BERIĆETNO
riječ berićetno me podsjeća na prvog momka
tako mi je čestitao neki praznik
bila mi je nepoznata
ali sam i ja njemu poželjela isto
sastali smo se tek nekoliko puta
to se u osnovnoj zvala veza
izlazila sam s časa biologije
da se nađemo kod veceova
koji su zaudarali
nije bilo važno
nije bio važan ni mrtvi miš
koji se sasuo sa vodom u korito
bože, svi smo pili sa te česme godinama
neki su možda i oboljeli
samo je on umro
sam u studentskom stanu
u napadu epilepsije
u svojoj vodi udavljen
kasnije su svi šaputali
zar je bio bolestan
hude naše boli
zar je on bio
a imao je pune džepove žvaka
i ledeni zadah
preskočili smo ogradu
i na betonu iza vrtića pitao me
jesam se ljubila prije
ja sam se pravila važna i lagala da jesam
i to više puta
njegove oči od treme padale su po podu
više u životu ne vidjeh
takvu zbunjenost u čovjeku
da nije mrtav sad bih mu priznala
da me on ljubio prvi
berićetno mu bilo
***
CIKLUS
gorka je gora, zelene su grane
ali je u stijeni skriven kamen ludi
odviše gipka da zavazda stane
srna treperava nogu da izgubi
gorka je gora, visoka je šuma
ali po stazama otrovno je bilje
odviše sama da ne siđe s uma
košuta mlada sanja izobilje
gorka je gora, narječje maternje
glasovi bližnji od lišća i kore
zrela je ženka što se hladu penje
zelene grane ponad gorke gore
***
PRECIJENJENA
moje namjere su umrle od starosti
vrijeme je hronično izgubljeno
tvoje riječi su nagazne mine
poslije kojih visim sa plafona
dok se ne nakapam
u posudu za kišu
a istina
ona se mrzne u okviru
istina leži na brlogu u mojoj sobi
i tu nema ničeg svečanog
***
SARAJEVSKA BALADA
još uvijek šapćemo o tome
promrzle pokušaje
u krilu toplimo
a sve što radimo sve je mimo
svi se pravimo
i pričamo o ljudima
a ne želimo o njima
želimo o idejama
i želimo o sebi
a ko god se približi dobije odjebi
jer nismo spremni
i nismo iskreni
aj ko će prvi
ponekad se izazivamo
pa krene
ja kad sam bio mali ili
ja kad sam bio vani
pa počne da se izjednačava
i sve priče djeluju slično
svi se kao otvaramo
a ništa nije lično
i svi se lažno smiju
kao zajebali smo zbilju
a nismo
i niko kao nije u grču
a svi smo
preko tuđih primjera
nudimo dijelove sebe
kad učini se nemoralno
atmosfera ozebe
pa trenuci ćutanja
traže se upaljači
pale se cigare
neko spomene pare
čisto onako
da se živne
a ko je kad zadnji put plako
to nije pitanje
to je sranje
šta se tripuješ
i šta si emotivna
(sigurno radi te boba)
ajde ba ustani pleši
loptu spusti
malo se opusti
malo se opusti
________________________________________________________
MARIJA ŠUKOVIĆ VUČKOVIĆ (1993) diplomirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Onostranost je prilika" objavila je 2019. u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, postavlja pitanja o dimenziji s one strane života, prednatalnom i posthumnom periodu čovjeka, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Objavljivala je poeziju u mnogim književnim zbornicima, portalima i časopisima, nekolicina pjesama prevedene su na engleski i italijanski jezik. Priprema drugu zbirku i živi u Njemačkoj.
tišina se napela ko trudna žena sve joj smeta čeka da se rodi nešto drugo iz nje što sigurno nije nezvuk
gotovo uvijek je plač
upamti na tvoj prvi plač svi su se smijali u trenutku kad si vriskao gurnut u život, i sam svi su mislili da je radosno što dolaziš i da si još jedan isti kao oni samo mali nenaučen; nejač
ti dakle pripadaš vojsci začetih i tvoja kruna je u tome što si rođen kao čovjek
niko te ne pita za tvoje svjetove prije samo ti ponude boga i pravo da se ljutiš
i ćutiš jer jezik koji znaš tek je suza koju pogrešno tumače i zato ti se još više plače
kad naučiš da pužeš već previše ličiš na ljude tvoje sjećanje ne seže daleko i sve što pamtiš je da nekad bio si dijete
***
PORIJEKLO
Ako je biti prirodan najvrlija istina a biti slobodan – prvoosjećaj – kud je, iz vitalnosti mraka, krenuo nehodom čovjek? Strahom, što može bit’ golem krenuo nehodom čovjek.
***
UTOČIŠTE
Prošlosti, oprosti ako smetam samo bih da prenoćim cio dan kišni ivicom šetam guta me samoća, morala sam doći
Neću dugo, iskrašću se zorom tiho, da te ne remetim stisnutog grla, jezika oporog ali ne brani mi da se bar sjetim
još večeras, jer sam u bolu da u kolijevku srce spustim krvarim, prošlosti, tvoju dozvolu i onda zauvijek ću da te pustim
Oprosti, blijeda, jer te budim ovo je posljednja noć da sam dijete i upozoravam te, ako poludim to je od sjete, to je od sjete.
MARIJA ŠUKOVIĆ rođena je u Trebinju 1993. godine. Studirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama, a od 2017. godine živi i radi u Sarajevu. Prvu zbirku pjesama pod naslovom Onostranost je prilika objavila je 2019. pod pokroviteljstvom izdavačke kuće Međunarodni centar za mir u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, onostranosti, dimenzije s one strane života, postavlja pitanja o prednatalnom i posthumnom periodu života, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Pjesme su joj uvrštene u mnoge književne portale, časopise i zbornike, a neke od njih prevedene su na engleski i italijanski jezik.
čovjek-časopis 