Tag: Marina Vujčić

* * *

Nasuprot zatvorskog kompleksa veliki je tržni centar koji se vidi s prozora vaše spavaonice. To bi vam doslovce bio prozor u svijet, kad biste smjele uz te prozore stajati i gledati druge kako normalno žive. Ali to je zabranjeno. Građanke i građane vani uznemiruje kad ih kažnjenice promatraju. To su ti tvoje cimerice objasnile čim si došla.

ʺNe smijemo stajati uz prozor.ʺ

One su već bile svladale male trikove lovljenja kratkih prizora vanjskog života od kojih u glavi sastavljaju dulji. To je svojevrsni reality show po vlastitom konceptu, hrana za snove o budućnosti izvan požeških zidina.

Recimo, žena stiže svojim automobilom, ne mora biti nikakav noviji ni skuplji auto, bitno je da je dovoljno neovisna da vozi i da sama ide u kupnju. Parkira, gasi svjetla, gasi motor, uzima sa suvozačkog mjesta torbicu i mobitel, izlazi, pritisne onaj gumbić na ključu za centralno zaključavanje, na visokim potpeticama ležerno korača prema ulazu u tržni centar, pred ulazom uzima kolica jer će nakupovati svega – i to nešto znači u cijelom prizoru jer ne radi se o ženi koja kupuje s košaricom, koja zbraja svaki novčić i uzima proizvode na akciji. Pola sata kasnije puna će kolica odgurati do svog auta, otvoriti prtljažnik, premjestiti stvari unutra, zaklopiti vrata prtljažnika, odgurati kolica na mjesto za odlaganje, otvoriti vrata na suvozačkoj strani samo da ubaci tamo torbicu, a onda će sjesti za volan, okrenuti ključ, možda čak i zapaliti cigaretu prije polaska, staviti u rikverc pa u prvu pa drugu pa treću, i odvesti se s tog parkirališta u svoj dom u kojem će frižider i ostavu napuniti stvarima koje je kupila.

Vlasta stalno gravitira prema prozorima. Prolazi cijelom dužinom tog zida virkajući ovlaš, kao da je zapravo ne zanima što se događa na parkiralištu nego baš tim putem mora do svog kreveta. Ponekad ima monologe u kojima slikovito, do zadnjeg detalja, opisuje što je tamo vani vidjela ili nije, što je posudila za prizor iz vaše budućnosti: ʺZamislite cure, sjednete u auto, vozite, parkirate pred trgovinom, izlazite u haljini i čizmama s visokom petom, hodate, hodate, lepršate na krilima slobode, stavljate kovanicu u bravicu kolica, ulazite u trgovinu, zadržite se prvo na odjelu voća i povrća, važete pa stavljate u kolica sve ono čega ovdje nema: borovnice, dinje, grejp, avokado, batat; gurate dalje, tamo su sve one tjestenine u boji: crna od sipe, narančasta od mrkve, zelena od špinata, ona miješana šarena, s više boja u kutiji… ali jebeš tjestenine, idemo do police s vinima… ma šta police, to je cijeli red – bijelo, crno, rose… ne možete se odlučiti pa ćete uzeti od svega po malo, od svega po puno… a onda svakako i koju bocu žestice, možda džin, votku, viski… zaslužile smo, treba se prisjetiti tih okusa, treba nazdraviti slobodi…ʺ

Dok ona tako govori, dok tijelom oponaša guranje kolica između polica, sve druge u mislima pune svoja kolica proizvodima koje su nekad kupovale, novima koji su se u međuvremenu pojavili na tržištu, onima koje si nekad nisu mogle priuštiti ali kad izađu hoće, stvarima bez kojih se ne može, ali i onima bez kojih se itekako može, trpaju i trpaju i trpaju dok se kolica ne prepune jer takva je njihova poželjna budućnost, sloboda o kojoj se sanja, neograničena mogućnost izbora, futur u kojem će nadoknaditi i prošlost i sadašnjost koju nisu zaslužile.

Ti razmišljaš o tome kako svi oni ljudi vani vjerojatno imaju krivu predodžbu o tome o čemu zatvorenice sanjaju iza ovih zidina. Vide li vas na prozoru kako stojite i buljite prema njima, doživjet će to kao prijetnju, a ne kao skupljanje materijala za velike snove o maloj, najobičnijoj kupovini koja je vama sada nedostupna kao i toliko drugih stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo.

Ti, recimo, nikad nisi vozila sama. Baš si namjeravala na kredit kupiti svoj prvi auto kad si upoznala njega, a kako si već dva tjedna kasnije počela živjeti s njim, više nije bilo potrebe. On ti je objasnio da nema potrebe. Dva auta u domaćinstvu su nepotreban luksuz ako imaš partnera koji će ti biti šofer kad god zatreba, ili će ti prepustiti svoj auto koji sad možeš smatrati zajedničkim. U početku te zbilja svaki dan vozio na posao, a često i nakon posla dolazio po tebe, no već nakon nekoliko mjeseci počeli su se pojavljivati razlozi zbog kojih ne može. Ili je prekasno legao da bi se tako rano budio, ili baš u to vrijeme ima obaveze na fakultetu koje prije nije imao, ili bi se posvađao s tobom oko bilo čega baš kad biste trebali krenuti. Što god je bilo, auto treba njemu, a i da mu ne treba, ne bi ga se usudio povjeriti neiskusnoj vozačici. Nisi se ni okrenula, a već si završila u javnom prijevozu. Dolazio bi po tebe samo ponekad, nenajavljeno i neočekivano, vjerojatno ne bi li te ulovio u nečemu, a onda svaki taj iznenadni prijevoz pretvarao ili u veliku uslugu ili u romantičnu gestu – ovisno o tome što si taj dan zaslužila.

Zato si i ti danas u snovima jedna od onih žena iz Vlastinog monologa, samo što si ti o tome kako sama ideš autom u kupovinu sanjala i prije zatvora. Imaš trideset i šest godina, a nešto tako benigno i normalno nisi nikad iskusila.

* * *

Od onog utorka nisam izgovorila tvoje ime. Ni sebi, ni tebi u prazno, ni policiji, ni odvjetnici, ni ženama u spavaonici. Ti si meni ON. Ti si mi ʺubila sam GAʺ. Zamjenica, kao da te je moguće zamijeniti.

Ime još mogu prešućivati, ali tvoje prezime i dalje nosim. Ono zbog kojeg nismo razgovarali danima prije vjenčanja pa sam na kraju zbog mira u kući popustila i odrekla se svoga.

Mir u kući. Kako naivno.

Koliko sam samo mira u kući mislila da proizvodim. Ako ti posvetim vremena koliko očekuješ. Ako se ne šminkam. Ako nosim hlače umjesto haljina. Ako se ne nalazim s prijateljicama. Ako ti se smiješim i kad te se bojim. Ako nemam nikakvih želja mimo tebe. Ako dam otkaz. Ako se ne tuširam prije izlaska iz kuće. Ako namirnice naručujem online. Ako izbjegavam roditelje i sestru.

A taj nezajamčeni ʺmir u kućiʺ dogodio se tek nakon što sam te ubila, kad u toj kući više nikoga od nas nije bilo.

* * *

Dok Vlasta naglas puni ona kolica, ti svoja prazniš. Sve one fine butelje koje je donosio kući sad vraćaš na police u trgovačkom centru kako ih on u vašem zajedničkom životu ne bi popio. I fine butelje i sve one druge boce sa žestokim pićima iz kojih je sadržaj nestajao da bi onda jednako misteriozno kako su se praznile osvanule pune u vašem ormariću s pićima. To si primijetila tek kad si počela pratiti, kad si njegova stanja i raspoloženja povezala s alkoholom. Trebalo je vremena da shvatiš da uz onaj jedan aperitiv koji će popiti pred tobom još nekoliko popije potajno, ili vjerujući da nisi primijetila da je viskija ili travarice maloprije bilo tek pri dnu čaše, a onda je odjednom opet popunjena dopola.

Nisi imala pojma kakve su sve taktike prikrivanja alkoholizma u stanju razviti ljudi koji piju. Strateški raspoređene boce u raznim dijelovima stana, na primjer – tako da se piće može dotočiti bez svjedoka. Skrivanje praznih boca u ostavi za alat, na primjer – da bi ih se iznijelo u pogodnom trenutku. Zato je iznošenje smeća bio jedini kućanski posao koji je na vlastitu inicijativu obavljao. Na nekoliko praznih vinskih boca koje ste odvajali za povrat ambalaže uvijek je bilo barem još toliko bačenih u kontejner, ali u početku nisi toga bila svjesna jer bi se uvijek pobrinuo da ona butelja iz koje toči djeluje kao jedina otvorena.

U prvim mjesecima ta čaša u njegovoj ruci činila ga je tako muževnim. Bio je tvoj sommelier, tvoj svjetski čovjek koji se razumije u vina i u žestice, koji ima odgovarajuću čašu za svaku vrstu alkohola, koji barata sljubljivanjem hrane s raznolikim bukeima bijelog i crnog, opola, rosea, suhog i polusuhog, barikiranog, likerskog, desertnog, pjenušavog, aromatiziranog, stolnog, vrhunskog i kvalitetnog s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, arhivskog, pa i vina za koje prije njega nisi znala da postoji – predikatnog. Zlo ti je kad danas pomisliš koliko ti je to bilo privlačno, koliko je bilo erotično da ti tvoj muškarac otkriva da postoji vino koje se zove predikatno, koji ti strpljivo objašnjava da to vino postiže posebnu kakvoću u dobrim godinama i prikladnim uvjetima dozrijevanja grožđa na trsu, ovisno o postignutom stupnju prezrelosti grožđa te vremenu berbe i prerade.

Ako si prije njega i bila seljančica unatoč tome što si odrasla u gradu – seljančica po neznanju u području biranog hedonizma više klase – eto njega da te obrazuje i kultivira, da te nauči kako se drži čaša, kako se vino kuša, kako se uparuje s hranom i atmosferom – a onda i kako to isto vino budi zvijer u čovjeku, kako se s njim pretjeruje, kako ga se loče, kako predikatno od romantičnog postaje dramatično, kako taj pridjev postaje prijeteći glagol, predikat u svim rečenicama u kojima ćeš ti biti objekt neželjenih događaja.

_________________________________________________________________

MARINA VUJČIĆ na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.

fotografija autorice: Valentino Bilić Prcić

13. siječnja 2015.

Noćas sam sanjala svog oca. Prvi put od njegove smrti, barem iz snova kojih se sjećam.
Bio je živ, ali nemoćan kao da je mrtav. Teško je hodao u svom radnom kombinezonu od trapera i oslanjao se na meni nepoznatu žičanu ogradu iza koje je bila cesta. Prišla sam mu da ga zagrlim. Zagrljaj je bio čvrst i stvaran. Zagrljaj kakav mi treba, svaki dan. Shvaćala sam da mu je teško, da mu je takav život teret, da mu i zagrljaj predstavlja napor. Rekla sam mu, u snu: Tata, znam da nije lako, ali si tu, zajedno smo, a on je, glasom otežalim od bolova, odgovorio: Mora da nas Bog jako ne voli kad nas je ovako ostavio zajedno.
Moj otac nije vjerovao u Boga.
Cestom iza ograde tada je sporo prošao neugledan crni automobil u kojem su sjedili majka i sin, kao posuđeni iz nekog niskobudžetnog terorističkog filma. Ona je bila debela a on krezub i opasan. Majka je u krilu imala strojnicu. Moj otac je gledao prema njima s bespomoćnom mržnjom, kao netko tko im se treba osvetiti za stanje u kojem se nalazi a za to nema snage.
Taj me prizor probudio, bilo je oko dva u noći. Ustala sam da ga zapišem, od brige da ga se neću sjećati ujutro. Još sam osjećala čvrstinu onog zagrljaja.

14. siječnja 2015.

Rijetko sanjam, ili se snova slabo sjećam. One zapamćene uglavnom mogu zahvaliti nuždi. Maloj. Kako se mjehur puni, dubina spavanja slabi pa na granici do buđenja pohvatam prizore kojih u dubokom snu nisam svjesna. Tako su snovi u mom životu zapravo stvar biologije. Snovi pred nuždu. Snovi za nuždu. Nužni sni.

27. veljače 2015.

U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati.

28. veljače 2015.

Sanjala sam da sam budna. Da se u snu pravim da spavam. Bilo je to u nekoj kući, meni nepoznatoj, u kojoj je bilo vrlo važno spavati, a kako mi to nije polazilo za rukom, glumila sam. Ne znam tko me u toj kući nadzirao, ali netko jest. Netko tko je hodao okolo i provjeravao san. Bilo nas je više, na mnogim krevetima u toj prostoriji, ali ja nisam imala pojma tko su svi ti ljudi jer ih nisam vidjela, samo sam osjećala da su tu. Zatvorenih očiju, pazeći da me ne raskrinka onaj provjeravač, razmišljala sam o tome prave li se i ti drugi da spavaju. Dugo je to trajalo, cijeli jedan san sve do jutra.
Kad sam se probudila, bila sam naspavana. Nisam se dugo naspavala tako dobro kao u tom snu u kojem sam se samo pravila da spavam.

4. ožujka 2015.

Danas sam se sjetila svoje bake. Kad sam završila fakultet, poklonila mi je naušnice. Zlatne, obručaste naušnice kakve su se nosile u to doba.
Umrla je prije nego sam joj morala priznati da sam nekoliko godina kasnije, u ratnom siromaštvu, prodala te naušnice u jednoj zlatarnici koja je otkupljivala lom-zlato. Valjda se to zove „lom-zlato“ da obezvrijedi i snizi cijenu nakitu koji ljudi prodaju. Sjećam se da sam tada, kad sam ih u Jurišićevoj ulici dala za iznos koji nam je omogućio nekoliko dana golog preživljavanja, mislila kako ću se jednom vratiti po njih. Možda to misle svi koji tako moraju prodati dragu uspomenu, ne znam, ali znam da sam tada zbilja vjerovala u to.
Nisam se nikad vratila po njih. Možda su pretočene u neki drugi komad zlatnog nakita, ali veća je vjerojatnost da ih je netko kupio za puno više novca nego što sam tada dobila za njih.
Danas se pitam tko je ta žena koja ih nosi. Tko god da je, ona ne zna da je devedesete jedna baka svojoj unuci te naušnice kupila zato što je diplomirala.

6. ožujka 2015.

Ima dana kad se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.

10. ožujka 2015.

Na prozoru moje spavaće sobe žive tri goluba. Ne znam koliko su tamo tijekom dana, ali navečer kad idem spavati uvijek vidim da su već zauzeli svoje pozicije na prozorskom podestu. Tako je dan za danom, cijele zime. Jutros su još uvijek bili tamo kad sam ustala, i gotovo sam im rekla Dobro jutro, golubovi.
Ne volim ptice izbliza, ali nemam ih srca otjerati. Ovi su golubovi već dobro uneredili prozorski podest, ali svaki put kad pomislim da bih trebala biti negostoljubiva zaključim da su tamo možda s nekim razlogom. Možda baš zato da bih imala kome reći Dobro jutro i Laku noć.

13. ožujka 2015.

Grad je bio pun ljudi. Dugo nisam izlazila navečer pa sam se osjećala kao da je sve oko mene novo i strano. Kao da se u međuvremenu na Zemlju naselila cijela jedna nova generacija u koju sam se ja zakasnila prijaviti.

30. ožujka 2015.

Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti.
Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.

Volio si riječ knjiga.
Volio si moje ime.
Knjiga o nama, tako će se zvati.
Jednom ću je doista napisati.
To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju)
Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.

6. travnja 2015.

Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno.
Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.

8. travnja 2015.

Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.

10. travnja 2015.

Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.

4. svibnja 2015.

Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.

1. lipnja 2015.

Sanjala sam san za zapisivanje.
U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati.
Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.

23. srpnja 2015.

Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?
Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.
Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona.
Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.

5. siječnja 2016.

Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome poslati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila.
Ima dana kad to i ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.

13. siječnja 2016.

Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve.
Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.

17. listopada 2016.

Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj. Valeriana officinalis – misao za smirenje; Pimpinella anisum – misao protiv nadutosti (duha); Hipericum perforatum, gospina trava – misao protiv iritacije i za bolji san. Bilježnica puna zdravlja.

____________________________________________________________________________

MARINA VUJČIĆ rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman Tuđi život, a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama Umri ženski i roman A onda je Božo krenuo ispočetka koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Taj roman 2016. godine objavljen je i u izdanju Nove knjige iz Podgorice. Za dramu Umri ženski 2014. godine dobila je treću nagradu Marin Držić.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Mogla sam to biti ja. Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
2016. godine u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavljuje roman Otpusno pismo u izdanju Hena coma.
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Pitanje anatomije.
2019. godine u izdanju Frakture objavljuje roman Pedeset cigareta za Elenu, koji 2020. izlazi i u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna.

fotografija autorice: Duje Klarić