ŠTA IDE DALJE
Pazim da iz vida ne izgubim majčin maslinasto zeleni Rašicin džemper
Dok prevelikim koracima ide kroz gomilu
Tek ponekad se okrene
Jednom rukom drži mlađu sestru
A u drugoj torbu
S naša tri života
Suha su mi usta
Zrak je gorak
Oko nas crvene lokve u koje se ne skače gumenim čizmicama
Samaritanci stoje za pazarskim tezgama
Dijele žuti kruh
Kakav nikad prije nisam vidjela
Rijeka ljudi nadire na Stup
Prema parkiranim autobusima
Ulaze samo oni koji su na spisku
Zgnječit će me
Uzet će autobus i dignut ga na ramena
Okružuju ga poput čopora divljih pasa
Svađaju se, mole, plaču
Čovjek sa spiskom ne popušta
Tijelom brani vrata Caritasova autobusa
Strah mi udara pod rebra
Treba doći do vrata
Majka tijelom poput ralice krči put pred nama
Moja ruka u njenoj
Kao nakalemljena voćka
Konačno ulazimo
Ona sjeda kraj sestre
A ja kraj nepoznate žene
Koja grli crnu veliku lakiranu torbu
Sa zlatnom kopčom na sredini
I mahnito trepće
Autobus mili kroz gomilu
Koja udara po njemu
Okrećem leđa prozoru
Da ne vidim
Šta ide dalje
A šta ostaje
***
PURA LUČNICA
Šetnja bi započela u Azrinoj kući
“Moja unuka, od kćeri,
Došla iz Sarajeva”
Rekla bi svojim namazanim usnama
U karmin crvenoj haljini
Istaknuta trbuha
Preko kojeg bi prošla
Nekoliko puta rukama
Kod Vese bi optrčale dvorište s vučjakom,
Moj paž bi poskakivao
Ali ne i babina nalakirana vikler frizura
Zamirisao bi češnjak na maslacu
Pura lučnica
Kojom bi me baba
Svako jutro za doručak šopala
Nekad je bila siromašna
Zato smo sad jeli svako dva sata
Pa bismo preko Brke
Izbile na glavnu cestu
Na kojoj se kosilo ljude za vrijeme rata
Baba je krišom hranila vojnike
I čuvala kuću u koju je sve dala
Rata od kojeg je zadnja od nas pobjegla
Došla k nama
Ravne nepočešljane kose
Blijeda i izgubljena
Jedino joj je koža ostala ista
Poput zrele šljive
Meka i glatka
Tanka granica
Između pamuka i stakla
Između mira i rata
***
BILJARSKE KUGLICE
Nas dvije
Približavanje-sraz-udaljavanje
Kao biljarske kuglice
Nekad mi nosiš
Vrećice pune ljubavi
Domaći špek, jabuke
Kolač od mrkve i sarme
Dovučeš sve na noge
Neki drugi put
Kao da su nam jezici pomiješani
Kao: Majka bi trebala biti poput Gospe
I voljeti bezuvjetno
Kao: kći bi trebala, ako već neće pomoći
Razjapiti usta
I progutati jezero
Radi mira u prvoj kući
Pa šutimo po mjesec, dva
Ni ne znaš da sam opet trudna
Srce me vraća nazad u vrijeme
Kad sam stajala ispred ELBIH-a*
S hrpom ljudi
A nigdje nikoga
*Odmaralište za radnike u Makarskoj, koje je za vrijeme rata služilo kao prihvatilište za izbjeglice.
***
DOKAZ POSTOJANJA
(mom nerođenom djetetu)
Okružile su me
Nindže sa skalpelima
Glasovi im se isprepliću
Toliko svjetla, ravno u oči
Jučer je život iscurio iz mene
Danas će te sastrugati
Glava s Mickey Mouse kapicom
Smješka se i pita: “Kako ste?”
“Bolje da se nisam ni probudila” kažem
Pa prebirem po tijelu
Sigurno si se negdje sakrila
Na mobitel mi pjeva zbor:
“Bit će drugi put. Život ide dalje.”
Ležim u zamračenoj sobi
A tjedni stoje
Onda ustanem i tražim te po livadama
Sjednem s Megi na zidić ispod Lovrinca
I dok ona njuška
U lelujavoj mladici čempresa
Iza koje se probijaju zrake sunca
Tražim dokaz tvog postojanja
***
RAT I MIR
Školsko dvorište, marenda, osnovna škola
Razvučena no name majica
Hlače s gumom oko struka
Dva broja veće nego kod tvojih vršnjaka
U ruci bublica s listom salate
Tvoja najnovija dijetna metoda mučenja
Debela si, debela
Ne možeš sakriti da hranom puniš
Svoje spremnike ljubavi
Mrak, plaža, vikend, srednja škola
Čiketi ugašeni na nožnim zglobovima
Nadjačavaju nepodnošljivi grč u prsima
Kao da si kućni pas
Odbačen u gustoj šumi uz sporednu cestu
Ljutnju i bol okrećeš prema sebi
Ne valjaš, želiš se poništiti
Skidaš patike, hodaš odjevena kroz hladno more
Na faksu si zapela
Pored obitelji zlatnih studenata
Nikad nisi znala odbaciti nevažno
Bježiš, brojiš kave, prolijevaš ih gostima u krilo
Voditelj kafića, vlasnikov kum, vječno pametuje
Nastaviš li se skrivati iza tacne
Iz mjeseca u mjesec plaću ćeš k’o žvaku rastezati
Prvi posao u struci
Postavio ti je njega na put
Dođe ti kao lavanda, ružmarin ili bosiljak
Prihvaća te cijelu
“Sad kad ste svjesni svega,” rekla je žena koja me popravlja,
“Kad ćete Vi, sebe samu?”
________________________________
MARINA ČOVIĆ rođena je u Sarajevu 30. prosinca 1981. godine. Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila u Splitu. Autorica zbirke pjesama Kontraprotivna (Biakova, 2016).
S pričom Mitke osvojila nagradu Ulaznica 2014 godine.
Širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2015 godine.
Širi izbor za nagradu Kritična masa 2016 godine.
Uži izbor za nagradu Prozak 2017 godine.
Širi izbor 9. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor (2021 godine).
Suradnica časopisa Poduzetnik (2015-2016 godine).
Širi izbor natječaja “Jovan Popović” za neobjavljenu zbirku poezije “Fantomska korijenja” (2024. godine).
Radovi su joj objavljeni/emitirani u časopisima/na portalima/u emisijama: Zarez, Ulaznica, Kritična masa, Klopotec, Kvaka, HRT 3 (emisija Šest minuta poezije u šest), UNIOS (emisija Logos), Poduzetnik, Fictionplaygrounds, GKMM, Čitaj me, Književnost uživo, Pišem ti priču, Info zona, Strane, Trstih, Proza online.
čovjek-časopis 