
PRESTAĆU DA ŽELIM MUŠKARCE
KAKO IH NE BIH POJELA
ljutnja na njega zadržala se duže
nego što nam je veza trajala
zahvalna sam na blagosti
kojom se osmehivao mom neiskustvu
strah od muškaraca
skladištim u donjem stomaku
kad pomislim na one koje želim
zadesim se pod šlemom boga-ratnika
nakon dvoboja
ležim oborena u prašini koju udišem
čežnja, najpre prozračna
poput puceta belog grozda
prerasta u toliku požudu da se plašim
kako ću sledećeg kog budem poljubila
progutati
***
STRAH OD MUŠKARACA
NASLEDILA SAM
opasno je bilo za moju baku
da bude jedina žena u porodici s petoro braće
brojnim stričevima, ujacima i ocem
otišla je za prvog koji je ponudio brak
lakše je služiti samo jednom
***
ROMANSA KOJA JE TRAJALA KAO ČITANJE
ROMANA OD STO OSAMDESET STRANICA
RAZVUČENO NA TRI NEDELJE
čovek u braku s pelinkovcem
molio me je da izdržim s njim tri meseca
i „oborim rekord“ u vezi s muškarcem
„reci koliko si godina bila s Nađom“
zadirkivao me je za drugaricu
s kojom sam prekinula prijateljstvo
njegov smeh, njegova erekcija
poljupci, zagrljaj, izgledali su lažno
ne i razočaranje kad sam se skinula
tako male grudi nije očekivao
„imam veće od tvojih“
branila sam se
Prijap, pijani bog požude s napetom
komadinom mesa među nogama
žalio se kako ga mučim
postoji nešto preteće u ženi
koja se odriče penisa
ne obavija noge oko muškog torza
u mraku pod ćebetom
šapnuo je ženskim glasom
„ja sam Nađa, liži mi obraze“
prvi je započinjao slične igre
rado sam ih prihvatala
pa ih je zabranio
postalo mu je jasno da se ne šalim
***
HUMOROM DO MUŠKARČEVOG SRCA
– zašto žene vole muškarce s bradom?
– zašto?
– da bi im oni rekli ne
pijani uvid momka koji ljušti bocu džina
u krizi ranih dvadesetih
linija osmeha mu seže daleko
već ima „vjerenicu“, završen fakultet
radni staž somelijera, pomazila bih ga
po nosu zašiljenom poput lisičje njuške
– ma rasturio sam je, napisala mi je posle:
„kad ćemo opet da se jebemo“
želim da već sutra upoznam muškarca
kog ću pitati „kad ćemo opet da se jebemo“
a drugarima se pohvaliti kako me je „rasturio“
– pa matora si ti!
– jesam!
– mada ne izgledaš tako!
nosim haljinu kao dečak koji je morao
da je navuče zbog izgubljene opklade
pa tako posramljen ide kroz grad
teši me Simon de Bovoar:
„žena se ne rađa, ženom se postaje“
sledeći put kad u pabu zateknem
muško društvo za stolom, izjaviću:
„ko je singl da znam u kog da gledam?“
smisao za zbijanje šala
pripisujem svom dajmonu*
ta bi mu bila baš dobra
*dajmon, lično božanstvo iz grčke mitologije koje nas svojom nadljudskom snagom pokreće da radimo ono što treba
_____________________________________________________
MAŠA ŽIVKOVIĆ (1994) rođena je u Beogradu. Završila klasične nauke na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvu zbirku pesama „Kroz visoku travu“ (2020) objavila je u izdavačkoj kući PPM Enklava. Priprema roman i novu zbirku pesama.

