Otac je Majci najavio da uskoro počinje rat, a Majka nam je istog tog dana zabranila igranje na potoku pored vojarne, trčanje kroz kukuruzište uz vojarnu, igranje u parku pokraj vojarne i odlazak u šumu ispred vojarne.
„Ma daj, mamaaa!“ – zapomagala je moja starija sestra Marina – „Ali mi živimo uz vojarnu! Šta to sad znači? Da nećemo ni izlazit iz kuće jer je i ona naslonjena na ogradu vojarne?!“
„Da, nećete ni izlaziti iz kuće! I prestani mi odgovarat, Marina, ne moraš svakom loncu bit poklopac! Nema više rasprava dok traje rat! Jel ti to jasno?“ – Majka joj je uzrujano odgovorila pa izjurila na dvorište.
Mi u tom trenutku nismo ni znale što zapravo znači riječ rat, ali ubrzo smo naučile da je sloboda u ratu na neki način uvijek ograničena. Naša je sloboda preko noći postala omeđena zidovima pa smo u nedostatku dovoljno širokog prostora bile primorane jurcati po kući ponekad rušeći ćupove i vaze koje su lijeno visile s polica. Jednom smo slučajno srušile i uokvirenog druga Tita koji je glasno drusnuo o pod. Staklo iz okvira se raspršilo u desetke oštrih krhotina, a Didova je druga žena vrisnula dok se nepomičan Tito i dalje smiješio s poda gledajući u strop. Didova druga žena vikala je na nas, ali i na našu Majku koja je odgojila krdo divljih svinja, a ne djecu, no činilo se kao da nitko osim nje nije bio baš toliko uzrujan. Navečer prije spavanja Majka nas je ipak potiho zamolila da pokušamo biti dobre bar dok traje rat.
Tako smo malo pomalo i sa svih strana bile prisljene pronaći neke mirnije igre koje neće toliko živcirati odrasle. Sreća u svoj toj nesreći bio je tucet bosonogih barbika koje su nam ubrzo stigle u kartonskoj kutiji koju nam je Baka poslala iz Njemačke. S njima smo se odmah zavukle pod dugački crni stol u blagovaonici i tamo i ostale sve do kraja rata. Rat je za nas bio gotov onoga dana kada je Otac zajedno sa susjedima i dobrovoljcima spasio našu vojarnu od poludjelih snaga jugoslavenske narodne armije. Isti su ti poludjeli vojnici prije rata bili stvarno dobri dečki koji su nam davali fine kekse zamotane u maskirni celofan u zamjenu za šljive koje smo im mi brale u susjedovom voćnjaku. Baba koja je živjela s nama, na naše zapažanje o vojnicima samo je odmahnula rukom i kazala da je cijeli svijet potpuno poludio pa nije ni čudo sve što nam se svima skupa događa.
Svijet je ostao ljepše mjesto samo pod stolom pa smo tu i ostale za vrijeme poslijeratnih godina dok rat više nije trajao u naše dvije slijepe ulice. Dok smo barbikama namještale krevete napravljene od ofucanih ručnika i izrađivale im nove haljine od starih gaća i potkošulja, ipak smo morale paziti da u igri previše ne mašemo rukama da ne bismo s njima pogodile noge odraslih koje su izvirale sa stolica, dolazeći i odlazeći u pravilnim razmacima svakoga dana. Baba je pila kavu sa susjedama u rano jutro dok je kokošja juha cvrčala s peći na drva. Noge njezinih prijateljica bile su oble, malo napuhane i prošarane ljubičastim venama, a stopala su im bila omotana u tople vunene čarape. Neke su noge bile dlakave za razliku od nogu Majčinih prijateljica koje su okupljale ispod stola u kasno popodne nakon posla. Majčine prijateljice imale su sjajne i glatke noge, bez ijedne dlake, a iz najlonki su im se sjajili nalakirani nokti obojani u svim bojama. Babine prijateljice su se glasno smijale, ponekad i derale, gatale iz graha i pričale što će kad kuhati i u čijoj će se kući praviti zimnica za cijelu ulicu. Majčine su prijateljice bile tiše, a ponekad ih uopće ne bi ni čule jer su namjerno govorile jedna drugoj u uho znajući da smo mi ispod stola. One su ponekad i plakale, a naše bi začuđene glave tada izvirile iznad stola jer nam nije bilo jasno zašto žene plaču samo nekoliko minuta nakon što su gatale iz kave i veselo se hihotale, ali što možeš kad takav ti je život, rekla bi im Majka. Očevi su prijatelji bili puno jednostavniji. Imali su velike noge pune dlaka i ogromna stopala koja su često jako smrdjela. Igrali su belu ili šah, pili pivo i toliko su glasno vikali, smijali se i lupali o stol da nam se činilo kao da nam ponovno granate lete iznad glave.
Godinama je život pod stolom tekao u istim razmacima, s više ili manje tuge i veselja. Sve o čemu su odrasli razgovarali, mi smo pažljivo slušale, a posebno onda kada bi počeli šaputati. Kroz njihove smo šapate i razgovore učile o politici, ratnim zbivanjima od negdje drugdje, izbjegličkim barakama koje su naši očevi gradili u ulicama u blizni naše, novim trudnoćama Majčinih prijateljica i otkazima koje su sve češće dobivale, o Babinim pripremama za ne daj bože ako opet šta bude, Maminoj bolesti, kemoterapijama, operaciji i svemu ostalom.
S godinama su se noge izmjenjivale, neke stare su otišle, a neke nove bi došle. No najviše su nam nedostajale Majčine noge crveno nalakiranih noktiju koje su otišle u nebo zajedno s njom onda kad ju Isus zapravo nije iscijelio već zauvijek uzeo. S Majčinim nogama polako su isčeznule i noge njezinih prijateljica, a kad je Babu stislo srce pa se one noći srušila u hodniku i njezine su nabubrene noge išarane venama otišle skupa s njom pa se noge njezinih prijateljica više nisu ni vraćale. Na kraju su pod stolom ostale samo dvije Očeve dlakave noge i njegova krupna stopala, ali Marina je rekla da je sada kada nikoga više nema najbitnije da se nas tri držimo zajedno. U tišini ispod stola.
__________________________________
MARTINA PAVIČIĆ rođena je u Zagrebu 1989. godine gdje je završila XII. gimnaziju, nakon čega je upisala Rani predškolski odgoj i obrazovanje na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kratke priče i prozu. Poezija joj je objavljivana u časopisima “Kvaka” i “Metafora”. Pjesme su joj objavljene u “Antologiji Jutra poezije 2010.-2020.”. Njezina poezija bila je dio Avonove kampanje “Moja priča je važna” 2021. godine. Živi, radi i piše u Zagrebu, iako bi radije pobjegla na selo.
čovjek-časopis 