Tag: Maša Kolanovic

Na ulazu u veliku trgovinu čula je neobičan zvuk.
Nešto poput talasanja i škripe goleme površine metala. Od sinoć je puhao snažan vjetar s juga. Parkiralište je bilo sparno i neobično pusto čak i za sredinu kolovoza. Asfalt je užegao od jake vrućine i pritiska, a nešto malo okolnog zelenila poprimilo je spaljenu, crno-smeđu boju. Bila je nedjelja poslijepodne i nebo je postajalo sivo. Kvart je sa zapada opkolio zid sivo-plavih oblaka. Puno trgovačkih kolica bilo je zataknuto jedno o drugo i formiralo veliku metalnu zmiju ispred parkirališta. Na terasi vanjskog kafića koji se spajao s parkiralištem sjedio je tek jedan starac. Izgledao je kao voštana figura pape Ratzingera sa sunčanim naočalama. Nije se pomicao. Vjetar je proizvodio jezivi zvuk u dodiru s metalnim blokovima. Kada je podignula glavu u potrazi za izvorom zvuka, vidjela je da se iznad nje opasno klima veliko početno slovo riječi KONZUM. Iz hipnotiziranog promatranja iznenada ju je prenuo snažan stisak ruku koje su je obavile oko struka. Ispred njezina se lica ni iz čega stvorila velika plišana maska. Nešto poput slona i mutiranog insekta. Masku su pratile dvije djevojke. Hihotale su se i slikale je mobitelom dok ju je spodoba doticala svojim velikim plišanim pipcima. ‘Ja sam komarac’, progovorio je glas ispod maske. ‘ZZZZZZZZZZZ. Ja sam muškarac’. Nije ju ispuštao iz ruku. Djevojke su joj u nekoj nezaustavljivoj histeriji smijeha tutnule u ruku dva promotivna uzorka insekticida Autan. Komarac-muškarac je nije prestajao bosti po torzu svojim debelim plišanim rilcem koje mu je visjelo iz glave kao izduženi nos. Nije se snašla u tom iznenadnom prepadu. Muškarac ju je lascivno ubadao rilcem, a djevojke su ga zadirkivale, ‘e jesi uboo, e jesi je uboo’ i sagibale se prema koljenima od smijeha. Naglo se istrgla iz tog iznenadnog promotivnog silovanja, bacila vrećicu Autana na pod i potrčala prema vratima trgovine koja su se pred njezinim tijelom spasonosno otvorila. Spodobe su ostale iza stakla iza kojeg je gledala njihove grimase i grčeve smijeha kao u kakvom nijemom horor-filmu.
Trgovina je bila prazna i ledena kao grobnica. Nije se čuo onaj uobičajeni zvuk promotivnih pjesmica, ‘baš za mene’ i sličnih pitomih melodija, kao ni zvuk bipkanja skenova na blagajni. Na ulazu je bila postavljena kartonska maketa nasmiješenog Konzumovog manekena u nešto većoj veličini od pravih ljudskih dimenzija. Ispod kartonskog čovjeka pisalo je: ‘Konzum – s vama kroz život’, a do njega nešto izlizan natpis ‘Konzum – hrvatska riječ za supermarket’. Od živih bića u cijeloj trgovini bila je tek jedna jedina blagajnica, krupnija, plave valovite kose, nešto viša od kase ispred sebe. Imala je u ruci čokoladicu koju je taman namjeravala zagristi. Nije ni primijetila da je itko ušao u trgovinu. Pogled joj je bio usmjeren prema stropu na kojem su se lagano njihali nazivi prodajnih sekcija obješenih o lance. ‘Mesni proizvodi, Mliječni proizvodi, Sanitarije, Kruh, Piće’.
Uzela je u ruke jednu manju crvenu košaricu jer nije namjeravala kupiti previše, tek nekoliko osnovnih namirnica da preživi do sutra. Jogurt, mlijeko i kakvo pecivo. Osvrnula se oko sebe ne bi li vidjela još nekoga tko je došao u trgovinu. Pod u trgovini je bio prljav, pun sitnog smeća i otisaka stopa. Izgleda da ga nisu čistili danima. Police nisu odisale uobičajenim obiljem. Puno je proizvoda bilo na akciji zbog skorog isteka roka valjanosti. Svežeg voća i povrća gotovo i nije bilo osim ako se računaju gotovo posve pocrnjele banane i jedan omekšani i naborani krastavac. Agrokor je tonuo sve dublje iako je taj dućan i dalje bio jedini dućan u kvartu. Nekad sjajni Konzum pretvarao se u već davno pokorene Dionu, Slaviju i Union čije su police netom prije zatvaranja zjapile prazne kao da je na pomolu kataklizma. Jedino je knjiga bilo u izobilju na rotirajućoj polici ispred kasa. Blještale su u sjajnim plastificiranim omotima, neke su imale dodatak – kreme za sunčanje ili vrećicu instant-kave.
Dok je hodala između redova polica prazne trgovine, osjećala je nelagodu. Nadala se da je bar netko još unutra osim nje i blagajnice. Između aleja proizvoda svako bi malo uputila pogled prema kasama. Blagajnica se gotovo i nije pomaknula otkad je ušla. Tako nepomično iz daljine je izgledala kao čokoladica svetog Nikole u crveno-zelenoj foliji. Čini se da je jednu takvu i žvakala. Cijeli jedan red na slatkišima bio je ispunjen upravo takvim čokoladicama, raznim Milkinim djedicama, Lindtovim zečevima, sobovima, jajima i pilićima, zaostalima još od Božića i Uskrsa. Krenula je u smjeru odjela s kruhom. Odjednom se začula neka buka. Ispred nje je prohujao čovjek u crvenoj Konzumovoj odori s kolicima punim pića. Bio je neobično mršav, blijed i suh, nimalo nalik onom kartonskom manekenu. Vukao je pića kao mrav prevelik teret u nekakvoj panici, a nju izgleda nije ni primijetio tako da ju je zamalo oborio pretrpanim kolicima. U zadnji tren je ustuknula prema frižideru sa suhomesnatim proizvodima. Zastala je na trenutak pred frižiderom. I on je bio neviđeno prorijeđene ponude. Tek nekoliko tvornički zapakiranih ambalaža pršuta, mortadele i šunke. Stiješnjeni i vakuumirani komadi mesa nisu imali žarko ružičastu, slasnu boju s ambalaža, već su bili u nekim zagasitim nijansama sive i smeđe. Većina ih je bila polijepljena žutim etiketama na kojima je crvenim slovima bilo napisano AKCIJA. Zagledala se u te komade mesa kao da je na tragu otkrića nekog misterija. Zastala je. Gladila je pakiranja u kojima su bili stiješnjeni komadi mesa.
Iz misli ju je iznenada prenuo drhtavi muški glas koji ju je pitao: – A jel vi volite papati meseka? – Bio je to starac kojeg je maločas vidjela u kafiću ispred trgovine. Kako li samo nije primijetila da je ušao unutra i ušuljao se blizu nje. Imao je otkopčanu košulju i sunčane naočale. Nije htjela zuriti, ali učinilo joj se da mu je i šlic bio otkopčan. Zanijemila je. A onda ju je pitao: – A jel vi volite dedeke?
Nijemo je krenula u smjeru mliječnih prerađevina s nekom nevidljivom pljuskom na licu. Starac se kretao sporo i slabašno. Utrpala je u košaricu jedan voćni jogurt i uzela mlijeko u tetrapaku koje je stajalo izvan frižidera. Samo da još uzme kruh i napusti ovo trulo mjesto čim prije. Tišinu u trgovini naglo je prekinula narodnjačka glazba koja je zvučala kao da je netko pušta preko mobitela. Čula je uskoro i pjevušenje. U trgovinu je ušao mladić kojeg je dobro znala iz viđenja tu iz kvarta. Mogao je imati kojih 18 godina i uvijek ga se moglo vidjeti na ulici. Često bi glasno pjevao na klupici u parku, dovikivao prolaznicima i tako skretao pažnju na sebe. A onda je naglo utihnula muzika s mobitela. Mladić je glasno ispsovao bateriju i mobitel. Približavala se odjelu s kruhom. Mladić koji nije bio u njezinu vidokrugu svako malo bi nešto zavikao. Poslao u kurac ovo ili ono, jebao mater mlincima, kavi, tavama i nečemu čega nema. Naposljetku je spomenuo Todorića, da ga jebe u šupak lopovski. Po zvuku njegova glasanja mogla je razaznati na kojoj je udaljenosti. Onda je počeo nešto pjevušiti u narodnjačkom melosu. Isprva tiho da nije mogla razaznati riječi, a onda sve glasnije. Trgovinom je odjekivalo njegovo skandiranje ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje, kao stoka svi ćemo na klanje!’ Stajala je na odjelu s kruhom dok joj se sve više približavao zvuk mladićeve pjesmice. ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje’. Na odjelu s kruhom nije bilo ni žive duše. Nije bilo čak ni svježe ispečenih peciva ni kruha. Samo neki vakumirani američki tostovi s dugim rokom trajanja. ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje’. Čekala je za pultom ne bi li se netko pojavio. Mladić je bio sve bliže, sad ju je uočio i išao ravno u njenom smjeru. ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje’. Stajala je nepomično ispred odjela za kruh. Mladić je prestao pjevušiti i stao sasvim blizu nje. Mogla mu je osjetiti dah. Mirisao je na cigarete i zapuštenost. Okrenula se i pogledala ga u oči. Bjeloočnice su mu bile prošarane sitnim crvenim munjama. Bio je nekako neobično podbuhao u licu. Stajali su tako u napetoj tišini jedno pored drugoga. Onda se iznenada začuo stakleni zvuk boca koje su zaplesale negdje na drugom kraju trgovine. Protrnula je. Potrčala je iznenada u smjeru blagajne. Natpisi odjela s robom iznad nje su se počeli njihati. Na blagajni nije bilo blagajnice. Čula je samo glas koji ju je pitao ima li Multiplus karticu. Gledala je u čudu odakle dolazi taj slabašni ženski glas. Kao da je dolazio iz otopljenih mrvica čokolade obavijene crveno-zelenom folijom.

MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke kratkih priča “POŠTOVANI KUKCI”, Profil, 2019.

(…) Oblaci su skrivali Mjesec koji je odašiljao tajanstvenu svjetlost. Slušala sam kako se njezin plač pretvara u tek sporadične drhtaje. Čvrsto je stisnula svog leoparda. Odnijela sam je u sobu, izgledala je kao da će zaspati. Tražila je da joj ispričam priču. Krenula sam s uobičajenim repertoarom slikovnica koje su nam bile na uzglavlju. Knjiga o džungli, Baltazar i neka nova iz Ikee. Onda su na red došle priče iz glave po njezinoj želji. Umorna od plača svejedno je bila uporna i htjela je da joj pričam priču o curici koja je nešto htjela. Bile su to stvari. Puno stvari iz dućana. Ta curica je htjela sve kupiti, tako su glasile Silvijine upute. Smjestila sam priču u veliki dućan igračaka i počela pripovijedati. Curica se veselo kretala između polica s igračkama i razmišljala što će kupiti. Imala je novaca samo za jednu igračku i jedan poklon za svoju baku i morala je razborito potrošiti džeparac. Što bi mogla kupiti, što bi mogla kupiti? Možda neonski plastelin ili mekane krznene kuglice, kakav instrument, bebu ili čokoladu? Htjela je kupiti sve, ubacila se Silvija. Ali nije mogla kupiti sve, odgovorila sam. Nije imala toliko novaca, a i poznavala je djecu koja nisu imala igračke pa je i njih htjela razveseliti, bila sam uporna u svojoj noćnoj pedagogiji što ju je izgleda još više razdražilo. Htjela je kupiti sve, sve kupiti sebi, govorila je i grebala jastuk kao zvijer. Matej se uvukao u krevet i uzdahnuo, a meni više nije bilo do pričanja priče. Htjela sam je završiti po kratkom postupku i oportuno sam rekla da je curica na kraju ipak kupila sve sebi. Kad je sve pokupovala, bila je tako umorna od silnog lutanja po velikom dućanu da je otišla doma i odmah zaspala. To “zaspala” sam izgovarala nepodnošljivo polako u ritmu kolutanja njezinih očiju koje bi se mjestimice ukazivale samo kao bjeloočnice. Ali oči su joj se iznenada neobično živo otvorile, a ona je upitala što se onda dogodilo. Ništa, odgovorila sam. Ali dogodilo se nešto, bila je uporna. Ne, nije se dogodilo, inzistirala sam, curica je samo zaspala. Ne, nije zaspala, dogodilo se nešto strašno, govorila je uznemireno i počela se razbuđivati zbog gnjeva, a ja sam samo htjela da ta večer, moj rođendan, obljetnica černobilske tragedije, da sve skupa već jednom završi. Dogodilo se nešto strašno, pala je opet u nervozan plač. Da, dogodilo se nešto strašno, curica je izgubila lutkicu iz jedne vrećice, pokleknula sam. Ne, još više strašno, inzistirala je. Razbila je glavu, po njoj su se srušile police s igračkama, na kraju je umrla zagušena plišancima, a po njezinom tijelu su plazili crvi. Nisam povjerovala samoj sebi i jezivim rečenicama koje su u tom trenu izlazile iz mojih usta. A zašto je umrla, izustila je na rubu snaga. Zato što je bila mrtva, rekla sam to glasom koji ju je zaplašio u svojoj jezivoj izobličenosti. Ugasila sam svjetlo. Nekim čudom nije se više oglašavala. (…)

MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke priča “POŠTOVANI KUKCI /i druge jezive priče/”, 2019.