Martina Vidaić – čovjek-časopis

PET PJESAMA MARTINE VIDAIĆ IZ ZBIRKE “GRAD: KONSTRUKCIJA”, V.B.Z, 2023.

GRAD-BOLNICA

kad bi se barem netko sjetio da sam sama u sobi,
donio malo lošeg šećera:
tijelo samo zajednički može biti uništeno,
ili se pretvori u spomenik

već krutu, ne sasvim otesanu,
prodavač i poštar uvijek me dotiču rukavicama,
ali pogled u kojem je voda gladna
mogao bi mi dati privid mekoće

sat kuca, tjerajući krv do vrhova prstiju

onome tko dođe s najslađom smrću, rekla bih:
ne volim te
ali izmislit ću za tebe novu vrstu dodira,
kad mrak pojede dvorište i cestu
slušaj:

to se ljubav približava nepojmljivo sporo
kao san francisco los angelesu

***

KUĆA KOJU TREBA IŠČUPATI

dok su zidovi bili zeleni i rasli,
nisam se bojala geparda

bez ruža na usnama
sjela bih na kauč
i promatrala krvavo kidanje utrobe
u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji
samo za potrebe safarija

afrika je riječ koja se izgovara brzo, kao gnu,
ili zapne u grlu poput hrđavog brodića
što sa svojim neželjenim putnicima
treba pasti u želudac
da bi blaga mučnina zamijenila bol

svi koje volim su s druge strane vode

između žutih lelujavih zidova
telefon me vreba

***

RUSALKA ČITA

kao upaljač na lošijem rock-koncertu
kad pjevač kaže “ajmo, sad svi”,
tako, ugodno pogrešno, u mraku sjaje oči

a ja
iz vode izvađena
s algama na toplijim mjestima
s ribama zubima okačenima o bradavice
glasno čitam

za stolom preda mnom mladi par večera
raka golemih kliješta, preskupog za moj jezik

jeste li znali da na korejskom
tanjur znači spokoj, a vilica nerazumijevanje

moje riječi padaju po njima kao pahulje od šećerne vate,
pogrešno ugodne i pomalo ljepljive

kad izrazim namjeru da si propucam mozak,
pljesak izlazi iz korita
i diže se

***

TRG JEFFA DAHMERA

na sredini, umjesto konjanika,
frižider
s odsječenom ljudskom glavom na najvišoj polici
i senfom sa strane

neka znaju osvajači:
moja glad je strašnija

***

NEDJELJNA NADA

imam i ja pravo na njihovu ljepotu,
premda dolazim praznih ruku, prekasno

plove k meni: deset, dvanaest, trinaest
svijetlećih ptica na tamnoj vodi

još im kljunovi mirišu na grickalice

stari je običaj, nema ništa loše u tome,
da odrasli djeci skidaju skalp
i bacaju najbistrije komadiće mozga
u duga nepovratna grla

ja bih mogla biti spasiteljica labudova, mislim,
ne tražim zauzvrat čak ni kuću,
samo da mi dopuste vidjeti
prirodu svog popustljivog odnosa prema površini

kad su im glave pod vodom,
gubim ih kao što gubim patke

kad kažem “nedostaješ mi”,
postaju ptice s razglednice, do maločas uronjene
u nerealni sjaj sunca
na pozadini nečijeg prvog spoja

imam i ja pravo na njihovu ljepotu,
premda je već vrijeme večere,
varivo od graha čeka me kod kuće, gusto, pregusto,
i ne znam kako se izvući iz ove zime

___________________________________

MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku i do sada objavila zbirke pjesama Era gmazova (nagrada Goran za mlade pjesnike; SKUD IGK, 2011.), Tamni čovjek Birger (V.B.Z, 2016.) i Mehanika peluda (Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju; HDP, 2018.), romane Anatomija štakora (Naklada Ljevak, 2019.) i Stjenice (Naklada Ljevak, 2021.) te poetsko-proznu knjigu Trg, tržnica, nož (Nagrada Janko Polić Kamov za knjigu godine, HDP, 2021.).
Pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika i objavljene u brojnim antologijama i izborima.

PJESMA MARTINE VIDAIĆ (Zadar, 1986.) IZ ZBIRKE “TRG, TRŽNICA, NOŽ”, Hrvatsko društvo pisaca, 2021.

poezija

ČETIRI PJESME MARTINE VIDAIĆ IZ ZBIRKE “TAMNI ČOVJEK BIRGER”, V.B.Z, 2016.

poezija

NOĆ U HOTELU

Jedna kuglica nestaje u odvodu,

druga nije više naušnica

Neka bude crvena – i bi trešnja

Ako je ljeto, smijem ih jesti

Ne smijem pustiti sok niz bradu, prizvati

Sarajevo mumificirano snijegom

u ratnom filmu u kojem djevojčica padom

kaže nešto o tišini Njena brada,

dok se crveno mrači crno na bijelo,

sjeća se sjene krošnje na mojoj bradi:

tu, čeka me rođak koji vjeruje

poglavnik je dobre kosti hranio trešnjama

Kao da razara poljupce između vagona i stanice,

segregira plod od ploda,

najzdravije pusti u dlanove, kaže:

evo zašećeri!

Ne piši da smo pali s ljestava,

i najbolje kosti tako zvuče

kad spoznaju iskrenost zemlje Trik je

ne gledati dolje, nebo lijepo laže,

redatelj je dječjim puderom prekrio

krv na plavom plastelinu Istina je

ne mogu podnijeti ljubav:

iz hotela, u pet ujutro, zovem nepoznat broj,

i čuje se muškarac me ne voli

Polovica kreveta je prazna,

ali ja sam još ja:

sama, sama sam se izmislila

***

KRAJOLIK S PREHLADOM

Sama makija,

nabijena, sigurna u sebe, kao mali mafijaši

koji ulaze u dućan šivaćeg pribora

da izvrše prijetnju,

leđima prisiljavaju sunce na zalazak

Odgoda je bila duga, treba povjerovati

kraj je dana

Fazan ne dolazi, ne voli metak u mozgu,

a i kašalj kao da ne želi privlačiti pažnju,

polako popušta, udaljava se niz poljski put

– poštarski motor vozi djed,

s leđima teleta pod rukom,

žudnjom za toplinom slame

U djedovoj glavi zagljavljena baka,

čeka papir s, na putu posla uzgojenim,

lijepim crvenim makovima

Istina, imam i žile,

ali nedostaje prostora za dugo krvarenje

Makija i mrak stežu, tko

krene kroz njih, gubi gumbe na kaputu,

možda i glavu,

a ja sam uvijek riskirala nježnije,

puštajući stvarima da izraze podmuklu prirodu:

evo, iz drva makije mogu nastati

leci za nove lihvarske kredite

ili: ispao je vijak iz stolice u sobi,

mogu se pretvarati da ne vidim

rupu na kojoj sjedim

Jednoga dana, jezik će prevariti:

što je značilo sjesti, značit će leći

***

ODLAGALIŠTE

Njuške policijskih pasa u glasu ćelavog čovjeka

traže tu ženu već godinu dana

a našle su samo ukosnicu,

i drvored čempresa izgleda

kao češalj starice koja je uvijek psovala nebo

Sad je vrijeme za razmišljanje

o prirodi tostera, o drugom tostu

koji se ohladi prije no što se pojede prvi,

kako nikome nikad neću ispričati

najsretniji trenutak života, zimsku noć

u kojoj smo stajali, sami i zatvoreni,

stražnja vrata šoping-centra i ja:

kucanj kažiprsta tvrdio je

da je parkirani taksi ispunjen kamenom

Iza leđa, u neonu na golim tjemenima lutki,

vidjelo se da ljubavi nema,

a kiša je prešla u kamenčiće, kao da nebo

zafrkava kosti onog prsta

Zbog istog crnog smisla za humor

kad bi kruh u obrazima ozbiljno problijedio,

voljela sam toster,

ali nešto je u mehanizmu puklo,

i sad čovjek s olupinom,

sav u svrsi kao uš,

zalazi posljednjim sjajem kože

među čemprese

Strašno je

imati kosu

***

PLANINSKA STANICA, TJ. DNO

Poruka me oslovila krivim imenom,

Jasmina,

a paprika na omotu čipsa

izgleda kao pseća igračka

Slutim li igru ili prijetnju?

Nema škljocanja,

tj. analogni su aparati mrtvi,

a i nema se tu uslikati ništa uvjerljivo,

žuta je boja previše prijazna za planinu,

tj. samoća ima savršenu kulisu,

ali iza:

pas, godinama zavezan u dvorištu ujaka,

konzervativnog vijećnika,

kruži lancem po zemlji,

bijes skoro mrtav, tek sekundni zvec

metalnih buha na ušima – tako bi

zvučao vlak,

da misli nisu nijeme,

tj. tiho je jer mislim samo na smartphone

po kojem razmazujem prijetnju smrću,

i grm cvijeća za kojim čeznem

jer svojim bijelim, slijepim lećama

ne može izraziti koliko sam modra

Ime Jasmina krivo je kao i moje ime

Vadim latice iz očiju, voda potapa

slova, raspored vlakova

Od jutra hodam u krugu oko kućice,

tj. znam: nema dalje

____________________________________________________________________________

MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. Dosad je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011.; nagrada Goran za mlade pjesnike), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.; finale nagrade Janko Polić Kamov) i Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.; nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu) te roman Anatomija Štakora (Ljevak, 2019). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017.), kao e-knjiga L’insopportabile delicatezza della polvere (Kipple officina libraria, 2019.), u antologiji suvremene europske poezije u njemačkom prijevodu Grand Tour. Reisen durch die junge Lyrik Europas (Carl Hanser Verlag, München, 2019.) te u književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra, Poezija). Od 2015. godine sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis, koji okuplja pjesničke festivale u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja.

fotografija autorice: Adrijana Vidić