Tag: Marina Kuveždić

Dok je sjedila u ugašenom autu držeći jednu ruku na volanu, Vesna je razmišljala o tome koliko je uzimala stvari zdravo za gotovo. Te jednostavne stvari poput vožnje autom.

Toliko ju je živcirala gužva u prometu, drugi vozači, skliske ceste, lokve. Sve ju je uzrujavalo.

Pogledala se u retrovizor. Blijedo lice. I ta njezina tanka kosa. Nikada je nije dovoljno cijenila. Čak je svima govorila da je mrzi. Krenula je u teretanu da bi tijelo dotjerala u red, ali sada joj se činilo da to njezino tijelo i nije bilo u tako lošem stanju. Do tada.

Zazvonio je mobitel i ona se trgnula. Zvao ju je Pero, ali ona nije mogla razgovarati o tome, ne u tom trenutku.

Uporno je zvonio, kao i inače. Kreten. Pomislila je. Koliko mu je samo puta rekla: ako se nije javila nakon prva dva-tri zvona, očito se neće ni javiti. Ali on je uporno zvonio i zvonio… Kako može stalno ponavljati iste greške. Sluša li je uopće, ikada?

Ugasila je zvuk. Obuzela ju je ljutnja i zbog toga je konačno zaplakala. Bijesno je udarila objema rukama nekoliko puta po volanu. Nije bilo pošteno i nikako to nije mogla prihvatiti.

Njega nije bilo briga, nikoga od njih nije bilo briga. Mogla je naprosto nestati.

Ali nju je bilo briga!

Kada se ponovno pogledala u retrovizor, osjetila se još jadnije. Nemoćno. Svaki put kada bi pomislila da počinje upravljati vlastitim životom svemir bi je opet tresnuo posred lica.

Nije li sada zaslužila nekoliko desetljeća da se posveti sebi, uživa? Nije li zaslužila dostojanstveno ostarjeti? Zaista je planirala to odraditi dostojanstveno, bez botoksa, plastične kirurgije i puno kukanja.

– Ne, ne i ne! – odmahivala je glavom kao da pokušava od sebe otjerati te misli.

Uzela je mobitel, otvorila mail i počela pisati novi, brišući svako malo suze koje su joj se i dalje slijevale niz lice. Ipak, dok je tako tipkala, disanje joj se počelo smirivati, a suze se prorijedile. Kada je naposljetku odložila mobitel na suvozačko sjedalo, bila je napokon sposobna popraviti šminku i krenuti kući.

Čak je nazvala Peru i rekla mu da otvori bocu vina ako djeca nisu doma. Zanemarila je njegove opaske o njezinim promjenama raspoloženja i nesuvislom ponašanju. Pero je u tom trenutku bio toliko sićušan da su se njegove primjedbe jedva čule.

Kada je stigla u stan, nasmijala mu se, poljubila ga i primila čašu u ruku. A zatim ga je dobro pogledala. Bio je prestrašen. Iščekivao je. Izgledao je i kao da mu je poprilično stalo. I bilo joj je žao što je u autu pomislila da je kreten. Zaslužio je znati. A nije znala kako da mu kaže. I zato je naprosto izgovorila sve što je imala reći, koliko god joj se takav način činio banalnim. – Našli su nešto na sistematskom. Na grudima…

– Pa ne mora biti… Pa imala si cistu…

– Ne, ne, ovo je drugo, cista je i dalje tamo.

– Pa možda je i to…

– Već sam punktirala, čekam rezultate, ali znam da je rak.

– Kako možeš znati dok nisi dobila nalaze, jesi li ti normalna? – Pero je počeo vikati, kao što je i običavao činiti u nervozi, no ovaj put mu je gestom ruke pokazala da zašuti.

– Znam.

Pero je stisnuo usta kao da se suzdržava od psovke, a lice mu je pocrvenjelo od bijesa. Sjeo je na kauč i duboko udahnuo. Ta gesta ga je ponovno učinila bliskim. Da, znala je da ni njemu nije lako. Ovakav život kakav su trenutno imali vjerojatno nije ono o čemu je sanjao.

U tom trenutku, baš kada se učinilo da će joj nešto reći, nešto nježnije nego što je običavao posljednjih nekoliko godina, u stan su uletjeli Renata i Luka glasno se svađajući.

– Ti nisi normalna! Svi znaju da je taj mali najobičniji šupak! – urlao je Luka.

– Začepi, idiote!

– Ej, ej! – Pero je ustao i pokušao ih utišati. Na njemu se vidjelo da, baš kao i Vesna, u tom trenutku nije imao ni zrnca energije za njihove svađe.

Vesna ih je apatično promatrala. Htjela je samo da se maknu, da odu. I učinilo joj se čudnim, iako to nije bilo prvi put, da je toliko iritiraju vlastita djeca i njihovi problemi. Poželjela im je reći da riješe to sami, no suzdržala se.

– Ma, glupačo glupa, pa onu curu prije tebe je prebio! I to dobro znaš! – kada je Luka to izgovorio, na tren su ipak svi umuknuli, pa i Renata koja kao da je ošamućeno prebirala po mozgu grozničavo smišljajući odgovor.

Sjela je na stolac i rasplakala se. Vesna je poznavala taj plač. Dobro je poznavala svoju kćer. Od malena je imala običaj tako zaplakati kada bi se osjetila stjeranom u kut. Svrha takvog plača, doduše, nikada nije bila posve benigna. Postavljala se tako na zadnje noge i pokušavala izmanipulirati protivnika kako bi je pustio na miru.

– Čekaj, šta!? – upitao je Pero kao da nije dobro čuo.

– Njen Marko, obožavani. Svi me pitaju kako mogu pustit sestru da bude s njim! Pa prebio je curu s kojom je prije bio, mala je hodala u masnicama po gradu mjesec dana.

– To nikad nisu dokazali! – viknula je Renata, lica crvenog od suza.

– Pa zato što ga nije tužila, kokoško jedna, jer je bila glupa kao i ti!

– Čekaj malo, o ovome ćemo popričati kad se smirite – Vesna se ipak morala umiješati iako je osjećala da nikako za to nema snage. Pekla ju je savjest jer nije mogla u tom trenutku pratiti sve što joj sin govori.

– Neću ja o ničem razgovarati s vama, pogotovo ne o Marku! – Renata im je okrenula leđa i otrčala u svoju sobu uplakana, a Vesna ju je u tom trenutku poželjela pljusnuti posred lica. Sjela je za stol i zapalila cigaretu.

– Pričat ćemo još o tome Renata, da znaš! – Pero je povikao, no iz njezine je sobe već treštala tugaljiva Billie Eilish.

– Mama – Luka je sjeo na stolac nasuprot Vesni i zagledao joj se u oči kao da će joj reći nešto važno, a ona je počela pomalo gubiti živce.

– Luka, sutra ćemo pričati o tome, može?

– Al’ daj me slušaj…

– Ne mogu te sad slušati! – prekinula ga je grubo, nakon čega su je i on i Pero zabezeknuto pogledali.

– Ne možeš ti mene nikad slušati! – dreknuo je. Zaboljelo ju je. Bila je to istina. Luka je od malih nogu bio samostalan i dobar dečko, sportaš, bez nekih specifičnih problema.

Slušao je, učio, družio se s drugima i odrastao praktički po inerciji. Renata je u startu dobivala puno više pažnje, jer je tražila puno više.

– Ne mogu te sad slušati jer večeras o nečem razgovaram s tvojim tatom. Čula sam te i svakako ćemo o tome još razgovarati – rekla je mirnijim tonom, a Luka je ustao i uvrijeđeno otišao u svoju sobu.

Pero je sjeo i natočio si čašu vina. Doimao se uzrujanim.

Kao da je sve leglo na svoje mjesto u njegovoj glavi. Kao da je shvatio ozbiljnost situacije.

– Kad ćeš dobiti nalaz? – upitao je tiho.

– Idući petak. Pred vikend – nasmijala se, no oboje su nastavili sjediti u tišini i ispijati svako svoju čašu vina.

– Mislim da si zabrijala.

– Vidjet ćemo. Možemo li sada prestati pričati o tome? –prekinula ga je iako je znala da je to nesuvislo. Namjeravala je s njim razgovarati o svemu i zato je ušutkala djecu, a sada joj je i on smetao iako je samo bio zabrinut.

– Ali, Vesna, ne možemo. Ne možemo prestati pričati o tome jer imamo obitelj. Imamo obaveze. Sve što se dogodi utjecat će dalje na nas, na ovu obitelj. Razumiješ? Moramo pričati o tome, odmah i sada.

Zagledala se u nokte i s jednog počela trgati trajni lak koji je već trebalo obnoviti. S Damirom je bilo puno lakše razgovarati. On je razumio. Mogla je s njim biti i u tišini. Jednostavno, Damirov senzibilitet je bio drugačiji i on je bolje razumio njezine potrebe. Uzdahnula je. Odlučila je zadovoljiti Peru kako bi mogla ostati sama i ponovno Damiru napisati mail.

Zbog te se pomisli odjednom osmjehnula.

– Shvaćam ja da je tebi to sve skupa naporno, ali moramo razmisliti o svim opcijama. Ako je stvarno rak, šta onda, jel se može operirati, koliko je to veliko?

– Jedan centimetar, ali to nema veze. Dobit ću nalaz u petak pa ćemo pričati dalje. Kako da sad pričam o tome kad ni ja ne znam koje su opcije?

Nakon toga su neko kratko vrijeme sjedili zajedno u tišini i pili, a zatim je on ustao od stola i otišao u dnevni boravak.

Laknulo joj je. Jedva je dočekala da ostane sama kako bi provjerila mail, prisjetila se nekih ugodnih trenutaka i zaboravila na danas i na ovdje.

___________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja i zbornika (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Do sada je objavila dvije knjige u izdanju Sandorfa, zbirku kratkih priča pod naslovom Put koji je odabrala 2022. godine, a roman Kad plavi Dunav 2024. godine.

– Hoćeš čokoladicu, dušo? – susjeda Adrijana uvijek je fino mirisala. Blago. Nikada u njezinoj blizini nije osjetila oštri zadah, kakvog je imala njezina mama. Prije spavanja često je zamišljala da joj je susjeda zapravo mama. Da se netko zabunio kada se rodila i da će svakog časa ispraviti tu nepravdu. I onda će živjeti u tihom stanu, s ljudima blagog mirisa.
Susjeda Adrijana i njezin muž imali su dvije curice. Jednu koja je išla s njom u razred i koja je uvijek izgledala čisto i uredno, a bila je k tome i lijepa i najbolja učenica. Druga je bila pet godina starija od njih, najljepša cura u školi, glumila u ZKM-u, pjevala u školskom zboru i bila je naprosto sve što je i Kristina vjerovala da bi mogla biti da je susjeda Adrijana bila i njezina mama.
Često se prije spavanja, zavučena duboko pod svoj pokrivač, zamišljala dijelom te obitelji, gradila karakter koji bi u tom životu posjedovala i razvijala talente koje bi, da je kocka tako pala, zasigurno imala. Ali ujutro, kada bi se probudila, ona je imala samo ožiljke po svom tijelu.
I tolike je dane provela skrivajući se u hodniku ne bi li ih vidjela kako izlaze iz svog stana i odlaze obavljati dnevne obveze. Pokušavala je nešto reći. Izustiti nešto više od pozdrava. No puno su puta izgledali kao da žure. Kao da im je nelagodno. Nije ni njoj bilo ugodno. Vjerojatno su je smatrali najobičnijom plačljivicom. Nije ni bila za njihovu obitelj.
Prvi dan nakon što se vratila iz bolnice, primijetila je kako susjeda promatra onu crtu na njezinoj glavi koja ju je još uvijek tako jako boljela. Susjeda je sigurno kovala planove kako joj pomoći, ublažiti joj bol. Možda ju je ona ipak čula.
Našlo se u dućanu još nekoliko žena iz susjedstva. Pozdravljale su se. A onda su ugledale nju, kako drži vrećicu s bocama u jednoj ruci i poklonjenu čokoladicu u drugoj. I nisu gledale u nju. Gledale su u taj ožiljak na njezinoj glavi. Gledale su u njega nekoliko trenutaka, napete, kao da očekuju da će nešto važno reći. A onda su naglo, gotovo istovremeno, skrenule pogled. I Kristina je od tog trenutka znala. Nitko nije želio vidjeti taj ožiljak.
A ona je rasla s njim. Razvijala se. Odvajala se od vlastite obitelji i kopala po svakom ožiljku istovremeno. Kao robot, naučila je raditi neke korisne stvari. Naučila u kojoj mjeri može biti samostalna i započela živjeti život odrasle osobe. To je bilo najviše što je mogla.
Godinama kasnije, jednog vrelog popodneva, sjedila je u polupraznom tramvaju. Grad se ispraznio, a ona se ionako nije veselila godišnjem. Živjela je sama, u podstanarskom stanu, a sav njezin društveni život svodio se na ljude s kojima je radila i na pokoje piće s kolegicama. No gdje god bi sjela osjećala je na sebi poglede i opet je bila ono dijete koje su žarili ožiljci po tijelu.
Tako je bilo i tog dana u tramvaju. Dvije su se mlade djevojke s putnim torbama zahihotale. Brzo je podigla pogled, uvjerena da je komentiraju, no svaka je gledala u svoj mobitel.
Preko puta nje, doduše, sjedila je žena s djevojčicom u krilu i pričala na mobitel. Djevojčica nije prestajala zuriti u nju. Kristina joj je uputila nekoliko kratkih pogleda, pokušala se čak i nasmijati. No istovremeno ju je počeo oblijevati znoj. Osjetila je kako joj se vlaga nakuplja ispod pazuha i znala je da će uslijediti poznati, nervozni smrad, njezin stalni suputnik. Srce joj je lupalo sve jače, a u ušima joj je zujalo. Svakog je časa mogla izgubiti kontrolu nad vlastitim tijelom.
Djevojčica, nezadovoljna sputanim položajem u majčinu krilu, izmigoljila se iz njezinog naručja i krenula ravno prema Kristini. Majka, zauzeta razgovorom na mobitelu, reagirala je sa sekundom odmaka, no to je malenoj bilo i više nego dovoljno. U trenu je zgrabila Kristinu svojim bucmastim ručicama za koljeno, a ona je na to poskočila sa sjedala pri čemu je curica pala.
Djetetu je trebala sekunda da zaplače, no čitavu je tu groznu sekundu gledala ravno u Kristinu, a lice joj se, kao u slow motionu, rastezalo u groznu bolnu grimasu.
Kristina je preneraženo stajala u mjestu. Gledala je u dijete koje vrišti, no više ga nije čula. Bila je svjesna ljudi koji oko nje nijemo gestikuliraju, no nije čula ni njih. Lupanje njezinog srca bilo je suviše glasno.
Osjetila je nečiji zadah i ruku grubo položenu oko njezinog lakta. Neki joj je čovjek prišao i zgrabio je, nakon čega je počela vrištati. Ili joj se barem činilo da vrišti. Pogledala je njegovo odurno lice. Vikao je divljački na nju, a bol koju je osjećala u ruci sad joj je već šetala čitavim tijelom.
Mama je bila negdje u kutu sobe, možda već uspavana alkoholom, bilo je svejedno. Kao i svaki put do tada, vrištala je kroz plač. Plakala je iz nemoći. Zato što je znala da joj vrisak ne pomaže. Ali taj put otac ju je uspio dovoljno daleko gurnuti da razbije čelo na rub stola. A nakon toga mrak. Samo mrak.
Nepoznati čovjek iz tramvaja držao ju je za ruku i galamio. Nije bila sigurna koliko vremena je prošlo, kao da je nakratko izgubila svijest. Rulja je bila bijesna, djevojčica je i dalje plakala držeći se sada rukama čvrsto za mamu.
Otrgnula se i izjurila van čim je tramvaj stao na stanicu. Iza sebe čula je povike, a ispod bolnih stopala čula je udarce vlastitih cipela po asfaltu. Vratio joj se osjećaj u nogama.
Bila je ponovno tu, prisutna. Tijelo koje je označeno i zauvijek obilježeno. Hoda i funkcionira. Samo to. Ali može trčati. Barem može pobjeći.
A oni? Oni su posvuda. Gledaju u taj ožiljak. Besramno viču na nju. Dodiruju je. Ulaze nasilno u njezin prostor ne mareći ni najmanje za nju, za bol, za plač. Ljudi čuju sve, a ne čuju ništa.
Sljedeće čega se sjećala bila je njezina kupaonica. Ljutnja ju je toliko obuzela da je zarezala možda i prejako. Nožem je produbila izdajnički ožiljak, a onda je neko vrijeme samo udisala i izdisala kroz bol i promatrala kapljice krvi kako udaraju u umivaonik.
Onda je napravila još jedan rez na ruci. Pa jedan na nozi. Počeo ju je obuzimati mir. Sve je opet bilo u redu. Bol ju je prekrila poput tople dekice i mogla je odahnuti.

Susjeda Adrijana te je večeri potjerala supruga rano u krevet kako bi mogla gledati ljubavni film.
Zvono na vratima začula je baš u trenutku kada se udobno smjestila na kauč i otvorila bombonjeru. Bila je iznenađena, jer nikoga nije očekivala.
Na brzinu je popravila frizuru, pogledala kroz špijunku i naposljetku oprezno otvorila vrata. Prepoznala bi je svugdje, iako je sada bila odrasla. Kristinu iz susjedstva. Uvijek ozbiljnu i uplakanu. Tako ju je žalila. Oči su joj ostale iste, nekako mutne, nedorečene. Često bi se sjetila te curice i njezinih očiju. Bile su neobično tužne za tako malo dijete.
– Kristina, otkud ti? Pa šta ti je to? – položila je ruke na prsa nakon što je ugledala njezine krvave ožiljke. – Jel trebaš pomoć? – upitala ju je.
Kristina je ostala nepomična. – Trebala mi je – odgovorila je.
– Daj uđi, jel ti treba pozvati Hitnu pomoć? – Adrijana je nastavila inzistirati, kao da je nije čula. Opet.
Izvukla je nož iz torbice i stavila si ga pod grlo. Adrijana je ustuknula – Jel me sad čujete?! –dreknula je.
Iza Adrijaninih leđa pojavio se njezin suprug – A, evo i susjeda – rekla je. – Zar sam vas probudila? Mislila sam da imate čvrst san.
Oboje su je nijemo gledali. Zgradom se protezala jeziva tišina. Toliko nepodnošljiva da su zvukovi prošlosti neometano počeli odzvanjati hodnicima. Čula je samu sebe. Vlastite beskorisne krikove koji odzvanjaju hodnicima dok ne iščeznu. A nakon toga? Na svjetlu dana? Sami sažalni pogledi. Čokoladice, tepanje i sažalni pogledi sa svih strana.
Iz usta joj se oteo nekontrolirani jecaj i pritisnula je nož uz sebe malo jače, tako da je napravila površinsku ranu na vratu. – Daj da ti pozovemo Hitnu! – rekla je Adrijana plačnim glasom.
– Vi mene opet niste čuli? Šta trebam napraviti da me netko čuje? Šta!? – kleknula je pred njih, sada s nožem čiji je vrh uperila prema trbuhu i počela jecati.
Iznutra je opet vrištala, no nije znala čuje li se išta. Pokušavala je nekoga zazvati, bilo koga dozvati u pomoć. Čitavo ju je tijelo opet boljelo. Samo bol. I vrisak. Još jedan koji odlazi u zrak. I još jedan. I još jedan. I tako do iznemoglosti. Ili do kraja. A onda? Samo mrak.
Mjesec dana nakon tog događaja, gospođa Adrijana kupovala je banane u dućanu kada ju je druga susjeda pitala za Kristinu.
– Bila je tak prestrašena curica, znala sam ja da nekaj s njom nije u redu – rekla je, prije negoli je dočekala odgovor.
– A šta da vam kažem – započela je Adrijana. – Sad je ipak pod nadzorom. Bila bi se ubila onu večer da nisu došli po nju. Sva sreća da je moj Stipe uspio nazvati policiju – Adrijana se počela ogledavati po dućanu u nelagodi. Od te večeri kada ih je Kristina posjetila, neprestano ju je pratila ta grozna nelagoda. Tako glup osjećaj. Nedefiniran, a prisutan.
– Da, da, grozno je to, ali nema baš pomoći – odvratila je susjeda. – A vidite vi kakve su ovo jabuke, to je sve trulo, ništ ne valja.
Adrijana je jedva dočekala da se vrati u stan. Zaključala je i naslonila se na zid, zadihana kao da je od nekoga bježala. Nije znala gdje je Kristina završila. Nije znala je li u pitanju neka ustanova. Ili bolnica. Hoće li je ikada pustiti na slobodu, vratiti u život kao one divlje životinje koje puštaju natrag u prirodu nakon što im pomognu.
Nije znala niti hoće li joj netko pomoći. Znala je tko joj nije pomogao, a nije smjela razmišljati o tome.
Pa ipak, noću, dok je ležala budna u krevetu, i dalje ju je progonio plač tog djeteta. Godinama, od kad je bila sasvim malena, pa do dana kada joj je ponovno pozvonila na vrata i sve do dana današnjeg, krikovi nisu stali. Sve je čula. Oduvijek ih je čula.

________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.

ČOVJEK KOJI JE RAZGOVARAO S PLIŠANIM MEDVJEDIĆEM

U kafiću je radio tek dva tjedna. Bio mu je to treći po redu i nadao se da će novi gazda biti malo manje pokvaren od prijašnjih i da će njegov angažman potrajati. Nije se tome nadao zbog plaće, pogleda na frizeraj za kućne ljubimce ili dvojice starih pijanaca koji su neprestano visjeli za šankom i pričali nebuloze. Nije ga previše motiviralo ni to što će ga starci pustiti na miru i što će vratiti pokoji dug.

Nadao se dulje ostati u tom kafiću isključivo iz razloga što ga je kolegica konobarica neobično privlačila. I što je svako jutro ušetala u taj kafić kose raščupane od vožnje na biciklu i uputila mu usputni pozdrav mršteći se neprekidno. Nije ona bila takva samo prema njemu. Bila je otresita prema svim gostima, a ona dvojica za šankom jedino su se nje i bojali. Ali Bojana je bila posebno nabrušena na jednog stalnog gosta kojeg nije niti pozdravljala, niti gledala. Uzela bi njegovu narudžbu, iako je ona uvijek bila ista i donijela mu pelinkovac i čašu vode. Stavila bi to naposljetku pred njega ne obraćajući mu se. 

A bio je taj čovjek jedan od zanimljivijih gostiju koje je on susreo u svojoj konobarskoj karijeri. Izazivao je strahopoštovanje svojim stavom čim bi otvorio ulazna vrata. Uvijek je bio odjeven u skupocjeno odijelo i sa sobom je nosio aktovku. Izgledao je kao šef u nekom dobrostojećem poduzeću i Slavenu nikako nije bilo jasno što je on u jutarnjim satima radio u kafiću.

Čovjek je dolazio svakoga dana. Ušao bi unutra oko pola deset, pozdravio tek blagim naklonom glave i sjeo za jedan od stolova koji su se nalazili u kutu. Aktovku bi uspravno položio na naslon stolice pored sebe, a zatim bi iz nje izvukao plišanog medvjedića. Ne bi mu izvukao čitavo tijelo. Provukao bi ga kroz otvor aktovke tek toliko da mu vidi lice, da uspostave kontakt. Zapalio bi cigaretu, naručio piće i započeo razgovor s njim. Živahan, žustar razgovor.

Govorio je kulturno, diskretno, tako da Slaven nije uspijevao čuti puno od razgovora koje su čovjek i plišani medvjedić vodili, a ono što je čuo odnosilo se uglavnom na neke probleme na poslu, probleme sa ženom i navodnim djetetom čiju dob nije jasno mogao definirati, no, s obzirom na to da je čovjek bio već potpuno sijed, Slaven je pretpostavio da se ne radi o malom djetetu.

Povremeno se čovjek znao i raznježiti. Položio bi svoju ruku na naslon medvjedićevog stolca i počeo mu se emotivno povjeravati. Znao je i obrisati pokoju suzu. A znao se i dobro nasmijati, lupkati medvjedića po ramenu kao da je upravo čuo nešto smiješno. Medvjedićevo nepomično lice i tijelo izgledali su u takvim trenutcima groteskno.

Bili su ti prizori toliko čudni da Slaven svojim prijateljima o čovjeku s medvjedićem nije niti pričao. Naprosto je smatrao da bi takva priča bila pretjerano neuvjerljiva. A, osim toga, osjećao je i blagu grižnju savjesti zbog opsesivnog prisluškivanja njihovih razgovora. Ponašao se kao tipični Hrvat koji se hrani tuđim problemima, a takve je neprestano prozivao.

Bojana je na svaki njegov pokušaj komentiranja neobičnog gosta pokazala samo prezir. Ponašala se kao da tog čovjeka ne vidi i ne čuje. Slavenu se učinilo da je to zbog njezine autentične slobodoumnosti i svidjela mu se zbog toga još više.

O malo je toga s Bojanom uspio popričati u dva tjedna koliko su se znali. Dotakli su se tek njezinog problema s pronalaskom podstanarskog stana u koji bi mogla useliti sa svojom kujicom. Od tada se trudio pronaći za nju podstanarski stan više nego što se ikada trudio sebi pronaći stan i otići od roditelja.

Popričali su i o njezinom nedavnom razgovoru s gazdom koji ju je upozorio da su se pojedini gosti požalili na nju. Nije pretjerano marila, a gazda nije znao kako da se prema tome postavi, tako da je izbjegla ozbiljnije sankcije.

– Ja nisam tu da bi se nekom svidjela, nego da bi ljudima donijela ono što su naručili u razumnom roku – izgovarala je takve stvari poput robota. A opet, Slaven je uspio uočiti nekoliko dragocjenih trenutaka kada bi se nasmijala nekom djetetu u prolazu koje bi priljubilo lice uz staklena vrata kafića. Kada bi počela pjevušiti uz melodiju s radija. Kada bi, misleći da ju nitko ne vidi, zaplesala s metlom dok je prije otvaranja mela podove.

Uspio je tako jednog jutra uloviti i trenutak kada je čovjeku koji je razgovarao s medvjedićem dobacila da to nije bilo ljeto devedeset i četvrte, nego ljeto devedeset i pete.

Pokušao je s njom razgovarati o tome. Pokušao je na sve načine doznati tko je čovjek i kako je znala o čemu je tog dana pričao. Možda je bila riječ o nekoj opće poznatoj informaciji u kojoj ga je osjetila potrebu ispraviti, Oluji ili sličnom.

– Nema ga jutros. – jednog posebno tmurnog i hladnog jutra pokušao je pokrenuti razgovor s njom. I zaista se i na njezinom licu omakla zabrinuta gesta kada je bacila pogled na zidni sat, no brzo se pribrala. – Pa kog briga! Možda je umro – pokušala se nasmijati, no to je ispalo toliko nespretno da je i Slaven izgubio dio vjere u njezinu autentičnost. – Kaj, možda medvjedić hibernira, pa ovaj nema s kim u birtiju? – dobacio je za njom, iako je pobjegla u skladište.

Ostatak dana nisu međusobno komunicirali, a Slaven je u jednom trenutku, pred kraj smjene, shvatio da oboje zure u vrata i u pahulje snijega koje su nestajale na mokrom pločniku.

Čovjek nije došao niti idućih par dana, a gazda je opet zaprijetio Bojani otkazom. – Ej, ako čujem da se još netko požalio na tebe letit ćeš samo tako, uopće me više nije briga za tvoje probleme!

Bojana koju je Slaven u tom kratkom periodu upoznao i zavolio odrješito bi mu odgovorila. No ovoga puta izgledala je kao da prijetnju nije niti čula.

Na povratku s posla tog dana otišao je obaviti kupnju špeceraja za mamu u jedan trgovački centar i putem do blagajne naletio na policu s plišanim igračkama. Medvjedić je bio tamo. Ne pretjerano sličan medvjediću koji je s čovjekom dolazio u kafić, ali dovoljno sličan da Slavena podsjeti na Bojanu i da se odluči našaliti s njom. Ipak je ta mušterija bila nešto što im je bilo zajedničko.

I tako je idućeg jutra oko pola 10 medvjedića posjeo za stol u kutu i nastavio raditi svoje čekajući njezinu reakciju.

– Šta je ovo? – kada se okrenuo držala je medvjedića u ruci gnječeći ga od bijesa.

– Pa valjda je došao potražiti frenda – odgovorio joj je blago, nadajući se da će ipak shvatiti foru.

– Koji si ti kreten! – dreknula je, bacila medvjedića natrag na stol i bijesno odjurila u skladište.

Idućeg dana Bojana nije došla na posao. – Kaj je bolesna? – pitao je gazdu.

Ovaj ga je nervozno pogledao i odmahnuo rukom. Slaven je pomislio kako se njegov angažman u kafiću također bliži kraju. U zraku se jednostavno osjećala uzaludnost.

Krenuo je doma tog dana osjećajući se prazno, nervozan zbog silnih lampica koje su blještale po zagrebačkim ulicama i turista koji su ga udarali laktovima.

Pokušao je ući u dva tramvaja, no bila je tolika gužva da je odlučio dalje pješačiti. Znao je gdje Bojana živi, zgrada iz koje je gazdarica prijetila izbaciti i nju i njezinu kujicu bila mu je usput. Slučajno ili namjerno, zaustavio se kod te zgrade i pokušao, zagledan u osvijetljene prozore, pretpostaviti u kojem je ona stanu bila. No, kako mu ni to nije bilo dovoljno, a osjećao se dovoljno prazno i spremno za novi poraz, nazvao ju je.

– U prolazu sam pa sam se samo htio pozdravit s tobom, vidjeti kak si i tak to…

Dugo je oklijevala dok ga nije pozvala gore, a tada ga je uhvatila panika jer nije na to zaista bio spreman. No otišao je. Pozvonio je na njezina vrata i odslušao silno lajanje i njezine psovke prije nego što mu je konačno otvorila, jednako raščupana kao i u onim njihovim jutrima, odjevena u tajice i široku majicu, s podočnjacima ispod očiju.

Tresao se od nervoze dok je ulazio u stan i nadao se da će mu ponuditi neko piće, a onda je shvatio da je i ona načela bocu vina koja je stajala na kuhinjskom stolu pored pepeljare. Pepeljara je bila toliko puna da je nekolicina čikova ispala pored njihovog plišanog znanca. –Čekaj… – primio se za glavu jer više nije bio siguran ni u šta. – Od kud?

– Tko, medvjedić? – tek je tada shvatio da je malo pripita dok je nespretno pokušavala sjesti za stol i zapaliti novu cigaretu. – Pa to je moj medvjedić. To je moj Hans.

– Hans? – Slaven je sjeo za stol iako ga nije pozvala da to napravi i otpio vino iz njezine čaše. – Pa otkud?

– Vratio mi ga je! Vratio mi ga je i opet nestao. Ali dobro, rekla sam mu da je sve ok. Rekla sam mu da sam samo htjela Hansa. Tatu ionako nisam imala, tako da nije ni bitan – bio je to još jedan nadnaravan prizor. Njezina glava naslonjena na ruku. Potiljak koji se tresao dok je bez riječi jecala i taj medvjedić koji je i dalje imao isti izraz lica. Bilo je to smiješno. Bilo je to nešto najljepše što je vidio u životu.

Slaven i Bojana nisu se više pojavljivali u kafiću. Gazda nije dopuštao da ih itko i spomene. Zaposlio je dvoje nasmijanih studenata i počeo se i sam više smijati. Jedan od stalnih pijanaca tvrdio je da ih viđa u blizini svoje zgrade kako šeću psa.

– Pa i zaslužuju jedno drugo! – frknuo bi tada gazda i nastavio prisluškivati razgovore.

A u kutu je u pola deset svakog jutra opet sjedio čovjek u odijelu, bez aktovke i bez medvjedića. Gledao je pred sebe dok je ispijao svoj pelinkovac i izgledao kao da bi mu godio jedan prijateljski razgovor.

_________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.

Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.

Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.