Tag: Marijana Balog-Parazajda

„Nemate dovoljno“, glas prodavačice bio je neumoljiv. Stojim ispred blagajne. Ljudi u redu kolutaju očima.
„Mogu vam donijeti sutra“, ponudim. „Često sam ovdje.“
„I jučer vam je falilo.“
Nisam se imao snage braniti. Gledam je blago stisnutih očiju zgrčenih mišića, kao da očekujem udarac. Skupim se i poželim biti nevidljiv. S pulta uzmem samo kruh, konzervu paštete ostavljam. Nemam dovoljno.
Veliko bijelo svijetlo zasljepljivalo me. U mene je gledalo nekoliko pari razrogačenih očiju. Samo oči svud oko mene. Radoznale, optužujuće, prijeteće.
Budim se uz trzaj. Kao da mi tijelo propada u mrak. Dobro je. San. Samo vražji san! Velikim gutom povlačim vodu iz boce. Ustajala je, ima okus prašine. Povlačim snop starih kaputa više gore preko glave. Vonjaju na vlagu, trulež. Možda zaudaram ja, ne znam više.
Hladno je. Studeni grize. U sklepanoj prostorijici punoj rupa i sjena koje hodaju po zidovima i škripuću u mraku. Hladnoća se poput neprijatelja uvlači u svaku poru. Kad nemaš vlastiti krov nad glavom, nemaš ni struju, ni vodu, a nemaš ni ljude. Oni se nekako odvoje od tebe, otplutaju nekim svojim rijekama.
Osuđen sam na razmišljanje. Misli kopaju, optužuju, proklinju. Progone po cijelu ubogu noć. Kad ipak klonem, sanjam uvijek isti san. Nikad ne vidim do kraja. Nikad lica, samo oči.
Živim na cesti. Otišao sam jednog proljetnog travanjskog predvečerja, svima pred nosom. Ništa od mene nije tamo ostalo i ništa od sebe nisam ponio. Samo naprtnjača i malo osobnih stvari.
Iskoračio sam na pločnik. Zrak je bio drugačiji. Težak, puniji. Na sasvim različit način popunio je moja pluća. Zastao sam, osluhnuo. Priroda je bujala, pupala. Neke velike ptičurine preletjele su preko mene. Prestrašio sam se.
Moj nemir, ostavlja tragove na meni. Tjera me, provlači se kroz moju sijedu poroznu kosu. Kroz moje vene.
Zagazio sam u mrak. Noć je zauvijek stvorila udaljenost između mraka i dana, između mene crnog i mene bijelog.
Sat se pomaknuo u natrag. Sve se nekako skupilo, stisnulo. Osjećam to u kostima, srži. Moji susjedi s kojima sam dijelio straćaru bili su stariji bračni par ili možda brat i sestra. Nisam pitao, nisu govorili. Općenito držali su se za sebe. Čak se nismo klatili na istim mjestima.
Gospođa je imala skupljeno ovješeno lice. Nije podnosila bilo kakav kontakt s ljudima. Usahla je iznutra, kao suha ispucala zemlja.
Krišom, vidio sam kako preslaguje hrpetine starih prnja, praveći se kao da su nešto vrijedno. Često je zorno tumačila imaginarnom sugovorniku.
Ljudi poput nas lako postanu nevidljivi. Usiše nas grad, sakriju zidovi. Oni su bili sve ono čega sam se bojao postati.
Bila je prva nedjelja u studenom. Ostaci lišća drhtali su na hladnoći. U hodu ljudi bi me ovlaš pogledali, a onda bi im se pogledi brzo povlačili u stranu kao da traže nekoga iza mene. Vjetar je puhao ukoso. Vrijeme rukavica, dugih gaća, kapa. Svi su se povlačili dublje u kapute, lica blijeda i oštra. Žurili su se svojim kućama svi, osim mene.
Puhnuo sam par puta u promrzle ruke. Poderane vunene rukavice više nisu služile svojoj svrsi. Moljcima nagrizenu Nike kapu, koju sam našao, spustio sam skroz do obrva.
Dane provodim na cesti. Jebi ga, čovjek puno bagaže skupi. Okrenem se i pogledam da li se sjena klati za mnom.
Iznad mene grakću vrane. Vragovi. Uporne su i glasne. Ponekad samo stanem i osluhnem. Grad pjeva, prede, bruji. Automobili, škripa tramvaja, cika djece, žamor ljudi. Svi su tako živi.
Kad padne mrak kod nadvožnjaka slaba je osvijetljenost. Sjednem tamo na klupu, umotan u crnu krpu i razmišljam. Često ili premalo. Ponekad mi se teško suočiti. Sve je prošlo prebrzo, neočekivano, odjednom.
Pamtim, bili smo klinci. Voljeli smo filmove. A onda je došao rat i ništa nije bilo kao u filmovima. Došao je PTSP i alkoholizam. Ili je bilo obrnuto. No sad je drugačije. Riješio sam se svega što me je vuklo na dno, ili držalo na površini. Tvrdoglavi sam gad.
Rijetko ulazim u zabačen kafić. Obična rupa. Sjedam u kut. Prilazi mi uvijek isti konobar. Uslužno se smiješi. Nikad me ništa nije pitao. Nisam ni ja njega. Pio sam kavu s mlijekom. Plaćao kovanicama, sitnim lipama koje sam iz zavežljaja vadio iz prljava džepa. Konobar je razumio. Ponekad je donosio puno više od uobičajene kave.
Sjedio sam i premetao tekućinu po ustima. Buljio kroz prozor i zamišljeno pregledavao novine. Bilo mi je toplo. Ali me nije napuštala tjeskoba. Umoran, ramena su mi utonula. Mnoge izgovorene rečenice teglim za sobom. Konstantan je taj nemir u želucu.
Imao sam razrađen plan. I nema odstupanja, nema zajebancije. Hranu sam nabavljao u kasne večernje sate. Valja se malo pomučiti. Skužiti gdje su žice oštećene, kroz koju ogradu se možeš provući. Iza centara, marketi uvečer bacali su raznu hranu koja se taj dan nije prodala. Kruh, peciva, razni artikli prijeđena roka. Nevjerojatno! Često neoštećena roba! Ponekad sam odlazio i do raznih restorana. Ali tamo je bilo puno teže. I drugi nesretnici kao i ja čekali su da se ugasi svjetlo. Morali smo biti brzi, bez izbiranja. Inače te uhvati kamera ili nekakvo vražje osiguranje. Ljudi u svojoj obijesnosti čak i smeće čuvaju.
Boce sam sakupljao za dnevnu dozu kofeina. Nije mi ni trebalo više.
Higijena je bila popriličan problem. Drugima, ne toliko meni. Od smrada nitko nije umro. Kad bih ulovio priliku, prao bi se na autobusnoj, željezničkoj ili drugim javnim prostorima.
Pokušao sam i s prihvatilištima. Negdje oko blagdana na ulici bi postajalo neizdrživo. Boje, mirisi, instant veselje. Sretne obitelji na fotografijama. Možda je bolje ovako. Nitko me ne čeka nervozan, usplahiren. Ne pita gdje i do kad.
Ali ni u prihvatilištima nije drugačije. Kao predmet s kojim ne znaju kamo bi.
„Ima vas previše“, klimali su s velikim razumijevanjem. Skrušeno su slušali što smo govorili. S izrazom na licu kao da drži nešto teško, gospođa volonterka dala je sud o meni.
„Strašno“, govori ozbiljno zabrinuta voditelju skloništa za beskućnike. Čujem je.
„Ima lice čovjeka koji je proživio nekoliko života u jednom. Šiljato, bezbojno, s nekom notom u očima. Još se bori, čezne. Još ima života u njemu. Nezainteresiran gleda kroz televiziju kao da se pokušava sjetiti detalja iz davnih dijelova života. Prije svega ovoga. Spaja niti, plete konce u glavi i pokušava stvoriti sliku.“
Nakon nekoliko dana, uzimao bih svoje prnje i odlazio do svoje potleušice. Draže mi je bilo ležati na izglodanom madracu i ložiti priručnu peć. Bijeli smrdljivi dim grizao je za oči i lijepio se za kožu.
Sjedio bih tako često nijem i listao knjigu kod svijetla treperave svijeće. Cijeli život čitao sam Knuta Hamsuna. Razumio sam ga, uistinu. U potpunosti me je shvatio.
Neprimjetno, zagazio sam u godine starca. Blaga svjetlost obasjavala mi je ispijeno lice.
Pucketanje granja u peći, koje prikupim za dana, povuče me u sjetu. Sjetim se svega, htio ili ne.
Oca borca četrdesetprve, ranjenog u rame. Uvijek je vikao po kući i zahtijevao. Svi smo bili njemu na usluzi. Zadrti i strog seronja kakvim ja nisam želio postati.
Majke, bojažljive domaćice, ovisne o dobroj volji gospodara kuće. Plaha i suspregnuta. Uvijek spremna podmetnuti leđa samo da ne dođe do nedajbože konflikta u kući.
Svoje kuće u kojoj sam postao višak za vlastitim stolom. Postao sam neprijatelj moje žene. A kombinacija kredita i hipoteke izbacila me iz iste te kuće.
Kasnije, kad se sve okončalo, novac nije smetao mojoj ženi. Okoristila se mojim ludilom i prenapregnutim živcima. Djeca koja me se srame. Pizdeki mamini. Uvijek su bili na njenoj strani. Ne sjećam se u kojem su trenutku stvari krenule baš toliko krivo, ali uvijek su se kretale nekim težim naopakim putem.
Bilo je i pokušaja pronalaska posla. Sama ideja nije mi bila mrska. Mogao sam se zamisliti da radim nešto, bilo što. Na razgovore dolazio sam poput nemirna klinca. Pristojno čekao u redu. Nešto unutar mene uvijek mi je govorilo da neću proći ni ovaj put. I nisam.
Njihove oči gledaju me, proučavaju. Njihovi nemirni izrazi lica. Pitanja: adresa, osobna, broj telefona. Iznutra, lice mi je bilo puno izražaja. Mrzovoljnih bora, ogorčenih izbočina.
Ne pripadam. Ja više nigdje ne pripadam. Toliko je toga različitog u mojim šarama u očima, crtama mog otiska prsta. Ja udišem oblake.
Pa, svi nosimo svoje bunare. Duboke, tamne i vlažne. Brige uvijek su bile u mojim temeljima. Ponekad ih čujem kako pužu po krovu i stežu mi remen oko pasa.
U tišini čujem šum vlastite krvi u ušima. Srce mi kuca u grlu.
„Jebote“, budim se u mraku. Peć se ugasila. Spuštam sa sebe deku, izgrizenu moljcima. Prsti mi zapinju za rupe.
Sivog kratkog dana, ušao sam u crkvu. Ne znam zašto sam to učinio. Da prikratim vrijeme. Često pored nje prolazim. Neki čovjek, srednjih godina, klečao je ispred sveca. Prebirao je usnama. Ništa se nije čulo. Kao da bezglasno razgovara s nekim odozgora, i ne želi da ostali to čuju.
Sjeo sam u zadnju izlizanu klupu. Skinuo kapu. Čini mi se da sve oči svetaca gledaju u mene. Ne poznajem biti doktrine, ne pripadam toj skupini, ali kao da je neka blagost sipila kroz vitraje na svodu.
Zamislim se. Možda bi slike ili drveni kipovi trebali ponuditi odgovor? Da pokušam Očenašem? Mumljam nekoliko zapamćenih riječi. Okrnjena molitva. Sjetim se samo kad voda dođe do grla. Ali imam i ja anđela čuvara. Mamlaz se uvijek pobrine da nekako preživim.
Uvečer ulice ostanu prazne, napuštene. Mrak se rano spuštao, miješao s danom. Magla je postajala siva, uskovitlani pepeo.
Zabijenih ruku u džepove, poželio sam kadu, paru, miris skuhane večere. Gotovo mogu osjetiti kapanje vode, kondenzacije. Ustvari, to s mokrih stabala kapala je rosulja po meni.
Prolazeći pored grma, začuo sam cviljenje. Nastavio sam. Kome bih ja mogao pomoći? Bezbroj puta prošao sam ovuda.
Zastanem malo, osluhnem. Cvilež, piskanje, plakanje. Moglo je biti bilo koje. Ili ništa. Možda se moj um poigrava.
Kleknem pored grma i podignem grane. U mene su gledale izbuljene oči.
„Mali“, uplašim se vlastitog glasa. Pitam se je li mi boja dovoljno ljudska da mi životinja povjeruje.
„Odi“, pozovem psa. Hrđavo stvorenje pokunjenog lica. Jedva je ustao. Ne da se približi, već da se udalji od mene. Svaka kost mu je stršila. Mogao sam izbrojati rebra.
Iz džepa vadim osušeni komad kruha. Otpuhnem trunje mucica. Drugo nemam. Dobacujem mu. Neodlučan, i dalje je stajao u daljini.
Kad sam se odmaknuo, vidio sam kako hlapljivo žvače. Pratio me svojim buljavim očima. Bilo mi je drago. Obrazi mi gore.
Pred sam ulaz u moje skrovište shvatim da me životinja prati. S udaljenosti kao da broji moje korake. Osmjehnem se. Zapeku me suhe i hrapave usne.
Kroz zabarikadirana vrata ulazim prvi. Rasklimana vrata, prelijepljena najlonom, ojačana komadom drveta kojim sam ih podupirao. U kut nasuprot mom ležaju postavljam sic iz nekog automobila. U otkrhnutu zdjelicu ulijevam vodu. Puštam životinju da se smjesti.
„Neću ti ništa.“ Gleda me, spreman svaki tren izjuriti kroz vrata.
Kopao sam po vrećicama. Znam da negdje imam nekakvu konzervu. Izgleda da ga je zabavljala moja premetačina po stvarima kojima sam se opkolio.
Život sakupljen u vrećice, trule i vlažne kutije. Razni ostaci, roba, željeza, plastike naslagane u bedem iza kojega sam krio samoga sebe.
Prva živa duša koja mi se približila. Usamljenost u večernjim satima je najgora. Potvrda vlastitog nedostatka. Nemaš s kime progovoriti. Kao da si okružen tisućama, a oni te ne razumiju. Riječi ostanu u ustima, teško padnu u prazan želudac, pa se spuste u stopala. Ukopaju se u zemlju i s vremenom ne žele više iz tebe van.

U mraku, osjetio sam kretanje. Strepnja mi se popela skroz do grla i zatvorila protok zraku.
„Majko Isusova!“ mrmljam u mraku. Pseće oči kresnule su. Zaboravio sam na njega.
„Odi, mali“, lupkanjem ruke o deku pozvao sam ga.
Vani se mraz šuljao tlom. Noć je bila jasna, oštra i stišće. Oko mene zrak je nabijen mirisom ljudskog znoja, neoprane kose, prljavog suđa, sasušenog kruha, mokroga psa, trulih drva, dima. Gust je. Moram ga razmaknuti rukama, pa tek onda udahnuti.
Pas se popeo do mene i sklupčao pod mojim nogama. Grijao me. Njegov ujednačen ritam disanja smirivao me. Ustvari, bilo mi je drago što je blizu.
„Spavaj, spavaj“, mrmljam njemu, govorim sebi.
Sutra će opet biti sve potpuno isto. I bit će različito.
Vrijeme se omaknulo, dani su nestali.
Hrđavi pas, tužnog lica tumara ulicama.
Sam.

__________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981.
2023. osvojila prvo mjesto na književnom natječaju “Zlatko Tomičić”
2023. osvojila prvo mjesto ‘Preprekovih jeseni’,
2025. osvojila treće mjesto ogranka Matice hrvatske u Širokom Brijegu
Dva puta krug odabranih i pohvaljenih knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018, 2022“.
Dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Finalist na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec
2025. s prvom zbirkom kratkih priča „Tiho urušavanje“ osvaja prvo mjesto Albatrosa.
Živi i radi u Križevcima.
Objavljivana u časopisima Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, Helly Cherry, Diskurs, Zvezdani kolodvor, Kvaka, Svjetlo, Književne vertikale, The Split Mind, kao i na portalima Dunjalučar, Booke. hr, Astronaut. ba, Strane ba, književnost. hr, Perkatonic i čovjek-časopis.

Pijevac sa svoje prečke najavljuje jutro. Mrak je najtamniji pred zoru. Noć sa sobom donosi smrt. Skriva je u tmini. Uzima najslabije.
Vrisak je bio prodoran. Probudio je sve ukućane. Stjepan ne može podići kapke. Nešto je teško u njima. Vrućina mu se razmilila tijelom.
U sobi se naglo upalilo svjetlo. U dovratku stoje njegovi roditelji.
Mama Ankica, mršava i blijeda prekriva usta rukom. Otac Franjo, kameno stoji. Ne zna kud bi s pogledom. Izgubljeni ljudi, okamenjeni prizorom.
Snena trogodišnja djevojčica, pospana i bosa, sitnim prstićima grčevito se drži za bakine skute. Plave očice, zastrte tankom kosom, gledaju nekud pored kreveta na pod.
Gleda majku. Ona sjedi na betonu, prekrivenom izgaženom krpom. Vrišteći grli tjedan dana starog dječaka. Iz razdrljene spavačice, naziru joj se nabrekle dojke.
„Vodite ju u svoju sobu.“ Stjepan se pribere i zapovjedi roditeljima.
„Božja ženo. Što si to učinila? “ čuje svoj glas. Trpak je. Gleda je strogo, gotovo zgrožen.
Jelena mu uzvraća. Razderanih očiju bolom i razočaranjem.
„Ne diše, ne diše! Učini nešto.“
Udovi dječaka beživotno vise. Maleno tijelo, zauvijek zaklopljenih očiju. Stjepan je u trenutku izgubio osjet u nogama. Sjeda na rub kreveta. Umorne ruke poput plahih životinja, počivaju mu u krilu. Što znači sreća ili nesreća između muža i žene. Trebala je paziti na sina, ne spavati.
Smrt u kolijevci, govore ljudi, kazna je za roditelje. Maleni umiru prije nego što izgovore prvu riječ.
Stavljaju ga u mali kovčeg. Bijeli. S njim ide i jako malo života. Malo prstića, malo ne prospavanih noći, nešto sna i ništa više.
Njegovo djetinjstvo bilo je tiho. Nikada odrastao. Kao pahulja istopio se iz njihova života.
Kao da je netko oprao dlanove umrljane ljubavlju. Isprala se pohabana, izblijeđena.
Dijete je sad tijelo što se hladi. Tanki su zidovi. Hladnoća listopada pomalo prodire u kuću.
Uvečer, kad je lijes bio na sredini blagovaone, trogodišnju Ivu zatvorili su u sobu bake i djeda. Kad je pao mrak, došli su neki ljudi iz mjesta. Muški i ženski glasovi su se miješali. Najprije su molili, pa tiho pričali. Na kraju se čak i malo smijali. S djevojčicom nitko nije pokušavao razgovarati. Objasniti. Maloj djeci daju se igračke i skloni ih se od života.
Jelena nije izlazila iz sobe. S njene strane kreveta stoji kinderbet boje trešnjina drva. Unutra uredno složen jastuk za bebe, nekoliko benkica, ispeglane pamučne pelene. Spremne stvari za dijete koje tu više ne živi.
Primjećivala je kod sina grčevite udahe. Činilo joj se kao da plavi, nekoliko sekundi ne diše, tijelo mu omlohavi, pa nastavi normalno. Nije znala. Kako i bi?
Sigurno postoji mjesto gdje stanuju snovi. Ljudska hladnoća ne doseže tako daleko. Možda neki postupci ukućana govore o suosjećanju, ali do nje ne dopiru.
Gdje se utabore godine kad prođu? U dnu zdjelice, trtice? Majku Ankicu dobrano su pritisnule.
Pognuta, jutro prije sprovoda, sirkovom metlom, mete dvorište pred kućom. Potom šutke odlazi do kokošinjca, hvata dvije najveće kokoši. Na panju za drva, odsijeca im glave. Grčevitim trzajima, kokoši su se pokušavale osloboditi.
Životinje su na kraju nemoćno raspustile krila, dok im krv, curkom curi iz rana na vratovima.
Unijela ih je u kuću. U velikim loncima, zakuhala je vodu. Ofurila ih i šutke stala čistiti. Miris mokrog perja, toplih iznutrica.
„Moraš li to sada? “ prene je glas sina. Stjepan sjedi za malim stolom u kutu kuhinje i prevrće čašicu rakije po stolu.
„Znaš da moram. Kaj bi rekli susedi. Poslije sprovoda mora se nešto pojesti.“ prilazi stolu.
„Sine,“ jače priteže maramu ispod brade.
„Što ćeš. Tako je valjda moralo biti. Bog dao, Bog uzeo. Mladi ste. Bit će vremena za drugo dijete. Pusti Jelenu da se malo oporavi. Kad ponovo zatrudni, zaboravit će ovo. “ Dok mu govori gleda u bijeli kovčeg postavljen na stolac na sred blagovaone. Iz njega na klupčici za stolom, sjedi Iva. Glasno diše. Bojicama brlja po papiru, dok pogledom pokušava dokučiti što piše na bratovu lijesu.
U samo nekoliko dana od ukopa, nevaljala tišina razdire kuću. Magle se sakupljaju, iz obližnje močvarne livade. Uvečer se bude i tiho u suton pružaju ruke. Zavlače se u dvorište.
Zimska večer je gusta i trpka. Kod druge čaše vina, taman kad se htio malo s dečkima opustiti, u lokalnu birtiju ulazi otac Franjo. U prljavoj plavoj kuti, jer je upravo bio kod životinja. Donio je miris štale, svježih govana.
„Stjepane, moraš odmah kući. “ govori teško kao da mu u plućima fali zraka.
Ovaj i dalje zamišljen sjedi. U rukama vrti masnu čašu, punu njegovih otisaka.
„No, odi. Mater ti ne može pronaći Jelicu. “
„Bude došla. Valjda je htjela biti malo sama. Kaj odmah radite paniku.“ društvo oko šanka razdragano se osmjehne.
„Odi kad ti velim. Malena kaže da je mama otišla u voćnjak s konopcem za sušiti veš. “
Oblaci su se spustili među drveće. Mliječni su i meki u mrklome mraku.
Vlažne kose od magle, jecajući, Jelena je sjedila uz drvo jabuke. Hrapava kora grebala joj je lice. Puknuti konop, poput zmije, izdajnički ljuljao joj se nad glavom. Trag razderane kože žario ju je na vratu.
U daljini,vidjela je svjetlo baterija iza sebe. Tražili su je. Za nju, stvarnost je postala odviše složena. Priljubila se uz deblo. Hladna trava ljepila se i milovala joj bose noge.
Ogoljela stabla, mokra od magle šaptala su u krošnjama.
Pronašli su ju mokru od rose. Bila je slijepljena i balava. Kao da ju je neka životinja prožvakala i pljunula. Bosa, s krvavim predjelima spavačice zalijepljene za bedra.
Muž ju gleda tupim očima, ispod naborana čela. Nešto prastaro i tamno budi se u njegovoj nutrini. Njegov bijes se preoblikovao u čistu snagu. Jakim rukama povukao ju je prema gore.
Srdžba ga je razdirala. Utišava želju u sebi da je pljusne. Pola metra od njega, otac mu bespomoćno stoji. Kao oduzet drži baterijsku svjetiljku uperenu u zgaženu travu.
Vodeći je pod ruku, svaki s jedne strane, vračaju se u kuću.
„Ankice, brzo, daj lavor! Vrele vode, da pokrenemo cirkulaciju.“ govori Franjo prigušenim glasom. Bilo mu je žao mlade žene, uhvaćene u mrežu gubitka.
„Jelice, Jelice, “ zakuka stara žena. Preuzima ju na dovratku.
Drhteće mlado tijelo, oslonilo se na nju. Odvodi je u spavaću sobu i za njima zatvara vrata.
Pomaže joj skinuti mokru spavaćicu. Bez srama, bez mogućnosti da se suprotstavi, prepušta se rukama svekrve. Ova je posjeda u veliki lavor pun vrele vode. Voda ispod nje ubrzo je postala ružičasta, a ispod njenih nogu, zaplivali su skoreni komadi krvi. Tijelo nije marilo za gubitak. Mjesečnica je tekla svojim tempom.
Vidjela je Ankicu neki dan kad joj je donijela čiste krpe. Na male kvadrate izderala je novi pamučni ručnik. Dobro će upijati. Krpe je tutnula s njene strane kreveta u ladicu. Posramljeno, da je muški ukućani ne vide.
„Moraš se malo pribrati. “ jednolični glas grebao ju je u očnim dupljama. Oboje znaju da ne može pobjeći.
„Imaš muža o kojem se trebaš brinuti, i kćerkicu. “ hrapavi kvrgavi prsti, zapinjali su po blijedoj koži. Preskakali su plave podljeve na ramenima i rebrima.
Nije odgovarala. Samo se na svaki dodir kao opečena trzala.
„Bože, Bože, “ uzdahne Franjo. Izvrnutih obrva gledao je u svoje ruke. Kvrgavi debeli prsti, deformiranih zglobova. Suha koža popucana od teškog fizičkog rada.
Otac i sin, sjede za stolom. Boca s rakijom bila je već pri kraju.
„Ne znam, zašto je Jeleni sve ovo tako teško palo? Veli tvoja mama da je preosjetljiva zbog poroda. Veli da se neke žene dugo i teško oporavljaju. “
Između dva guta, Franjo si je pokušavao objasniti.
„Mi smo imali samo tebe. Bila su to drugačija vremena. Jelena ima dobro srce. Ali u tim godinama, trebala bi se već znati nositi s nedaćama. Šteta kaj vam Iva nije bila dečko. Za prvo dijete puno je bolje da je muško. Onda bi sve bilo drugačije.“ Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se uputili svaki prema svojoj sobi.
Stjepan, nekako nevoljko prilazi vratima. Jeza ga zagrebe kralježnicom. Pogled na prazan kinderbet. Tuga mu probija prsa. Teška je, istiskuje mu zrak.
Kad je zatvorio vrata, Jelena je bila zgrčena na svom kraju kreveta. Čuvši ga, oplahnula ga je pogledom.
Zatvara oči, hineći da spava.
„Jelena, “ prozbori skidajući u podnožju kreveta prljavu odjeću. Donio je miris dima, alkohola.
„Znam da ne spavaš. Dovraga, do kad misliš ovako? Do kad će se moji roditelji brinuti o Ivi? “ umjesto odgovora, samo se jače stisnula.
Sva se skupila, kao u pranju za dva broja. Puno zamjeranja sakupilo joj se u grudima pa šumi poput košnice.
On je gleda zakrvavljenim očima. Njegov pogled zavlači joj se ispod spavačice. Mili po njenoj koži kao žuti mravi.
Preko kreveta nadvija se nad nju. U trenu osjeti navalu bijesa. Da je razbudi, najprije je drma za ramena, pa otvorenim dlanom pošteno ošamari.
Suznih očiju, piljila je u njega. S donje usne krenula je kapljica krvi. Slani, metalni okus. Njegovo tijelo bilo je ispunjeno žudnjom. Jednim potezom strgnuo joj je gaćice.
„Moja majka veli da što prije trebamo poraditi na novom djetetu. “ disao je teško, kroz otvorena usta.
„Prije ćeš ovo zaboraviti. A ionako otac misli da si trebala prvo roditi muško dijete.“
Ona gleda u strop. Sakriva razočaranje. Povremeno gleda u stranu, sakriva strah i utučenost. Njeno poniženje zavlači se dublje u madrac.
Svakodnevni šamari bezvrijednosti, njegov vječiti pritajeni bijes. Bezglasni krikovi i psovke unutar njene glave. Leži ispod njega kao da je i ona već umrla. Kao jesen, ona je gnjili plod.
Stisnutih očiju, samo se okrenula na drugu stranu. Odzvanjaju joj riječi vlastite majke
„Bitno da imaš krov na glavom. Kasnije ćete se zavoljeti. Svima je tako u početku. “ riječi bi joj dolazile uvijek kao dodatna kazna.
Samoća je teška dok joj oblaže kožu. Dani su ovdje teški, nije. Dani nemaju izbora. Idu jedan za drugim.
Jedno jutro dok su za stolom doručkovali, nekako usporena i umorna koraka, u kuću ulazi Franjo. Lice mu zgrčeno, vilica titra.
„Kaj je bilo? “ pita Stjepan, uznemiren.
„Cifra je krepala. “ izgovara usahlo. Veliki je to gubitak. Krava je bitna.
„Bože, “ zazove Ankica.
„Pa kaj budemo sad? Ovakvu nesreću još nismo doživjeli. Velika, velika je to nesreća.“
Je. Puno veća od gubitka novorođenčeta.

______________________________________________

MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981, objavljivala po raznim domaćim i regionalnim portalima. Do sada, dva puta ušla među odabrane knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018 i 2022“. Dvaput, 2018. i 2025, pohvaljena na natječaju „Zlatko Tomičić“ književnog kruga Karlovac, a 2023. osvojila prvo mjesto.
Ušla u finale na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „pisci i književnost“ u zbirci „Tragovi u snijegu“.
Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ a 2023 osvojila prvo mjesto. 2025. objavljene su joj dvije priče u elektronskom međunarodnom zborniku udruženja „Nekazano“ iz Bara,Crna Gora.
Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“, Knjaževac, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Priče su joj također objavili i: časopis Samotres Križevci, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, portal Dunjalučar, časopis Diskurs, PS portal, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba., časopis Svjetlo, časopis Zvezdani Kolodvor.
Živi i radi u Križevcima.