uredno sam složila svoju odjeću znam da ćeš to zapaziti čak i iznervirati se u takvom trenutku jer zamjerala sam ti kad si svoju kačao na svaka vrata plakara i prebacivao je preko kreveta kao i bezbrojne ljubavnice onako mlade i silikonima napumpane bilo ih je i udatih izvučenih iz prežvakanih postelja koje su se davile dosadom njihovog sopstvenog braka onako gola plivala sam tunelom neopisivog blaženstva automobili nisu režali štakori su ostali u smradu civilizacije po meni je padao prah bijelog fosfora koji je svojim vrelim dodirom stavljao mi draga lica na ramena prvo moju sestru imala je 43 kada je otišla pogled joj je bio taman i mirisao na čežnju stavila sam je na šaku i ljubila, ljubila pitala je za svoju djecu, muža nije ni spominjala napokon je uvidjela da je bio gad kao i ovaj moj još i veći jer pio je ono pravo, krkanski ortodoksno a i pipao me je, njenu sestru rođenu izgleda da je to mogla shvatiti tek tamo u drugom svijetu gledajući faluse utisnute na freskama Pompeje
a onda elektrošok i 1 2 3 . . . 15 znala sam da me moj muž uvaženi kardiolog hoće natrag ko će mu kuhati onako dobro onako dobro da obliže debele prste neću nazad neću još minut i po, i kisik se već umorio žurim velika bijela ptica snijela je dijete meni nerotkinji ovo je samo još jedan odbrambeni trik mozga kažu još samo jedna klinička smrt braka s jasno uočljivim simptomima
***
SVEČANI RUČAK
danas je svečani dan i za našu četvoročlanu porodicu slavili smo sve praznike tradicionalno mama je uvijek vodila glavnu riječ pa sam zamolila njenu dadilju da je danas okupa i svečano obuče u dva sata je skup otišla sam do groblja zapalila svijeću sestri i ocu ukopani su jedno do drugog jer jako je važno da porodica je zajedno mama je već odavno podigla sebi spomenik stavila sliku sa osmijehom i čekala ali smrt korača u krug pa se okrene natraške znam to već…. nesposobna za tišinu vječnog spokoja žurim da fotografišem panoramu grobova da ovjekovječim trenutak pametno je što je groblje na uzbrdici jer sve je pregledno možete prijatelju dok šetate ulicom reći eno ondje je ukopana moja sestra eno onaj treći slijeva u petom redu rak je pojede za godinu dana
žurim mami sjedam za stol tačno na vrijeme stolnjak je bijeli svečani domaća supa se puši dadilja se baš potrudila zaslužila je povišicu za ovaj mjesec mama leži s očima razbacanim ko odbačene čarape srče supicu i ne čuje moje pitanje kako si jer smo hronično udaljene od današnjeg dana
Tri dana već njeno tijelo je bilo tu i tamnilo kao sjena na tepihu. Sanjala je ptice i nebo. Nisam bila više ni njena kćerka, već neka žena koja se brine o njoj.
Znala je oduvijek da će otići u raj i da, sigurno, spada među najbolje ljude, i najpametnije. Razmišljala sam, gledajući je ovakvu nemoćnu i sa zatvorenim očima, da li joj je ovaj sudar u glavi pomjerio tu tačku apsolutne dominacije u porodici i da li bismo i dalje morali samo otkuhanim štipaljkama kačiti kuhinjske krpe na štrik. Te krpe su bile važne u našoj kući koliko i Biblija.
Pitala sam se da li je, barem sad u košmaru, pružala ruke da me kao majka zagrli.
***
SESTRA, NOĆ I JESEN
Noć je bila tmurna i sa okusom zemlje. Stari gavran jahao je na konjima dok se lišće pretvaralo u pepeo. Bila je duga, i posljednja.
Jedino što pamtim od svoje sestre te jeseni je pognuta glava, kao da nije imala lice niti glas.
Trpjela je bol, nijema. Soba je postajala praznija, tiša, i samo je šapat dijelio smisao od smrti.
Tu noć pokazala je da ima i oči. Tek tada je posumnjala da bi mogla umrijeti.
***
SVE U KRUGU JE PRAVILNO RASPOREĐENO
Budna sam. Nijema i nepomična. Vazduh je bio gust od napetosti. Bila sam ogorčena i ljuta na sve i svakog. U tom nedodiru i tami nije bilo nade. Samo bol i strah su tapkali u duhu koji je oduvijek bio veseo i radoznao.
Znala sam da moram otvoriti oči, poslušati glas koji me budio odlučno. Ne znam da li su ova bolnička svjetla u koja gledam stvarnost ili još samo jedan krug do smrti. Sve u krugu, pravilno raspoređene male sijalice uperene u moje oči, određuju.
Ja sam pisac i izumitelj, moje vrijeme tek dolazi, zapamtite to. Oduvijek sam voljela smišljati razne priče, posebno one o životu u drugim galaksijama, novim tehnologijama, robotima i slično. Bila sam usamljena, a nisam voljela učiti i brisati prašinu pa sam se pitala kako su stvorenja u drugim galaksijama riješila svoje probleme s tim i imaju li ih ikako. Tehnologija je sigurno naprednija nego kod nas. Mama nije odustajala od svojih zahtjeva, a približavalo se i polugodiše i morala sam nešto poduzeti, hitno. Logično je da moram napraviti nešto nalik robotu koji bi radio po kući i šaptao meni u bubicu dok bih odgovarala lekcije ili radila test. A zbog moje usamljenosti bio mi je potreban i da s njim razgovaram. Moje priče su često bile tužne i tihe, pune divnih izuma, ali i ćutanja jer mi je razgovor bio dalji od najudaljenijih galaksija. Već sam vidjela i čula u mislima svog prijatelja i sreća me obuze. Da bi sve bilo stručno urađeno, potražila sam na YouTube pomoć. Toliko je snimaka o mojoj zanimaciji izašlo, da sam odmah znala da ne moram brinuti. Ali, tražio se neki elektromotor, baterija, prekidač… Stani malo, ja to ništa nisam imala i morala sam improvizovati. Puna ostava nam je bila energetskih pića, ma, kad njih malo promućkaš, ima da razdrmaju i pokrenu i planine. Šunjala sam se po stepeništu vrebajući kad će mama otići na posao. Radi u školi, sigurno će je učenici smoriti i kako će se onda obradovati kad vidi sve prebrisano i složeno. Pa me onda zagrli i pusti da se odmorim kako ja to želim, a možda će mi dati i malo love kao nagradu. Čim mama zamače iza vrata, zarovih se u ostavu da vidim čime raspolažem na ovom svom životnom projektu. Nađoh otprilike sve što će mi biti potrebno i otpočeh pohod na lagan život. Sa TV-a se orila reklama: „Red Bull daje ti krila“, dok sam redala limenke upravo njega i još nekih drugih pića, uklapajući ih po dužini i debljini, da bi moj robot na nešto ličio i bio funkcionalan. Uzela sam i očev kišobran za kičmeni stub. Nategnem mu dvije žice i od njih naštimam ruke, a dvije rastavim u položaj nogu. Na famozne ruke sam zalijepila isječene žice da imitiraju prste. Za oči sam upotrijebila dva klikera. Neki aparatić za njegov govor ću kasnije naći, sad žurim. U visini srca sam pričvrstila plastičnu flašicu kole, ali tako da je mogu zaljuljati kad mi budu potrebni njeni mjehurići za pokretanje robota. Počeo mi se sviđati te mu dadoh ime Miu Miu. Sve to spojim cjevčicama od infuzije, otac mi je doktor pa toga imamo uvijek u kući. Pregledam još jedanput svog budućeg spasitelja, ponegdje dodam još flastera da bih ga dodatno učvstila i, naravno, osjetih ponos kao nikad dotad.
Vrijeme je bilo da mu udahnem život. Moram dodati pseći život jer je za početak bio namijenjen samo za učenje i rad, ali nikad se ne zna, možda mi bude i drug u igri ako bude sjajan tip. Prodrmam one žice na kojima je kola visila ne bi li srce uhvatilo ritam i pokrenulo robota, ali se ništa ne dogodi. Mjehurići su se uzbunili, kolali, ali mom izumu je očito nešto falilo. Hodala sam gore-dolje po sobi kao profesor Baltazar i sinula mi je istina pravo pred oči: TEHNOLOGIJA JE TEHNOLOGIJA, A MAGIJA JE MAGIJA! Opet zaljuljam kolu koliko sam mogla i svečanim glasom povikah: „ABRAKADABRA!“ Često sam u svojim dosadašnjim eksperimentima i pričama koristila tu riječ maštajući da se jednog dana riječi prevoda „Stvaram kako govorim“ obistine. Poče flašica s kolom titrati, a moj Miu Miu se micati. Ubacih mu u ruku krpu za prašinu i legoh da uživam dok on glanca. Pratio je nacrtane instrukcije i radio dok sam ja pjevušila. Već sam sanjarila kako da nešto slično smućkam i za učenje kad se otkide flašica, tresnu o pod, odskoči onako puna mjehura pa se rasprsnu u kapi koje poobaraše sa police skoro sve. Nisam se ni snašla, ni skontala šta se sve dogodilo, a već je komšinica do nas lupala iz sve snage na naša vrata. Njoj inače nije moglo promaći ništa, a i niko, jer nije skidala oko sa špijunke. Znala sam da, ako ne otvorim, policija je na vratima za deset munuta.
Tiho sam otključala vrata i naglo ih otvorila tako da je komšinica posrnula i od iznenađenja, i od gubljenja ravnoteže, jer se bila baš navalila da bolje prebere zvukove. Ušla je u stan bez riječi, odmaknuvši me rukom odlučno se uputila pravo u dnevni boravak. Onako zbunjena, uplašena i pomalo ljuta krenula sam za njom. Zatekla sam je kako poput radara pokušava da locira predmete koji su izazvali buku u stanu. Upalih i ja svoj radar, ali na moje zaprepašćenje, stan je bio u savršenom redu. Čak je i prašina bila obrisana sa svakog komada namještaja. Nijemo smo stojale i komšinica i ja očito obje zbunjene nekoliko minuta. Kako je uletjela u stan, tako je i izašla iz njega bez riječi i pogledala me na izlasku jednom tako oštro kao da sam joj pojela bez pitanja najslađi kolač. Bilo mi je pomalo i žao, zavirivanje u tuđe živote je možda bila jedina njena zabava, a, eto, današnja joj propade.
Nekoliko trenutaka sam ostala još nepokretna od kompletnog šoka i onda krenuh u potragu za mojim, sad ga već tako mogu zvati, prijateljem. U prizemlju ga nije bilo pa sam krenula na sprat. Na jednoj stepenici sam našla komadić hanzaplasta. Pojurih od sreće, užurbano pretražih sve sobe, ali robota ne pronađoh. Plašila sam se otići u potkrovlje koje smo koristili samo za odlaganje nepotrebnih stvari, bilo je pomalo mračno, ali znala sam da je jedino tamo mogao biti. Polako sam otvarala vrata koja su škripala i u najudaljenijem uglu ugledala dva klikera koja mi se raduju. U krilu mu se nalazio komad kartona na kojem je pisalo pomalo krutim slovima: „Prašinu ću brisati, ali znaj da moraš učiti ti sama jer želim da jednog dana budeš pravi naučnik i izumitelj, a za to je potrebno znanje. Talenat očigledno imaš. Ako tako ne bude, plastika od koje sam uglavnom napravljen će se istopiti od tuge.“
gledam maminu maramu kojom je svezala glavu u našoj ulici ta marama je nasljeđe koje su žene predavale jedna drugoj isti život ista marama i tako sve u krug njihovo nebo je davno gurnuto niz oblake 12 mi je godina šporet je na verandi da se kuća ne bi prljala a i vruće je mozak mi čudno funkcioniše sve se kreće prema odlasku dječijim rukama pokušavam kidati vrijeme gledam mamu da bih slike povezala oči joj sitne se i ne vide u pola kafe ustaje odvaja pečenu ribu koja se zalijepila za foliju nervira se i preklinje što je žensko rodila ponavlja u sebi i maše glavom nikad ja nju neću udati nikad neće ona biti ko ona Janica pamtila je sve ženske likove iz filmova drobi prste u ribljem ulju smrad truje ulicu ne obazire se na to jer ionako je ulica za nju uvijek bila smrdljiva
***
SKORO NEPRIMIJETNO
vrućina silazi u grad ljuljaju se stopala na vrelom asfaltu avgust je ni vrijeme više ne diše zbog kontejnera s lakokvarljivim otpadom imaš pauzu ima vremena da odeš između zvuka i tame okreće se vjetar za fluoroscentnim djevojkama koje piju vodu s hlorofilom lijek je to protiv starenja zacjeljuje bore i rane 15 kapi svako jutro i smiješ se glasno čitav dan prolaze tako kraj tebe kao da te nema prosjak rastjeruje djecu koja mu dobacuju pogrdne riječi vrijeme je samo prostor koji se mjeri koracima i miriš se s tim spreman si da odeš vjerovatno zauvijek još jedna djevojka u crnoj somotnoj haljini prelazi ulicu oči joj crne barokne se osvrću za tobom ne zaustavljaš se ni da je pozdraviš iako je punokrvna onako baš po tvom ukusu znaš to je varka u romantičnoj noći jer tako su i drugi istrijebljeni skoro neprimijetno sa ovih prostora
vazduhom strah krstari u službenim odajama otvorenih usta bolnički panduri spavaju vrijeme je kolektivne rem faze u našem malom sanatoriju u ritmu spuštenih žurnih kapaka ocvale suze tumaraju uskoro će i prikaze ugasiti zadnje svjetlo obješeno na izlazu boo boo počinje ekskurzija gostiju na noćnom osmatranju pacijentica do prozora zuri u svoje šake neprekidno dlan gore dlan dole pravi raspored sjedenja kao u svojoj kući niko ne smije biti daleko od ovala sa krtim mesom sad ga ima dovoljno da se napokon ne stidi i ne brine mog oca stavlja do sebe kao da joj je on najvažniji bila sam i ljubomorna ali komad mesa ipak meni i sestri u oskudici ostavlja dotiče prst gdje sjedim ja, probada me u grudima nismo se nikad najbolje razumjele imala je tešku narav i pogled težak brišem čelo ženi nasuprot, nju niko ne obilazi ponovo je u rem fazi kako se dogodi da si sam i ničiji sumnjaš ima li pravde i na nebu u doba korupcije starac u prugastoj pidžami gleda tv zakon o penzijskom opet nije usvojen prvo onaj o akcizama na dnevnom redu glasati glasati dok se ne usvoji nema replika nema vazduha niko se ne budi niko ne spava vrijeme odmiče, svi imaju niktofobiju klepeću očni kapci kao vjetrobrani misao je paralisana u ovom mraku nešto boli u ovom zraku mama
***
JALOVICA
spavamo zagrljeni svako na svojoj strani ožiljaka pratim ritam tvog disanja dok čopor riječi cereka se u mraku i šapće- ti si znak Božje kazne odsječena suha grana nerotkinja jalovica
ustajem do ogledala na kojem odjeća buja širi se na trbuhu i grudima iskrivljujem se u loptu koju je lako šutnuti na seoski put i otići
nisi mi više onako lijepa šapćeš onako lijepa za jedinca u matere
utrljavam losion trzajima poodmaklih godina ionako ne mogu spavati u ovoj sobi bez vazduha i oblaka koji se zelene
gnječim sate koji žure ne dam da mi i jutros otmu dijete ne opet molim te Izida pogledaj mi krv na koljenima
Ovidije je ubio ptice u sobi za poeziju bez da mu je ruka i zastala njegove ljubavi sad pokrivaju tegle s kiselim mlijekom i režu nokte u stihu bez rime, svuda vlada lokalna mafija sumpor ulazi u nos neprekidno i sve postaje sumorno pod jesenjim lišćem
ne prepoznajemo se tu kažemo da je pjesnik propala pijanica i kurva da mrzi cijeli svijet i ta njegova Metamorfoza Rimsko Carstvo kaos korupcija i izbori pa toliko je godina prošlo od našeg zadnjeg rata
ne prepoznajemo se tu pitamo se gdje je soba za dostojanstvo postajemo zidovi koji se zatvaraju s prvom naznakom istine u očima, tek ponekad se trgnemo jer znamo da je samo tijelo u nama
***
PAMTITI SELEKTIVNO
ti i ja u zagrljaju u kadrovima napuštenog Babilona koji se vrte u našoj sobi godinama u zidovima obloženim dosadom dvije smo praznine na postelji drvo i drvobol u ograđenom prostoru pretvorila sam nadu u riječi nepokretne u ovom mraku koji je sobe dio i nas dio
okreneš se ponekad dotakneš mi stopalo nema zanosa ni drhtaja samo mir u rastojanju koje nas dijeli mir i potreba da sam tu da me štitiš od svega izvan ove sobe samo nas dvoje odijeljeni dilemama
razmišljam šta ću nam za ručak napraviti malo sladoleda za desert obavezno i još jedan kadar napuštenog Babilona for refreshing memory barem to uključiti uz pečena jaja za doručak dok gledam kroz prozor kako odlazi kombi natovaren uspomenama
čovjek-časopis 