ČETIRI PJESME LUKE IVKOVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “GAŠENJE GLASOVA”

IZLAZAK IZ OBEĆANE ZEMLJE

povlačimo naše domove na vrške slomljenih snova
napuštamo doline tijela potopljene u maglu i koračamo spuštenih pogleda
pred nama stariji otisci obrasli travom, putokazi za mnoge rubove života
prolazimo između stopa i putem se prorjeđujemo, širimo kao sačma
i dodirujemo nove krajeve stvarnosti, svježe poglede u vječnu provaliju
izgubljeni na povratku, tražimo svoje korake među sličnima, i umiremo usput
na izgaženom blatu bolesni od potrage za izlaskom
iz zemlje koju ne prepoznajemo
u potrazi za nedirnutim tlom
spremnim za konačno čovjeka
gazimo sebe i ostajemo nepronađeni
na prehodanoj zemlji koja nam se cijelo vrijeme strpljivo primiče 
u znaku svijeta

***

NEDOSTIŽNOST TRGA

nema kretanja s početka ili kraja
kada se govori o tom sada nedostižnom trgu
i k njemu se prilazi sa svih strana istovremeno
sužavajući obruč koji uvijek promaši i zapne
u neki od brojnih zvonika
jer nijedan od nas ne može opisati put kojim bi se moglo,
osim rastajanja i sastajanja,
odrediti središte onoga grada
trga kraj katedrale s kojeg promatrano,
po pričama, nedostižnost znači nešto više

***

BAS BAOBAB

The Who, Baba O’Riley

pod bjeloočnicama čovječanstva raste baobab
staklovinu iznutra lomi u pukotine suše – crvene žile
probijaju fosile prvog skoka
majmuna – čovjeka s grane
udarac stopala o kožu zemlje
bubanj bosih tabana uspravio je ljude
ustaje dvonogo doba
utišava civilizacijski bas raste bubri
preživljava prvi tremor ispod buke
skriven iza eksplozija sirena smijeha
neprekidna pratnja početka nečujna od gradova
bubnja tempo skoka s baobaba
rođenje svijesti
nepoštivanje lavlje grive
zaborav groblja slonova
suhe grane ptica grabljivica
između nekoć nas i sada nas
blata i stakla
udara samo bas bosih tabana
večerima uz plemensku vatru
danima u tvornici ispred stroja
u postelji pod bocama
trgovima tramvajima,
napuhnutoj djeci iz bjeloočnica
ispada gladno sjeme baobaba
niče u daljini zaborava milijardi
trešti drevni bas nepromijenjen
glas prije glasa odmetnut šutnji prirode
i ništa nikad neće zaustaviti zov
baobaba na parenje i povratak
bao – bab bao – bab  bao – bab…

***

TIŠINA

preostaje gašenje glasova
a onda tišina bubrenja
zakržljale jabuke u grlu
do potpunog gušenja,
smrt usta razjapljenih
u nerazjašnjeno nebo…

…bit će to kada jeleni zalutaju u jutarnji voćnjak

***

LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43 i 44, ušao u širi izbor za Prozak 2018, sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari i tribini Učitavanje u Booksi. Trenutno jedan od troje nagrađenih na natječaju Slovo Gorčina.

POEZIJA LUKE IVKOVIĆA


po motivu vrača* padale su prve pjesme pripreme u jesen svijeta, u najavu odlaska s mjesta svih mjesta, smjesta! dok se još moglo pripremiti, barem pomiriti s pozdravom zauvijek
budućnost se javila kroz pjesnike kao izraz jednakosti funkcija čovjeka i svemira
ipak se krećemo, i osim što klizimo ekliptikom imamo našu kvantnu narav i svojstva čestica koje dišu, i u početku gledaju, spavaju, rastu, sišu prije nego sazriju za građenje i rušenje 
naši kutevi su već utvrđeni iako pravac još raste (uz stalan nagib) 
proročanstvo krivulje prema dolje izgatale su vidjelice iz bacanja stihova po kozmičkoj zdjeli
ne pomaže ništa osim prepoznavanja i bilo je jasno od početka da vrač neće vidjeti ništa dobro
u najdubljoj samoći bili smo dio nečeg većeg, kao male zemlje starih kontinenata, voće zavitlano natrag u šumu
krajevi i počeci naših ideja ostali su more i nebo, svaki sa svoje strane obzora, nedodirnuti u pogledu nepristranog promatrača
i čini se da ćemo stići otići bez odgovora o čovjeku, kao da tako odgađamo odlazak

* „Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prema prostranstvu zbilje“ – T. Ujević, Pogledi u praskozorju

***

NEDOVRŠENI

Za tisuću godina pisat će se
o našoj slobodi kao o ropstvu
o našim gradovima kao o tamnicama
i povjesničari će navući srednji vijek na našu sadašnjost
najmračnije vrijeme prividosti 
lažno doba
tako će nas zvati

kulise urbanizma 
društva na umoru
rasvijetlit će naše živote onako
kako smo mi to činili s očevima
i sve nama nevidljivo gledat će 
daleki potomci jasno
vikati proklinjati smijati se
precima koji su mogli otići planet dalje
budućnost dalje
a nisu

njihova djeca kasnije će o njima
pisati isto
a onaj planet dalje postat će dva
nedosegnuta pukotina 
koja raste zajedno s nama

***


već je nestalo sve poznato, samo svjetlost raspadanja još nije stigla do zjenica
vatre su odavno progutale zadnja stabla i napuhnule zgašene zvijezde
razrijeđen je mrak nad sprženim tlom, a od gradskih vrata žare samo široke šarke u pepelu 
prividnost znakova ulaska i izlaska ključ je našeg međuzemlja (jednog od mnogih međuprostora) kraj providnosti i zaborav obećane zemlje jer ‘no country for old men’
zjapi vječna otvorenost dvaju neizlaza, raspuštanje mrtve straže, potpuna sloboda prolaznosti bez razlike ostavljenog unutra i pronađenog vani, kolaps difuzije, osmoze, spokoj vjetrenjača, konačna ujednačenost elemenata, čisti put u svemir, mir

***

DUGO NAKON NAPRETKA

nismo se mogli otrgnuti dolasku ni kad ondje više dugo ničega nije bilo
ostalo je to jedino mjesto povratka u tjeranju naprijed, drevni gen za odlaske grobljima kojih danas više nema pa se sondama u jednakoj tišini, kao pločama nekoć preci, prigibamo na mrtvi planet, bez cvijeća, ali s pitanjima
mjerimo puls najtišim mjestima, prvim napuštenim od posljednjih ljudi
osluškujemo izotopne vrpce u mrtvom, pokušavamo se prisjetiti pogreške predaka
uzroka nestanka
posljednji izračuni predvidjeli su pustinju iako je tamo danas sve pustinja
obilazimo one njihovog vremena, praškaste bjeline zbog kojih je nastao naš svijet, i s kojima je nestao njihov
pustinja ima sasvim svoj ritam, stalan u izmjeni Sunca i pucanja stijena, skoro blizu konstanti zakrivljenosti dubokog svemira 
pronašli smo nekoliko sličnih tonova po vrhu dine i dvije tri na rubu usahlih oaza, šuštanje između ljestvica, smetnje
otišli smo dalje, shvatili da dolaze od nas, interferencije tišine i znatiželje, donijeli smo zvukove u gluhi kamen
mjereno iz daljine nema ničega, trajna pješčana tišina, ravna crta audiograma i pod njom tajna uništenja
nismo je otkrili, zapisi tu prestaju, robot je skupio komadić fosilizirane koštice datulje, a spektralna očitanja posvuda su otkrila metalne okside sastava starog oružja
čini se da nikada nećemo saznati kako su nestali
premalo je podataka
pozdravili smo se nečujno s onim čega nema, pričinilo se da je energija na trenutak porasla, ali uređaji nisu ništa zabilježili, samo je nama u grlu nešto zapelo, prethodni istraživači zabilježili su slično, simptom odlaska sa Zemlje 
odlazimo neobavljenog posla kao i oni prije nas, možda tehnologija budućih omogući otkrivanje prave istine koja će imati smisla, jer dosadašnja teorija nema, nisu mogli biti tako glupi, snašlo ih je nešto izvana, jednadžba ima previše nepoznanica…
radari su prije poljetanja skenirali velike podzemne šupljine, nismo im pridavali važnost, nisu se uklapali u teoriju čime god da su nekoć bili ispunjeni, naftom ili vodom, danas su ispunjeni gustim mrakom mukle pustare bez ljudi…
posljednji izvještaj završava rubrikom stanje
osvrćem se još jednom kroz staklo modula postaje, na žutilo nekoć plavog planeta predaka, 
i s onim istim čudnim grčem u grlu upišem
zatišje…

_________________________________________________________________________

LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43, ušao u širi izbor za Prozak 2018, u trenutnom izboru za Navrh jezika, i sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari.