književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAJE MIHAJLOVIĆ “NEMOGUĆE SUNCE AZIJE”, Imprimatur, Banja Luka, 2/2024; tri pjesme

MALA PJESMA O TUĐIM OČEVIMA

prostrijele me iznenada
zbune pometu zariju se tiho
ko gvozdeni ekseri u zglobove
tuđa lijepa sjećanja
zabole me do suza bezglasnih
(od tog rđaju proljećne kiše)
i ljubomorna sam ljubomorna
i na nijemost i na tugu i bol
koji ih obuzima
zbog gubitka oca
njihovog dobrog oca
njihovog nježnog voljenog milog oca
na sve dobro i prisno i veliko što su imali
što njih sada boli a ja ne razumijem
to je strani meni nedostupan jezik
tuđi nježni očevi me bole
ja neću plakati i žaliti kad moj otac umre
ja sam njega davno isplakala

***

OFELIJA UBIJA KRALJA

a ja, najbednija i najnesrećnija od sviju žena

dala bih vam ljubičica ali su sve uvele
onog dana kad je moj otac umro
u zvuku bola mojih kostiju
u riječima piši vezaću te lancima
i vući ulicama da svi vide ko si
piši ja sam kriva
obećavam svom tati da ću se popraviti
oh ja bih vam dala ljubičica
dobri moj gospodine
i mjesečine i pomorandži i prijateljstva da mogu
ali sve su uvele u porazu
u ljubičastoj krivnji i šapatu
ništa ti se strašno nije desilo
što nas ne oživiš što si obična glupa kukavica
a ja nisam mogla da ih oživim
a one mi nisu vjerovale
znate li dobri moj kako peče
kad ti ljubičice tvoje ne vjeruju
i otac tvoj ti prebacuje štrik oko vrata
i smije se grohotom jer ti plačeš što se bojiš
i one su samo uvele mili moj od odjeka nemilosti
kad je otac moj s ruku mojih oprao moju ljudskost
uvele su mili sve
kad je otac moj rekao skini se
i ja se skinula
jer nisam mogla reći ne
vidiš li ove krhke kosti mili
one nemaju ne u svojim prevojima
one se lome a ljubičice venu tako to ide
kako da ne uvenu od tog stida
čiji je to stid mili
ne znam ali one su svejedno uvele sve
kad je otac moj slikao moje malo promrzlo ogoljeno tijelo
i izbezumljeno prestrašeno dječje lice
koje moli nemoj nemoj nemoj
i prošaptao kroz strašnu okrutnu maglu
izvrnute ispravnosti
smijaćemo se ovom jednog dana kad ozdraviš
nismo se smijale mili
nikad se nismo tome smijale ni ljubičice ni ja
nikom od tada nisam dala da me zagrli da me zadrži
ako moj otac nije mogao da me voli
čemu od drugih da se nadamo
ja i moje tužne umorne uvele ljubičice

***

O KOMETAMA I RATIŠTIMA

kad god pokušam da se osvrnem
udarim u skupljenu pesnicu
nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi
(moj rodoslov po očevoj strani)
koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno
one nisu plakale primale su sudbinu mirno
smjerno gotovo pobožno
jesu li time bile hrabrije od mene ne znam
sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu
(on nije udarao često
njegove su metode bile nešto finije)
(nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja)
dok je rat hučao nad nama
kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri
a ipak ja se rata nisam bojala
usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe
(moja odbrana staljingrada
pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena
glađu progonjena
ali nisam odustala
nisam odustala nisam odustala)
moj progonitelj živio je u mojoj kući
jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola
pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan
daleko od linija fronta
jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše
dešava se jebiga nije se žaliti
plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći
ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak
zapaljeni grad
gledati kako ti nestaje dom
sve što voliš i znaš kako nestaje
samo nismo imale ljubavi
nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj
u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni
(kako ti i pored strašne smrti zavidim
oh, kako ti zavidim na hrabrosti
nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe
na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal)
samo razumijevanja i nježnosti nismo imale
ali ne može se sve imati
ali i dalje u meni nježnost prevagne
i probije se kroz sve zidove njeno milo lice
i vidim i sad: još zora nije stigla
ko sunce prije sunca mama nas nježno budi
i kreće s nama u malenu igru skrivanja
da nas odvede u podrum
koji nikog ni od čeg ne može zaštititi
i smije se lako nježno treperavo
(koliko je snage trebalo
koliko je njena duša puta umrla tad
dok joj povjerljivi smijeh sija)
dok avioni klize smrtni kroz noć
(kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost
da sam željela da avioni nikad ne odu)
sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak
i vijesti s radija i sječiva gorkog
dabogda im i djecu pobili
i drugog tihog jedva čujnog
ćuti ne govori takve stvari
i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg
i oni će odrasti i biti isti takvi
tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi
i to je moja jedina pobjeda

*
„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih” – Marija Pejić, urednica knjige

________________________________________________________

MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.

PET PJESAMA MAJE MIHAJLOVIĆ IZ ZBIRKE “BRODOVI, BOGOVI I MALI POŽARI U RUKAMA”, Imprimatur, Banja Luka, 2022.

PEĆI LOGORA DAHAU

vidjela sam naslov peći logora dahau
i samo mislim na vanilice
ne mogu da obuhvatim značenje pojma „peći logora dahau”
ne mogu da ga nastanim tijelima životima dušama rukama u vatri
vanilice mi lebde pred očima
mirisni kolači i čaj topal kao dom
pun sunca slatki čaj i slatki mirisni kolači
ne mogu da nastanim pojam „peći logora dahau”
srce da nastanim užasom tuđim mesom ljudskim mesom ne mogu
prži se meso ne ljudi
ljudsko meso ne može biti meso a jeste
meso kao meso gori ne pita za ljudskost
kosti kao kosti kako su poslije čovjeka ljudske
kako poslije peći logora dahau ljudske
vanilica vanilica vanilica se ponavlja i postaje čovjek
i soba mi je puna vanilica-ljudi ljudi-vanilica
ljudi-kolača ljudi malih velikih srećnih nesrećnih sasvim ljudskih ljudi
pretvorenih u tijesto za kolače u meso za prženje
ljudi ljudi ljudi soba je prepuna vode za gašenje požara ili gušenje
ali kasno je sada odavno je kasno
prekasno je odavno
peći logora dahau vrlo konkretna stvar
to je prostor apsolutnog užasa
relativnost se krije samo u vanilicama ne u tuđim kosama
tuđim kostima malim ožiljcima biljezima i prstima
peći su za kolače ne za ljude
a za ljude su
ljude su palile sve te ljude
tanke lile petrovdanske u sumracima uma
apstrakcije pomažu da spavaš ali to što gori nisu kolači
vanilica riječ koju nikad više neću izreći
čaja nema doma nema miriše samo smrt
smrt miriše i zvjezdane ljudske ruke se urušavaju u sebe
u čvor u utrobi
zvjezdane zvjezdane ruke
nemoguće je razumjeti pojam „peći logora dahau”
i ne umrijeti
ne otići od sebe i ne vratiti se nikad
da bi se sačuvalo nebo i otvoreno srce
skovano u vrelini sunca umjesto peći logora dahau

***

POŠTOVANI,

poštovani,
ako znamo da A = A i ti = ti
i ako znamo da se materija ne može uništiti
već samo mijenjati oblike
šta napraviti od unutrašnje materije jednog A
i materije jednog tistva

preporučujete li da se materija jednog A ja ili ti
preoblikuje u nešto lijepo slobodno nešto
da se pretvori u more svice možda ptice
ili sjaj odbljesak sunca na vodi prozorima čašama
(cijelim ili polomljenim
(sjaj se izvjesno jednako sjajno prevodi u sebe
i na slomljenim materijalima
pogodnim za njegov dom
sjaj ostaje pun i netaknut oštrim ivicama dokazano
ili licem koje se krije iza suza mora voda prošlosti
(sjaj = sjaj ma na što da pada
logika sjaja je sasvim jasna i sjajna
tvoja logika mnogo manje)))

šta napraviti od jednog A u što ga preobraziti
i ostati u jednačini u igri u životu
šta uraditi kad A ispred znaka jednakosti
ne liči više nimalo na A iza znaka jednakosti

šta slijedi kad A ispred ode od A iza
i nije mu nalik sem po tri linije spojene tako da liče na male ljestve
za male radnike noćne straže
koji stražare negdje gdje su noći male
i kad (sem po spoljnim crtama)
A =/= A

takođe: šta s činjenicom nužnosti da
ti = ti plus minus sva ta trava
preko koje se nježno prešlo rukama
trava izrasla iz očiju cvijeće iz glave
ti plus minus strašnost strahova
značenja konteksta
nekih ružnih misli o nekome nečemu
odvojenih od sebe
najgrubljih nepravdi
izlomljenih u papirne brodove
osvojenih i vraćenih kao nešto svoje
dobro nešto vraćeno s pokajanjem pred suncem
u poredak sjećanja taj neumorni kameni poredak

recite molim vas
znate li kakva je priroda te tvari jednog A
tvari jednog tistva koliko neba i ljepote može izdržati
pod kojim pritiskom će se prelomiti
postati nešto novo nešto sasvim drugo
pritisak neba dokazano lomi
ali postoje li ikakvi dokazi da u tom dodiru
tom lomu nebo preobražava stvari A tistva
u nešto slično njemu

hvala unaprijed,

poštovana,

hvala na vašem pismu

sve što vam možemo reći je sljedeće:
materija tistva je uvijek tu i
zauvijek ostaje ti = ti i A = A
vrijednosnih odrednica u logici nema
jednako je jednako jednako uvijek
= = =
a ako hoćete nebo iza ili ispred
ili u središtu
tu vam niko iz našeg odjeljenja
baš niko
niko vam tu ne može pomoći

srdačno,

poštovani,
mogu li bar staviti vozove
na te šine
da sklanjaju ljude s brisanih prostora

🚂🚃
= = =

docrtati vozove
jednake sebi i malim nadanjima
da bar nije tako prazna vaša istina?

s poštovanjem,

***

VIDIŠ DA JE MOGUĆE

to je tvoja gorčina
ja nemam čim da je skupim
progriza mi posuđe ko samoća dušu
ipak me nisi razumjela
vidiš da je moguće voljeti i ne razumjeti
ne jesti i živjeti

***

SOLUNSKI FRONT

kako je to čudno
prođe ofanziva i cijela jedna zemlja je slobodna
a ti svoje jedne male tuge ne možeš da se oslobodiš
ljudi prežive snijeg i led albanije i ne odustanu
i pobijede i vrate se s mora natrag kući
ti ne znaš od noći do jutra kako da preživiš
vječno poražena ključevima kvakama i drugim sitnim stvarima
i niko da krene preko albanije
da ti se vrati

***

VELIKI ŽUPAN

hodala sam danas niz ulice
nosila zaleđene zvijezde na vratu
jurila niz zaleđene puteve
pustila prste da se lome u doticanju bjeline

snijeg je padao jer je htio do zemlje
ja jer sam htjela do neba

uvijek bi tamo gdje nisi
ali ti o tome ne znaš mnogo
ti hrabri veliki kameni nijemi
ti samo stojiš tu i ne čuješ šta ti pričam
jer nikom drugom nisam imala reći sad
a sad sam htjela da kažem

tebi snjegovi nisu ni blagoslov ni prokletstvo
tebe ne zbunjuju pogledi i ne muče prošlosti
niti te nose struje predvečerja u mračne ulice
niti ti ruke bride od nedržanja

tebi ne izmiču ni neprijatelji kamoli prijatelji
tebi prijatelji i ne trebaju
tebe ne opčinjavaju zore i praskozorja
riječi i ćutanja svijeta
tebe ne uznemiravaju tišine
dok želiš da ćutiš svijet sa nekim

ti imaš presto iako ti presto ne treba
i mač iako nemaš koga sjeći

(jesu li tvoji mačevi sjekli duše)
((jesi li se pitao šta je duša))
(((jesi li imao dušu za sječenje ili voljenje ili je to isto)))

ti imaš kamen
ti jesi kamen
a ko sam ja u ovoj hladnoj zimskoj noći

i ko da presudi ko je ovdje sada veći:
ti, veliki župan Nemanja
ja, car nemanja

_______________________________________________

MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Knjiga „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama” njena je prva zbirka poezije. Dobitnica je nagrade “Čučkova knjiga” za 2022. godinu za najbolju zbirku poezije.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –