Tag: Marta Džaja

MAJKA

Moja majka je zdjela za voće
Ukras u dnevnoj sobi

Moja je majka zdjela za voće
Nosim je u svaku berbu
Nudim joj svježe jagode
Pronalazim joj najfinije višnje
Zaneseno u nju istresam naranče
Poslije to voće postaje plijesan
Koja me noću guši

Moja majka je zdjela za voće
Ispečena glina
Tvrda i neumoljiva

Moja majka je zdjela za voće
Oštro staklo
Prozirna, ali opasna
Moja majka je zdjela za voće

A mogla je biti jaka
Schmidtova breza,
Hrabra kao Angara

Moja je majka zdjela za voće
Lijepa, ali mrtva
Kao Cézanneova trpeza

***

BAKO, BOK

sanjala sam noćas kako
držim baku u krilu
češljam joj kosu
duge bijele niti puzale su niz leđa
oslobođene čvorova marame
sijeda bonaca
uzvrpoljena zupcima češlja

marta
obratila mi se
kao onomad kad nas je poznavala
kad bismo joj došli
sva je nježnost svijeta stala u
jedno obraćanje
bako
bok

ljeta su bila naša
trčali smo po imanju
jurili kokoške
promatrali paunove kako se šepure
skupljali smo jaja
lovili zerdelije dok padaju iz krošnje
poput kiše iz oblaka
pentrali smo se na čardak
lajali uz pse
skrivali se ispod kola
uskakali u spremnike zobi
propadali kroz žitarice
kao kroz živo blato
smijuljili smo se
samo da nas ne vidi dida

puno su radili naši starci
puno su kopali
i puno sadili
i drva nacijepali
i soje uzgojili
i žita samljeli
i cvijeća posadili
i svinja othranili
i džemova skuhali
i rakije ispekli
i povrća uzgojili
i zimnice pohranili
i šljiva pokupili
i djece nahranili
…
i na koncu, otišli
dida odavno
baka sasvim nedavno

možda sam tek jutros shvatila
da je stvarno umrla
kad sam se probudila kao češalj
s osjećajem paperja na prstima
marta, bako
jedini zvukovi u vakuumu između
noći i jutra

baka se iz radnice
prometnula u vilu
sad su joj ruke meke
od odmora
brišu se s njezinih dlanova
polako
skuhani ručkovi
izguljeni krumpiri
s prstiju nestaju
iskomljeni grašci
očerupane kokoši
slasni kolači

ona je sad lakša od snijega
izbijenih bjelanjaka
lebdi nad svojom baščom
smiješi se ribizlima
pi pi pi
pozdravlja svoje piliće
rano jutrom
sjedi na stablu jabuke
popodne opet pliva u Savi
uvečer sjedi pokraj šporeta
i nježno misli
na svoju djecu

____________________________________________

Ja sam MARTA DŽAJA, nastavnica sam ruskog jezika i književnosti i sociologije, već gotovo dvije godine vodim svoj obrt za poučavanje M.art, a od prošle godine sam i predsjednica Udruge za promicanje urbane kulture ARLA. Živim u Đakovu, lijepo i šareno. Pišem, čitam, obrađujem vrt, prevodim, grlim svog psa, podučavam, radujem se proljeću koje donosi jagode, učim, organiziram koncerte i festivale i podučavam djecu ljubavi prema šumama i poeziji. Kroz knjige i krošnje polako milim prema tridesetoj.

NOĆU IZ MENE IZRASTAJU DJECA

odrastamo
moje prijateljice odrastaju
iz njih izrastaju novi ljudi

moje prijateljice se zaobljuju
dobivaju trudničke knjižice
prestaju pušiti i piti
njihovi ih muževi drže za ruke
i oko stomaka

s novim mislima u glavama
s drugim srcima u sebi
one mijenjaju navike
imaju nove strahove
i nove aplikacije
kupuju krevetiće i ormare

život je stigao
valja ga raspakirati

moje prijateljice rađaju
male zbunjene glave
izgužvanih obraščića
iz njihovih utroba izrastaju
sićušni dlanovi
mekani nosići
novi svemiri
one ih izmorene dočekuju
u zagrljaj
nadijevaju im imena
hrane ih svojim mlijekom
one više ne spavaju
one zarastaju
moje prijateljice
odrastaju

ja spavam dobro
oko sedam sati svake noći
spavam dobro i
sanjam svoje sinove
i kćeri
sanjam ih sićušne u stomaku
sanjam njihove krupne oči i sitne uši
sanjam ih lijepe u šetnji
te bebe leže sa mnom na krevetu
one jedu moje mlijeko
gledaju me u oči

promatram sićušne usne
oko svoje bradavice
to je moja kći
držim neke malene prste u ruci
to je moj sin

moja djeca postoje samo u snovima
noću, dok svi spavaju
ja im nadijevam imena
laku noć, arsene, tiho pjevušim
dobro jutro, mašo, blago dočekujem
jedi, jakove, da budeš jak
nu na ni na, spavaj emina

uspavljujem ih tako maglovite,
svoje daleke kćeri
nečujne sinove
svoju djecu s one strane svemira

spavajte mili
ostavljam ih u svijetu od plahti i zvijezda
snene i nepostojeće
djeco moja
ovdje vas ništa dobro ne čeka

***

USPAVANKA

cijelog sam djetinjstva
smišljala uspavanke
iskradala bih se noću
skrivala na uglu ulice
nakupljala sam mrak u uškama
tišinu pod kapcima
nosila sam taj mir kao amajliju
ili bodež
važno da štiti

cijelog sam djetinjstva
smišljala uspavanke
ljuljuškala sam svog oca
u naručju
njihala sam njegove šake
u malenim dlanovima
nu na, ni na, spavaj tata
dodirivala sam nježno
njegove kapke jagodicama

kada je držao pištolj,
držala sam njegove podlaktice
pusti tata, umiri se
kada je povlačio okidač,
povlačila sam njegove nogavice
umiri se tata, pusti
kada je pohmanitalo pritiskao gas stopalima
hvatala sam njegova tvrda koljena
nemoj tata, gdje ti je kočnica
kada je probijao prozore svojim glasom,
ispreplitala sam sitne prste
s njegovim glasnicama,
primala ih kao uzde konja
ššš tata, ššš
kad su mu oči buktile,
gasila sam ih polagano,
zažmiri tata, straše me tvoje oči
vidi, i ja žmirim

vatra je polako prelazila u mene
kada su mu dlanovi letjeli dnevnom sobom,
odzvanjali na stolu, na tanjuru, na obrazima,
ja sam ih lovila kao leptire u mrežu,
htjela sam ih skupiti sve sve sve
i pustiti da odlete

kada bi se tata pretvorio u potres,
zagrljajem sam grabila tektonske ploče,
disala sam što sporije,
ne bi li se ploče za trenutak samnom umirile,

cijelog sam djetinjstva
smišljala uspavanke za glasnog diva
voljela sam ga najviše dok je spavao
na njegovom je uzglavlju uspavan hrkanjem
opušteno spavao i moj strah
na mjestu odmor
mišići voljno
zidovi topliji
podovi mekši

cijelog sam djetinjstva
sanjala mir

***

Zovem se MARTA DŽAJA, imam 26 godina. Studirala sam u Zadru, Brnu i Moskvi i postala magistra ruskog jezika i književnosti i sociologije. Radila sam kao nastavnica ruskog, sociologije, voditeljica kreativnih radionica, konobarica, prodavačica, pizza majstorica, itd. U svom novootvorenom obrtu za poučavanje nastojim kvalitetno i kreativno poučavati ruski jezik. Volontirala sam i trenutno volontiram u raznim udrugama (Udruga mladih u Đakovu, Književna udruga Ludens u Zadru, Udruga za promicanje urbane kulture u Đakovu, Zasadi stablo, ne budi panj!). Izrazito volim postojati, neozbiljno shvaćati konvencije, čitati, pisati, glumiti, saditi i jesti biljke, piti i plesati, raditi na zemlji, promatrati mjesec i beskrajno dugo šetati šumom. Trenutno podjednako želim pripremiti rukopis za zbirku poezije, kupiti samohodnu kosilicu i jedno cijelo jutro prodisati uz ocean. Moju poeziju zasad možete pronaći u časopisima Zadarska Smotra, Nova Istra, Poezija, na internetskim portalima Strane i Čovjek-časopis te u zborniku Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost.

KRVAVI NOKTURNO

otkad sam u pet magazinu pročitala
da bi se mogao zaljubiti ako sanjaš kaliko mačke
nadam se da ćeš ih sanjati
sve te narančaste i bijele šare u klupku mraka
horoskop ti prognozira dobru godinu
šta oni znaju, pa tebi je uvijek dobro

znam da se nikad ne sjećaš snova
osim onog jednog
da trčimo širokim brdima u pejsažima
nalik onima u gospodaru prstenova
kako lijepo da si se toga sjećao

ja tebe sanjam svaki dan
tako već godinama
nekad se samo ovlaš sretnemo u lokalnoj birtiji
ti na šanku piješ rakiju, ja te ugledam perifernim vidom
drugi put ja pijem rakiju, a ti mi prolaziš iza leđa
neki put samo stojimo u nevremenu
neprostoru
u vakuumu
na širokoj udaljenosti gledamo si duboko u oči
trajemo
ponekad sanjam samo tu jednu sekundu poljupca
potpuni mir i eksploziju istovremeno
prodornost očiju
dani nakon takvih snova budu izrazito nemirni
poželim te oteti samo zbog te jedne sekunde
spremna sam na sve
u meni zavlada bezakonje

još jutros sam po vlažnoj zemlji
hodala oprezno
čuvala od svojih nogu svoje dvorišne krhke puževe
obično i najmanje bube polagano lovim po sobi
i iznosim van
kao i paukove mršavih nogu
plašim se za njihovu krhkost
nastojim da mi ne smeta paučina
samo da nekoga ne učinim beskućnikom
da ih ne uplašim i ne dezorijentiram

vodim ih u krpama i teglama
u sigurnost, daleko od slučajne smrti
nehotičnim gaženjem ili
kakvim drugim nesretnim slučajem

a sinoć su mi leptirice prekrile zidove
bar 40 krila lepetalo je i smirivalo se ponad uzglavlja
sitne crne bube milile su mi niz bedra
nekoliko zelenih skakavaca približavalo se krevetu
ustala sam
mačke su u igri otvorile komarnik

promatrala sam sve te insekte koji su pohrlili
u zagrljaj moje lampe
lijepile su se za žuti sjajni radijus ponad jastuka
neki su bili posve mirni, drugi su se još smještali
slušala sam žamor buba

nedugo poslije
uzela crijevo usisivača
mirno zabola utikač u utičnicu
usisala sam ih sve,
jedno po jedno biće
srastalo je u klupko prašine, dlaka i smrti

i ono koje se mirno predalo
i ono koje je pokušavalo pobjeći

sa zida i zavjese, iz zraka i s poda
masakrirala sam noć
cijev je gladno gutala živote

nadala sam se da ću sanjati te smrti
samo da više ne sanjam
tebe

***

CRTICE NA ŠANKU

bio s ove ili s one strane šanka
birtije su mjesta unutrašnjih monologizacija
središta koncentrirane tjeskobe
sjedišta nekontroliranih zanosa
neka su usta prave pivovare u malom
druga su lica vječito naparena kamilicom
maglicama mente
prsti su im uljepljeni medom
poneka su lica uvijek kiselija od limuna
promatram im prste dok mi pričaju
o godinama provedenim u zatvoru
o prištu koji su mu istisnuli jučer
o osvojenom biljarskom turniru prije pet godina
o koncertu Metallice u blatu
o mamurluku u Bugarskoj
donosim osječko i štrokani pelin
doznajem što se može naći na grobu Jimma Morissona
koja je krema dobra za dermatitis
kako su se proveli u Kairu
u kuhano im vino dodajem klinčiće
i odgovaram na pitanja
misliš li da je beton samo dobro posložen šljunak
kako si
ima li lavova
što si tako mršava
otkud ti tu
znaš li koji je najdraži čaj doktora housea
koje cigarete imate

na kraju smjene obrišem stolove
uhvatim se za čelo
povežem kosu
ispraznim glavu
ispraznim bocu piva
obrišem pepeljare
počinjem zaboravljati ostvarene interakcije
dublje promišljam ostvarene interakcije

kad legnem u meni su rešetke remetinca
gnoj onog prišta
vrućina oko piramida
titraju neki akordi
u mirisima klinčića i cimeta misli se osipaju kao šljunak
nisu više od prašine koja leti u vrtlogu rakije i mente

_______________________________________________________________________

MARTA DŽAJA rođena je 1994. godine. Magistra je ruskog jezika i književnosti i sociologije. Tijekom pet godina studirala je u Zadru, Brnu i Moskvi. Za vrijeme studiranja jedan semestar radi kao demonstratorica na Odjelu za psihologiju pri kolegijima Kazalište i terapija, Ekspresivne scenske metode, Performans u svakodnevici te Poezija i trauma. Tijekom studija radila je kao nastavnica ruskog jezika i književnosti u privatnoj gimnaziji NOVA te kao voditeljica kreativnih radionica za djecu u privatnoj osnovnoj školi NOVA. Tijekom studija djeluje pri studentskoj “Književnoj udruzi Ludens” u Zadru, a od srednje škole do danas aktivna je članica “Udruge za promicanje urbane kulture ARLA” u Đakovu. Niz godina organizira promocije knjiga suvremenih autora i autorica, čitanja poezije, kreativne radionice pisanja, književne razgovore, predavanja, znanstvene skupove, festivale. Dosad objavila izbor pjesama u časopisima „Zadarska Smotra“ i „Nova Istra“ te grupnim zbirkama poezije „Poetski maraton – Riječi iznad svega“ i „Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost“.

ALATNICA TUGE

kad si me ostavio
noći su izrasli zubi
do jutra me premetala po kutnjacima
nabadala sam se na očnjake vremena
koje odjednom ne prolazi

kazaljke su me potepljale
tijelo sam si pronašla ujutro
sklupčano na uzglavlju kreveta
izgleda da se nisam ni izula

pregovarala sam cijelo dopodne s kapcima
samo da mi razbistre oči i ostanu otvoreni
džabe, izlijevala sam se sama iz sebe

kad sam shvatila da si stvarno otišao
sukrvica od misli razvlažila se u ranu

moram izučiti zanat
postati majstorom
pokrpati rupe
naoštriti rubove
naučiti ponovno pokretati motor

cirkuliram besprizornim kružnicama
užasava me reći otkad ili domišljati dokad

moram postati majstorica
rastavljene dijelove ponovno učiniti cjelinom
izgubljene komade uspješno zamijeniti novima

volim gledati kako radiš
na suncu ti je koža još ljepša
u rukama ti i štap i stari lonac i blatna boca rakije
izgledaju čarobno
dok držiš volan traktora,
zabijaš čavao u komad drveta
podižeš solarnu ploču
držiš me u šaci

iz kojeg si svemira i
šta će ti uopće moja utroba
pored svega

kako da ti kažem
od tebe mi se
nadimaju pluća
petlja mi se želudac
srce mi prerasta prsa
vene zabezeknuto pulsiraju
ni njima nije jasno
kamo će sva ta krv odjednom
puni su mi te obrazi

kad si otišao
dekonstruirao si me
poispadali su čavlići
komadi su se ispremetali
ne znam gdje šta ide
kako da pokrenem noge
kako da ispružim ruke
nešto nedostaje

kako se otvaraju oči
kako se zaustavlja poplava
kako se pravi kraj
šta ću s ovim požarom u stomaku
gdje su uputstva i što si odnio baš sav alat

pokušavala sam se popraviti
čekićem sam lupala čvorišta
ne bih li se preoblikovala
prenamijenila za samoću ili neko drugo zajedništvo
ništa

pokušala sam si odvaliti lijevo rame
koje bi prije poljubio dok se budiš
pajserom sam iz uha čupala ušaptane riječi
kojima si umio ispuniti cijeli šator u šumskim noćima
ništa

kliještima sam odvrtala misli u jednu stranu
pa u drugu, strpljivo
čekala sam mali škljoc i zvuk otpuštanja
ništa

zamišljam tu nevidljivu vezu s tobom
u mislima uzimam ručnu pilu
škare za željezo
skalpel
ništa

sve što osjećam u jednoj je točki
u mislima uzimam ubodnu pilu
bušilicu
svrdlo
ništa

lemilicom talim osjećaje
izlijevam ih u kalupe
svojih beskorisnih pjesama
gledam kako se hlade
i postaju još teži
znači, ništa

posve nemjerljiva
moja ljubav je imaginarna jedinica
jesi li prestvaran da ju pojmiš?

***

NEMAŠ NIŠTA S TIM

volim pisati o tebi
čak i sad, jer
imam pernicu punu veznika
uz pomoć kojih ponekad učinim
da opet izgledamo kao cjelina

volim pisati o tebi, kao i prije
jer, okitim te posvojnim zamjenicama
i pretvorim točke u zareze
kraj tad prerasta u trajanje
prestanak se rastapa u nastanak i opet smo

znaš li da postoje tisuće vrsta ljubavi
mi smo jedna od onih zauvijekastih,
s repom,
što mile u tišini i mraku,
postojane koliko i zrak u zraku

mi smo jedna od zauvijekastih
zato mi uvijek ostaješ stih
i kad ostariš
i kad mi zaboraviš ime
i jasno da imaš
ali,
nemaš ništa s tim

***

PRIDJEVI

snova
izranjam te iznova
iz snova

želim otkupiti tvoje pridjeve
učine me manje prijesnom

i riječi mogu termički obraditi

ako me opet zagradiš zagrljajem
nosit ću te uvijek u svojim temeljima
armiraj me prstima kao šipkama
tako zamješani, postanimo kretnja

prelijevaj me iz lijeve u desnu
dok si ne postanemo istok i zapad

osmislit ćemo se iznova
nova sezona
(ti i ja)
poboljšana verzija
(ja i ti)
drugo izdanje
(nas)
idući level
(mi)

ja bih da te mogu vratiti

_____________________________________________________________________

MARTA DŽAJA rođena je 1994. godine. Magistra je ruskog jezika i književnosti i sociologije. Tijekom pet godina studirala je u Zadru, Brnu i Moskvi. Za vrijeme studiranja jedan semestar radi kao demonstratorica na Odjelu za psihologiju pri kolegijima Kazalište i terapija, Ekspresivne scenske metode, Performans u svakodnevici te Poezija i trauma. Tijekom studija radila je kao nastavnica ruskog jezika i književnosti u privatnoj gimnaziji NOVA te kao voditeljica kreativnih radionica za djecu u privatnoj osnovnoj školi NOVA. Tijekom studija djeluje pri studentskoj “Književnoj udruzi Ludens” u Zadru, a od srednje škole do danas aktivna je članica “Udruge za promicanje urbane kulture ARLA” u Đakovu. Niz godina organizira promocije knjiga suvremenih autora i autorica, čitanja poezije, kreativne radionice pisanja, književne razgovore, predavanja, znanstvene skupove, festivale. Dosad objavila izbor pjesama u časopisima „Zadarska Smotra“ i „Nova Istra“ te grupnim zbirkama poezije „Poetski maraton – Riječi iznad svega“ i „Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost“.

fotografija autorice: Chiara Pesci