
SICILIJA
Vraćam se
tamo gde je sve počelo
morska obala
oljuštene fasade nalik na alge
umorni pušači na balkonima
modrocrvena zavesa
na štoku vrata
osušen veš na žici
žega
meštanke Bonađije
starice bronzane kože
u stolicama na rasklapanje
sede ispred svojih radnji i domova
od jedne kupujem dinju
brojim brazde dodirom kore
Devedeset!
uzviknem im
Toliko ću živeti!
niz ulicu
tinejdžerka se iskrada
u za broj većim sandalama
sa visokim potpeticama
sedam u auto
na radiju
glas Roberta Murola
Ti si loša žena
ne bežim
samo ne znaš gde treba da tražiš
***
BRAJON GISIN TVRDIO JE DA KNJIŽEVNOST
KASKA PEDESET GODINA ZA SLIKARSTVOM
Kustos me uzima za ruku
trebalo bi otputovati odavde
iz prostora zaborava
na izložbu
gde je mamurluk naslikan
kao aloja koja se savija
pod suncem
u galerijama se pleše
moguće je završiti
u nečijem krevetu
ili ipak ne
pomažu mi
povremeni odlasci na ostrva
mirišem plodove narandži
mazim žuto krzno mačka
puštam more da me proguta
i očisti
privremenost iskri u vazduhu
srećem mudre ljude
na raskopanom putu
razgovaramo iskreno
obraćam pažnju na nežnost
ponekad me dočeka
mračni kutak
ponese
ka najnižoj tački okeana
ili u zapušteno šipražje
ubrzo
počinje novo poglavlje
slova se ređaju jedno za drugim
uz sve propratne greške
***
FRAGMENT MAPE KRETANJA
Galebovi uzrujano krstare
i presecaju nebo tik iznad krovova
posleratnih zgrada boje peska
na Aleji Solidarnosti
umesto ka moru
pogled im je ustremljen
ka kontejneru
nadomak pešačkog prelaza
odbacaju tamne kore banana
kidaju plastične kese
iz kljunova im ispadaju
opušci cigareta
njihovi krici
podsećaju me da sam
kao i oni
na neodređen čas
ovde
zalutala
***
MIRIS BREZE
Sanjala sam dom
s brodskim podom i hrastovim krevetima
nepoznati ljudi nizali su
svoje pokrete jedan za drugim
koreografski usklađeni
nisu me primećivali
kroz prostorije
menjali su se nameštaj i boja zidova
u sobu sa izlazom u dvorište
bez pomoći štapa
ušao je moj deda
u plavom puloveru
mirisao je na brezu
izgledao je mlađe
nego što zaista jeste
izustio
Moja prijateljica Jevrejka umrla je jutros
i zaplakao trljajući slepoočnice
prišla sam mu
to je bio naš najduži zagrljaj
Spavala je
zatim se nakratko probudila
udahnula
i poslednji put izdahnula
odmakla sam se
i pogledala ga pravo u oči
ukočena, ali bez straha
rekao je
Tako bih voleo i ja da umrem
***
NOKTURNO OPUS 9 BROJ 2
U prizemlju zgrade
iz doba socijalizma
kroz otvoren prozor dopire muzika
večernji vazuh prepliće se
sa klavirskom kompozicijom
dugi, čvrsti prsti
klize preko dirki
naočare sa tamnim okvirom
na grbavom, muževnom nosu
kapljice znoja
proleće je nezamislivo daleko
nisam dobro spavala
kako bi izgledalo živeti
sa ovim čovekom?
asfalt puca usled hladnoće
grad tone
_____________________________________________
MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je u Beogradu, 31.8.1990. godine. Diplomirala je na Građevinskom fakultetu.
Pesme su joj publikovane u zborniku Rukopisi 43 i 44, književnim časopisima Dometi, Enklava, Gradina, Libartes, Beogradski književni časopis kao i na portalima Čovjek-časopis, Astronaut.ba, Strane.ba, Bludni stih i Vavilonska biblioteka.
U okviru izdavačke kuće Enklava, objavila je zbirke pesama Ovo telo je hotel (Beograd, 2020, urednik Zvonko Karanović) i Van sezone (Beograd, 2022, urednici Marko Đorđević i Zvonko Karanović).
Trenutno živi u Varšavi i redovno se vraća u Beograd.
– fotografija autorice: Ema Bednarz –


