NARUDŽBA
Otac zakačen
za zavjesu
kao štofani leptir
gleda kako na papiru
sa pečatom rudnika Raspotočje
krivotvorim njegov potpis
Dvije ili tri tone
pitam
dvije je dovoljno
za dvoje
kaže
U direkciji Rudnika
lakirana požutjela vrata
na kojima stoji iskrivljenim
rukopisom napisana cedulja
narudžbe do dvanaest
Unutra sjedi žena
ima njegovane
male kandže
i ogroman crveni kljun
Daj ličnu
nemam
koliko ti je godina
osamnaest slažem
ko je potpisao
otac
gdje je
radi
majka
mrtva
ne može bez lične
imam pare dao otac
hajde na blagajnu
dvije tone
adresa brodska
biće za dvije sedmice
Vraćam se kući
i pored srpske crkve
ugledam oca
naslonjenog na ogradu
gleda me i kaže
lažeš
i ja sam umro
Zastanem
postiđeno
što me opet
uhvatio u laži
i proučim mu
fatihu
***
RASTOČIVOST
Ovčiji izmet na putu
Zakorio
Tamni brabonjci korali osunčani
Sjaje
Žuti orah u zelenoj olupini
Zrije
Iskričave misli čestice
Otpuhane
Čatrnja u žegi i hladnoći
Napukla
Stara košćela u avliji
Nakrivljena
Samoća svetac po vodama
Hoda
Harem obilat dragoljubom
Zaključan
Mještani trbuhom za kruhom
Otišli
Ruka žene modru zemlju
Razgrće
Čovjek naslonjen na hrast
kovčeg svoj leđima
Grli
Sasušen list duhana
Mrtav.
***
SESTRA
Oni odlaze kao da
tamo nema praznih ulica
izmišljene ljubavi
i rasipanja
koraka u prazno
ne pružaju ruku
kako dolikuje
odgojenim bićima
Djeca uredno
začešljana i snena
stoje i čekaju da im mahnu
na prvoj stanici
iza horizonta
Otac je sagnuo glavu
stid ga
a majka kaže
život nije stolica za ljuljanje
koju tapaciri iz Sloge
vraćaju u prvobitno stanje
kad se podere od izležavanja
Zanata i obuke nemamo
zato nespretno vežemo
pokidane čvorove
na krutom kanapu
a kad uđemo u kuću
žuljeve bušimo
makazama za nokte
Hrabrost nije uvijek plemenita
govori neki čovjek
sa šarenom kravatom
iz televizora
sa crno-bijelom slikom
Dva pohabana srca
obučena u dronjke
kucaju iz jastuka
kao
kao
kao
da je jednostavno
razumjeti nerazumljivo
Brat ponekad vrišti
iz stolice za ljuljanje
koje nema
baš kao ni bašte sa cvijećem
što nema
ni bora zimzelenog
nema
Ima zapisano
a ima i otpisano
sve što ode i treba da ode
kaže stara komšinica
čovjeku koji
odlazi na put
bez povratka
prepisujem njenu misao
i prestajem čekati
sve što ode i treba da ode
U tišini brzo navikneš
da razgovaraš sa mislima
koje se kroz prostor kreću
kao olinjala mačka lutalica
Plač je sramota
kaže hodža
ja ne želim
da se sramotim
pa postajem sretna
brat kaže da sam
i sreću
od nekog
prepisala
ali ja sam starija
i s lakoćom ga
uvjerim
kako nam se
stvarno posrećilo
jer smo preživjeli
u stolici za ljuljanje
koja nikada nije postojala
u našoj bašti.
Danas sam gledala
u njegove ruke
i priznala sam
da sam sve izmislila
i oca
i majku
i baštu
i stolicu
kako bi nam bilo lakše
kad uzimamo kramp u šake
i kad na njegovim
prozirnim dlanovima
vidam žuljeve
koje nisam morala
izmišljati.
______________________________________________________
MEDIHA ŠEHIDIĆ rođena je 12. septembra 1964. godine u Zenici.
Od 1995. godine živi i radi u Beču. Završila je socijalnu akademiju, po zanimanju je socijalna radnica i radi u jednom savjetovalištu.
Ima objavljenju knjigu proze „Brodska cesta bb“ – izdavačka kuća Buybook Sarajevo.
Pisanjem se ne bavi. Bavi se životom, a kako se i život bavi ljudima, ona nekada samo pribilježi ono što joj živeći nije moglo ili hjelo promaknuti.
Voli jednu kćerku i jednu unuku.
Naklonost pokazuje i prema ljudima. Iako je u stalnom bijegu od njih, stalno im i se vraća.
čovjek-časopis 