NOVA POEZIJA MAŠE ŽIVKOVIĆ

PRESTAĆU DA ŽELIM MUŠKARCE
KAKO IH NE BIH POJELA

ljutnja na njega zadržala se duže
nego što nam je veza trajala

zahvalna sam na blagosti
kojom se osmehivao mom neiskustvu

strah od muškaraca
skladištim u donjem stomaku

kad pomislim na one koje želim
zadesim se pod šlemom boga-ratnika

nakon dvoboja
ležim oborena u prašini koju udišem

čežnja, najpre prozračna
poput puceta belog grozda

prerasta u toliku požudu da se plašim
kako ću sledećeg kog budem poljubila

progutati

***

STRAH OD MUŠKARACA
NASLEDILA SAM

opasno je bilo za moju baku
da bude jedina žena u porodici s petoro braće
brojnim stričevima, ujacima i ocem

otišla je za prvog koji je ponudio brak
lakše je služiti samo jednom

***

ROMANSA KOJA JE TRAJALA KAO ČITANJE
ROMANA OD STO OSAMDESET STRANICA
RAZVUČENO NA TRI NEDELJE

čovek u braku s pelinkovcem
molio me je da izdržim s njim tri meseca
i „oborim rekord“ u vezi s muškarcem

„reci koliko si godina bila s Nađom“
zadirkivao me je za drugaricu
s kojom sam prekinula prijateljstvo

njegov smeh, njegova erekcija
poljupci, zagrljaj, izgledali su lažno
ne i razočaranje kad sam se skinula

tako male grudi nije očekivao
„imam veće od tvojih“
branila sam se

Prijap, pijani bog požude s napetom
komadinom mesa među nogama
žalio se kako ga mučim

postoji nešto preteće u ženi
koja se odriče penisa
ne obavija noge oko muškog torza

u mraku pod ćebetom
šapnuo je ženskim glasom
„ja sam Nađa, liži mi obraze“

prvi je započinjao slične igre
rado sam ih prihvatala
pa ih je zabranio

postalo mu je jasno da se ne šalim

***

HUMOROM DO MUŠKARČEVOG SRCA

– zašto žene vole muškarce s bradom?
– zašto?
– da bi im oni rekli ne

pijani uvid momka koji ljušti bocu džina
u krizi ranih dvadesetih
linija osmeha mu seže daleko

već ima „vjerenicu“, završen fakultet
radni staž somelijera, pomazila bih ga
po nosu zašiljenom poput lisičje njuške

– ma rasturio sam je, napisala mi je posle:
„kad ćemo opet da se jebemo“

želim da već sutra upoznam muškarca
kog ću pitati „kad ćemo opet da se jebemo“
a drugarima se pohvaliti kako me je „rasturio“

– pa matora si ti!
– jesam!
– mada ne izgledaš tako!

nosim haljinu kao dečak koji je morao
da je navuče zbog izgubljene opklade
pa tako posramljen ide kroz grad

teši me Simon de Bovoar:
„žena se ne rađa, ženom se postaje“

sledeći put kad u pabu zateknem
muško društvo za stolom, izjaviću:
„ko je singl da znam u kog da gledam?“

smisao za zbijanje šala
pripisujem svom dajmonu*
ta bi mu bila baš dobra

*dajmon, lično božanstvo iz grčke mitologije koje nas svojom nadljudskom snagom pokreće da radimo ono što treba

_____________________________________________________

MAŠA ŽIVKOVIĆ (1994) rođena je u Beogradu. Završila klasične nauke na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvu zbirku pesama „Kroz visoku travu“ (2020) objavila je u izdavačkoj kući PPM Enklava. Priprema roman i novu zbirku pesama.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAŠE ŽIVKOVIĆ “KROZ VISOKU TRAVU”, PPM Enklava, 2020; pet pjesama

DVE PORCIJE VEGETARIJANSKOG RAMENA

krletka od kostiju
prekrivena kožom
dečački ožiljci ispod majice

brzo odskočiš od stola
još brže se vratiš
tvoje misli su jasne, snalaziš se

ostavljam skoro netaknutu
činiju supe s rezancima

odlazimo

autobuska stanica
pozdrav
mek i prisan

glupi kišobran
sprečio me je da te zagrlim
i levom rukom

***

MALA RASEDNA DOLINA

izlazim iz vode
prislanjam lice na tvoju mokru bradu
kao nilski konj svoju njušku na zemlju
kad u sumrak ispliva iz reke
i počne da brsti tek izraslu travu
nakon kiše

***

SUMATRANSKI NOSOROG

nalećem čelom
na tvoja čvrsta leđa
u letnjoj košulji
u želji da te oborim
na krevet
i nežno se poigramo

nijednom nisi poželeo
nešto više

neću te videti
s posedelom kosom
bradom
umiljatošću dečaka
koju ćeš zadržati, zamišljam
uprkos starenju

volela bih da si ostao
na nogama

***

LJUBAVNO PISMO MENTORKI

usamljeno mesto u čitaonici
šire je od prostora teskobe
u bezbednom domu

olovke koje si mi poklonila
obrasta lišaj na stolu

ništa ne shvataj ozbiljno sem rada
manje izgovora
više doslednosti i posvećenosti

čvrstina autoriteta
stroga ljubav

zareze, tačke, niz malih slova
tvojih poruka i pesama
zapisujem na papirima

napamet učim, podvlačim crvenim
pratim kao uputstva
praveći sebi mape, spiskove

tvoja brižnost je jutarnje sunce
na obrazima
umilnost pasje dlake
na dlanovima, čelu

hrabrost, razum, samoodržanje

da si ptica bila bi plamenac
raskošno narandžaste boje
s jednom nogom na zemlji
drugom uvučenom u perje

***

PAPIR SVESKE

čist kao pre upisivanja reči
crtanja jedrilica s grafitnim zastavama

baš kao koža tvojih podlaktica
još uvek neistetovirana

________________________________________________________________________

MAŠA ŽIVKOVIĆ (1994, Beograd) završila je Filološku gimnaziju, sada je studentkinja Filozofskog fakulteta na Odeljenju za klasične nauke. Pohađala je radionice kod Ognjenke Lakićević, a potom i kod Zvonka Karanovića.
Učestvovala je na 34. festivalu mladih pesnika Dani poezije u Zaječaru i festivalu kulture Slovo Gorčina u Stocu. Dobitnica je druge nagrade Mak Dizdar za 2019.godinu.
Kroz visoku travu joj je prva zbirka pesama u izdanju PPM Enklave.

TRI PJESME MAŠE ŽIVKOVIĆ

NAŠ PRVI SASTANAK

nedaleko od obale i klupa
guske ukvašenih krila pokušavaju da polete
senke mojih vlasi
divljaju na njegovim obrazima
zavijorene vetrom
ni ne pomišljam:
kroz nekoliko nedelja odmeniće ih moji prsti
njegovu ću bradu porediti sa svežinom pokošene trave i suvoćom mahovine na zasenjenoj kori drveta,
zajedno ću s njim
učiti šta znači biti blizak s nekim
sve što se tiče njegovih usana
dovoditi u vezu s kupinama,
jednog ga jutra u šali zarobiti nogama,
probadati zamišljenim nožem
da iskrvari na osunčanoj posteljini. sve će to početi
postepeno da mu smeta
jer će se uplašiti našeg zajedništva

od tada
u pesmama ću mu se obraćati samo u trećem licu
da označim i da se priviknem
na njegovo odsustvo

***

DEFINISANJE SEBE

otputovala sam daleko
ne pokušavam da se vratim.

na maketu sestrinog broda
prislanjam mahunu kikirikija
na pramac
da je iznenadim
nepotrebnim gestom.

plava svetlost lampica
oko broda
poput je zaustavljene plime
bliži se još jedna godina
koja će odmaći

neočekivano sam otputovala
od davne gimnazijske okretnosti
i discipline
zbog izmorenosti

u prtljag natrpan sveskama
pakujem rečenice
kojima objavljujem
da ne želim više ništa
i da mi ni do čega nije stalo
osim
da završim studije, nađem posao
postanem vredna i time opravdam
svoje postojanje
odlučne
neprimenjive rečenice
torba ne može da se zatvori

neodgovornost prema
učenju,
odlascima na konsultacije,
svečanosti, rođendane
toliko nerešivih obaveza
zaglavljenih
u sopstvenoj sobi

ugušim se u snu

zatim se probudim
i ravnodušno prisetim
sna

utešne senke
rastežu se
preko postera na zidu

ponovo zaspim
u strahu da sutra
ne otputujem još dalje

ponekad ne verujem
da uopšte postoje ljudi koje poznajem
pogotovo oni
koje sam najviše zavolela

ponekad mi se učini da sam
nalik gušteru na užarenom kamenu
dobro raspoloženom
sve dok ne posumnjam
u naklonost sunca.

tada bih napustila sve
i odbegla u nepoznate predele
da pronađem i otkopam
u zemlji prebivalište za odlazak u zimski san.

***

U BAŠTI

drveća su usamljena
sve dok ne slete umorne ptice
na njihove grane

svetlost preobražava listove
projektuje ih na fasade
u vidu senki

ni najtanja vlat
ne ostane van domašaja vetra

žiga me levi bubreg, desni jajnik
levo koleno
nedostaje mi vitamin D
i tamne bodlje na njegovim obrazima
kojima tera neprijatelje

pristiže kao poštom
svakog jutra
empatija prema njemu

on je dete
uplašio se
pobegao u severne krajeve
i poistovetio s odmerenim pokretima
polarne svetlosti

manje se ljutim
kad umesto odrasle osobe
uvek zamislim dete pred sobom

______________________________________________________________

MAŠA ŽIVKOVIĆ rođena je u Beogradu 1994. godine. Zainteresovana za pisanje od srednjoškolskih dana. Završila je Filološku gimnaziju, sad studira na Filozofskom fakultetu na Odeljenju za klasične nauke.
Išla je na tri ciklusa radionica kod Ognjenke Lakićević, tamo provela najlepše trenutke u životu.
Na Festivalu Slovo Gorčina u Stocu dobila je drugu nagradu Mak Dizdar u julu 2019. godine.