DJED UNUKU
nećeš puno toga pamtiti
o meni
misao tu i tamo
naprezati se postati
slikom:
uz prigodne fotografije bit će
još više zbunjujuća
kad si pokrenuo svoj električni vlak
bio je to vlak
mojega prognanstva
koji sam morao opetovano zaboravljati
dok su mi umrtvljeni prsti
držali palicu za upravljanje
hitnuo si mojeg punjenog psa sa žalosnim očima
s kreveta i ustrijelio ga pištoljem na vodu
i kad sam se gradio da plačem
kazao si: Ne brini, nije pravi.
Evo, možeš ga natrag uzeti.
pustio sam te dobiti sve ratove,
tvoje plastične vojnike
napredovati k mojoj strani saga
zajedno s tenkovima i kamionima,
rušeći moje kuće od kocki,
stabla i putokaze, ostavljajući me bez doma
sa širokim nepobjedivim smiješkom na usnama
svakodnevno si u pet išao doma
da nastaviš sa svojim osvajanjima:
jesam li i tamo bio dostojan protivnik,
premda si sljedeće jutro trčao
prema meni, raširenih ruku vikao
dok ti je u jednoj sjajni bombarder prijeteći
lebdio, Djede, hoću se igrati s tobom.
preko vikenda, sjedeći u najsigurnijem kutu
sobe, često sam krao tvoju maštu,
hoteći iskušati svoju odlučnost
da živim;
razigrano umiranje činilo je izlaz,
milostiv čas odlanuća, premda sam znao
kako neću biti u tvojoj blizini kad spoznaš
cijelo si se vrijeme borio
protiv mrtvog čovjeka.
(iz zbirke “Vrijeme zatvaranja”, 2008.)
***
PASJI ŽIVOT
Gledam kako ljudi vode
svoje pse u šetnju poslijepodne
i ja šetam svojeg psa
obnoć u sjećanju, ostavljenog
u opkoljenom izmučenom gradu.
Hitnem mu zamišljeni štap
i mrmljam, Donesi. Ovamo.
Tako je, dobri moj dečko,
bacam praznu vrećicu
s izmetom u kontejner za smeće
i vučem se natrag u sobu
koja nije moja soba, povodac,
jedino što sam od njega spasio,
njiše se mlitavo u ruci
poput sablasne omče.
Obojica smo bili cijepljeni
protiv ljudskoj bjesnila, a
pripušten kroz nadzirnu postaju
samo ja, premalo novca bilo
za časnika UN-a da zažmiri
na propis – jedna putna torba
po izbjeglici – i ne računa psa
u platnenoj vreći kao ekstra prtljagu.
Jedem pilule iz zdjele za pse
što na ljudsku hranu podsjećaju,
načinjenu, veli mi naljepnica,
od zdravog žitnog brašna
i prave govedine, obogaćenih
povrćem bogatom vitaminima
da promiče snagu i zdrave zube.
Doista žalosna priča, govore
neki, ali ti si živ i bit ćeš kadar
uz malo savjetovanja, usredotočiti
misli na sve one lijepe uspomene
s kojima te tvoj pas ostavio,
ali ja nemam snage,
a ni zube da ih uvjerim
kako me te uspomene
na nj polagano izjedaju
***
PROŠLOST I KRUH: JEDNORUČNO
nas dvojica smo svako jutro
u slastičarnici na uglu,
kupujemo kruh i zurimo nakratko
u staklene pregratke s kolačima,
napoleoni, ekleri, tiramisu,
kimnemo glavom jedan drugome
u nijemom prepoznavanju zašto smo
tu i izlazimo, dva jednoruka, skršena
muškarca što stišću preveliku vrećicu
da kruh van se ne izmigolji.
obojica smo preveć toga vidjeli,
smrt također što nas svake noći
još uvijek iz zrcala gleda, i o čemu
onda razgovarati, kćerima što tijelo
prodadoše za dvije limenke skuše
ili štrucu kruha i mi držali oči
zatvorene, gradeći se kako cilj
opravdava sredstva, naše tijelo
i duša i dalje ostajali neokrnjeni.
kad bih s prošlošću u grlu zapelom
poput kosti mogao samo kazati
kao naše majke poslije onog rata
kad bi pregolem zalogaj stočne repe
prevario naše širom otvorene oči,
zrakom izgladnjele, Evo uzmi koru
kruha da je progura i diši, diši duboko.
***
UOKVIREN
da preživim morao sam otići
živjeti život na drugoj strani života –
pomoćno vrijeme postojanja:
mrtvu prirodu s beskućnim riječima
i zrcalom u okviru od lijevanog željeza
što zazidani prozor odražava.
vidno polje okrenuto prema unutra
dalekovidno pamćenje prisiljeno sad
pregovarati s kratkovidnim zaboravom.
koja je onda svrha pokušavati vidjeti
koliko je blisko daleko ili naći riječ
da odgovori na pitanje što je značenje
ovog jest bilo dok zurim netremice u zid
oko prozora, i sam uokviren obzidanim
prostorom: put moja njegova ljušteća žbuka,
muk u plućima implozija urlika.
(iz zbirke “Pomoćno vrijeme postojanja”, 2017.)
_______________________________________
MARIO SUŠKO rodio se 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje je 1965. diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je 1973. na State University of New York (SUNY) u Stony Brooku. Predavao je književnost i jezikoslovlje na State University i Nassau Community Collegeu na Long Islandu od 1970. do 1976., a zatim je živio u Sarajevu sve do početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva te 1993. odlazi u SAD. Objavio je 82 knjige, od toga 30 knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskog jezika. Njegove rane pjesme, uklopljene u bosanskohercegovački kontekst, u duhu su konkretizma i vizualnoga pjesništva, a bave se tematizacijom samoga jezika kao poetske građe (Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968). Nakon odlaska u SAD poezija mu je pod američkim i židovskoameričkim utjecajima pa mu zbirke miješaju američku zbilju s ratnim, sarajevskim sjećanjem i obiteljskim pamćenjem, a lirski subjekt udvaja se na pjesnika koji je umro u opsadi Sarajeva i njegove američke dvojnike (Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, 1995., hrvatsko izdanje Majke, cipele i ine smrtne pjesme, 1997; Versus/Exsul, 1998., hrvatsko izdanje 1999; The Life After, 2001., hrvatsko izdanje Život poslije, 2002; Eternity on Hold, 2005., hrvatsko izdanje Vječnost na čekanju, 2006). Prevodio je s engleskog jezika (J. G. Ballard, Donald Barthelme, Saul Bellow, E. E. Cummings, Susan Sontag, Kurt Vonnegut; integralna verzija Vlati trave Walta Whitmana, 2002) i priredio više antologija (Antologija američke novele XX stoljeća, 1986; Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća, 2000; Obznana postojanja: moderna židovsko-američka pripovijest, 2006). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2015). Za dopisnog člana HAZU izabran je 2012., a 2015. nagrađen je Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus. (bilješka preuzeta sa stranica HAZU)
čovjek-časopis 