... Ne usuđujemo se uzeti među prste ljubičastu olovku, obojati vrišteće lokve posivjelog Grada. Ne usuđujemo se zakoračiti u neke davne neodsanjane prosince. Krhotine tišine po podu. Vlasi istrgnute od upaljenog korijena. *** … Mislila sam da se nikad nećeš istopiti u hladnu rijeku poetskih klišeja. Svezala sam plavu mašnu za vjetar i pustila je da isplovi iz izrezbaranih dlanova u tišinu tvog hladnog, opustjelog sela. Zalij ujutro plave zumbule i pusti ih.. Ne budi ih! *** … Večer prije su me natjerali da izvadim iz kofera ulicu zaraslih prozora. Večer prije, morala sam pokidati karte sahat kula na koje smo se trebali popeti. I prvi put da pišem pismo na tako malom papiru. Samo te dimenzije su smjele stati u kuvertu. Večer prije, čekala sam da skinemo kostime i nestanemo iz maskembala zaogrnuti narandžastim mrakom. *** … Sjećaš li se usnulih ljubičica koje smo posadili pored ljuljačke? Sjećaš li se mirisa čeda kojemu smo pokrivali uši isprepletenim prstima, pričali da smo u crtanom filmu i da će zločestoga lutka u uniformi istopiti ova tiha, prozirna kiša? Majci su otrnuli laktovi na prozoru. U staklu su i dalje urezani obrisi njezinih nadom ispunjenih bora, nadom da ćeš se vratiti s ljubičicom u ruci. Crna traka na okviru slike čeka da je skineš. Dijete više ne gleda crtane filmove. ____________________________________________________ MARIJA PAVKOVIĆ rođena je 1996. godine u Tomislavgradu. Profesorica je hrvatskog i engleskog jezika i književnosti. Autorica je zbirke pjesama „Čekanja“. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, autorica brojnih prikaza i kritika na književno-umjetničkim portalima i časopisima. Pjesme su joj objavljene u desetcima časopisa i zbornika. Sudjelovala je u raznim projektima i manifestacijama. Bavi se novinarstvom i lekturom.
čovjek-časopis 