Čim su se vrata otvorila, osjetio je kako mu u obrazima tuče crveno. Uvijek je bivalo tako. Da li se njegova stidljivost pred pripadnicama ženskog roda razvila jer zbog svoje gluhoće nije mogao govoriti, barem ne na jasan način, ili zbog toga što nikada nije imao djevojku pa ga je neiskustvo kočilo, nije znao. Znao je samo da je stajao pred Martom Rupčić, to je ime pisalo na žutoj omotnici koju je trebao uručiti, i da je buljio u Martine sitne zareze od prvih bora crveneći se po običaju. Navikao se na to. Samo je trebao pričekati da taj prvi val topline prođe jer se nakon toga nije vraćao.
Marta je pred sobom ugledala poštara i malčice se namrštila u čuđenju. Nije to bio njezin stari poštar što je uvijek bazdio na rakiju ili sličnu tekućinu koju je rado prihvaćao kad bi penzionerkama donosio mirovine. Ovaj je bio neki nepoznati, mlađi, pristao, uredan momak. Kratka tamna kosa, uredno podšišana, svježe obrijan, bez tragova porezotina ili zaboravljene dlačice, uglancane cipele. Na trenutak joj je skoro postalo neugodno jer je otvorila u kućnoj haljini i ružičastim Dr Luigi papučama. Ajd, barem mi kosa danas izgleda dobro, pomislila je i ljubazno mu se osmjehnula.
– Vi ste novi?
Umjesto odgovora, Vinko joj je pružio službeni tablet i elektroničku olovku i požurio izgovoriti svoju rečenicu.
– Moullllim poutpiiiis.
Što prije ogoli svoju govornu manu, prestat će pitanja. Dobro isprobani scenarij.
– A da, naravno. – glas joj nije mogao sakriti iznenađenje. Ipak nastavila je brbljati. – Nisam znala da ste se pomodernili. Starom poštaru smo uvijek potpisivali na papir.
Dok je pričala i prihvaćala olovku iz njegovih prstiju, vidio je kadar. Njezine velike, bademaste oči sa žutim plamičcima, uokvirene brdom plavičaste kose. Oči su izoštrene, a kosa zamagljena.
Nitko nije znao čime se uistinu bavi i što je izabrao kao svoj stvarni poziv. Uhvatiti ljude u trenutku, nesvjesne tog istog trenutka, ogoljene, stvarne, neprijetvorne, bez maske, bez govora, samo esenciju njihovog bića. Činio bi to vješto i brzo. Maleni sofisticirani tablet uvijek mu je bio u ruci. U njemu su bile uredno zavedene sve pošiljke i imena primatelja te prazan pravokutni prostor za njihov elektronički potpis. Nudio je tako svakodnevno elektroničku olovku i tražio da se potpišu. Sve po pravilima poštarske službe. Uobičajeni postupak u svim gradovima. Primatelj bi prihvatio olovku, svu pažnju usredotočio da pogodi pravokutnik i ispuni ga valovitim linijama iscrtavajući svoje ime i prezime, a poneki samo paraf. Zatim bi se zaokupili preuzimanjem pošiljke i njezinim sadržajem, ostavljajući mu dovoljno vremena da istim tim poštarskim tabletom neopaženo napravi fotografiju. Uvijek samo jednu. Uvijek osobe. Najčešće primatelja, no ponekad i nekog drugog tko se našao u blizini, djeteta što se stidljivo skriva iza majčinih nogu, ili mrgodnog djeda što se pojavio u hodniku jer traži svoj šešir.
Kroz godine službe, skupilo se puno tih fotografija. Lijepih žena, i ružnih žena, mladića i staraca, sretnih, tužnih i nedokučivih lica, nekih uhvaćenih u pokretu, nekih nepomičnih. Sve ih je jednako volio poput dragih prijatelja koje nije imao. One su bile te koje su ga nakon posla dočekivale. A u samotnim noćima, sjedao bi pred njih i slušao njihove sudbine, onako kako ih je on zamišljao.
– Ej, Marta. – iz unutrašnjosti hodnika začuo se glas praćen likom krupne gospođe, odjevene u haljinu s plavim cvjetovima, nasađenu na dvije noge s debelim, proširenim venama kao modni dodatak cvjetova na haljini.
– Imaš li možda zobenog mlijeka za u kavu? – upita gospođa Martu usput odmjeravajući Vinka.
Prije nego joj je Marta stigla odgovoriti, gospođa opsuje i istrgne Vinku tablet iz ruke.
– Pa koji kurac je ovo?!
Svo troje bez riječi zagledaju se u tablet, ovog puta čvrsto stisnutim između prstiju punih zlatnog prstenja ispod kojih je vrištalo zarobljeno meso. Ekran je pokazivao Martu kako ju je maloprije Vinko zarobio na fotografiji. Oči su joj spuštene, borice pokraj njih mirne, kosa pomalo zamućena. Izgledala je sanjivo i nevino.
Vinko više ne diše. Samo crveni, već drugi puta u kratkom vremenu. U ušima mu udaraju bubnjevi.
Marta, otvorenih usta šuti i ne diže pogled s fotografije.
– Pa jesi li ti znala da te ovaj fotografirao?! Ma sad sam ga vidjela! Ti si gledala kuvertu, i ovaj te slikao. Šta ćeš ti s tim, ha? – obrušila se sad na Vinka – Stavljati na Internet to negdje?! E pa, ovo treba prijaviti! I još službeni uređaj! Pa to je za prijavu!
Njezin uspuhani glas prekinuo je zvuk mobitela u džepu. Vinko je iskoristio priliku dok ga je vadila te brzo zgrabi svoj tablet iz njenih prstiju. Nije pružala otpor jer je poziv zadobio svu njenu pažnju. Odjurila je nazad u mrak hodnika nastavljajući sipati bijes, ovaj put usmjeren na nekog trećeg.
Vinko promumlja nešto nalik pozdravu želeći se udaljiti prije povratka babetine u šarenoj haljini. Poput strujnog udara stane. Marta je stidljivo položila ruku na njegovu nadlakticu.
– Mogu li je ponovno vidjeti? – upita.
***
MAJA HALAPIR rođena je 1978. u Osijeku. Živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika, zaposlena u knjižnici. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Na međunarodnom književnom natječaju Biber 2021. njena priča Trokut osvojila je 3. mjesto.
čovjek-časopis 