ROMAN MAJE RUČEVIĆ “BORILIŠTE”, Hena com, Zagreb, 2025; ulomak

Memorijalni centar, Bunker bb

Iste večeri, Igor se vratio k meni kad je završio s obavezama. Odlučili smo jesti kod kuće pa sam napravila brzu večeru, a onda smo se zapričali na kauču moje sobe koja je ujedno služila i kao dnevna. U jednom trenutku upitao me želim li otključati sobu s uspomenama.
Pritisnula sam prekidač i žarulja visećeg bijelog lustera iz sedamdesetih prosula je mlitavu svjetlost na prostoriju. Prvih nekoliko sekundi Igorov izraz lica odavao je frapiranost, a nedugo zatim, u kutu njegovih usana zatreperio je sjetan osmijeh. Bio je to zapuh nostalgije za vremenom u kojem smo oboje odrastali. Kao da ni sam nije znao u što bi prije pogledao. U mom memorijalnom centru Igor je, premda to nisu bile njegove osobne uspomene, bio na prilično poznatom terenu.
„Pa ovo je muzej“, rekao je tiho.
„Nakupilo se s godinama. Neke sam stvari bacila, ali dosta toga čuvam u ovoj sobi otkako više nema nikoga“, odgovorila sam.
Neko vrijeme smo šutjeli. Ja sam sjedila na rubu starog tamno-oker kauča na kojem je nekoć spavala Ljudmila, a Igor se obzirno, gotovo na prstima, pomicao amo-tamo, proučavajući artefakte i relikvije jednog prošlog vremena. Prostorijom je dominirao smeđi regal od punog drveta sa zastakljenim vitrinama i otvorenim policama. Nikada Ljudmila i Barba nisu ozbiljno renovirali ništa, investirali su isključivo u nužne popravke kvarova poput onih na bojleru, veš-mašini, brojilu ili plinskim instalacijama. Dekor i estetika sobe u kojoj su spavali do svojih smrti čuvali su duh života iz doba bivše države. Kada su umrli, njihovi su duhovi nastavili čuvati duh vremena: sveske enciklopedija u policama i usnule goblene na vrhu regala, boce vinjaka i ostalih teških špirita u matiranoj vitrini, set porculanskog posuđa koje se nikad ni za koga nije iznosilo, heklane tabletiće. Bijele pamučne gaće i rebraste potkošulje u četvrtastim stranama regala, tamo do vanjskog zida; a u onim većim, u sredini – kutije od beskorisnih ispijenih vitamina, plastični globus na stalku, primjerke ilustriranog časopisa Svijet, potrgane i selotejpom lijepljene okvire jeftinih dioptrijskih naočala, razglednice sa zimovanja na Bjelašnici, razglednice s ljetovanja iz Zadra, božićne i novogodišnje čestitke s motivima košuta u snijegu, djevojčica i dječaka na sanjkama iza kojih se u svjetlucavoj zimskoj noći naziru dimnjaci u toplim kućama, fotoalbume s dokazima o prvim koracima i vjenčanjima (oni o razvodima nikad ne dospiju u te povlaštene spomenare).
„Mogu li?“, okrenuo se Igor prema meni pokazujući prvi album na gomili, tražeći moje dopuštenje.
„Da“, rekla sam, pomalo i sama iznenađena prisnošću s kojom ga propuštam u memorijalni dio bunkera.
Sjeo je pokraj mene i otvorio prvu stranicu fotoalbuma s plastificiranom naslovnom stranom na kojoj djevojčica u bijeloj haljini bere sitno žuto cvijeće na livadi. Okrenuta je leđima i ne vidi joj se lice, ali unutra je upokojeno nekoliko meni važnih lica i života. Između prve dvije stranice albuma, umetnula sam još davno, u malim plastičnim vrećicama, odrezane uvojke kose s dvije glave. Točnije, kestenjasto-plavi uvojak ravne kose moje majke i sijedi, trajnom ukovrčani uvojak njezine majke, Ljudmile. Ugledavši te pramenove na koje sam zaboravila, tu kosu mrtvih majki, nešto se u meni pobunilo, neki su duhovi gotovo nečujno, poput suflera iza kulisa, u mom umu uporno počeli došaptavati riječ ne. Uzela sam album iz njegovih ruku i zatvorila ga.
„Oprosti, ali ipak ne bih. Nije trenutak. Ali pogledaj sve drugo što te zanima“, rekla sam.
Igor je poštovao moje granice, no znatiželja u njegovom glasu nije.
„Razumijem. Je li to majčina kosa?“
„To je kosa svih mojih majki.“
Sve te biološke i odgojne figure ionako su u mom životu bile pomiješane, kao što je sumanuto pomiješano bilo i sve u toj zaključanoj i zagasitim, masivnim zastorima zastrtoj muzejsko-kazališnoj prostoriji. Lutke su i dalje bile žive, provirivale su iz svega; iz jednoličnog zvuka pritiskanja prašnjave nožice šivaće mašine, iz škripe nikad podmazane mesingane ručke na napuklom staklu lijeve strane vitrine, iz ljepuškastih, a blaziranih lica zaobljenih šarenih babuški koje se tako okrutno repliciraju – posegneš za jednom, a u njoj druga, a u toj treća, a tu je i četvrta, sve do one sićušne, u živopisnu nošnju i maramu odjevene replike prvobitne babuške ili je to pak matrjoška, nevaljalice male rasklopive, bake, majke, nikad ne znaš koja je koja. Još uvijek nešto gunđa i ne da se ni Barbina kutija s dokumentima koji svjedoče o nekadašnjoj zavedenosti u sustav; vojna knjižica, štedna knjižica, devizna knjižica, odresci računa, letci i reklamni materijal niskobudžetnih prehrambenih lanaca, liječnički nalazi. Sustav vjere, poljuljane, svedene na mali medaljon s likom Djevice Marije, zaboravljene u kutiji Bata cipela, negdje između zavoja, flastera i masti. Zdravo budi, Marijo.
Bale tkanina, svežnjevi krojeva, krede, igle, vuna, konci, gumbi, ziherice; posljednji (tada prvi, tek iznikli) mobiteli, penkale, patrone, tranzistor, digitroni, kazete; kuharice sa zamašćenim listovima i obilježenim receptima, zalihe nikad obješenih novih zavjesa, isprane krpe, frotirni ručnici, karirane pidžame, gaze, paket higijenskih uložaka Ona; herbariji, spomenari, leksikoni, mapa likovnih radova, barbike, drvene bojice, pastele i tempere, ljubičasta haljina sašivena za maturalac u osnovnoj školi, pionirska knjižica, kapa i marama, zdravstveni karton, dude i podbradnjaci; snop pisama povezanih tankom špagom i na njega naslonjena fotografija u bijelom okviru…
Igor je zastao kraj pisama i dugo gledao u tu fotografiju, ne dodirujući je. U nekoj ulici, dvoje odraslih, muškarac i žena, držali su djevojčicu za ruku. Pogledao je mene pa ponovno fotografiju i prvo pismo na vrhu snopa, pečatirano, sa švedskom poštanskom markicom. Adresirano na gospođu S.
„Tvoji roditelji?“, upitao je u pola glasa.
„Da.“
„Ako želiš, možemo izaći“, rekao je.
„Idemo zapaliti“, odgovorila sam, propustila ga kroz vrata, ugasila svjetlo i zaključala duhove.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o obiteljima. Ljudi koji odrastaju u relativno sretnim i normalnim okolnostima lakše govore o tome. Već je u Sarajevu, kada smo se upoznali, shvatio da ne volim o toj temi, ali pohvatao je kroz naše prijašnje razgovore neke sitnice. Zanimalo ga je što se zapravo „dogodilo“ (glagol je izgovorio jako polako i pažljivo), kopkalo ga je zašto o tome ne govorim.
I doista, što se zapravo „dogodilo“? Prije bih rekla da se niz događaja događao. Nikad se nešto enormno, lako pamtljivo nije jednostavno „dogodilo“ i samim time zasjelo na tron dramatike. Traumatizmi su posljedica niza događaja i na neki izvještačeni način vječno traju i trule, narastajući u našim dušama poput fantazmagoričnih nemani nalik na Goyina čudovišta, bez svršavanja.

__________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika. Više od deset godina radila je kao novinarka. Piše poeziju i prozu.
2016. joj je objavljen roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ (Algoritam).
2022. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u Biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca (HDP).
2025. objavljen je njezin novi roman „Borilište“ (Hena com).
Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju (Ratkovićeve večeri poezije, 2008. i 2009., Ulaznica, 2022.).
Radovi su joj ušli u finala i polufinala književnih natječaja u regiji; proza i poezija zastupljena u brojnim književnim časopisima i publikacijama.
Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Trenutno radi na svom trećem romanu.

fotografija autorice: Ivan Mijatović

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAJE RUČEVIĆ “SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU”, Hrvatsko društvo pisaca, 2/2023; četiri pjesme

SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU

ustvari, možda i cijelo čovječanstvo
ima slomljeno srce
to izgleda otprilike ovako:

tijelo mu, na vilama od kandži
uvijek nekako grabi dalje
bitcoin, adrenalin, hijaluron
mišići su koji ne poznaju
ono što si se ti nadao pronaći u meni, i ja u tebi

ti si to nazvao: mogućnost beskrajne nježnosti

a opet, srce cijelog čovječanstva je slomljeno
majke su to koje djeca ne posjećuju
očevi koji su izgubili impuls napretka
bezočna jednoteistost promašivanja
debakl snova, usamljenih
civilizacija na koljenima

ti si tu posve beznačajan
ja sam tu posve nevidljiva, jedni od

a opet, pao je jedan od bezbroj snijegova

samoća ove zime ima grimizne krvrgave prste
kojima zavodi plesače u praznini
poni, odbjegao s vrtuljka ukotvljenog ropstva

i opet, snijeg ne prestaje padati

milijuni kotača stoje u koloni ka domu
tu je sigurno, ima kave, vina, kruha, interneta i kreveta
sutra ćemo misliti o metastazama

sutra će prestati padati snijeg

čežnja, sjeta, nedostajanje i ljubav pitanja su umjetnosti
uz toliku gomilu računa, poreza i obaveza
srce ne bi izdržalo još i weltschmerz
treba piti kolagen, biti redovan platiša opstanka

a ipak, snijeg je pao i sutra

i tvoja prošlost postala je budućnost
postao si ja, i ja sam postala kosti

ustvari, sve je stvar tajminga, da
zato su sve one Wong- Karwaiove žene nesretne
sve one žele da sve bude „kao prije“

snijeg će padati i kad otpadnemo sa žice

sve i jeste kao prije
kandže ne mare za škrgut bjeline
što nismo jedni drugima dali, taloži se tankom žicom
na kojoj bešumno čekamo
nikome bitni, otpisani
padamo i ustupamo mjesto jedan drugome

sutra ćemo praviti anđele u padu
danas smo slomljeni

***

IZLAZEĆE SUNCE

u sebi nosim rupu
olovnu i neprevodivu
nasljeđe samuraja
koji su svoje katane-teleskope
okretali ka utrobama bez časti

kada rupa rida
iz njezina dna niču prastari prsti
zarivaju se u jastuke odabranih
zapomažući na jeziku hrđe:

opori narovi
stegnite mi usta
da više nikome ništa ne izgovore

bit ću vaš sensei umijeća nedostajanja
izlazeće sunce ambisa

***

AUTOPORTRETI

sa samo sedam, zamišljao si suicid
bacit ćeš se s trećeg kata

trideset godina kasnije
s tog istog prozora bacao si opuške
zamišljajući ljubav kao staricu koja je DNK
naslijedila pa prenijela oblacima

tako si sebi pripisao visine

još trideset godina kasnije,
zamišljat ćeš kako nemaš ništa
s opomenom koja ti ruje po plućima
jer ne pridaješ važnost
onima koje ostavljaš iza sebe

zapalit ćeš cigaretu za oči
u koje si ugradio svoj stelarni genom
nikad ih ne pustivši u zviježđe
bi li se uopće tvojim moglo zvati
išta što si stvorio pa napustio?

kada stigne kraj
na prozorsku dasku sletjet će
zmijokose čuvarke tvog hrama

tvoju samoću pamtit će zidovi
koje si odavno presvukao
autoportretima

***

ERA KOMFORA

poznajem legije ljudskih samoća
biti monahom lakše je od borbe udvoje
u kojoj tetura ego

humanoidne svjetionike
srasle s urođenom hrapavom hridi
signali koje šalju odvode u propast
sve koji požele da im odrede smjer

brodolomce živog pijeska
naoštrene bodljama
važno je imati zaštitne oklopne ploče
i kad nema grabežljivaca u blizini

bestrudna epoha, prostor sazdan od
komprimiranih film-tableta
u maršu na reflektore
sadrže bojila, pomoćne tvari, sve što ih korigira
u naoko savršene proizvode ravnodušnog društva

izvan ovojnica je kiselo, a feniksologija izjeda
nakon jedne smrti preteško je uskrsavati

razočaranje je eliksir samoće
tko je ispio, pamti trenutak u kojem se
zamišljaj svijeta koji će doći i biti bolji
rascijepio poput usne o ljusku jajeta
kada je potekla krv, znalo se:

počinje era komfora

_________________________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog jezika i novinarka. Piše poeziju i prozu. Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju („Ratkovićeve večeri poezije“, „Ulaznica“). Poeziju i prozu objavljivala u brojnim online i tiskanim časopisima i publikacijama u regiji. 2016. objavljen joj je roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ u izdanju izdavačke kuće Algoritam u Hrvatskoj. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade „Janko Polić Kamov“ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade „Fric“ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. 2023. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u izdanju Hrvatskog društva pisaca, Biblioteka Poezije.

PET PJESAMA MAJE RUČEVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “TREBALO JE SVOJE TIJELO OBUĆI KAO ŠTIT”

AIN’T NO LOVE IN THE HEART OF THE CITY

Ne znamo ništa, gotovo ništa
O usjevima, žetvi, plugu,
Žuljevima i crnim noktima
Ne znamo koje je boje
Noć u grudima sela
Jednostavno ne znamo ništa
O klici i uzgoju, a sve
O potrošnji i zatiranju nade

Znanje smo skupljali po prijestolnicama,
Njušeći pare asfalta poslije pljuska

I o zakulisnoj arheologiji
Pokolebanih, ponešto znamo
Najviše onda kada posljednji
Sunčev trzaj ujesen razapne
Fasade između minareta i brda,
A ostatci prošlosti cvile poput
Ustrajnosti politike na odsutstvu
Bilo koje vrste povjerenja

Taksisti su svugdje isti, postoje tri tipa:
Šutljivi, nesnosno raspričani ili bezazleni,
Naoko obazrivi memoaristi
Naših unutarnjih borbi, a da ih o tome
Čitavo vrijeme vožnje ne zanima ništa
Voze u rupe, na sastanke ili fabrike bluesa
Noću ispraćaju sve do u haustor, brižno,
Da ne bi netko sumnjiv ušao iza nas

I nitko ne uđe iza, ali zađe u nutrinu,
Ostavi u njoj upitnike i grafiku
Zbog kojih se slamamo nenajavljeno
U smrdljivom pothodniku ispod petlje

Tuga izrasta iz pomne recepture, poput
Tijesta iz pekare u kojoj žvačemo jutro,
Želucem visoko baždarenim, otpornim
Na đavolje namjere glutena i suza
Sve dok šine, nasipe, pasaže, raskršća,
Sva ona mjesta na kojima posustajemo
Ne zamijenimo sigurnom kućom
U kojoj je stanovala najmudrija
Seoska pridošlica gradskih manira

Kada smo prvi put sjeli u mravinjak,
A insekti promilili dječjim gaćama,
Oprala nas je, nahranila i uspavala
U hladnoj sobi pod vunenim biljcem
Trideset godina kasnije, otipkala nam je
Staračkim rukama na Nokiji 33 10:
„Dobro je, sve dok niste ušli u brak“

Znala je dozirati omekšivač za najgrublji veš
Da se još razumjela u jezike i muziku,
Mongolka bi nam rekla:

Ain’t no love in the heart of the city

***

I. KAKO OPSTAJU KAMIKAZE

Gdje titan prvobitnog proljeća
Ukleše uske zaljeve,
Fjordove bez kompasa,
Izniknu anđeli
Razvedenih obala

Bez solidnih temelja,
Maternice za uporište,
Pluća za disanje,
Zjenica za prizore,
Plutaju i čekaju

Sve je njihovo
Nabreklo od tekućine

U dobi od četiri godine,
Mahovinom previju
Vodeno krvarenje
Odaberu drvo-donora
I kažu mu: Zacijeli nas

Posade ga na čistinu
Između dvije krajnosti
Koje su načinile njihov
Krhak kičmeni stub
Priviju se uz deblo,
Umisle dendroterapiju
Trljaju se o koru
Dok ne iščezne
Poriv za poništenjem

Sve njihovo vapi
Za stabilnim korijenjem

Autosugestija, placebo,
Uopće nije važno
Njihovo je uvijek bilo
Da sebe reizmišljaju

***

II. ZAŠTO POSRĆU KAMIKAZE

Anđeli su lakomisleni
Posrnu iz neobuzdane želje,
Tresnuvši bez najave
S jastuka šećerne vune
O bilborde i kiborge
Neiživljeni nožni prsti
Zapletu se u šahtove,
Dalekovode i turbine
Skončaju kao šišmiši
U naopakoj urbanoj priči
Preostane im jedino da
Kože najdražih ulica
Rastegnu do točke pucanja
Samo da vide je li u brazdama
Ugaženih sjećanja
Ostalo ikoga s kime bi
Prošetali kao ljudi

***

NOMATKINJE

U ovom životu, bile su nomatkinje
I rijetko je tko mogao naslutiti
O čemu je pjevao taj rasuti saudade
Koliko snažno su voljele topose
Koji nisu rodni, a naročito osobe
Koje nikad nisu ni upoznale

Panonskom nizinom ostavile su tragove
Hrvanja s amorfnim protivnikom
Bio je to jedini moguć kung-fu tuge
Nad ušćem, riječni su galebovi
Ljeti kružili u V-sekciji
A nad ocvalim remizama točno u
Vrijeme kada im je ispadala kosa,
Ljuštio se epitel, pucalo rožnato tkivo,
A praškaste se čestice tijela taložile
U procjepe zahrđalih šina

Govorili su im da su čudne i da imaju stila,
Ali nikad leoparda, tigra, ždrala, zmije ili zmaja
Kojim bi mudro porazile impuls lutanja
„Skrasile se, skućile, smirile“

Bilo im je daleko to pitanje jata, kao i
Reprogramiranje na tvorničke postavke

To su bile naše žene o kojima se šuti
Mogli ste ih susresti
U evropskom Jeruzalemu,
Austrougarskom predgrađu,
U svakoj zapišanoj uličici
S pukotinama u asfaltu,
Prečicama ka beznađu

DNK nikome važnih pamćenja
Ugrađivao se u krinoline
Astmatične jeseni i zamirao,
Bez da je ikada spoznao taj tuđi,
Bezbolniji, udomljeni život

Zimi su, bez plaćenog grobnog mjesta,
Na počinak odlazile sretne

***

TERAPIJA

Kada onemoća,
Od tijela načini grad-državu
Poput starih Sumerana,
Na vrhu hrama
Podigni zvjezdarnicu
Prema zakonima neba,
Uvijek očekuj poplavu,
Ako voda i prodre do
Nasada iza tkiva,
Izmisli klinasto pismo
I trag povrede utisni u
Vremensku pločicu
Božanstva van dosega
Tvog teleskopa
Već će se pobrinuti da
Formulu iscijeljenja
Dekodiraš tek mnogo kasnije,
S novim, snažnijim kostima
U poznatom, žilavijem mesu

_________________________________________________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao novinarka i prevoditeljica. Dobitnica je dviju nagrada za poeziju za mlade pjesnike (Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo polje, 2008. i 2009.). Poeziju objavljivala u online i tiskanim časopisima, proza ušla u finala i polufinala književnih natječaja u regiji (Poezija, Strane, Književna republika, Večernji list, Kritična masa, FEKP, Prozak, Agon, Kvaka, Treći trg, Rukopisi, Ekran-priče, Alma, Van kutije – Antologija nove poezije ex-Yu prostora …). 2016. joj je objavljen roman prvijenac ‘Je suis Jednoruki’ u izdanju izdavačke kuće Algoritam. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade ‘Janko Polić Kamov’ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade ‘Fric’ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. Nedavno je završila novi rukopis pjesama te radi na zbirci kratke proze. Živi na relaciji Sarajevo – Zagreb.