Tag: Matea Šimić

DVIJE PJESME MATEE ŠIMIĆ

poezija
JA DOMOVINU IMAM
 
poliži palac desne ruke
ukorijenjene u mišićnom gnijezdu
s dvije pretklijetke i dvije krletke
pesnici napetoj od pripadanja i bezgrešnosti
koja pulsira u vrelom sredogruđu
i protrljaj mi obraz
umrljan od naivnosti
pričaj mi još o čistim pobjedama
i svemu što ću razumjeti jednom
kada budem starija i ponovimo prošlost
kako ćemo biti svoji i potpuni tek
kada izrežemo sve tuđe riječi iz sebe
a ja ću ti reći koliko sam sretna
što sam nacijepana tijela utovarena
na kamione vidjela samo
na kraju dnevnika u osam
pitati te zašto nikada ne govorimo o tome
kako su se dok su se igrali lovaca i drvosječa
mnogi izgubili u šumi (a neke su pojeli vukovi)
i kako nam je dok ste grijali ruke na ognjištu
izgorjela kuća – a nitko nije ložio,
kunete se noktiju prljavih od čađe
 
***
 
JOŠ UVIJEK ČEKAM TRAMVAJ NA KVATRIĆU
 
sklonili smo se jedni u druge
i pustili plitko korijenje
do gležnjeva posađeni u razrahljeni mrak
ako ostanemo ovdje ostat ćemo zauvijek mladi
lica blistavih od cinka i cinizma
ovdje gdje rečenice nikada ne završavaju upitnikom
gdje je dozvoljeno sve osim sumnje
i gdje se ne bojimo ničega osim svjetla
dana koji grize i nagriza
 
nas osmero horizontalno savijenih
isprepletenih u potpuno i beskrajno obilje
znali smo da su bezbožna jutra
najopasnija
 
(jedan koji ne zna reći ne
jedna s trnjem utisnutim u jagodice prstiju
jedna koja visoko iznad nas balansira
na mjesecu rastegnutom u godinu
i jedan perpetuum buldožer)
 
bili smo porozni od htijenja
koje je izbijalo iz podzemlja
toplo i narkotično
 
(jedna zarobljena s one strane ogledala
jedna sa zlatnom ribicom u grlu
jedna s odbjeglom sjenom
i jedan koji vidi budućnost)
 
dok nismo gledali
uselio se nacrtani bog u ladicu
odjednom je postalo tijesno
i kvrgavo
od tišina svezanih u čvorove
 
bili smo naramak pruća
mokri od rose nadomak zore
a onda je došao vuk
(i puhao i puhao)
i otpuhao nas
 
__________________________________________________________________________________
 
MATEA ŠIMIĆ (Oroslavje, 1985.) diplomirala je anglistiku i komparatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima Poezija, EuropeNow, Libartes i Bona te portalima Strane, Čovjek-časopis, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.
 
 

DVIJE PJESME MATEE ŠIMIĆ

poezija

DOMA JE NAJLJEPŠE

iz ove smo kuće iscijedili svjetlost
kroz zarasle zavjese ne dopire dan
sunčeve mi zrake raščešljavaju trepavice
samo dok sanjam, čak ni vatra koju rigamo
ne može nas ugrijati

džepnim nožićima otvaramo oči
kao orahe
i svakoga jutra nanosimo sloj
mahovine namjesto kapaka
sjećanja natopljena kloroformom
amigdala je povukla vlagu
i sipi niz nosnice, znoji mrtvi sjaj
ulili smo vosak od zgušnjele tame u uši
da ne čujemo tik-tak
satova razbijenih na pet minuta
nakon gorčine
da ne čujemo protok
vrijeme u zidovima
dok ga mjerimo ogrebotinama
ljuskicama vapna i krvi sasušene pod noktima

i sve riječi koje su pale bez časti
bez časti neka leže
ustajala volja ne može zakapati
više, neka trunu tu među nama
ispod četrdeset vati i plošnih pogleda
ostat ćemo prašina
na praznim policama
skoreni ostaci hrane
udubine u kauču
na tepisima mrlje

***

RUŽIČASTI TRICIKL

rekli su mi jednom da sam rođena stara
a ja se dobro sjećam gdje sam bila
u proljeće devedeset i druge
one nedjelje kad sam prestala biti dijete
dok su se mnogi drugi sedmogodišnjaci
istočnije i južnije
krili
spavali po pljesnivim podrumima, prolijevali
grimizno i slano na obezglavljene lutke
ja sam rasla pod blagim suncem
skrivena iza razlistanih bedema
dobre vijesti možda ne mogu pronaći na mapi
moju zelenu bajku na dlanu –
ali ne mogu ni one loše

travanj je najokrutniji mjesec, rekao je
tada se smrt još zadržava u sjenovitim kutevima
uzmiče pred suncem
golica nožne prste
pjevuši o kotačima koji se
vrte i vrte i –
vrte

zamislite nedjelju poput svake druge
djevojčicu sraslu sa stolicom
kap
kap
kap
kap
kap
debeli sloj masti na površini ohlađene juhe

je li se ubola na trnje u mojim očima dok se iskradala od stola?
kada se probudi, hoće li se sjećati koliko joj zavidim
jer se uvijek izvuće lagano?
kradljivica pažnje
moj najljući mali neprijatelj

dok sam žvakala svoj izlaz
jednu po jednu vrhom punu žlicu prijekora i jecaja
Ono Vani se bez kočenja probilo kroz netom odškrinuta vrata

još i danas stojim tamo
stup od soli, nečujno mrveći se na užurbane korake
i pregažene krikove
bez suza, suze sam sve potrošila na juhu
ostarjelo dijete sa snježnobijelim pijeskom u očima
prstiju isprepletenih s ogradom i nagriženom savjesti
pogleda prikovanog za pakosne cvjetove preko puta
nesvjesne svoje krivice
jorgovane koji vuku slatkomirisnu zlobu iz mrtve
zemlje sve dok ne prsnu u svojoj sebičnoj ljepoti
i padnu poput toplih ružičastih pahuljica
kako bi prekrili sada davno zaboravljeni tricikl

______________________________________________________________

MATEA ŠIMIĆ (1985., Oroslavje) diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima EuropeNow i Bona te portalima Strane, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.