Poštovani ljudi dobre volje banke,
Vaša kolegica, rekla mi je da zamolba vodi do oproštaja dijela duga. Dok duga nad obzorom navještava nesigurna vremena i čini nas da se prisjetimo što nas još uvijek može zadiviti, evo, moja priča ide ovako, dug je tu zapravo manje bitan, bitna je namjera, bez obzira vode li namjere u pakao ili nebo, a možda je to sve ista stvar. U redu, je dragi ljudi, sve je gud, kao što kaže i premetaljka dug, dan je dug, pismo se nastavlja, stvar je u majci, uvijek je stvar u ocu majci, ili ženi, mužu, pa zavrti priču i eto ti djece brata, prijatelja svata, nego, čitate li međuredovima?
Opraštate li dugove, tih nekih pet rata neovisno o sadržaju pisma? Jeste li ikad gledali Iskupljenje u Shawshanku? Sanjate li ikad Zihuatanejo? Jesam li dovoljno podoban da stisnete štambilj oprošteno? I to recimo 5-6 rata, u doba rata ljudskost se eksponencijalno množi, zar ne?
Mislite li da ako samo lijepo zamolim, da jednostavno pismo sa štovanjem završim?
Slutim da je nužno nastavim, ostavit ću i red prazan pa možete slobodno zažmiriti i poslati na odobrenje Oprost od 5-6 (možda i 10) rata i preskočiti ovu opisnu litaniju. Sama duljina pisma, upriličit će dojam monumentalnosti. Orkanski vis u pismo. O Heathcliff, o Heathcliff. Nego, provjerite samo kraj, tamo ću sa štovanjem zapisati svoje ime koje mi majka dala i prezime koje sam od oca prenio. Hvala. Vraćam se.
Pa krećem, moja majka Vjera (ironično zar ne?), činila je proljeća mnoga ljeta u našem malom društvu života na sjeveru. U reveru je nosila uspomenu na nepobjedivi sjaj nepokorenog uma. U šumi informacija probijam se do glavne misli, dakle da skratim, pred duljinom misli, teksta i željenih emocija, razuma, srce kuca, ako ga ima, a da radilo se o srcu, o dugu, ratama, možda i nekoj nemoći koja dođe nepokolebljivoj Vjeri što u proljeće diže se neovisno o umrlim zimama. Radi se o aparatima. O strojevima, ugrađivanju, spašavanju života, prije svega, kao sveto plavetnilo, praznina ležanja dugih noći, dana, umrtvljenih udova dekubitusa, zbog nužnog habitusa sliježemo ramenima i odričemo se bilo kakve krivnje. Pitate se tko? A ma tko ste vi? Netko je negdje nekad nešto zapleo i nažalost, nije u mogućnosti vratiti vrijeme. Nije u mogućnosti ni odustati od štete. Tijelo je pamtilo, kopnilo, trulilo, oči su bile sve veće, sve sjajnije, a pogreške su se gomilale, bez dokaza, bez uprtog prsta, usred mora, niza opravdanja, pilatovskih perem ruke, perem noge, perem potpis, žig, konzilij, titule, prefekture, brišem što je bilo, idem dalje, kao da nikad istu vunu svako od nas neće presti. I doći će knedla u grlo od tog svega i to onoga što s utjecajem sudbinu kroji, jer i on mora jesti. Svaki strah nije slučajan, priče o mojoj majci, o tvojoj majci, o robi, o začinu, duši, splačinu, zagrljaju, ljubavnom načinu, raspadanju, tebe dragi moj iz banke, ili prijatelju iz nekog dobrog susreta neće izbjeći, čekat će i tebe i mene kosa i kosac i žito i možda i svakakva divna i strašna čuda, svašta je moguće, no za života, ipak se pamti kako se migoljimo u trenutku, prilika čini lopova, stranca, i sunčanog igrača, a sve ostalo, pojest će crvi ili neko drugi ‘ko dođe prvi, pa eto, jesam li krenuo, zapravo duboko sam krenuo i vraćam se ponovno: Žena, Vjera, majka, odgajateljica, srce joj stade na tren pod neočekivanim okolnostima odjela za intenzivnu njegu Adamovo rebro i tada je uslijedila petoljetka Lete, Limba, plesa među redovima postojanja, između dva svijeta, a takav svijet birokracija i svaka kracija pa i kroacija uzima kao Koko kad se lijevom rukom počeše iza desnog uha i gura stvari lijevo desno pod tepih, nisam ja, nisam odavde i slične. I tada okolnosti i ljudi i birokracija pade i domino-efekt kafkijanskih hodnika i besmislenih razgovora uslijedi za mnoge aktere, stvari se ruše, rađaju, sve po nekom ludom pravilu, kojeg nema, i da pokoji i mnogi sugovornik i borac i patnik ne nađe neku vilu i vilenjaka stvar bi pošteno završila nekom velikom vatrom, velikom gestom, a velike geste, hvala vilama, zamka su diktatora i njihovog ograničenog tora postojanja pa zato, najveća gesta je zapravo ova mala gesta, gesta besmislenog pisma, poruke u boci, a boca pluta razbijena, papir je elektronički, drage duše ispunjavaju kućice u virtualnim prozorima, pomažu novim kućicama, a tako bi zagrlili, zaplakali, nasmijali se razbili kompjutor, jer i oni imaju i mrtve i patnike i ljubavnike i susjede i sukobe i zavezane im ruke stavljaju omamljujuće tablete u usta, jer svi trebaju kruh svoj zaraditi i tako šutke stiskamo nevidljive lutke i grlimo svoju samoću u odijelima profesionalnosti.
Ova mala gesta što lupka u papir i prije toga u ekran u valovima prirodnog kaosa, svoj unutarnji red, i vapaj, smijeh i zagrljaj nosi, kao malj, najmanji malj na svijetu, kao Andrewov pijuk u istom onom Shawshanku, jer najljepše je sanjati, jer taj pijuk postoji i grebe, usred Biblije, i ako niste gledali baš vi, zapravo bacite pismo da vam ne pokvarim remek-djelo holivudske kinematografije, platit će i ovaj pisac molbe i tražitelj oprosta brojčanih dugova i tih pet šest rata, a pokvareni film nije nikako dobra priča. I ako zaista niste gledali film, bacite sve u paramparčad, jer onda je vrijedilo ne pročitati ni slova dalje. Sanjat ću takav scenarij, u najboljem nekom od mogućih svjetova, Leibniz, i ne keks i kakao, nego onaj filozof, što volio je svijet i onaj neki pjesnik i komitent klijent i osiguranja pacijent što spominje ga u ritmu valova i Biblije.
Nakon uvoda uletavam u srž: „idi Vjera te tvoja spasila“. Krasne li biblijske Igre / parafraze riječima, i shvatite da čista uma i srca s punom svijesti pišem svoj piju piju pijuk, a on glasi tiho:
Dana 10.1.2017. uslijed „rutinskog pregleda“ gospođa V. je prestala kucati srčanim mišićem, oživljena je čudima tehnologije raznih kratica i krilatica mehaničkih ventilatora, ECMO-a inidikatora i zahvaljujući raznim trudom i nadljudskim intervencijama i voljom V. za životom, sljedeću petoljetku proživjela je u krevetu nekoliko institucija za bolove i pripremnih sanatorija za vječne počinke. 5 years, what a surprise, pjeva David Bowie, koincidencije zakucao je na nebeska vrata na isti dan godinu prije…
***
Predmet: V. A. zamolba za oprost dijela duga
Poštovana gospođo I.,
evo pišem, jer nikako da uletim u banku u pravu smjenu,
vezano za moju zamolbu,
ima li odgovora?
Hvala vam,
M. A.
sin V. A.
***
Predmet: Re: V. A. zamolba za oprost dijela duga
Poštovana gospođo I.,
jeste li primili prošli e-mail?
Imate li kakvih vijesti?
Hvala vam,
M. A.
sin V. A.
***
Predmet: Re: V. A. zamolba za oprost dijela duga
[This message has no content]
OPREZ: Ova e-pošta potječe izvan organizacije. Ako vam pošiljatelj nije poznat i ne znate je li sadržaj siguran, nemojte klikati na poveznice ni otvarati privitke.
CAUTION: This email originated from outside the organization. Do not click links or open attachments unless you recognize the sender and know the content is safe.
***
Predmet: Re: V. A. zamolba za oprost dijela duga
Poštovana gospođo I.,
bili ste mi u studenom poslali prazan e-mail.
Bio sam vas tražio u banci, no uletio sam u kontra smjenu.
Ima li kakvih novosti vezanih za pismo koje sam vam dao vezano za oprost dijela duga moje pokojne majke V. A. (sad će godina dana 15.2. kako je umrla).
Hvala vam,
srdačno,
M. A.
sin V. A.
***
Predmet: Re: V. A. zamolba za oprost dijela duga
Poštovani gospodine A.,
danas mi je rekao kolega da ste me tražili. Nemam Vaš broj telefona pa sam našla Vaš mail. Bila sam na dugotrajnom bolovanju nekoliko puta od listopada prošle godine. Vašu zamolbu sam prošle godine pokušala proslijediti međutim zbog duljine “pisma” nisam mogla unjeti u naše aplikacije pa sam poslala poštom. Danas sam opet poslala duplikat poštom u Zagreb na naš kontakt centar pa se nadam da će Vas sad kolege kontaktirati. Molim Vas da mi napišete Vaš broj mobitela za kontakt.
S poštovanjem,
I. K.
Bankarica za podršku procesima
***
Predmet: Re: V. A. zamolba za oprost dijela duga
Poštovana gospođo I.,
moj broj je 0955344548,
hvala,
pozdrav,
M.
***
Predmet: Re: V. A. zamolba za oprost dijela duga
Poštovani,
hvala Vam. Kad ćemo imti neku informaciju, čujemo se.
S poštovanjem,
I. K.
Bankarska savjetnica
***
Poštovana I.,
ima li novosti?
Jeste li možda u banci ovaj tjedan?
Hvala vam,
srdačno,
M. A.
0955344548
*
Pristanište
Moje prvo pristanište bilo je jednog vrućeg ljetnog kolovoškog nedjeljnog jutra, pristaješ kad s mora prijeđeš na kopno, s vodenog svijeta na kopneni pa eto iz majke sam pristao u Čakovcu, na pitoresknom malom balkansko-švedskom sjeveru, ljubav se tu trži i kupuje, nije pjesma tu slučajno. Misli lokalno, djeluj suprotno. Pristao sam. I pristao sam biti čovjek. Moja majka, moje more, moje brod, izbacilo me na zemlju, na pristanište, na igru, neka vidim suhu zemlju, neka nađem svoju vodu, svoje more. Svoj plov. Izabrao sam duhoplov. Sanjarim i duhoplovim. Gledajući majku uvijek me rastuživalo zašto joj ne čujem misli i zašto ona ne čuje moje misli…
Mnogo godina kasnije majka mi je odgovorila na pitanje. Oduvijek smo se čuli. I ne zato jer to slatki san i fantaziram, nego zato jer drugi jezik, misleći njeno ležanje u institucijama za završne bolove, više nismo imali. Iz mrvica smo gradili dijaloge i počeli smo se čuti. Ponekad mi se čini kao da prije toga nikada tako iskreno nismo pričali. A ni riječi nismo rekli. Samo moja svakodnevna baljezgoprepričavanja, a to nije imalo dijaloga u sebi, bez sadržaja, samo zvuk. A u međuredovima opet smo bili ( kao prije mog zemaljskog života) jedno, opet me nosila i riječi nisu bile ni potrebne,a ni moguće. A možda smo i na tren zamijenili uloge, možda sam na trenutak dobio priliku osjetiti, bar u tragovima, što je to majka. I tko sam?
______________________________________________
ABRAMIĆ, MATKO (1984., Čakovec), objavio četiri zbirke poezije: ono je samo olujne boje… (2007.), Mala doza samizdata (2017.), Segunda dosis (2020.) i Reci mi… (Stihomašina) (2021., 2023.). Peta zbirka poezije Poetski migrant izlazi krajem prosinca 2024. Na Danima performansa, Špancirfestu (Varaždin), Pantesalijskom pjesničkom festivalu (Larisa, Grčka), Festival uličnih svirača (Novi Sad), u Noći knjige (Zagreb) te na mnogim drugim manifestacijama u Hrvatskoj i regiji izvodi performanse Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu na kojima prolaznicima piše pjesme na staroj pisaćoj mašini. Uz glazbenu pratnju performans se transformira u glazbeno-poetsku improvizaciju Artefakt. Takva mu je najmilija. Živi na potezu Varaždin-Zagreb i radi kao književni (ne)urednik, i druge uobičajene poslove, sve po potrebi. Od 2022. je član Hrvatskog društva pisaca.
fotografija autora: Dobrila Zvonarek
čovjek-časopis 