KOMIČAN SPROVOD PRVE REČENICE
Pritisnut rokovima vrpoljio se na stolici ispred svog prastarog računala naizmjenice igrajući Solitaire, Hearts i Minesweeper ili mijenjajući muziku koja je sitno šuštala iz zvučnika (preferirao je cool jazz s naglaskom na ranog Cheta Bakera, no ni afro beat mu nije bio stran, ako je bio iskren i autentičan). Svakih desetak minuta bi provjeravao e-mail samo da ustvrdi da mu nije stigla ničija poruka nego tek tu i tamo neka reklama za najjeftinije moguće komponente za računalo, najjeftinije moguće ljetovanje ili sigurnu zaradu koju bi ostvario samo ležernim surfanjem po webu uz uobičajene ponude od nigerijskog princa da prebaci svoje milione na njegov žiro račun ako mu pošalje lozinku. Svakih sat vremena bi prošetao do kuhinje gdje bi složio babilonski sendvič od sira, povrća i sojinih popržaka koji bi za pola minute zgrijao u mikrovalnoj, a zatim njegovu unutrašnjost utopio u majonezi i kečapu pa ga u slast pojeo do zadnje mrve, zalijevajući sve prirodnim sokom od bazge koji je napravio po receptu susjede čiji je pasionirani hobi bio skupljanje recepata za zdravu hranu i pića. Uglavnom, činio je sve i svašta samo da skrene misli s onoga što je zapravo trebao činiti.
Naime, obećao je uredniku da će preko vikenda napisati tvrdu erotsku priču (pod pseudonimom, naravno) od 3-4 kartice za erotski magazin koji je izdavala urednikova izdavačka kuća. Naravno da to nije bio posao dostojan nekoga njegova umjetničkog kalibra no dugovao je izdavaču već više od jedne usluge, a obzirom na to da je njegova kreativna muza nekamo odlutala posljednjih par mjeseci računao je s time da je bolje da se malo potrudi i naštanca taj šunderaj nego da i dalje meditira pred praznim ekranom pokušavajući ubosti inspiraciju za vrijednije literarno djelo. Na ovaj način si je mogao kupiti malo vremena, ali i odobrovoljiti urednika i pokazati mu da je ova stvaralačka kriza samo prolazna. Uostalom, mnoga su se svjetski značajna pera okušala u erotskoj priči pa nije vidio zašto bi se on libio toga da iza sebe ostavi i takvu vrst kreacije. Možda onda i odustane od unaprijed smišljenog pseudonima Tvrtko Komadina (hm, mogao bi neki lik nazvati tako) pa hrabro pokaže svoju nekonvencionalnost stavljanjem svog pravog imena i prezimena pod priču u šunderskom časopisu za drkadžije.
Od svih ljudi koje je poznavao, upravo je on sam najmanje robovao predrasudama bilo koje vrste. Pogotovo obzirom na činjenicu da je početak priče puno obećavao. Naime, do sada je napisao samo prvu rečenicu no i ona je bila tako puna, sočna i tako je odisala erudicijom da je dala naslutiti kako će to biti puno više od štiva koje bi služilo tek ispunjavanju prostora između lascivnih fotografija.
“Dok su se penjali uskom stazom planinskom do zabačene plaže na drugom kraju otoka, Krešo nije hodao zadnji u grupici zbog toga što je nosio najveći ruksak, već zbog činjenice da je tako bio neposredno iza Jelene koja je hodala na jedva metar ispred njega, a donji dio žutog, dvodijelnog kupaćeg kostima joj se bio uvukao među guzove i omogućio mu fantastičan pogled na dvije pravilne, okrugle polutke crvenkasto opečene suncem sa strane, a bijele poput sira prema želatinasto drmusavoj unutrašnjosti.”
Hm, možda su imena Krešo i Jelena previše nesofisticirana za njegove velike aspiracije, no ovo je ionako bila radna verzija, a i urednik je inzistirao da se čitatelji moraju moći poistovjetiti s likovima. Lako će kasnije preurediti priču, sada je potrebno naći dostojnu sljednicu ovom bisernom otvaranju priče. Trebalo bi sada i Krešu i Jelenu dovesti do situacije u kojoj se mogu bezrezervno prepustiti strastima no nije htio da to bude prostački jednostavno, već je ovu priču trebalo pretvoriti u metaforu o… pa, već nečemu što je dovoljno važno da se o tome piše priča-metafora. Za sada, imao je nenadjebivu prvu rečenicu i par nabacanih fraza (od nje su se otkidali grozdovi orgazma otvarajući Pandorinu kutiju strasti koja je godinama bila zatomljena u njenom privlačnom tijelu… njegova muškost prodirala je u njenu putenu ružičastu mekoću elastično kao što su jedan u drugog sjedali komadići puzzlea drevne prašnjave slagalice s bakina tavana… njen vižljasti, gipki prst u njegovom anusu budio je atavističke žudnje za potpunim sjedinjenjem dvaju tijela u nekad skladnu cjelinu iz planetarno poznatog Platonova mita…) koje je tek trebao upotrebiti na vrhuncu priče.
*
Par sati kasnije, nije baš napisao mnogo više, no zaključio je da bi se partneri trebali zvati Salvador i Semela te da bi se njihovo vođenje ljubavi trebalo odvijati u plićaku biserno čiste pješčane plaže. On bi trebao u njenu Id položiti sjeme svog Ega i na taj način simulirati veliki prasak, prapočetak Svega (sa velikim S). Samo se nije mogao odlučiti da li će njen Id biti “vruća i mokra pećina iz koje je čovjek ispuzao u Svjetlost Svijeta” ili “gladna pukotina koja u svoju toplinu usisava svaki centimetar njegovog Stabla Spoznaje”.
*
Još nekoliko sati kasnije, njegov Nebeski Jebač nataknuo je na svoj Svoj Supersenzualni Simulator Savršenstva čitave legije pohotnih nimfi i muza koje su crpile Svaku kap Svemoćnog Sjemena kojim ih je oblijevao u potocima.
*
Kako se opasno približavalo jutro (tj. krajnji rok za slanje priče uredniku) tako se i glavni junak pretvarao u Sveobuhvatni Ud koji je Samim Sobom natapao beskonačna prostranstva Svemira plodeći ih i tim činom postajao Sunčani Simbol Stvaratelja.
*
Jutarnje zrake zatekle su neobičan prizor u njegovoj radnoj sobi. Ležao je na ispranom tepisonu potpuno gol i skvrčen u položaju fetusa, čvrsto u svojoj desnici držeći mlohavi kurac, a u lijevoj ruci spermom (sa malim s) slijepljene listove Nietzscheovog “Zarathustre”. Na sredini monitora treperio je mali natpis “Message sent” koji je označavao da će uskoro vjerni čitatelji “Grijeha strasti” uz tekstove o jebežljivim domaćicama, pohotnim srednjoškolkama i napaljenim trgovačkim putnicima čitati i priču o nespretnom studentu Kreši koji je htio pojebati najzgodniju curu na faksu Jelenu, ali je, ohrabren i dezorijentiran povelikim količinama alkohola, ušao u krivi šator i skinuo junf prištavoj štreberici Vesni.
_____________________________________________
MARIO KOVAČ rođen je 1975. u Zagrebu. Posljednjih četvrt stoljeća uglavnom radi kao vrlo aktivan kazališni redatelj koji se približava brojci od stotinu profesionalnih režija. Režirao je i desetak dokumentarnih filmova te glazbenih video spotova a povremeno radi i na raznim televizijskim emisijama i formatima. Šira javnost ga poznaje kao vrsnog kvizaša koji redovito nastupa, a ponekad i osvaja medalje, na europskih, svjetskim i nacionalnim kviznim prvenstvima iako mu najveći gušt predstavljaju pub kvizovi.
Svoju prvu zbirku priča naslovljenu “Baršunasto podzemlje” objavio je 2001. za Studentski Centar. Kroz iduća dva desetljeća je izdao dvije zbirke poezije i nekoliko knjiga esejističkog profila ali je uredno nastavio pisati i kratke priče te ih se, polako ali sigurno, nakupilo dovoljno i za drugu zbirku. Praktično, nastavio je njegovati “rubne” žanrove poput horora i znanstvene fantastike a njegovi antijunaci i antijunakinje su uglavnom likovi u različitim stadijima doslovnog ili metaforičnog propadanja. Da vas poštedimo guglanja, otkrijmo kako pojam “monogatare” na japanskom jednostavno znači “kratke priče” a znak plusa (+) je u naslovu zato što su na zbirku neprirodno nakalemljeni jedan dnevnički zapis i jedan dramski tekst koje autor nije mogao ugurati u druge knjige. Ova zbirka je, tehnički gledano, samizdat jer iskustvo dosadašnjeg izdavanja pokazuje kako se izdavači slabo brinu za promociju autora koji nisu bestseleri a iz punk dana je naučen „D.I.Y.“ filozofiji pa je aktivno primjenjuje i danas. No, treba naglasiti kako je sav tehnički dio posla (prijelom, dizajn, lektura, tisak) oko zbirke na sebe preuzeo Marko Strpić iz izdavačkog kolektiva „Što čitaš“ u čijoj knjižari možete i kupiti svoj primjerak ove zbirke.
Pisao je kazališne kritike, recenzije i teoretske eseje za “Frakciju”, “Nomad”, “Kazalište”, “Godine”, “Vrisak” i inozemne periodike.
2001. godine je izdao zbirku priča “Baršunasto podzemlje” (izdavač: SC),
2004. godine esej u knjizi čije autorstvo supotpisuje s dvojicom pisaca “Big Brother – 100 dana ispred ekrana” (izdavač: AGM),
2007. godine zbirku poezije “Jesmo li se za to borili” (AGM),
2016. znanstveni rad temeljen na vlastitom doktoratu “Udahnuti svjetla pozornice” (HC ITI),
2019. drugu zbirku poezije “Metamorfoze iliti pretvorbe” (Što čitaš?)
2023. biografsku knjigu “Mance – tajna starog hrasta” (URK – Dan, mrak).
čovjek-časopis 