književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MARTINE KUZMANOVIĆ “VAN SEZONE”, PPM Enklava, 10/2022; pet pjesama

SICILIJA

Vraćam se
tamo gde je sve počelo
morska obala
oljuštene fasade nalik na alge
umorni pušači na balkonima

modrocrvena zavesa
na štoku vrata
osušen veš na žici
žega

meštanke Bonađije
starice bronzane kože
u stolicama na rasklapanje
sede ispred svojih radnji i domova

od jedne kupujem dinju
brojim brazde dodirom kore
Devedeset!
uzviknem im
Toliko ću živeti!

niz ulicu
tinejdžerka se iskrada
u za broj većim sandalama
sa visokim potpeticama

sedam u auto
na radiju
glas Roberta Murola
Ti si loša žena

ne bežim
samo ne znaš gde treba da tražiš

***

BRAJON GISIN TVRDIO JE DA KNJIŽEVNOST
KASKA PEDESET GODINA ZA SLIKARSTVOM

Kustos me uzima za ruku
trebalo bi otputovati odavde
iz prostora zaborava

na izložbu
gde je mamurluk naslikan
kao aloja koja se savija
pod suncem

u galerijama se pleše
moguće je završiti
u nečijem krevetu
ili ipak ne

pomažu mi
povremeni odlasci na ostrva
mirišem plodove narandži
mazim žuto krzno mačka
puštam more da me proguta
i očisti

privremenost iskri u vazduhu
srećem mudre ljude
na raskopanom putu
razgovaramo iskreno

obraćam pažnju na nežnost

ponekad me dočeka
mračni kutak
ponese
ka najnižoj tački okeana
ili u zapušteno šipražje

ubrzo

počinje novo poglavlje
slova se ređaju jedno za drugim
uz sve propratne greške

***

FRAGMENT MAPE KRETANJA

Galebovi uzrujano krstare
i presecaju nebo tik iznad krovova
posleratnih zgrada boje peska
na Aleji Solidarnosti

umesto ka moru
pogled im je ustremljen
ka kontejneru
nadomak pešačkog prelaza

odbacaju tamne kore banana
kidaju plastične kese
iz kljunova im ispadaju
opušci cigareta

njihovi krici
podsećaju me da sam
kao i oni

na neodređen čas
ovde
zalutala

***

MIRIS BREZE

Sanjala sam dom
s brodskim podom i hrastovim krevetima
nepoznati ljudi nizali su
svoje pokrete jedan za drugim
koreografski usklađeni
nisu me primećivali

kroz prostorije
menjali su se nameštaj i boja zidova

u sobu sa izlazom u dvorište
bez pomoći štapa
ušao je moj deda
u plavom puloveru
mirisao je na brezu

izgledao je mlađe
nego što zaista jeste
izustio
Moja prijateljica Jevrejka umrla je jutros
i zaplakao trljajući slepoočnice

prišla sam mu
to je bio naš najduži zagrljaj

Spavala je
zatim se nakratko probudila
udahnula
i poslednji put izdahnula


odmakla sam se
i pogledala ga pravo u oči
ukočena, ali bez straha

rekao je
Tako bih voleo i ja da umrem

***

NOKTURNO OPUS 9 BROJ 2

U prizemlju zgrade
iz doba socijalizma
kroz otvoren prozor dopire muzika
večernji vazuh prepliće se
sa klavirskom kompozicijom

dugi, čvrsti prsti
klize preko dirki
naočare sa tamnim okvirom
na grbavom, muževnom nosu
kapljice znoja

proleće je nezamislivo daleko
nisam dobro spavala
kako bi izgledalo živeti
sa ovim čovekom?

asfalt puca usled hladnoće
grad tone

_____________________________________________

MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je u Beogradu, 31.8.1990. godine. Diplomirala je na Građevinskom fakultetu.

Pesme su joj publikovane u zborniku Rukopisi 43 i 44, književnim časopisima Dometi, Enklava, Gradina, Libartes, Beogradski književni časopis kao i na portalima Čovjek-časopis, Astronaut.ba, Strane.ba, Bludni stih i Vavilonska biblioteka.

U okviru izdavačke kuće Enklava, objavila je zbirke pesama Ovo telo je hotel (Beograd, 2020, urednik Zvonko Karanović) i Van sezone (Beograd, 2022, urednici Marko Đorđević i Zvonko Karanović).

Trenutno živi u Varšavi i redovno se vraća u Beograd.

– fotografija autorice: Ema Bednarz –

ČETIRI PJESME MARTINE KUZMANOVIĆ IZ ZBIRKE “OVO TELO JE HOTEL”, PPM Enklava, 2020.

IZVINI

setim te se
ne previše često
ali tu si

kad palim cigaretu
naručujem četvrto pivo
a nije trebalo ni prvo

ili dva sata posle
beznačajnog seksa
ako sam budna

za svoj rođendan, tvoj rođendan
kad se vratim sa putovanja
dok pišem, čitam
trčim, plešem
za vreme predstave
ne znaš šta sve stižem
u jednom danu

bežim od tebe i onda
te prepoznam u svakom
od svojih muškaraca
posle odemo ja ili oni
onako jadno
kako ljudi odlaze ponekad

setim se tvoje obuće
zarasle brade i raščupane kose
tada sam te poslednji put videla
Odakle ti krv na patikama, tata?
Ne sećam se. Ugazio sam u višnje.

onda ugledam dete
pored mlađe verzije tebe
na metalnoj klupi
sedi i gleda u tačku ispred
i pogled,
taj pogled
to je moj pogled
ja sam ga izmislila

u školi,
kad ostanem poslednja
i čekam da me pokupiš
posle treninga
kad te nema ispred
a ja ne umem sama
da se vratim kući

kad bi trebalo da me ispratiš negde
i u poslednjem trenutku
pojaviš se sa ružama
ako se uopšte pojaviš

mrzim crvene ruže

kad se mesec-dva
igramo porodice
budemo srećni
i onda samo ustaneš
opereš zube, namirišeš se
odlučiš da se napiješ

i to traje
i traje
i traje
i opet ukrug

onda ne živiš s nama
pijemo kapućino po kafićima
jedemo voće
puštamo ploče kod tebe
pa posle ne zoveš
po mesec dana

jednog popodneva
zazvonio je telefon
i stigle su vesti

imao si zelene oči
moje lice je tvoje lice

izvini,
ali ponekad je bilo
tako teško
voleti te

***

VRAĆAJUĆI SE IZ KUPOVINE

figura u žutoj haljini do članaka
širokih ramena pocrvenelih od sunca
izraženih ključnih kostiju
zaobljenih kukova i zadnjice
preko kojih se tanana tkanina
naizmenično zateže i premešta
pri koračanju

stiska na grudima
platneni ceger
i nehotice gnječi
svežu nanu, šargarepe,
praziluk i jagode

očiju zamagljenih od suza
levom rukom
sklanja kosu sa lica
nekoliko pramenova
lepi joj se za znojavo čelo

pokušava da se seti kada je tačno
postala nesrećna
i zarobljena u tom velikom gradu
sve je trebalo da bude drugačije

***

PONEKAD POŽELIM DA ME NEKO POLJUBI PRE DORUČKA

moji koraci ne vode nikuda
doputujem svuda vetrom
ne znam šta je dom
moje telo jedina domovina

***

GOSPOĐA DALOVEJ JE REKLA DA ĆE SAMA KUPITI CVEĆE

čini mi se, Virdžinija,
moja koža je
mnogo očekivala
pretrpela
ali nije zadebljala
nežna je

jutros su me
iz ogledala posmatrali
modri podočnjaci
izdaleka izgledam bolje

popodne
kupila sam cveće
bele lale, šteta što
nije bilo ljubičastih

sedam godina
sama sebi kupujem cveće
pravim večere za jednu osobu
i čekam

a želim
kućicu na moru
i mog čoveka koji peca
dok ja berem breskve

kaži, Virdžinija,
šta je moja istina?

____________________________________________________________________________

MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je u Beogradu, 31.8.1990. godine. Diplomirala je na Građevinskom fakultetu. Nedavno je u okviru izdavačke kuće Enklava objavila zbirku pesama “Ovo telo je hotel”.
Takođe, pesme su joj objavljene i u zborniku Rukopisi 43, časopisima Dometi, Enklava kao i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Nekoliko puta je učestvovala na pesničkim događajima Argh i Pet minuta pažnje.
Trenutno živi u Varšavi.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA MARTINE KUZMANOVIĆ “OVO TELO JE HOTEL”, Enklava, 2020; tri pjesme

ZATEKLI SU ME KAKO PUŠTAM ISTU PESMU PONOVO I PONOVO
HODAJUĆI BOSA U OSMICAMA PO PARKETU

tridesetšestogodišnja devojka
nalazi se na respiratoru
u okružnoj bolnici u Milanu
boreći se za svaki udah

pre tri dana jela je
svoju fokaću sa paradajzom
misleći o:
gubitku posla, roze haljini
koju nije uspela da kupi na sniženju
i svojoj majci

***

OVO TELO JE HOTEL

sigurna sam
da sam već ranije bila
u ovom telu
u ovoj prostoriji

ovo telo je hotel
utočište izgubljenih sećanja
i zalutalih posetioca
ostrvo u okeanu

ovde se stihovima plovi
kroz svakodnevicu
širokim hodnicima
pod otvorenim nebom

gosti se smenjuju
dan za danom
godinu za godinom

pri svakom odlasku
odvaja se nokat
pramen kose
prst, noga

i pojavljuje se nova slika
na zidu ulaznog hola
da zabeleži vreme

hotel stari
njegove temelje u zemlji
nagriza morska so
istorija se zapisuje u borama

zidovi, membrane i organi
stubovi egzistencije
i srži hotela
odvojiće se od tla
prilikom sigurne smrti

ovo telo je hotel
i ponekad imam sreće pa uspem
da zagospodarim
njegovim prostorom

a budućnost
ne pamtim

***

GODIŠNJICA

moj otac je umro
pre gotovo deset godina
majka nikada nije plakala javno
već samo krišom, u kolima
na sahrani
grobljem se širio
miris paljevine
vazduh je rezao
kolona se probijala
kroz paučinastu maglu
do iskopane rake

tada sam prvi put pročitala
pesmu napisanu njemu
ljudi su ridali
lica su im se izobličila
a ja sam osećala bes

nisam ga videla ni čula
više od mesec dana pred smrt

ponekad se pitam
da li mi je u svom stanu
ostavio makar jabuku na stolu
da mi se nađe

________________________________________________________________________

MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je 31.8.1990. godine u Beogradu. Trenutno živi i radi u Varšavi. Voli smokve, more i sunce. Priprema zbirku poezije čiji je urednik Zvonko Karanović i koju će do kraja godine izdati “Enklava”.