U SNU SAM VIDIO SLONA
U snu sam vidio slona.
Bio je blistav, bijele boje.
Iz jezera krvi ljudske pio je.
(O istini velikoj pjevao je.)
Bio je stvaran, stvarniji od mene.
U snu sam vidio slona.
Plakao je.
***
KONTEMPLACIJA
Podsjetite me da još jednom
pogledam u oči sunca i
da se sklonim ispod krošnje
gorostasnog hrasta.
Samo još jednom.
Dok još mogu.
Sve mrlje svijeta
ispire uzavrela rijeka.
Sve odlazi brzo.
Jer nikada ničega bilo nije.
Samo sunce i
sjena hrasta časnoga
moje je bivanje.
***
TEMPUS FUGIT
Jednom ću biti ono što sam bio.
Jednom sam bio ono što ću biti.
Jednom jesam što nisam.
A ono što nije sada je
ono što nije bilo
kada bivalo je.
Smrt patetična, daleka
neće biti ono što je bila.
Ni ja nisam ono što jesam.
Ogrtač crni boju više nema.
Proziran je pogled Smrti,
ta fatalna koprena.
Ruka od leda već mi
dušu usplahirenu drži,
ali ne i Riječi, ne i
ono što jesam.
Riječi ove, što će biti
da su bile, brže su
od Smrti, brže su
od lažnoga vremena.
***
NOTTURNO
Sunce trči u zagrljaj neba.
Utvare smrti bježe
u domovinu tame,
blizu srca čovječjega,
tamo gdje muk vlada
i purpurna krv
poji žive – tamo gdje nastaje
noć straha puna.
Strah se smije na hladnoći.
Teške, teške su noći.
U njima se užas skriva.
Ništa… Samo očaj u njima prebiva.
Zrakom lomi se tišina.
Sve je nestalo.
Sve se skriva.
Svijet je obuzela crnina.
Sve je tiho
i sve je tišina.
***
NA PUTEVIMA VJEČNOSTI
Hodamo polako, koracima teškim
po zemlji sjajnoj, suncem prelivenoj.
Mnogo nas je, zaista nas je mnogo
i dah mnogih postaje Jedno.
Krv topla naš označava put,
škrgut zubi putokaz je glasan.
Slušamo srca tuđa i ona
kucaju polako, odmjereno.
Bol se u njima skriva,
bol strahovito jasna, sretna.
Hodamo potaknuti snovima
beskrajnim i dalekim,
naizgled nedostižnim.
Hodamo, a svaki korak naš
melankoličan biva preobražen
radošću neumjerenom.
Hodamo, a put je naš
ispunjen raskršćima.
I već znamo da ćemo na
svakom izgubiti barem jednog
brata, i da će nam barem jedna
sestra okrenuti leđa.
Ali ne prožima nas strah.
Niti užas nam ne može slomiti duše.
Jer raskršća ima mnogo,
koliko i ljudi.
Ona postaju naša nada.
Jer znamo, jer smo
kao jedna duša to već znali.
I spoznaja naša postaje jača
od riječi, jača od srdaca,
snažnija od duša.
Znamo, jer smo oduvijek
znali da će doći dan kad ćemo se
svi susresti na putevima vječnosti.
– iz zbirke pjesama “NA PUTEVIMA VJEČNOSTI”, Matica hrvatska Sisak, 2021. –
izbor pjesama Marina Kosa za “čovjek-časopis” priredila SANJA DOMENUŠ
fotografija autora: Siniša Vidović
čovjek-časopis 