ŽIVOT IDE DALJE
Toliko puta sam osjećala da ništa ne može biti gore od slomljenog srca, ali može: prijelom podlaktice, napuklo rebro, potres mozga, komplikacije pri vađenju krajnika, kolonoskopija… Tijelo bi se uvijek stisnulo oko nove i velike boli, kao dijete uz božićni poklon, a emocije bi se poslije lako riješile. Dosad sam fizički malo popucala, ali srce je još čitavo.
Za sprovod sam se odlučila na korzet i 12 centimetara visoke potpetice. Rebra su škripala, noge su drhtale, a glava je dosegla zen. Pritisak je pojačao i moj tata, koji inače zna satima gmizati ulicom i štapom kačiti prolaznike, ali na groblju uvijek živne. Dok sam prelazila stepenicu po stepenicu, on me čekao na dnu i vrtio štapom.
“Požuri, još moramo po cvijeće!”
Došli smo do cvjećarne kojom su se ljudi vrzmali kao žohari. Stali smo i duboko udahnuli, ali nismo bili spremni. Vjerojatno nikad ne bismo ni ušli da nam nije došla cvjećarka, fina gospođa.
“Mogu li vam pomoći?”
“Trebamo cvijeće za sprovod!”
“Želite li buket ili vijenac?”
“Koja je razlika?”
“Buket cvijeća je buket,” ljubazno je objasnila gospođa, “a vijenac je vijenac.”
Htjela sam se umiješati, ali onda me za rame uhvatio cvjećarkin proćelavi šegrt.
“Što želite, maćuhice?”
“Ne želimo maćuhice.”
“Nisam rekao da želite maćuhice nego da vi jeste maćuhica,” šapnuo je šegrt, “jer ste nježni i delikatni, ali ljupki.”
“Mama ti je nježna i delikatna, ” odbrusila sam, ali “ljupka.”
Cvjećarka je izniknula iz zemlje, odgurnula šegrta, primila tatu i mene za ruku, odvukla nas unutra i posjela na visoke barske stolice uz blagajnu, a onda je otišla posluživati druge ljude.
“Što sad točno čekamo?” zapitala sam se.
“Pričekajmo pa ćemo saznati!” odgovorio je tata.
“Ove stolice su neudobne.”
“Naviknut ćeš se.”
“Teško mi je gledati sve ove tužne ljude.”
“Ma molim te!” tata je protresao štapom. “Skoro nitko ovdje nije tužan, a pola njih je došlo samo zato što uživaju u sprovodima.”
“Daj, tata…”
“Druškane!” zaustavio je naočitog plavog muškarca koji je držao buket petunija. “Jesi ti jedan od onih što voli obilaziti sprovode?”
Čovjek se ukočio, bacio brz pogled prema izlazu pa se opet okrenuo tati.
“Jeste vi iz policije?”
“Zašto? Nije zabranjeno smucati se po groblju.”
“Pa nije.”
“Bježi da te moje oči ne vide!”
Odjurio je i za sobom ostavio trag ljubičastih latica.
“Ljudi su čudni”, rekla sam.
“Pervertiti!” složio se tata. “Emocionalni vampiri!”
Cvjećarka se vratila s golemim šarenim grmom.
“Evo, samo za vas,” šušnula je. “Tu imamo begonije, surfinije, pelargonije… Krasan buket za duboku tugu!”
“Nisam sigurna da je ovaj buket prigodan…”
“Tko je preminula osoba?”
“Majka mog prijatelja.”
“Prijatelja?”
“Prijatelja… Dobro, bivšeg dečka.”
“Strašno!” šapnula je i primila me za ruku. Fiksirala me pogledom. “Je li bila dobra osoba?”
“Pa… Kako to mislite?”
“Je li intervenirala u vaš odnos s partnerom?”
“Kakvo je to pitanje?”
“Jeste li dijelom sretni što je više nema?”
“Znate što?” rekla sam. “Dajte mi taj buket.”
Platila sam tristo kuna, uzela grm i izmigoljila van. Kad smo izašli, tata me zakrilio kaputom, a ja sam ukrala nekoliko izloženih bijelih ruža i ostavila grm pred ulazom. Jedan stariji gospodin je očarano gledao u šareno cvijeće. Niz obraz mu je kliznula suza.
“Požuri!” viknuo je tata. Krenuli smo prema sali za izraz sućuti, ali primijetila sam da nam na putu stoji Markova ekipa. Napokon nisam morala stajati s njima, slušati njihove snobovske razgovore o glazbi i razmišljati kako mi život polako protječe u nepovrat. Mogla sam samo proći kraj njih i kimnuti. Ali odlučila sam se za plan B.
“Tata, ti odi, a ja moram prvo nešto provjeriti. Nađemo se tamo!”
Pokušao se pobuniti, ali već sam se otisnula i odlučnim sitnim koracima, kao ljuti robot, krenula na stranu. Čula sam da netko dovikuje moje ime, ali znala sam da ne smijem stati, nego samo nastaviti trčkarati. Kad sam došla do šikare iza dvorane za misu, s olakšanjem sam shvatila da mogu odmoriti.
“Hvaljen Isus i Marija!”
“Jebote!” viknula sam i ugrizla se za usnu. Iza grmlja je stajao dečkić u crkvenoj halji. “Zlato, što ti radiš tu?”
“Ja sam svećenik”, momčić je rekao uvrijeđenim, piskavim glasom. Tko zna što se tu dogodilo? Možda je ubio starog perverznjaka i ukrao mu mantiju?
“Mogu vam pokazati i dokumente”, rekao je nesigurno.
“Ne, u redu, vjerujem ti, valjda. Zašto se skrivaš?”
“Moram držati govor za sprovod pa ovdje vježbam. Hoćete čuti što sam pripremio?”
“Ajde, zašto ne?”
Izvadio je savijeni list papira i počeo izražajno čitati.
“Šta radiš?” prekinula sam ga. “Ne smiješ čitati govor, moraš ga držati bez papira, iz srca.”
“Ne mogu to”, pobunio se. “Možda za nekoliko godina, ali sad se previše bojim. Moram čitati.”
“Dobro, nek ti bude.”
Krenuo je recitirati psalme. Opet sam ga prekinula.
“Jel možeš skratiti taj dio iz Biblije? To ti nikog ne zanima.”
“To mora biti dio ceremonije! Gospođo, idete li vi uopće u crkvu?”
“Naravno da ne idem! Čekaj, jel’ ti želiš da slušam taj tvoj govor ili ne? Čitaj dalje!”
Napokon je došao do dijela o pokojnici. Tiho je mrmljao da je bila dobra majka i pobožna žena.
“Šta si se tako stisnuo? Nitko te neće čuti!”
“Bojim se da ću reći nešto krivo.”
“Sve si dobro rekao, to je skroz korektno, samo bi bilo dobro dodati i neki osobni detalj. Jesi je poznavao?”
“Viđao sam je u crkvi, ali nisam nikad pričao s njom. A vi?”
“Da, bila je majka mog prijatelja.”
“Da?”
“Dobro, bivšeg dečka!”
“Aha…”
“Ne znam… Recimo, obožavala je pse. Imala je labradora Bobija i pekinezera Butcha. Spomeni te pse, svi će se raspekmeziti.”
“Odlično! Bobi, Butch… Kako se to piše?”
“Zašto je to bitno?”
“Nema veze. Kad da to spomenem u govoru?”
“To ćeš sam skužiti. Moram ići!”
Došla sam natrag upravo kad je tata bio na redu da uđe u salu. Nije me ni pogledao, samo je nastavio mrko piljiti preda se. Ispred nas je bio veliki ćelavi čovjek kojem se potiljak snažno tresao. Mislila sam da plače, ali tresao se toliko dugo i pravilno da mi se učinilo da bi to mogao biti neki kronični problem. Izvukla sam mobitel i krenula guglati, ali tata mi ga je uzeo iz ruke.
“Koncentriraj se!”
Dok smo čekali red za sućut, mogla sam vidjeti cijelu Markovu familiju. Stari mu je izgledao dosta loše, kao da bi mogao ubrzo za njom. Sestra mu se vratila iz Kanade, sreli smo se par puta u životu, nismo se baš zavoljele, ali nismo se stigle zamrziti. Djelovala je potreseno, bilo mi ju je žao. On je imao podočnjake, ozbiljan i miran izraz lica. Tuga mu je lijepo stajala.
Nasred prostorije bio je i lijes, naravno. Bila sam uvjerena da ta baba nikad neće umrijeti. Nitko se ne zna nositi sa životom, svi samo čekamo kad će završiti to nespretno mučenje, ali ona mi je djelovala kao da je ovladala tajnom života i da će pokopati barem deset generacija prije nego sama odluči umrijeti, i to pod svojim uvjetima. Nisam mogla vjerovati da se pristala smiriti i leći u tanki drveni sanduk.
Shvatila sam da u toj nevjerici nisam sama. Svi su sa skepsom buljili u lijes. Bio je zatvoren, ali čudan, nepravilno građen, kao da je bio pritvoren na jednom rubu. Neki gospodin pažljivo je primio lijes, probao ga malo podići, a onda ga je primio s obje ruke i lako dignuo. Otvorili su lijes, bio je prazan. Nakon par sekundi tišine Markova je sestra počela vrištati, oca su primili da ne padne, a Marko je izgubio svako dostojanstvo. Primio je prvog tipa do sebe za ovratnik i počeo ga tresti.
“Gdje je mama? Je li umrla ili ne?”
Jadni čovjek pokušavao se osloboditi stiska, ali Marko nije puštao.
“Ako mama nije ovdje, je li živa ili mrtva?”
Korzet mi je počeo popuštati, nije mogao izdržati navalu u prsima. Počela sam se raspadati. Tata me u čudu gledao.
“Curi ti krv iz nosa. Jako ti curi!”
Krenula sam prstima prema nosu, ali ruka mi je ostala visiti niz bok. Nisam više osjećala ni noge, ni glavu, ništa. Tijelo je odbilo prihvatiti novu bol, organi su se pobunili, bacili su duh s palube i preuzeli vlast. Lelujala sam u zraku i nemoćno promatrala kako mi tijelo uzima maramicu, briše nos, hoda prema Marku, grli ga i nešto mu govori. Marko se prepustio zagrljaju i zaplakao. Kad sam vidjela da se stvari dobro razvijaju, prestala sam paničariti. Zakačila sam se za tatin štap, prepustila se blagom povjetarcu kao umorna zastava i ostala čekati dok me hladno tijelo ne odluči primiti nazad.
___________________________________________________
LUKA OSTOJIĆ rođen je 1987. u Šibeniku, odrastao u Zagrebu. Sociolog i književni komparatist. Radio je kao novinar, urednik, filmski i književni kritičar, voditelj kulturnih programa i pedagog. Bio je glavni urednik portala za književnost Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika za kulturu Zarez. Autor je publicističko-beletrističke knjige „Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja” (Kulturtreger i Kurziv, 2018.) koja je ušla u uži izbor HDP-ove Nagrade Kamov za najbolju knjigu godine. Kao urednik samostalno ili u suradnji potpisuje pet knjiga. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Trenutno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
čovjek-časopis 