Tag: Magdalena Blažević

U našem gradu mog muža zovu Zmaj jer je neuhvatljiv i poznaje samo jezik vatre. Grad je mali, bez semafora, s jednom herojskom, tek preimenovanom ulicom. Letimo zajedno nad gradom, ne stiže nas ni vjetar.
– Ne boj se, djevojčice, sa mnom ti se ništa loše ne može dogoditi.
Stisni me jače!
Zvjezdanu noć reže buka motora. Kad smo na cesti, na ulici nema nikoga.

Došao je po mene na sat biologije, uletio u učionicu i uhvatio me za ruku. Nije mi dao da ponesem ruksak.
– Neće ti više trebati.
Profesorica nije ni zucnula, ostala je stajati ispred ploče dok nismo izašli iz učionice. Dok smo silazili niz stepenice, čuli smo njezine potpetice kako kuckaju niz hodnik i kako viče:
– Upomoć! Upomoć!
Bilo je kasno. Već smo odletjeli.

Na parkingu ispred stare austrougarske zgrade gurnuo je ruku u džep i izvukao punu šaku zlatnog prstenja.
– Biraj.
Uzimala sam iz njegove šake jedan za drugim i stavljala ih na prstenjak desne ruke, ali je svaki bio veći od prethodnog. Problem je u mojim rukama, premršava sam. Naposljetku sam ostavila jedan na prstu pazeći da mi ne spadne.
– Moramo prsten pokazati mojim roditeljima.
– Već sam bio kod njih, presretni su. Sada dođi da vidiš kako nam je lijep stan.
Popeli smo se na drugi sprat do vrata s razvaljenom bravom i otkinutom pločicom s prezimenom.
– Uđi, sad je sve ovo tvoje.
Stajali smo u hodniku s velikim ogledalom i masivnim drvenim namještajem. Otvorio je staklena vrata i ušli smo u veliki dnevni boravak s trpezarijom.
Na zidu pored balkonskih vrata bila je velika crvena mrlja, oko nje milijun sitnih kapljica.
– U kupatilu imaš lavor i četku. Operi zid.
Nisam se pomaknula, pa me uhvatio za nadlakticu i gurnuo prema kupatilskim vratima. Našla sam lavor, četku i krpu ispod lavaboa i napunila lavor hladnom vodom. Krv se pere hladnom vodom. Pokušala sam zid obrisati krpom, ali nije išlo, pa sam uzela četku i počela ribati. Gore-dolje, lijevo-desno. Namakala sam četku vodom i ribala sve jače. S crvenom mrljom sa zida otpadala je i boja, cijeli površinski sloj zida, i ukazivalo se sivilo maltera.
– Jače! Jače!
Kad je moj muž rigao vatru, na vratu mu je iskakala plava žila. Snažno sam je grizla noću dok se propinjao iznad mene.
– Vampirice moja! Grizi jače!
Što sam duže ribala, u zidu je nastajala sve dublja rupa.
– Sve, sve… Gore ti je ostalo nekoliko kapljica.
Prolijevala sam lavor za lavorom ružičaste vode u WC šolju i ribala iznova dok sa zida nisam skinula zadnju crvenu točkicu.

Oprala sam ruke u kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo poprskano crvenim kapljicama. Umila sam se i obrisala peškirom okačenim na kukicu pored lavaboa. Bio je mekan i lijepo je mirisao.
Vratila sam se u dnevni boravak i našla ga kako puši zavaljen u fotelji. Pepeo je tresao na tepih. Pokazao je rukom da mu sjednem u krilo. Ruku mi je stavio oko struka, spustio moju glavu na svoje grudi. Ispod mog obraza ležao je razapet Spasitelj. Gledala sam u čudu drvenu vitrinu s uštirkanim heklanim miljeima, kristalnim čašama i vazama, šećernicama i keramičkim figuricama. Na zidovima ulja na platnu – naga žena na obali rijeke, idilična zimska noć, buketi narcisa, zdjela s voćem.
Podigao me iz krila i postavio ispred sebe.
– Hajde, skini se, djevojčice, da vidim koliko si porasla.
Raspusti kosu.
Skidala sam komad po komad odjeće i bacala ga po sobi, tenisice, traperice, košulja, grudnjak i gaćice. Razvezala sam kosu što se kao noć na šumu spustila niz moja leđa.
Vrtjela sam se nasred sobe i osjećala pod nogama mekoću perzijskog tepiha, kao da su mi stopala utonula u ovčje runo.
– Pleši! Pleši! Bravo! Bravo!
Udarao je dlanom o dlan držeći cigaretu u kutu usana.
– Op, op, op, op!
Okretala se cijela soba i on me uhvatio u naručje.

– A sada da te obučemo.
Odnio me u spavaću sobu i bacio na lijepo namješten krevet, s čistom, bijelom posteljinom. Ispred nas veliki ormar s uredno složenom odjećom i nizom košulja, kaputa i bundi na vješalicama. Otvorio je ladicu i na mene bacio hrpu ženskog rublja – gaćice, grudnjaci, najlonske čarape. Sve što poželiš! Iz ormara ispadaju svilene košulje, suknje do koljena. Sve preveliko za moje tijelo.
Odjenula sam bež suknju i bijelu košulju, preko bundu.
– Pravo zečje krzno!
Prskao je parfem iznad mene, u teškom smo oblaku plavog jasmina.
Otvorili smo kutiju za nakit.
– Stavi sve što ti se sviđa. Sve je ovo sada tvoje, vampirice moja!
Stavila sam bisere oko vrata, teške, u tri niza. Hladni su na koži kao da su tek izvađeni iz mora. Ukosnica u začešljanoj kosi, preko večernja torbica. U hodniku sam u ormariću birala cipele.
– Neću previsoke, nisam navikla.
Za pola su broja prevelike. Poslužit će.
Na izlasku iz stana na vratima je flomasterom napisao ZMAJ. Tako je bio siguran da u stan neće nitko ući.
Dok sam silazila za njim niz stepenice, čula sam kako potpetice lupkaju i kako biseri udaraju jedan o drugi.

Suknju sam morala zadignuti dok smo na motoru jurili prema crkvi. Bila je ponoć i u gradu smo mi bili jedino svjetlo koje se naziralo. Stiskala sam stopala da mi cipele ne skliznu s najlonskih čarapa, desnu šaku da mi ne padne zaručnički prsten.
Vozili smo se herojskom ulicom i dvaput skrenuli desno. Ispred župnog dvora nekoliko je puta zaturirao i viknuo svećenikovo ime. Ja sam vikala zajedno s njim. Udarala potpeticom o beton.
U župnom dvoru upalilo se svjetlo i svećenik je izašao napolje. Sjurio se niz stepenice i otključao crkvu.
– Baš nam se žuri, ne bi te inače podigli usred noći.
Svećenik je već bio u sakristiji odijevajući liturgijsko ruho. Upalio je svijeće na oltaru, a nas dvoje stali smo ispred držeći se za ruke. Svećenik je stao za oltar i započeo:

– Predragi, došli ste u crkveni dom
da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom
Gospodin zapečati svetim pečatom
vašu želju da sklopite ženidbu.

– Skrati. Žuri nam se.

– … pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom crkvom izrazite svoju privolu…

On je zavukao ponovo ruku u svoj džep i među prstenjem izdvojio dvije burme.

– … uzimam te za svog muža, voljet ću te i poštovati u sve dane…

– Možete poljubiti mladu.

Moj muž se sagnuo, uhvatio me oko struka i podigao da su mi isti čas spale cipele s nogu.
Poljubio me, puna su mi usta jezika.
– Osta mlada bez cipela!
Smijemo se. Moj muž se smije, ja se smijem, svećenik se drži za stomak.
Ponovo je zavukao ruku u džep i stavio snop novčanica svećeniku u ruke.
– Ne, ne, ne!
Svećenik odmahuje rukom, a moj muž ožeže ga pogledom.
Izašli smo pred crkvu i on je ispalio nekoliko hitaca u zrak. Sjela sam mu na leđa i još smo jednom poletjeli nad gradom.
Sve je ovo sada naše!

Nosi me u naručju uza stepenice.
– Red je da mladu prenesem preko praga!
Cipele su mi opet spale i ostale negdje na stepenicama. Spustio me u predsoblju i izuo čizme. Skinuo je jaknu i košulju pa sjeo za trpezarijski stol.
– Ugrij nam večeru.
Bacila sam na trosjed bundu i torbicu i otišla u kuhinju.
Snalazila sam se kao da oduvijek živim u tom stanu. Provirila sam ispod poklopca – ćufte na povrću. Ručak napravljen tog jutra. Uključila sam šporet i iz kredenca izvadila bijele tanjure sa zlatnim obrubom.
– Uuuu, češki porculan. Fino, fino! A pogledaj tek escajg!
Ćufte su vrile na prejakoj vatri. Po bijeloj košulji milijun vrelih crvenih kapljica.
Dvije kutlače za njega, jedna za mene.
Nismo jeli cijeli dan. Kidamo kruh, žvačemo. Zalijevamo saftom, tope se mekane mesne okruglice. A tek desert. Pogledaj!
Na desertnim tanjurićima đul-pita.
U ustima nam je previše šećera, kako i dolikuje medenom mjesecu.
Moj muž poznaje samo jezik vatre.
Letim na njegovim leđima.

– prvonagrađena priča 57. izdanja Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković” 2023. –

________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča Svetkovina 2020. te roman U kasno ljeto 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

KAPA

Za dva ću sata umrijeti. Kosa oprana kamilicom, bijela kao snijeg, pomiješat će se s prašinom s utabanog puta i posivjeti. Zapamtio je otiske stopala, od broja osamnaest do trideset šest, razbijene dijelove tijela i blatnjave prste, a uskoro će zapamtiti cijelo moje tijelo, dugačko jedan metar i šezdeset centimetara. Suha zemlja upit će moj DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava.
Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svjetlocrvene prijeći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti. Ali, fotograf će znati. Približit će se i otkriti moje tijelo i lice umotano u srebrnu foliju. Koža i usne bit će plave, kao oči sada. Nagnut će se, pogledati me kroz objektiv, i napraviti moju posljednju fotografiju. Oči će mi biti zatvorene, ispod nosa stvrdnuti, crni trag. Svoje će lice obrisati rukavom košulje, plavo-bijele pruge upit će suze i znoj. Postat ću dio njegove jezive arhive.
Za jedan sat će se niz šumu, kao kamena lavina, sručiti silina zdravih, muških tijela. Jedan od njih će mi željeznim prstom pokazati da stanem treća u redu. U njemu ću biti najniža. Crne glave na visokim tijelima s moje obje strane okrenut će se prema meni, kao cvijeće prema suncu. Onaj iz čije će vatrene kiše jedna iskra pogoditi moje grudi nosit će kapu nakrivo. Stat će ispod babine jabuke. Dijelit će nas samo niska, bodljikava ograda. Oslonit će se nogom na drvenu klupu, u hladovini. Na mjesto za odmor. Neće znati da ga iza niskog prozora, točno između dvije vreće s pijeskom gleda jedno zeleno oko. Kad padnem ja, past će i on. Njega će kući odnijeti snažne bratove ruke, crne od sunca, a mene bijele, još dječačke, ruke moga brata.
I paradajzi su prezreli, gnječimo ih cijeli dan i ubacujemo u vrući kotao iz kojeg, kao iz vulkana, prska crveni sos. Pada po prorijeđenoj travi, a bube i mravi bježe kao od požara. Na stolu su oprane, suhe tegle od marmelade. Kad ih napunimo i složimo, začut ćemo jeku nepoznatih glasova. Tad će mi se tijelo malo skupiti, disanje ubrzati, a krv strelovito jurnuti žilama. Tri crvena, staklena reda, ulegnuta od težine, dugo će stajati netaknuta.
Pjenušava kisela voda slijeva se po mekanom narančastom talogu. Prstima razmažem površinu i kratko obojim izvor. Oko njega su tople lokve sa zelenim rubovima. Stopala rashladim ispod stršeće cijevi i napunim plastične boce. Asfalt je užaren i pust. Bijela linija izbrisana. Šuma duboka i mračna, još uvijek mirna. Kad je kasnije budu gledali s one strane Bosne, bit će u plamenu, a pepeljasti komadići drveća padat će na naše krovove. Nestat će sva ptičja gnijezda.
Pruga je obrasla avdikom, šine zahrđale. Izujem se i prošećem, kao po gredi. Ne izdržim dugo, prži me vruće željezo. Navučem papuče i osjetim ugodu tople gume. Uberem sitne kupine i sve ih odjednom stavim u usta. Grlom mi poteče slatkokiseli krvavi sok. Ruke obrišem o haljinu. Sjednem na bijeli, pružni kamen ispred Ferizove kuće. Tamo se odmaraju dvije sive mačke. Mršava im tijela dišu sporo. Prozori su zastrti nekad bijelom, tvrdom plahtom, vrata zatvorena. Staklo je napuklo dijagonalno, spojeno smeđom ljepljivom trakom. Iz kišom razgrađenih betonskih okvira provirili žuti maslačci. Suho kukuruzište iza kuće ne šušti. Na crnom kabelu dalekovoda, iznad stoga sijena poredale se vrane, blistavocrne. Kad polete i rašire velika krila, začut će se škljocanje potrošene brave. Tamnoputi muškarac, spuštena nosa, sa šeširom na glavi pogledom će dati znak na koji će iz zasjede, kao u dječjoj igri iz rupa, ormara, ispod stolova iskočiti hitre noge. Cigančice za gledanje rasut će se po podu, pregazit će ih snažno stegnute čizme. Mačke će se uspeti na visoki orah. Stabljike kukuruza popadat će, jedna po jedna.
Groblje na brežuljku mi je za leđima, kad se gleda s planine, izgleda kao lopta s gusto zbijenim točkama. Mene neće tamo pokopati. Cijeli će dan dva vojnika u njegovu podnožju, u skrivenom, sjenom zastrtom dijelu, kopati duboke rupe. Iz njih će se izmigoljiti gliste i crvi i potražiti novo utočište. Moja je zadnja u nizu. S mene neće skinuti foliju. Nosit ću je umjesto svečane haljine. Kad me u drvenom kovčegu budu spuštali u zemlju, oko mene će stajati tek nekoliko pari umornih nogu. Buketi divljeg cvijeća učas će se smežurati i poleći po vrućoj zemlji. Šuma će se ugasiti, još će se samo ponegdje vidjeti blijedi uvojci dima. S vremenom će bijela slova na drvenom križu olabavjeti, čavli zahrđati. Rahla zemlja će se uleći, a po njoj će se umjesto kamene ploče stvrdnuti raznobojni vosak.
Sad… sad su mi oči vlažne. Majka je mutna, a on je već nakrivio kapu.

16. 8. 1993.

__________________________________________________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

fotografija autorice: Ema Bednarž

ŠAŠ

Velikim crnim cipelama Agata gazi zatrovane maslačke i travu. Krepane kokoške hvata za noge i baca na šarenu blistavu gomilu.
Bogdan je promatra kroz pukotinu među daskama štale. Srce mu žestoko tuče. Od pogleda na njezino visoko, jedro tijelo osjeća mlazove krvi pune požude. Raskopčava hlače i hvata stršeći ud. Kad se Agata sagne nad gustim dokoljenicama, ugleda joj se bijela koža.
Bogdanova se bedra stežu.
Agata se sagne po posljednju kokoš i snažno je zavitla. Beživotno tijelo udara u vrh gomile i kotrlja se. Lice joj je orošeno. Oči sijevaju. Olabavljenu maramu čvrsto steže pod bradom.
Okreće se prema Bogdanovoj kući i poviče:
“Dabogda crko! Ruke ti se osušile!”
Bogdan glasno stenje. Leđa mu se izvijaju, oči sklapaju od zadovoljstva.
Obriše se sijenom i zakopča.
Agata pognute glave prelazi livadu, amo-tamo. Pokupila je sve kokoši.
Iz kuće izlazi plavokosi dječak. Ima Agatine široke, razvučene usne i prodorne, sitne oči. Kad ugleda majku, zaurla. Pruža ruke prema njoj. Po obrazima mu se miješaju suze, sline i prašina. Obriše mu lice rubom haljine. Uzme ga u naručje, poljubi i spusti na drvenu klupu.
S gomile grabi po dvije kokoši u obje ruke i oštrim korakom ide prema Bogdanovim vratima. Čuju se siloviti i tupi udarci. Bogdanova vrata zatrpana su perjem.
Prilazi i šakama udara u vrata. Drvo se glasno trese. “Izađi, kukavice!” Krv joj udara u glavu, od bijesa joj frcaju suze. Na rubovima usana sasušila se slina.
Bogdan hvata grablje i izlazi iz štale.
“Kurvetino stara! Tu si mi došla!”
Zamahne grabljama prema njoj, a ona ustukne. S Bogdanovih vrata polete kokoši. Zrakom se rasipa zlatna prašina i pršti blještavo perje. Agata pokušava uzvratiti, ali Bogdan prijeteći podiže grablje. Agata bježi.
Ususret joj trči uplakani dječak. Ona ga hvata za ruku i sklanja se pod hladoviti orah. Bogdan im odlučno prilazi. Dječak uranja lice u nabore majčine haljine. Bogdan drvenom drškom grablji pritisne Agatu uz široko stablo. Gleda je pravo u oči. Koža mu je tamna, bjelasa se samo unutrašnjost dubokih brazda oko očiju i usta. Oči su mu crne, sijaju pod raščupanim obrvama. Brada mu je orošena.
Stisak na Agatinim grudima se pojača.
“Stanete li ti ili tvoje kopile nogom na moju livadu, oboma ću vam noge prebiti!”
Govori dubokim glasom. Iz usta mu izlijeću sitne kapljice sline. Padaju po Agati.
Stisak popušta. Bogdan pljune na tlo pored Agate i opsuje. Odlazi.
Dječak podvučen pod haljinom grli Agatinu nogu. Ona ga podiže i dalje promatrajući Bogdana. Rukavom briše lice. Crne joj se obrve izvijaju i spajaju u jednu.
Dječaka unese u kuću. Sjedne na kauč. Tijelom joj se prolama žalostan plač. Dječak je promatra u čudu.
U kući je samo jedan kauč, okrugli drveni stol, šporet na drva i kredenac s posuđem. Zidovi su vlažni, svuda se osjeća miris plijesni. Agata obriše suze i dječaka posjedne za stol. Hrani ga iz male metalne zdjele. Dječak guta brzo i halapljivo. Ono što ostaje iza njega sama pojede. Zdjelu spušta u vanjik s prljavim posuđem. Pere ga na česmi ispred kuće. Hladna voda ne skida masne tragove. Posuđe obriše cvjetnom krpom. Ostatkom stare haljine. Sve složi u kredenac.
Kantu s kiselim ostacima hrane iznese i prolije u korito u svinjcu. Dječak je prati u stopu i hvata za haljinu. Svinje halapljivo proždiru zamašćenu vodu i namočene ostatke kruha. Metlom s progorenog tepiha podigne teški oblak prašine. Otvori prozor.
Pada prvi mrak. Agata se krsti.
Razvlači kauč i na njega prostire bijelu izgužvanu plahtu. Na nju poliježe mršavog dječaka. Pokriva ga. On se otima, želi ustati. Tiho mu pjevuši na uho.
Zatvori prozor.
Agata sjeda kraj česme. Ispred nje su maleni lavor i peškir. Izuva cipele, svlači čarape. Raskopčava haljinu. Razvezuje maramu i raspleće crnu, srebrom prošaranu pletenicu. Pusti vodu, a hladni siloviti mlaz udari u betonsko podnožje. Kapljice se rasprše zrakom i ohlade ga. Agata se umije i mokrim rukama prolazi kroz valovitu kosu. Skvasi peškir i njime istrlja vrat, grudi i pazuha. Noge postavi ispod česme. Zapljusne je ledeni val. Podigne odjeću i u kuću unese lavor s mokrim peškirom. Zaključa vrata.
Škripavim stepenicama penje se na tavan. Miriše na kamilicu. Sa štrika skine spavaćicu i obuče se. Mokri peškir prostre na štrik. S police skine staklenku sa sušenim voćem. Uzme nekoliko kriški jabuke. Dok ih gricka, prilazi niskom prozoru. Pomakne prašnjavu zavjesu i ugleda Bogdana kako skuplja alat i slaže ga u šupu. Zatvara štalu i raskopčane košulje prilazi betonskom koritu. Voda nekoliko puta pljusne po njegovu licu. Kosa i košulja su mu mokre. Kad uđe u kuću, prozori mu zasvijetle. Agatu obuzima tuga. Tijelo joj lagano podrhtava.
Namješta zavjesu.
U kutu na stupici cvileći izdiše miš. Agata uzme stupicu i spusti se stepenicama. Izbaci je ispred vrata. Ponovo zaključava.
Dječak je usnuo. Leži na leđima poluotvorenih usta. Agata ugasi svjetlo i stropošta se kraj njega. Zagrli ga teškom, grubom rukom. Iz močvare obrasle trskom i šašem dopire glasno kreketanje gatalinki. Stapa se s pjesmom zrikavaca u kaotičnu uspavanku.
Nebo se sručilo na kuću. Agatu budi bubnjanje jake kiše. Ustaje i gleda kroz prozor. Dvorište je pusto, po putu su još uvijek razbacana pernata tijela. Oblači haljinu od jučer i oko glave plete pletenicu. Pokriva je maramom i čvrsto veže. Loži vatru. U sobi postaje nepodnošljivo vruće. Na šporetu zakuhava kavu. Pije ju iz malog fildžana.
Bubnjanje prestaje. Agata navuče cipele i uzme vreću iz ostave. Konopac spremi u džep. Ispred vrata krekeću žabe. Nogom ih tjera prema potoku. Cipele joj šljapkaju kroz smeđe lokve.
Bogdanove oči sijaju kroz pukotinu.
Agata jednom rukom drži otvorenu grubu vreću, a drugom kupi napola očerupana, mokra kokošja tijela. Oči su im otvorene, kljunovi stisnuti. Neprestano pogléda prema štali. Vreću na vrhu veže konopcem. Teška je. Vuče je po blatnjavom putu prema močvari. Okreće se. Stane na pola puta. Spusti vreću i zaputi se prema štali.
Utroba joj treperi. Osjeća kišne kapi na licu i rukama. Zaustavlja se točno ispred pukotine. Ostaje tamo nekoliko trenutaka, a zatim otvara pritvorena vrata. U mračnoj je i niskoj prostoriji. Obuzimaju je topli kiselkasti mirisi. Agata i Bogdan nijemo se gledaju.
Agata razvezuje maramu.
Bogdan joj prilazi i spusti je na razbarušeno sijeno. Zadigne joj haljinu. Nosnice mu se šire, disanje ubrzava. Agata nestaje pod Bogdanovim krupnim tijelom.
Dječak otvara oči. Ustane s kauča. Plaši ga udaranje kiše o krov. Plače i doziva majku. Otvara vrata. Ispred se namnožile žabe. Bosim nogama trči kroz lokve i polegnutu travu.
Kiša se pojačava u gromoviti pljusak.
Oko Agate i Bogdana širi se miris teškog znoja. Pokreti njihovih tijela izbacuju uvis sitne čestice sijena i prašine. Na slabom svjetlu izgledaju kao konfeti.
Dječak ugleda vreću s kokošima. Prestaje plakati. Trči prema močvari. Nebom zasvijetle plavičaste munje. Začuje se silovit tresak.
Dječakovo sitno tijelo nestaje među lokvanjima i šašem.

________________________________________________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

“Rijetko se pojavi pripovjedač – u ovom slučaju pripovjedačica – s moćnim, snažnim glasom kakav ima Magdalena Blažević. Njezine kratke priče natopljene su bremenom boli, tuge, čemera i ženske perspektive, one dolaze iz srca tamnog vilajeta, no bez ikakve sumnje pripovijedaju univerzalno žensko iskustvo. Djevojke i žene u mikrokozmosu Svetkovine junakinje su i žrtve, one su te koje stvaraju svijet, bez njih ništa nije moguće, ali jednako tako one ne mogu svoj svijet obraniti pred muškim nasiljem, ratobornošću, primitivizmom. Žene Magdalene Blažević i djevice su i vještice, one su te koje omogućavaju da se svijet rađa i stvara, da se održava, ali i da se urušava.
U prvijencu Svetkovina autorica je brižno probrala dvadeset pet priča, koje kroz različita, prije svega ženska iskustva govore o međuljudskim odnosima, o obiteljskim tajnama, o smrti, o rijeci koja odnosi živote, o ludilu, seksualnosti i putenosti. Stilski izbrušene i filigranski precizne, ove priče ulaze u zakutke čovjekovih misli, one dijelove koje kontrolira id, bez kojih nema vrhunske umjetnosti. Svetkovina je niska opala: Magdalena Blažević uspijeva u svakoj priči iznova, poput toga dragoga kamena, pokazati sve boje spektra, a ne samo dominantnu crnu.” – Fraktura

VODITE VRAGA

Tetka je skvrčena suha mahuna.

Vène na istom mjestu preko dvadeset godina. Otkako je oćoravila.

Čujem je kako s verande viče:

– Magla! Magla!

Mlatara mršavim rukama. Grabi prazninu.

– Eno je, posve poludila! – Majka stoji na njivi s rukama na bokovima.

Bezumno urliče. Okreće se oko sebe ruku podignutih visoko u zrak.

Otac baci motiku i opsuje. Popne se na verandu i ošamari je.

Ona ušuti.

*

Ukalupila se i ukočila u sjedećem položaju. I dok leži noge su joj skvrčene. Ne znam kako ćemo je položiti u sanduk kad izdahne. Smanjila se i pobijelila otkako je na kauču. Koža joj se smežurala i ohladila. Iz nje je ispario svaki sok. Kosti i nabubrene zelene vene. Mreža debelih kablova. Majka joj je skinula seljačke i obukla građanske haljine. Lakše se održavaju. Smeđa flanel haljina posuta blijedoplavim potočnicama. Ispod, na mršavim nogama, crne štrample. Spušta ruke na koljena pa jagodicama ispituje mekoću nepoznate tkanine.

U prozoru iza nje zveče čvorci. Jedu crno grožđe na lozi što se penje uz kuću. Grožđe i čvorci su iste boje.

Rodila se nagluha, ali znam da čuje čvorke. Pred spavanje joj u ustima zveči. I tad joj se pod sljepljenim, krmeljima zašivenim kapcima umire bijele oči.

Najprije su se naoblačile. Dva prozora pred kišu. Kasnije se zamutile. U njih je prsnulo toplo mlijeko iz vimena. Kapci se više ne podižu i spuštaju. Rasušena su i zaglavljena prozorska krila. Ne vode je doktoru. Neće da se popne na voz. Boji se vjetra i strašnog tutnja lokomotive. Gura vatu u uši. Pritiska ih maramom.

Poznaje me po glasu. Vičem kad govorim. Uhvati me za lice ledenim rukama. Kožu joj godinama nije dodirnula sunčeva zraka. Hladna je i mekana. Svježi sir iz špajza. Svinjski mozak u zdjeli. Uhvati me za glavu. Opipa obraze pa ruke spusti na ramena. Završi na koljenima. Kad govorim vrti pramen kose što viri iz marame. Umiruje je sve ove godine. Uvije ga oko kažiprsta pa pusti. Uvije pa pusti. Leđa joj se klate. Naprijed-nazad. Pramen je kratak, seže do ramena.

Majka je uhvati ispod pazuha i posjedne na stolicu. Ona ječi. Otima se:

– Marama! Marama!

Majčino tijelo je krupno, iz njega isijava vrelina i miris štale. Raspliće tvrdo pruće. Kosa pada sve do poda. Žuta je. Majka je reže na suho krojačkim makazama. Pramen po pramen. Ona pokušava ustati. Hvata se za glavu.

Majka je glasnija. Iz vlažnih usta prska:

– Staropička! Niko je nije htio. Eto ti je se sasušila!

Pokušava ustati. Urla iz sveg glasa.

Majka je vuče za kosu.

Na linoleumu svežnjevi pšenice.

Maćija, tako zove maćehu, govori da je tuđa. Svi garavi, samo ona žuta.

*

Maćija ima guju u njedrima.

*

Svako jutro je na rubu stola lončić s kavom. Majka ga spusti na stol i vikne:

– Nemoj se spurit!

Pije kad se ohladi. U stomaku joj uvijek klokoće.

Prvi put sam čula zapljuskivanje u njenoj utrobi kad smo se selili iz kuće na brdu. Kao kad nosiš kantu s vodom pa udara u stijenke. Majka kaže da je to zato što joj je utroba jalova. Hodam uz nju. Nosim riđe mače u ruci. Ona vodi kravu Cicu. Sve su druge stvari natovarene na konjska kola. Tetku vodimo sa sobom. Otac nema nikoga osim nje.

Maćija viče za nama:

– Vodite vraga!

*

Maćija drži ruke pod sisama. Velike kante pune mlijeka. Njima je ugušila dvoje djece rumene ko jabuke.

– Sve nas je vrag omađijao!

Did kuje male sanduke od stare daske. Bebe su krštene i umotane u bijelo platno. Maćija nema kad plakati. Radi u njivi. Zato miriše na zemlju i sijeno. U štali joj je iz stomaka ispala beba. Mala ko kažiprst. Okrene kantu i poklopi bebu da muški svijet ne vidi.

U kuću je došla u zimu. Babin grob se još nije stigao uleći. Kuća puna sitne djece treba žensku ruku. Udovica je i did joj ne da da dovede svoje dijete. Ostavila ga kod svekrve. Maćija ustaje u zoru. Reže slaninu i kruh pa mota u krpu. Trči niz brdo prije svitanja. Smotuljak mu ostavlja na pragu. Da dijete ne crkne od gladi.

*

– Akrep! – sikće maćija. Samo je vrag tako ružan.

*

Virim kroz rupu na starom stolnjaku. Njime je zastrt prozor. Vruće je i noge su mi bose. Prsti mi krvare od oštrog kamenja. Sunce brzo suši rane. Krv pretvara u crne kraste. Ona stoji u koritu. U njemu otac miješa maltu za kuću. Skorena je s vanjske strane po rubovima. Vidim je od koljena prema gore. Kosa joj je toliko duga da pada u korito. Polijeva se obijenim lončićem.

Nema sise. Posve je ravna. Bradavice joj crne. Dvije suhe mušmule. Kraste sasušene suncem. Ispod zaobljenog stomaka gusto runo. Crvenkastožuto.

Zavirujem ispod haljine. Bojim se da ću i ja tako kad narastem biti ravna i suha. Majka kaže da joj sise nisu narasle zato što nikad nije prokrvarila.

Otkako je oćoravila kupa je majka. Subotama urlaju i jedna i druga. Majka zatvori prozor u kupatilu i napuni kadu. Ona ustane s kauča i uhvati se za rub stola. Tapka cijelom dužinom pa se uhvati za šipku šporeta. Do vrata su tri koraka, ruke su joj prazne, nema se za šta uhvatiti. Zastane na visokom pragu. Pređe mali, hladnjikavi hodnik. Miriše na špajz. Na šećer i mast. Na majku.

Čeka je u kupatilu. Uvijek je vlažno. Pločice su bijele, polijepljene samo do pola zida. Iznad se uhvatila crna memla. Ne voli se kupati. Plače čim joj majka razveže maramu. Hvata se za glavu, opipava slijepljenu kosu. Majka joj otkopčava haljinu. Ona viče:

– Promaja! Promaja!

Golo mršavo tijelo. Stara oderana mačka. Majka je snažna. Podigne je kao drvenu stolicu. Spusti je u vodu. Ona zamlatara rukama. Majka nema strpljenja. Polijeva je po glavi, po očima. Krmelji se rastapaju. Noktima joj struže po glavi. Istrlja joj vrat i pazuhe. Stomak. Između nogu. Ona uzaludno stiska noge. Koščata koljena udaraju jedno o drugo. Dva kamena. Majka ispusti vodu iz kade i istrlja je peškirom. Izvadi je i postavi uz mašinu za veš. Sva se trese. Još je hladnija nego što je bila. Obuče joj sve čisto. Kad se u kući loži majka je posjedne na stolicu uz šporet da suši kosu. U ruci joj češalj. Kapljice vode izgaraju. Miris spaljene kose.

Smiruje se tek kad sjedne na kauč i iz marame izvuče sijedi pramen. Zavrti ga oko prsta i zaljulja zgurena leđa.

*

S tisine grančice rasipaju se teške kapi svete vode. Udara nas u tjeme, lice i oči. Na usnama je gusta i slana. Glas našeg pratra je svečan. Sve duše šalje u raj. Ne može je ispovjediti, ona mrtvo leži, iako još diše. Njegova ruka je bijela, položena na njezinu malu glavu.

– Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.

Majka i ja kažemo Amen.

– Neka te slobodnu od grijeha spasi i milostivo pridigne.

Majka i ja kažemo Amen.

*

– Vodite vraga! – sikće maćija.

*

U prozoru zveče čvorci.

____________________________________________________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ rođena je u Žepču 1982. Kratke priče objavljuje na brojnim internetskim portalima i u književnim časopisima za književnost: Strane, Nomad, Ajfelov most, Astronaut, Riječi, Život, Balkanski književni glasnik, Adelaide Literary Magazine, Artikulacije, Blesok. Neke od priča prevedene su i objavljene na engleskom, ruskom, mađarskom i makedonskom jeziku. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (Bugojanska vaza za najbolju priču, 2018., prva nagrada na natječaju Susreti Zija Dizdarević 2019. i druga nagrada na natječaju WHF-a, 2019.). Živi i radi u Mostaru.

priča je objavljena u Večernjem listu u veljači/februaru 2020, u sklopu natječaja “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču

fotografija autorice: Marijana Baškarad