje slijedi,
naredna je misao
koju eliminišem
bez milosti, prelazeći na
novu: Djeca su sretna, sunce
i oblaci su u simbiozi
jezici se isprepliću
za šankom
vješto poput
načina kojim barmen
u znak primirja s danom
priprema tvoje naredno piće

***

STARI MANGO MAN

Na ulici se ništa ne dešava.
Stari prodavač voća
i dalje nudi
najbolji mango u gradu.
Poklanja mi avokado
i malu bananu
slađu od svake
koju sam ranije probao.
Radi to bez osmijeha
ne ostavljajući
mogućnost odbijanja
iako je prodavnica
na dva kotača
osuđena na propast.
Obojici nam je jasno.
Njegovo grubo lice
me ne plaši
i ima sve moje simpatije.
Neki samo uz pomoć očaja
mogu izgraditi
ono što imaju
i što će, poput spomenika
ostaviti iza sebe.
Na ulici se ništa ne dešava
ali me glas izdaje.
Uzima cigaretu
kao da mi čini uslugu
promatrajući plamen
među prstima
izgovara
kamene riječi:
Na ulici se ništa ne dešava
i moj je posao jednostavan.
Ali, zapamti, tamo je!
Otvara se
poput cvijeta.
Cvijet jesam, pa znam.

***

PREKRIŽENI ŽIVOT

Tvoje noge oživljavaju
uvod u noć
u kojoj dijelimo rijeku
i gubimo obale.
Iz daljine se probija pjesma
na nekom od jezika
koje smo morali naučiti
da bi preživjeli.
Čujem svoj glas
i zaboravljam susrete
koje je magla izjela.
Jedna se ptica šarenog perja
čudi očaju i neutješnosti.
Bez glasa u službi bojkota
bio sam siguran
da je sve jasno.
A evo me opet na žici –
objašnjavam se
i prepirem sa pticom.
Naručujem pjesmu za nas.

***

MEHMED BEGIĆ rođen je u Čapljini 1977. godine.
Osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps.
Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi “Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara.
Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar), Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal – samo su neka od imena u zajedničkoj prevodilačkoj bilježnici).
Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija.
Begićeva posljednja adresa je na karipskom ostrvu La Española, Santo Domingo, Dominikanska republika.

Bibliografija:
Čekajući mesara (Alternativni institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skopje, 2012)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
Nesvrstane pjesme (Buybook, Sarajevo, 2019)
Divlja tama (Treći Trg, Beograd, 2020)
Pisma iz Paname (dopunjeno uređeno izdanje, Vrijeme, Zenica 2021)
Pauk u meskalinu (VBZ, Zagreb 2021)

Zajedničke zbirke pjesama:
L’Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999) w/ Nedim Ćisić, Marko Tomaš and Veselin Gatalo
Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000) w/ Ćisić and Tomaš
Film (Mostar, 2001), w/ Lukasz Szopa
Ponoćni razgovori (Mostar, 2013) w/ Marko Tomaš

Diskografija:
Savršen metak (Basheskia & Edward EQ, Studio Hit 2015)
Opasan čovjek (Basheskia, Periskop Records 2017)

Mrežna stranica: http://madvibratingsand.com/

DAROVI

U kalendaru je jasno označen dan
koji ne pripada nijednoj osobi.
Nemoj ga tražiti
u iskrižanoj knjizi sastanaka.
Tamo nema ničega osim crnila
nekadašnjih imena
i konačnih nacrta.
Tvoje je lice umiveno kišnicom
i takav prizor čovjek sa sobom nosi
do samoga kraja.
Vraća se usred noći, budi i zavodi.
Utjeruje strah u kosti izgovarajući
ime koje sam se
dokono trudio zaboraviti.
Predlažem sve
govoreći:
Prošetajmo bilo kojom avenijom
ostavimo korak u pristaništu
izgubi se na groblju.
Šta god da učinimo
daljine po pravilu razdvajaju.
Ako se ti odrekneš oltara
šta nam preostaje?
Odavno izgubljenoj
oduvijek ostavljenom
nijedna šuma ne nudi darove.

***

TRN MEDITACIJE

Srce je izliječeno
na mjesečini
i ne čuju se više koraci
A samo zbog njih
zaboravljam
tvoj stil tihogovora
Dvoje odlazi da spava
ali to dvoje nismo mi
Zamire eho
i izdiše mantra
U samoći si uzvišena
Sjetim te se
poput munje i kafe
Potom zajedno plovimo
put zaborava.

***

Sa zadnje korice knjige:
Moj drug Meša živi u kutijama. Može se to uzeti i idiomatski – selio se već više puta, s kraja na kraj planete, a zadnjih se godina skrasio u krilu otoka Hispaniola. Poznato je: tropska je tama divlja, a detektivi koji je prate tajna su braća onih Bolañovih. No mislio sam zapravo na nešto drugo – budući uglavnom iz daljine, Mešin glas dopire do mene (pa i kad nije u strogom smislu njegov) iz pojačala i zvučnika gramofona, prašnih video-rekordera na kojima se vrte trake filmova koje volimo, iz okvira kompjutorskih ekrana. Posebno prisno, naravno, javlja se iz magičnog kvadrata knjige. Tako i ovog puta: Mešini stihovi vode nas trasom onih poznatih divnih gubitnika, njihovi putokazi upućuju u meku propast i snažnu samoću, u njima ništa osim poraza / nije izvjesno. Ljubav je – nastavimo njegovim riječima – teg od 420 kilograma i visi na svakom drvetu, ali mi nismo sigurni što bi s tom biljkom, ona se suši na našim rukama, jer – niko ne posjeduje / našu usamljenost.

Marko Pogačar

___________________________________________________________________________

MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977) autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi Pisma iz Paname, detektivski jazz. U Mostaru je, krajem prošlog vijeka, sa drugarima, osnovao časopis Kolaps, vodič za urbane spavače. Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. U kontinuiranoj je muzičkoj konspiraciji sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom (Basheskia), upravo pripremaju novi album koji nosi radno ime Songbook. Begić živi na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika.

UVOD U OSTANAK

Obučeni smo u crno
ali nas crnina ne određuje.
U magli je naš
nepredvidljivi svršetak
i mrtve su definicije.
Slobodan poput
malenih stopala
u okeanu
po prvi put ostavljam
prste u tuđoj kosi.
Nepomičnost je rješenje.
Želim pulsirajući prostor
između nas
i raširene noge
dok sa usana
čitam najnovije vijesti
izvještaj iz bolnice
razloge
zašto je spaljena
sedma policijska stanica.
Obučeni smo u crno
pa ipak niko ne posjeduje
našu usamljenost.

***

ČETVORICA ISTIH

Odloži knjigu koju čitaš,
ušutkaj bubnjeve, kontrabas
klavir &
saksofone.
Prizovi praskozorje.
Pomiri se sa činjenicom
da bez sebe
ne stižeš nigdje.
Prestani razmišljati o drugima.
Svako je zamjenjiv.
Poznajem bar četvoricu
kao ja, toliko mi sličnih da
je razlika jedva primjetna.
Mnogi ne vjeruju
da postoji razlika.
Prebroj korake
i nišani mirne ruke.
Vrijeme je za osvetu
cvijeću na svakom balkonu.

***

LUTAJUĆI OPROŠTAJ

Sada već nema sumnje
da će jedno od nas dvoje
stići daleko.
Rupa u sjećanju nije dovoljna
da oprostim
noć bezbrojnih umiranja.
Dijagnoze ne pomažu
i na usni je rana.
Progoni me
do ivice ambisa.
Razmišljam o ruci i košulji
o fragmentima nesporazuma
o propuštenom
i nepremostivim
tričarijama svakodnevnice.
Dokonost smjenjuje umor.
Pridružujem se psu
u poslijepodnevnom
lutanju životom
koji nekima liči na ljeto.

____________________________________________________________________

MEHMED BEGIĆ (1977, Čapljina; sada na otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska Republika), bibliografija:
L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom (L’Obliquo, Brescia, 2000)
Tri puta trideset i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Markom Tomašem (Alternativni Institut, Mostar, 2000)
Film, s Lukaszem Szopom (Alternativni Institut, Mostar, 2001)
Čekajući mesara (Alternativni Institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skoplje, 2012)
Ponoćni razgovori, s Markom Tomašem (Vijeće mladih grada Mostara, 2013)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
Nesvrstane pjesme (Buybook, 2019)