TIŠINA
A onda dođem, sam, u negdašnji naš dom
i smišljam način kako do jutra ću preživjet
bez tebe koje nema, sada, i nikad više,
kako to gavran kaže, neće ni biti, sivjet
zidovi počeli su sve jače, sve je tiše
nego je ikad bilo i ne bih bilo kom
poželio tišinu takvu, a uvijek netko
govori nešto što će također povijest biti,
a nije, mi smo povijest, najvažnija, a neće
zapisati je nitko u knjige, neki rijetko
spomenut će nas, možda, ipak, uz malo sreće,
zapisat će u svoje kapi nas stalagmiti;
bili smo, sad nas nema, što bismo više htjeli:
pili smo što smo pili, jeli smo što smo jeli.
***
NEKAD
Nekad nam je na dohvat bilo sve: kruške same
padale su pred naše noge i šljive plave,
i jabuke su k nama kotrljale se, bježi
od mene sada svaka grana, iz moje glave
najljepše misli hrle negdje u srce tame
i struji neki vjetar koji mi kožu ježi,
ne smijem pružit ruku onamo gdje sam znao
uvijek da ću te naći, kao da pružam prste
u ralje ovog strašnog vremena što sad živi
u svakom satu kuće ove; ne, meni nije žao
što sve izbjegava me, znam: tužan, kužan sivi
vuk sam u nekadašnjem ružičnjaku, bez čvrste
ograde, košute su nekada bile moje
družice na studencu, a sada sve se boje.
***
KAZNA
Svaku se večer svučem i legnem posve nag
u postelju i ne mogu zaspat, gledam
nekakav program koji uspava me, i zatim
prenem se i na isto mjesto se opet vratim,
a čini mi se kao da nije isto, predam
onom se koji bolji od mene je i trag
bolji će ostaviti, za tobom pođem, ruku
pružim na tvoje mjesto, vratim se kao gubav
i leprozan i hivom zaražen, nađem praznu
dionicu u onoj postelji gdje je ljubav
bila gnoj, gdje smo mogli posadit sve, za kaznu
ujutro odjenem se i prenem prema zvuku
imena tvoga, skuham kavu i zatim sjednem
za stol i postojati i ne htjednem i htjednem.
***
BEZNADNOST
Ne diše više sada kraj mene nitko, nitko,
ne dišem ni ja, možda i dišem: pluća rade
svoj posao, i srce, a nema u tom nade
nikakve, svuda stvara se oko mene se žitko
područje živog pijeska u koji tonu zgrade
najljepše od svih ikad sagrađenih; na vitko
koplje zvonika bubreg mjeseca svake noći
prolije živo srebro, u mrak se slije nesan
i molitvu bih neku izreći htio moći,
molitvu neku kratko, krotku, bez suza, suhu,
bezglasnu, da je gluhom mogu usadit uhu,
a ne mogu ovakav i beznadan i bijesan.
***
PONOVNI ODLAZAK LJETA
Odlazi ljeto nalik na neku vrlo lijepu
misao što bi mogla na kraju biti stih,
a pobjegne, ta drska zvjerčica, riječi traže
rješenje neko slično, a ne nađu ga, slijepu
ulicu nađu, usku, smrdljivu, čak i draže
to im je; kad svi viču bolje je biti tih,
a kada svi su tihi, još tiši; lišće metem
kao da metem svoje protekle dane, ljeto
odlazi kao lijepa misao što se zatim
preobrazi u tužnu, od nekih od njih spletem
ležaj, kad odem za njom da ponovo se vratim
i legnem poput lista pod stablo svog života
stihove buncajući, i nije me sramota.
LUKO PALJETAK (Dubrovnik, 19. VIII. 1943 – Dubrovnik, 12. V. 2024)
fotografija autora: Ivan Živković
čovjek-časopis 