Tag: Marina Gudelj

Nekoliko mjeseci nakon početka predavanja neki su nam profesori predložili da potražimo psihoterapeuta koji bi nam mogao biti vanjski mentor, ali, po potrebi, i ono što jest – psiholog. Ja sam se toga opsesivno uhvatila. Moguće je da sam na kraju bila jedina koja je taj savjet provela u djelo. Sudeći prema ispisanoj bilježnici, potraga mi se činila beskonačnom. Pozivala sam brojeve iz imenika i internetskih oglasa, pokušavala sam dogovarati seanse, ali mnogi nisu bili ni najmanje zainteresirani za mentorstvo. S nekima sam uspjela dogovoriti susret, ali nisu mi se sviđali.
Mladena Kneza na koncu sam pronašla preko njegove bivše žene. Ona je došla na red u mom dugotrajnom traganju za psihićkom. Bila sam u njezinom uredu kad je on banuo tražeći sina. Ona ga je otpravila, rekla da je malog već odvela k svojim roditeljima. Izbila je prepirka koju nisam pratila jer sam buljila u Mladena. Mirisao je na duhan, a svijetla kosa mu se u dugim pramenovima zalijepila za neobrijano lice. Nosio je plavu sportsku jaketu čiji je patent na džepovima stalno povlačio dok je raspravljao s bivšom. Odjednom sam se poželjela uvući pod tu jaknu, zamislila sam da je iznutra mekana i da ću pod njom moći odmoriti. Točno tako, niotkuda.
Onda su me riječi seminar neuroempatije probudile i uspjela sam povezati da je i on psiholog.
Još je vikao kad je povukao vrata za sobom, a ja sam gotovo odmah pošla za njim, sjurila se niz nekoliko tepihom prekrivenih stepenica i povikala:
„Čekajte!“
Okrenuo se i škiljeći me promotrio: „Što oće?“, kimnuo je put prozora svoje bivše.
„Ne ona, ja“, rekla sam. „Mislila sam vas pitati imate li koji slobodan termin?“
„Je, taman. Još da kaže da joj kraden stranke“, odvratio je, okrenuo mi leđa i uputio se prema parkingu.
Krenula sam za njim. Nisam imala plan, pa sam počela glupo govoriti o tome što studiram i da tražim mentora, ali i psihologa. Nabrajala sam tko mi sve predaje jer mi je stvarao nelagodu svojom upornom šutnjom.
Došli smo već do njegovog auta kad je rekao: „A ništa, nazovi, pa ćemo dogovorit termin. Mladen Knez.“
Činilo mi se da to kaže samo da me se riješi, pa sam, kako bih pojačala dojam, izvalila: „Samo da znate, ja se ničega ne sjećam.“
Konačno me pogledao, a izraz mu je bilo nemoguće pročitati.
„Onda zapiši“, nasmijao se i ponovio: „Mladen Knez, Krležina 17, 1. kat, subota u 10 ujutro. A sad se ispričavam, moran po sina.“
Zamantalo mi se od ushićenja. Bilo je nečega u Mladenu zbog čega sam željela raditi isključivo s njim. Uostalom, nisam toliko priželjkivala mentora, koliko psihologa kojeg ću odabrati sama i kojim ću biti zadovoljna. Godinama sam bila podvrgnuta krivo procijenjenim terapijama, izmučenim pogledima i umoru stručnjaka koji su se našli između mene i neprobojna zida moga sjećanja. Jedni su me, nakon neuspjeha, upućivali na druge i ni s kim nisam uspjela ništa postići.
Onog subotnjeg jutra kad sam trebala prvi put posjetiti Mladena, stigla sam na traženu adresu s debelim zakašnjenjem. Trebalo mi je više od sata da pronađem njegov ured, izgubila sam se nebrojeno puta, zašla u ulice koje su me odvele u krivome smjeru, pitala za upute koje su, sve do jedne, bile protuslovne, i na kraju slučajno nabasala na adresu, pa stigla rastresena i s osjećajem goleme nemoći.
Dupli prozor s roletama i vrata koja su vodila na balkon gledali su na jug. Na zidu iza  Mladenova stola stajale su police s registrima,  a na onome  nasuprot balkonu razbacane knjige, od slikovnica do debelih medicinskih leksikona. Nije imao osobnih fotografija u uredu, tek nekoliko  nahero zalijepljenih crteža na slobodnome zidu, onome nasuprot radnom stolu. U prvoj ladici stola držao je cigarete. Za biljke je tvrdio da mu ne uspijevaju, a umjesto klime, ljeti je palio ventilator. Ne može se reći da je podlijegao trendovima da svoj ured učini privlačnim, no unatoč tomu, ili baš zato, ondje sam se osjećala ugodno.
„Ti i ja morat ćemo biti potpuno otvoreni jedno s drugim ako želiš da ovo ima ikakvog učinka“, rekao mi je čim sam sjela na fotelju nasuprot njemu.
„Zato ću ja početi. Umirem od znatiželje. Kako misliš, ničega se ne sjećaš?“ izrekao je i poput djeteta uperio u mene svoje svijetle šarenice.
Objasnila sam mu u čemu je problem, a on me slušao i prekidao. Postavljao je pitanja; jesu li mi snimali glavu, postavili ovu ili onu dijagnozu, kakva mi je krvna slika i slično. Onda je rekao da mu se čini da moramo početi ispočetka, a ja sam mu obećala nabaviti svoj stari medicinski karton.
Mladen nije pogazio riječ. Otvoreno je pokazivao uzbuđenje i znatiželju, umor i dosadu, i više puta me zamolio da prepričam školski izlet na kojem sam zapazila prozor, a potom i da govorim o tadašnjim hodočašćenjima do zgrade. Zadao mi je i izazov, da samo jedan dan ne odem, i taj je izazov ostao neostvaren sve dok mu jednom nisam slagala da nisam išla.
Problem s Mladenom iznjedrila sam vrlo brzo. Počela sam lagati da bih ostavila što bolji dojam. Zaobilazila sam razgovor o svojim mutnim stanjima jer sam se zaljubila u Mladena ili sam barem tako mislila.
Sve sam češće pitala osobna pitanja, ispitivala o Viti, njegovu desetogodišnjem sinu, ili o drugim pacijentima, s namjerom da utvrdim kako je naš odnos poseban. Trudila sam se djelovati poželjno, pa sam kratko odgovarala na pitanja o roditeljima i sestrama, preuveličavala sam doživljaje s Robijem, pretvarala se da me prozor više toliko ne zanima. Čini mi se da sam se neprestano smijuljila i predugo razmišljala što ću reći.
Stalno sam bila rastegnuta stanjima želje, iznenadnog veselja i iščekivanja. Hvatali su me trenutci neobjašnjive sreće i smijuljenja na najrazličitijim mjestima. Dok bih listala skriptu ili čekala red u pekarnici. Sanjarila sam za vrijeme predavanja, gledala kroz prozor i neprestano iščitavala ono što sam zapisala, kako se na nešto nasmijao ili smrknuo, neki sitan pokret koji sam zabilježila ili činjenicu da mu se pogled u nekom trenutku promijenio.
Jedva sam čekala naše sastanke, a sve ostalo predstavljalo mi je gnjavažu, trivijalnost kojom bih ispunjala dan da vrijeme prođe. Slušala sam glazbu i buljila u zaslon laptopa. Teško sam se koncentrirala na rad, a s druge strane svim sam silama pokušavala ostaviti što bolji dojam, naučiti što više.
Neprestano sam zamišljala njegov dodir, spretniji od onih srednjoškolskih pipkanja po parkovima. Uz to, bila sam strašno ljubomorna na njegovu bivšu ženu.
Kažnjavala sam samu sebe zamišljajući njegove požutjele prste na njezinom tijelu, njezine uzdahe tako blizu njegova lica. Onda bih sebe ubacila u te maštarije. Ja, koja bih ga otimala i za koju bi bio spreman učiniti sve. Bivša je bila predstavnik zrelosti, odnosa koji je meni bio dosadan, a ja sam bila svevremena, dio ljubavi koja je gladna, divlja i oslobođena svakog kukavičluka.
Pretpostavljam da je Mladen prilično rano uočio promjenu na meni. Pitanja o mom životu prorijedila su se, a mentorski su me zadatci zatrpavali. Ja sam na tim studijama predano radila, želeći ga impresionirati svojom pameću. No, čak i tada, trudila sam se ubacivati potpitanja o njegovu privatnom životu ili izlanuti nešto intimno o sebi. Radovala sam se našim sastancima, posvećivala posebnu pažnju onome što ću odjenuti, namještala kosu, šminkala usne, kupala se u parfemu. Prozor sam i dalje svakodnevno posjećivala, no otkrivanje te tajne zasjenila je moja želja da zavedem Mladena.
Robi mi se rugao, ali ne često. Više je to radio kao opomenu: „Stara, ložiš se na svog psihića!“
Otkako je počeo raditi u drugom kafiću, onaj pod zgradom s prozorom posjećivala sam samo u smjeni kad Robi ne radi. Ponovno sam ondje sjedila sama i učila ili prelistavala crnu bilježnicu. Naišla sam u bilježnici na podatak da me Mladen pitao znam li tko živi iza tog prokletog prozora. Trebala sam se suočiti s nečim. Kad već Mladen ne popušta, možda će popustiti prozor. Napokon sam zapisala ono mjesecima odgađano: Saznati tko ondje živi i počela se raspitivati po kafiću. Pitala sam konobare, naravno, glumeći da mi to tek u tom trenutku pada na pamet, tipa: „E, znate možda ko živi u ovom stanu iznad“, a kad bi rekli da ne znaju ili da nisu sigurni, nastavljala sam s lažima: „Ma učinilo mi se da znam jednu žensku“ ili „Ma mislila sam da svrate ovde“ i slično. Tada mi je jedan od njih rekao da mogu pitati Krešu i napisao mi njegov broj. Krešo je bio predstavnik stanara, navodno je dolje pio kavu ujutro, žestu uvečer.
„Garant ga znaš“, dodao je konobar.
Krešin broj pažljivo sam zapisala, ali nisam ga se usuđivala zvati. Često sam u bilježnicu zapisivala stvari za koje sam mislila da ću ondje, u stanu, zateći. Vjerojatno su to bili napadaji neke sigurnosti, mog uvjerenja da sam se sjetila nečega što nikad nisam vidjela. Pisala sam da su zavjese tetkaste i da neprestano kapka voda sa špine u kužini. Zapisala sam i uvjerenje da su u zahodu tamne pločice i da sve pomalo odiše jakim mirisom spreja.
Krešu nisam zvala jer sam se bojala da ću se razočarati. Da će kuhinja, jednom kad je napokon vidim, postati samo još jedna u nizu bezličnih prostorija. Da neću osjetiti ništa s druge strane prozora i da će s time nestati šansa za odgovor, a osmogodišnja čežnja za otkrivanjem tajne posve će se izjaloviti.
Odlučila sam tada barem pokušati ući u portun.

***

MARINA GUDELJ (Split, 1988.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Književnim radom bavi se oduvijek za sebe, a javno zadnjih nekoliko godina. Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, Portalu Strane i u međunarodnom časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u i na koncu nagradom Prozak (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti. Kao produkt nagrade Prozak, 2020. izlazi joj zbirka kratkih priča Fantomska bol koja iste godine ulazi u širi izbor za nagradu Fric.
Roman Nedovršena objavljuje 2021.
Vodi književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu.
Živi i radi u Splitu, a svoje slobodno vrijeme provodi nepredvidljivo.

NEPAL

„Neman ti šta reć. Mater plače po cili dan, ćaća neće više s njon da govori. Kaže da je živu pokopala, da neće s njon pričat više bude li plakala. A mater samo zivka Antoniju, a kad joj prekine poziv, udri u plač.“
Ana je držala mobitel uguran između lijevog ramena i uha dok je slobodnom, desnom rukom slagala suđe u perilicu.
„Eee, eee, ma niko nije očekiva! Da je spominjala, je, al ko se tomu stvarno nada? Zvala me s aerodroma i zvala je mater, al od matere nije mogla doć do riči, pa je opet mene zvala da umirin mater, a ja joj govorin: ‘A moja Antonija, lipo si zakuvala.’ Pari da ja neman drugog posla nego sad sređivat njen nered. A oni njen jadni Dena ne može doć sebi. Evo, treći dan otkad je otišla, od žalosti ruča s nama. Kaže da ne viruje da mu je to napravila. Jadan čovik, ne može stat u stanu, kaže, teško mu je. Onda ovde prid mojon dicon plače, a dica pitaju al je baba umrla, ako nije baba, je li dida. Ma biži…“
Ubacila je tabletu u stroj, zatvorila poklopčić i kolut za pokretanje perilice okrenula na slovo B. Uskoro se kuhinja ispunila zvukom poplave, mašina se punila vodom.
„Je, mašina je. Evo tek san sad stigla suđe sredit. Mateo ima neki plakat za školu radit, o Vikinzima, pa san cilo popodne s njim pisala i lipila. A spremala sam ribe i blitve i bacila dva-tri jaja na oko. Moj Zvone ne voli ribu, kaže da to nije ručak za radničku klasu, hehe. A u pravu je, riba je gladna, moš izist ne znan kolko, za uru si opet gladan. A blitva da ne govorin, da nije dice, ne bi je ni kuvala. Bila san jutros u Danice uzet, dvajstpet kuna kilo. A kad je skuvaš, nema je šaka. A i Danica, majketi, važe je ka da je o’ zlata. Sićan se još kad smo ja i sestra bile dica i kad je naša mater prodavala na pazaru, nije nikad stavljala oni mali uteg. Danica gleda u svaku kunu.“
Ana na mobitelu stisne tipku za razglas, odloži ga pored hladnjaka i stane čupati nešto iz zamrzivača. Izvuče pileća prsa, preskoči mobitel, ubaci prsa u sudoper, pusti vodu da pljušti po njima, u jednom se skoku vrati do mobitela, ugasi razglas i ponovo ugnijezdi telefon između uha i ramena.
„Triban otopit prsa za sutra, Dena je reka pravit piletinu sa siron. Lipo on to spremi, sam napravi bešamel, ništa vrhnje za kuvanje i sva ta brzo i fino sranja.“
„Dašta je nego luda. On bi joj više puta tako i skuva i učinia po kući, razgrnia robu, usisa stan. Zvone ne zna ni jaje pofrigat, niti ga to zanima. Jedva mi nešto priskoči oko dice, a kad razgrne robu, ja iden za njin i popravljan. E, to ti je tako kad se nije naučilo. A mater jadna, i ona je dosadna. Plače jer su eto tri godine živili, šta ona kaže, divlje. Kaže nadala se unucima, molila se ona da Antonija ostane trudna. A sere, kakvin unucima, ima ih kod mene dvoje, pa nikad ne zove da ih doveden. Kad joj oću ostavit Bartula, brontula da nas dvi niko nije čuva. Di nas nije čuva, uvik smo ostajale te kod jedne, te kod druge babe ili na ulici nekad i do devet-deset navečer. Al nas je bilo desetak u kvartu, ne mogu ja malog sad ostavit samog da se igra vanka. Druga su sad vrimena.“
Kad je ubacila pileća prsa u plastičnu zdjelu s toplom vodom, Ana uhvati mobitel dlanom i svali se na kauč.
„A? Je, nešto je zapištalo, to su mi biće notifikacije s fejzbuka. Igran neku glupu igru, biće od toga. Ma pričala je ona o tome. I moran priznat da je bila čudna u zadnje vrime.“
„Ma Bože moj, do nekidan je svaki dan kod mene dolazila na kavu. Ne mogu reć, voli ona moju dicu i uvik ih je volila doć obać, al onda se nekako uvukla u sebe. Rekla mi je za taj vražji Nepal, slušala sam ono na po uva, računam proć će je, biće se posvadila sa Denom ili štagod. Kad ono, zove ima koji dan da je na aerodromu. Ja se stala krstit, pitan je jel pri sebi.“
„Ma napizdila se, kažen ti“, Ana je sad žestoko gestikulirala slobodnom rukom. „Kaže ona meni da al mi nije rekla da vadi vizu i šta se ja sad tu čudin, pa ne bi vadila vizu da nije mislila ozbiljno. Ja govorin, a Dena, a ona da mi je rekla da ga je zvala, da je nikad ne slušan. Borati, di ću i ja sve slušat s dvoje dice po kući jedva sebe nekad čujen.“
„Šta ja znan šta će radit. Rekla je da će vidit s njima tamo kad dođe, eto ti koliko je pukla. Da će se penjat na Himalaju. Mater je na to obolila. Kaže mater, di na Himalaju, ni na Mosoru nije bila. He he. Spominjala je ona da će probat nać nešto, da će bit nosač ili nešto tako. Rekla san joj, Antonija moja, Boga mu ljubin, pa šta ti je? Di ćeš iz ove naše lipe zemlje tamo u ono smeće i bolest? Da se mi razumimo, nisan ja ni rasist, ni ništa, ali to sve tamo je puno boleščina.
Uglavnom, ostavila je ovde lip posa i lip život i otišla tamo, a meni naturila da smirujen mater.
Eto ti, iden vidit šta ovo pišti, a i baterija će mi crknit skoro. Čut ćemo se, nemoj nikome ništa govorit o ovome, vidit ćemo šta će bit. Aj.“
Čim je završila razgovor, otrese lijevu ruku, klikne na plavu ikonicu, pa na notifikacije, no ne nađe nikakvih novosti. Tada ugleda da iznad ikone sa sličicom pisma svijetli crveni znak. Jedan nepročitani e-mail. Ana stisne ikonu i ugleda debela, crna slova sestrinog imena.

Draga Ana,
maloprije sam se probudila, još kojih pola sata pa ćemo počet slijetat u Dohu. Mogu ti reć da let do sad nije bio niti malo naporan (dobro, spavala sam, hehe) i da kako vrime prolazi, imam sve bolji osjećaj. Manje se bojim, a sve više osjećan uzbuđenje.
Počinjem ovo sad, a dovršit ću i poslat putem, kako buden čekala avione i kako se buden budila. Iman osjećaj da se nismo rastale kako triba i da se nismo niti malo razumile. Znan da san ti navalila mater na vrat, al smirit će se ona, znaš to i sama.
Rekla sam ti da se sve počelo slagat kad sam gledala onaj dokumentarac o Aziji. Nakon šta sam ga odgledala, našla sam ga na internetu i gledala opet. Gledala sam ga (jebemu mater) i po tri puta u danu. Nisam mogla prestat i sve me nešto tamo vuklo. Onda sam počela svašta i čitat. O planinama i o svačemu. Kad sam pomislila da bi mogla otić tamo, taj tren, točno taj tren, s mene ka da je pa ogroman teret.
Ima od toga dosta, ono kad smo Dena i ja bili u Istri i kad smo se vraćali doma, išli smo magistralom. On nekad zna bit baš dosta glup, voli prebrzo vozit i uvik me nervira s tim. Tako i taj put, taman smo bili prošli Zadar kad je on opet jurca i znan da je na neki način očekiva moje žuganje, a ja sam samo sidila i mislila – Pa šta! Nek sad i poginemo, pa šta. Ne bi me ni najmanje bilo briga da se negdi zalipimo. Eto, to sam ja mislila sa svojih nepunih trideset pet godina.
Kad san to jednom pomislila, nije bilo nazad. Skužila sam da mi se nikad ništa nije dogodilo, da nikad ništa nisan doživila, ono da je baš neobično, a istovremeno sam se bojala da mi se nikad više ništa novo neće dogodit. Bila sam ti baš zarobljena sama u sebi. Svašta mi je padalo na pamet.
Palo mi je na pamet i to kako bi volila imat dicu (znaš koliko volin i tebe i tvoju dicu), ali da nastavim li ovakav život, da im neću imat šta ispričat. Kad sam pogledala dokumentarac odma mi je prošlo kroz glavu – Ajme, zamisli da oden, pa da jednog dana svojoj dici kažem: Vidi, mater je bila tamo.
Počela sam svašta čitat, o ljudima šta su se penjali po Himalaji i ne kažem da i ja oću. Sigurno ću probat, al nije mi cilj osvajat vrhove nego bit tamo, bit u blizini svega toga. Kad sam pročitala koliko je ljudi poginilo jer su išli osvajat neki vrh, moran ti priznat, obuzea me osjećaj neke hitnosti i punoće života i jeze istovremeno. Tim je ljudima to bilo toliko važno da su išli stavljat sve na kocku. Tila sam bit u blizini toga, pored takve situacije di samo odjednom nestaneš, di je tako tanka granica između života i smrti. Sad misliš da sam morbidna, al u usporedbi s tim ljudima, meni nikad ništa nije bilo toliko važno. Umrit na planini ili se ucrvat ovde od dosade.
Zato sam, kad san istražila šta i kako po pitanju vize i kad sam našla di ću noćit kad dođem, prestala čitat o svemu i odlučila se prepustit. Nema smisla opet doć na gotovo. Probat ću nać neki poslić, pa šta, mogu i ja bit tegljač prtljage, ne mora bit po planini. Ili ću vozit neku od njihovih trokolica, vidila sam negdi i da su rikše još u upotrebi, haha.
Ako nestanem u lavini, znaj da sam bila sritna. Al ne virujem da će to bit slučaj. Vidimo se najkasnije za pet miseci, kad mi viza istekne. Dotad ćemo se čut.
Poljubi dicu i sritno s materom. Nemoj joj pokazivat mejl, mislit će da sam išla s namjerom da poginem.
Voli te tvoja sestra.

Ana je još jednom pročitala e-mail. Bacila je pogled kroz prozor. Mrak je prekrio krovove drugih kuća, uvukao se među ograde i činio siluete čudnima. Uličnu svjetiljku na dnu ceste još nisu popravili.
Doviknula je Zvoni da će još malo ostati budna, a onda se odvukla u špajzu i uzela tamnozelenu bocu s natpisom Extra djevičansko u kojoj su držali slatko crno vino što im je poklonio Zvonin rođak iz Dugopolja. Otvorila je laptop, natočila vina u čašu i u tražilicu upisala Nepal. Ostala je tako cijelu noć. Gledala je slike planina, šarenila, hramova, šatora, prašine, katastrofa. Čitala o hinduizmu, potresu, lavinama, običajima, Šerpama. Pred jutro je odgovorila sestri.
„Šalji slike“, napisala je.

___________________________________________________________________________

MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a. i osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti.
2020. izdana joj je zbirka kratkih priča “Fantomska bol” (Prozak & Jesenski i Turk)

IZGUBLJENE

Majka sjedi u dnevnoj sobi i oplakuje me.

Dan je na izmaku, sivilo umjesto svjetlosti pada na starinski namještaj u stanu. Ona sjedi u jednom od naslonjača, pred njom album s mojim fotografijama i velika kutija uspomena koju sam ostavila ovdje kad sam odselila. Iz kutije je izvukla drndavu budilicu s likom Disneyjevog Šilje i navila je. Sad svakih sat vremena budilica se oglasi. Tuturutu.

Majci su prije dvije godine dijagnosticirali jedan oblik demencije. Vrijeme uglavnom provodi mirno, gledajući kroz prozor i čekajući da dođe moj otac od kojeg se razvela prije petnaest godina. Ili je zabavljena sitnicama poput traženja starih brojeva časopisa koji je tko zna kad prestao izlaziti, zatim preslagivanjem računa, uređivanjem ladice s potvrdama, slaganjem čarapa, krpanjem moje stare odjeće koja je ostala u ormaru, listanjem albuma, kopanjem po svojoj i mojoj kutiji za uspomene.

Jutros je bila na policiji i prijavila moj nestanak. Rekla im je da ne zna točno otkad me nema, ali da nije luda i naravno da svaka mater primijeti kad joj dite nestane. Pružila im je potom moju fotografiju i nastavila sjediti u postaji dok nisam došla po nju.

Umrla sam od srama kad sam vidjela koju je sliku donijela. Sjećala sam se trenutka kad je nastala, par mjeseci prije mog šesnaestog rođendana. Bila sam se vratila doma s koncerta, još pijana, umorna i vesela. Majka je bila taman ustala i spremala se za posao.

„Moraš vidit na šta ličiš“, rekla je, dohvatila fotoaparat i slikala me.

Na slici mi kričava crvena kosa proviruje pod vunenom, crnom kapom. Osmijeh mi je širok i divlji, usne pretjerano namazane, obrazi obli. Oko očiju ističu se elipse od traljavo nanesenog sjenila i crne olovke. Na sebi imam džemper boje senfa, iskidane traperice, na nogama čizme Dr. Martens.

Kad sam došla po majku u postaju, policajac kojem je prijavila moj nestanak, nije me prepoznao. Danas imam kosu medene boje, lice mi se izdužilo i ispuhalo s ostatkom kilograma. Oči su mi se nekako uvukle, valjda za životom koji se sad više odvija u meni, a ne kao nekad, oko mene. Usne su se izdušile, a šminka na njima sad je oprezna. Dr. Martens čizme leže u kesi u majčinom zidnom ormaru.

Kad sam došla po nju, nije me prepoznala. Morala sam je uvjeriti da me idemo čekati u stan, da je to prijedlog policije. Otad sjedi tamo u naslonjaču i kopa po mojim stvarima.

Tuturutu.

Majka rukom poklopi budilicu. Priđem joj i sjednem na pod do kutije.

„Nisan ni znala da je sve ovo sačuvala“, kaže mi.

U ruci joj je lutka, nešto veća od dlana, crne kose u ogulinskoj narodnoj nošnji. Lutkine plastične ručice negdje su po kutiji, a noge su davno nestale. Bila je to moja najdraža igračka. S tom sam lutkom pričala, spavala, tukla je. Značila je i kraj prijateljstva s jednom susjedom. Ta mi je mala bila ukrala lutku. Plakala sam cijelu noć. Na kraju je majka otišla do njene bake i vratila se s lutkom. Nemam pojma što im je rekla, ali susjeda više nije dolazila.

Vadim razglednicu sa školskog izleta na Šoltu. Slika uvale i napisano Nečujam preko cijele slike.

„To je bilo kad je moja Maja išla u drugi razred“, kaže mi majka. „Krenile smo u trajektnu puno ranije da joj na pazaru stignen uzest kapu.“

Toga se sjećala detaljno. I učiteljica i pratnje i tko je koga doveo. Ja se sjećam nove crvene kape i prvog ulaska u katamaran.

Svako malo majci se oči ispune suzama.

„Oćemo je provat opet nazvat?“ pita me tada.

„Može“, kažem i glumim da zovem, pa je nakon nekog vremena obavijestim da se ne javljam.

Tuturutu

U kutiji su narukvice s festivala, karte s koncerata, posteri sa selotejpom po rubovima, papiri na kojima su nacrtane gatalice; – Maja i Jakov – brijanje.

Zaboravila sam da smo tako govorili. Netko je zabrijao s nekim. Nasmijala sam se, nisam to dugo čula. Čak smo i riječi napuštali.

Našla sam lančiće za koje sam tada mislila da ih moram imati i nosila ih svega par mjeseci, potom istu tu kategorija prstenja, bedževe na Sida i Nancy, na Kiss, Black Sabbath, Clash.

Jedna mala srebrna naušnica vratila me u noć kad je moja najbolja prijateljica iz srednje morala prisilno prespavati kod mene. Ja sam probušila obrvu, ona nos. Moja majka je rekla da izgledam kao muško. Njoj njezini nisu dali u kuću dok ne skine piercing s nosa.

Odmotala sam jedan od postera. Na njemu je, crvenim ružem više puta izljubljen, Paul Simonon iz Clasha kako pozira pred oldtajmerom. Iz istog je doba ona fotografija koju je majka dala policiji. Zidovi moje sobe bili su obojani u crno i prekriveni posterima. Kad je majka bila na poslu, tu sam dovodila prvog momka i s njime brijala. Ponosila sam se raspojasanošću svoje sobe u kojoj sam mogla što sam htjela.

Tuturutu

Majka ponovo poklopi budilicu.

„Šta misliš, da je nazovemo?“ upita me.

„Posli ćemo“, kažem joj. „Sigurno je ostala kod neke prije.“

Majka kimne i ode do prozora. Sada će neko vrijeme čekati tatu. On dolazi svaki dan i nikad nije siguran koju će mamu zateći. Nekad ona misli da su još u braku, pa mu sjedi u krilu. Nekad od nas traži da ju fotografiramo, a ona se presvlači. Nekad traži od njega da ju odveze na posao jer u njenom autu nešto šuška.

Vratim se kutiji i u njoj pronađem CD na kojem piše Maja&Deni. Znam da su na tom CD- u slike, čak i znam koje točno premda su slikane prije milijun godina. – Prelistala sam ih stotinu puta onog dana kad me Deni ostavio. Obožavala sam ga, bila sam spremna umrijeti za Denija, za njegove uvijek crvene usne, vojnički ošišanu kosu i izbočene stroge arkade.

Ljubav prema Deniju sad leži tu s mojim starim posterima i kartom za „Eru s onoga svijeta“ koju sam sačuvala jer je prijateljicu i mene izbacilo iz kazališta jer smo bile preglasne.

Majka odjednom podivlja. Odjuri u sobu, izvuče putnu torbu iz zidnog ormara, ode zatim u moju sobu i stane trpati moju odjeću u torbu.

„U drugoj ladici u kredencu je baterija. Dodaj je dok ja obujen patike“, dobaci mi.

„A di ćeš?“ pitam i doista odem po bateriju.

„Odnit ću im njenu robu da je pasi ponjuše i iden je tražit. Pala je noć.“

Ukipim se.

„Majko“, zazovem je blago. Ona se ne odazove.

„Mama!“, ponovim.

Ona se zabulji u mene. „Šta vam je?“ upita.

Mahnem glavom i kažem: „Zvali su iz policije. Našli su je. Dolazi kući.“

Majka brizne u plač.

*

Dvije tisuće i pete sam zidove svoje sobe obojala u crno. Majka i otac su se te godine razveli. Dvi i sedme sam završila srednju, ona je došla po mene na hitnu, završila sam na ispumpavanju. Majka se te godina uključila u dramsku u našem kotaru i tamo upoznala svog drugog muža. Dvi i osme sam prestala jest kruh i slatko i smršavila, dvi i devete me Deni ostavio, dvi i desete sam odustala od faksa. Majka je tih godina završila višu upravnu, udala se za glumca iz kotara, ošišala svoju dotad dugu, svijetlu kosu.

Dvije tisuće i dvanaeste sam se vratila na faks, a majka se vratila, nakratko, mom ocu. Dvi i petnaeste sam se ponovo zaljubila, u jednog studenta na Erasmusu, iste godine ponovo skoro umrla kad je otišao, a majka je s prijateljicama otišla na prvo putovanje izvan države. Dvi i sedamnaeste sam odselila, majka je otišla u mirovinu. Godinu poslije, počela se gubiti.

Negdje usput sam usvojila feniranje kao obvezni tjedni tretman, kao i mjesečno čupanje obrva i pedikuru. Naučila sam se buditi u sedam, jesti voće, odlaziti u teretanu. Usput sam se i stišala, čak mi ni mobitel više ne zvoni nego vibrira.

Prošla su tri dana otkad je majka prijavila moj nestanak. Tata je sada stalno s njom, njega prepoznaje, a mene smatra službenicom u policiji. Odbija jesti, svako malo kopa po mojoj kutiji i traži od mene da se ponovo nazovem.

Željela sam da mama prestane toliko patiti. Našminkala sam se upadljivo, zaokružila oči crnilom i dodala tamni ruž. U zahodu sam, sama kao nekad, obojala kosu. Kričava crvena ispala je još drečavije. Izvukla sam marte iz zidnog, navukla iskidane traperice i sada preširoku, staru crnu majicu. Ono što je nedostajalo umjetnoj verziji prošle, napuštene mene nisam mogla nacrtati šminkom ili vratiti potrganim hlačama, no vrijedilo je pokušati.

Iz kutije sam izvukla postere i izravnala ih peglom. Zalijepila sam ih po zidovima svoje sada bijele, minimalističke sobe.

Onda sam prišla naslonjaču u kojem je majka sjedila i zazvala je.

„Bila sam u sobi“, rekla sam, a ona je skočila iz naslonjača i stala mi ljubiti lice.

Postidjela se što je onoliko plakala.

„Baš sam bedasta“, rekla mi je. „Brinila sam se di si. Zaboravila sam da si u sobi i učiš.“

„Nisi bedasta mama“, kažem dok sjeda natrag u naslonjač.

Sjedam do nje i grlimo se.

_______________________________________________________________________

MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a. i osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti.
2020. izdana joj je zbirka kratkih priča “Fantomska bol” (Prozak & Jesenski i Turk)

ZAPAD

Jelica je živjela u garaži nedaleko od naše kuće. Garaža se sastojala od čajne kuhinje, sobe i zahoda i dobila ju je od sestara u zamjenu za trosoban stan.

Uvijek je žicala ibuprofene i cigarete, a mi smo uvijek imali spreman koji duhančić ili tableticu. Najčešće bi to bilo kad bi me sestra poslala u dućan po cigarete, a ja bih kupila krive, pa bi ona rekla: „Nema veze, ostavit ćemo tu kutiju za Jelu.“

Megalomanski smo kuhali, osobito za rođendane i blagdane, a svaki Dalmatinac koji drži do sebe, pa tako i moj otac, imao je čovjeka kod kojeg kupuje meso i povjerenika od kojeg nabavlja ribu. Znalo se u kući kad je bila bonaca i strepilo se oko Badnjaka hoće li biti jaka mjesečina. Za Badnjak se, jasno, postilo. Spremali smo fritule, brudet, crni rižot, bakalar bianko, riblju paštetu, savijaču od krumpira i blitve, dakako nemasnu, pekli kruh bez kvasca, pazili da ne ulijemo mlijeko u jutarnju kavu. Oko kave smo bili skromni, svi smo pili tanku, a ne onu jaku i gustu, što se kaže da miš po njoj može hodati.

Jelica je operirala oba kuka, teško je hodala i još teže govorila. Rijetko smo mogli iz prve znati što želi reći, a uvijek je pokušavala pričati o svojim sestrama i uspješnim nećacima.

Kad bismo se napostili do sita, hrane bi ostalo i onda bi je netko od nas odnio Jelici.

Naša je kuća uvijek bila zatrpana proizvodima s akcije i sniženja. Desetci tuba krema za ruke, more šampona za kosu – svako je koristio poseban (prhut, osjetljivo vlasište, obojana kosa, prve sijede bez žutog sjaja), gomila neotvorenih pasti za zube, kupki, pjena, kuglica za tuširanje, toaletnog papira u tzv. ratnom ormaru i ostalo. Na sličan smo način kupovali odjeću. Košulje, veste, marame, sandale za po kiši i po suncu, tenisice za sve uvjete, od vjetra do hodanja po oblacima, cipele sa srednjom, niskom i vrtoglavo visokom petom.

Nakon Božićnog ručka, pripremljenog u sljedovima od aperitiva i predjela, francuskih i ruskih salata, pečenke, niza glavnih jela i nekoliko pita, čupavaca, torti od limuna i smrznutih malina, sjedili bismo ne znajući što sa sobom. Dan je dosezao svoj vrhunac za ručkom, a potom bismo ostajali prazni, gledali se preko stola, zapuhani i rumeni od silne hrane. Netko bi spomenuo kavu, pa hajde, može još kava stati i onda bismo pili kavu, pa čoknili još koju kroštulu uz priču o tome kako smo se natrpali.

Tada bi netko, najčešće majka, rekao da će spremiti ono što je ostalo da odnesemo Jelici. A mi bismo se usplahirili i razletjeli, ubacivali svega i motali u aluminij. Svake je godine netko drugi nosio, a ostali bi čekali za stolom dok se taj ne vrati pa bismo uglas graknuli: „A šta je rekla?“

Nekad bi se majka sjetila i koje stare veste, a sestra i ja kreme za ruke i tekućeg sapuna, brat bi uvalio kutiju Luckyja, pa bismo i to nosili skupa s hranom.

Jelica je umrla početkom ljeta. Čuli smo da je dugo bila u bolnici, ali nismo znali zbog čega. Nismo je se sjetili sve do Božićnog ručka kad je moja sestra rekla: „Šteta šta je Jela umrla, di ćemo sad sa svon ovon spizon?“

_______________________________________________________________________

MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a.

– priča je preuzeta s autoričinog bloga “Straničnik” /priče koje (uglavnom) stanu na stranicu/ https://stranicnik.wordpress.com/ –