KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE “JESMO LI TO BILI MI”, Jesenski i Turk, 2019.

DVOTRAČNA SREĆA

Dan je bio zemljanosiv kao da nije ni svanulo. Nino me čekao u kafiću na kraju kolodvora sa šalicom vrućeg čaja ispred sebe. Nasmiješila sam se kad sam vidjela kako se bori s plastičnom vrećicom meda. Nespretnim trzajem potrgao je kesicu i dugi zlatni mlaz ljepljive tekućine potekao mu je niz prste. Kad me ugledao, brzo je ustao i pružio mi ruku.
– Oprosti, Lucija, sad sam te zalipija.
Poželjela sam mu polizati vrhove prstiju. Umjesto toga rekla sam samo:
– Neka.
Pogledao me u oči, ostavio čaj i zgrabio torbu.

Na ulazu u autobus, čiji je motor mazno preo, prislonio je svoje rame uz moje. Njegovi su prsti rastvorili moju ruku i uvukli se među moje. Ostali smo slijepljeni nekoliko trenutaka, ne zbog meda na našim jagodicama već zato jer smo htjeli. Onda smo raspleli prste da nas netko na kolodvoru ne bi vidio.

*
Spavao je kao dječak iscrpljen igrom. Provukla sam se ispod ruke koju je u snu prebacio preko mene i obujmila koljena. Zurila sam u svježe obojeni bijeli zid i čudila se kako ga ni sjene što su se hvatale po sobi nisu uspjele posivjeti. Jedino tamno u bespoštedno bijeloj sobi na bijelim plahtama još krutim od svježine bila su naša smeđa tijela – njegovo opušteno snom, moje sklupčano. Čak nas ni ulično svjetlo, koje je kao neodlučni voajer pokušavalo proviriti kroz škure, nije moglo posvijetliti.

Okružila sam oko kreveta na prstima da ga ne probudim. Kroz napola otvoren prozor nije dopirao nikakav zvuk, sve je bilo tako pažljivo omotano tišinom da se činilo da ne postoji ništa izvan sobe u kojoj čujem samo njega kako diše.

Navukla sam gaćice i podigla grudnjak s poda. Sjela sam na radni stol i širom otvorila prozor. Od hladnog noćnog zraka moje se tijelo naježilo više nego od njegovih dodira. Naslonila sam grudnjak na prozorsku dasku i gledala kako se ulično svjetlo igra na dugoj plavoj vlasi njegove žene. Vršcima prstiju polako sam podigla tu vlas koja je omeđila moj svijet i ispustila je kroz prozor.
– Lucija, šta radiš? – promrmljao je iza sna.
– Ne znam – rekla sam gledajući kako duga zlatna vlas lebdi s trećeg kata i nestaje mi iz vida.
– Dođi. Spavaj.
Zatvorila sam prozor i uvukla se u krevet.
– Zašto ne spavaš?
– Ne mogu.
– Zašto?
– Stalno ti svijetli mobitel.
Nije ništa rekao samo me privukao još bliže i poljubio u čelo. Pokušala sam sklopiti oči.

Ostao je sa mnom još nekoliko trenutaka pa me odložio na jastuk i otišao u kupaonicu s mobitelom. Širom otvorenih očiju slušala sam ga kako nas šaptom obje pokušava usrećiti. Kad je otvorio vrata i vidio da je svjetlo iz kupaonice obasjalo moje otvorene oči, gurnuo je mobitel duboko u džep kaputa koji je visio u predsoblju.

*
Svjetlo se zaigrano provlačilo kroz sukneni zastor oblaka i sudaralo sa staklom. Stalno sam žmirila, nikako se nisam mogla priviknuti na tu igru. Žena preko puta promatrala nas je od trenutka kad smo ušli u autobus. Krajičkom oka pomno je pratila svaki pokret naših tijela. Mi smo sjedili svatko u svom sjedalu, još uvijek toliko oprezni da nam se ni ramena nisu dodirivala. Gledala nas je kako se pretvaramo iz poznanika u ljubavnike bez ijednog dodira. Znala sam da zna, ali nju nismo poznavali, pred njom se nismo morali skrivati.

Kao da je i on to shvatio, zavukao se pod moju ruku i naslonio glavu na moja prsa. Svoj sam obraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag.

Autobus je gladno gutao udaljenost, a on je i dalje ležao na mojim prsima. Vrijeme je bilo gusto i lijeno se cijedilo po nama. Kao da je moje, njegovo se tijelo pomicalo sa svakim mojim udisajem. Provukla sam mu prste kroz kosu, pa ih brzo izvukla jer sam se sjetila da su još uvijek ljepljivi. Kao da ga je moj dodir prenuo, on se uspravio i zgrabio me za ruku. Nasmijao se, rastvorio moje prste i počeo lizati jedan po jedan. Glasno sam se nasmijala kad se toplina njegovih usta razlila po mojim rukama.
– Prestani – jedva sam izustila između dva hihota.
Moj kažiprst bio mu je još u ustima kad je zamumljao: – Neću.
Onda je premjestio svoj jezik s mojih prstiju u moja usta.

*
Omotao se oko mene, privukao me k sebi. U jednom pokretu osjetila sam svu snagu njegovog tijela. Oči su mi bile zalijepljene snom. Nisam ih mogla otvoriti. Koža mu je bila mokra i tako hladna od tuša da mi se učinilo da je ugasio svu toplinu mog tijela.
– Lucija – šapnuo mi je na uho.
Cijela strana mog tijela kojoj je govorio naježila se.
– Lucija, probudi se – rekao je i poljubio me u vrat. Stisnula sam oči.
– Lucija, moraš ići. Tanja će uskoro doći.
– Znam, Nino – promrmljala sam i čvrsto zatvorila oči.

*
– Rekli smo da ovo više nećemo raditi – rekla sam, a ipak sam sjedila na krevetu pored njega u obiteljskom hotelčiću koji postoji samo zato jer je u njegovom dvorištu nikla autocesta.
– I nećemo – rekao je i naslonio svoju glavu na moje rame.
Kosa mu je bila vlažna, a tijelo teško kao natopljeno. Znala sam da je otežao od ovih pola sata što je šaptao na mobitel pred hotelom na kiši.
– Ajmo spavat – rekla sam.
Krevet u koji smo legli učinio mi se neobično praznim.

Jutro je došlo iznenada, nekad između dva treptaja. Vrijeme koje je još jučer bilo tako lijeno, tako skromno da se pretvaralo da ga nema, sad se uzoholilo, uzlupalo i izjurilo kroz prozor. Nebo je od krvavomodrog u trenu postalo nevino rozo, nesvjesno svega što se ispod njega događa. Ili se bar meni tako činilo.

Ležala sam na krevetu i gledala sebe i njega kako se spremamo svatko za svoj put. Kao da gledam ubrzanu snimku vidjela sam nas kako se budimo, kako ustajemo, kako se vraćamo natrag u krevet. Čula sam nas kako se ponavljamo, čula sam šum odjeće koju smo najzad obukli. Onda sam čula sebe kako mu govorim: – Ja ću zaključati.

Dok smo hodali prema kolodvoru moji koraci su prazno odjekivali. Bilo je rano jutro pa je tek pokoji autobus brujao nestrpljiv da krene naprijed. Daleko ispred mene prljavosivo nebo rumenilo se pri korijenu i mutilo zamišljenu crtu koja ga je odvajala od zemlje. Htjela sam zatvoriti oči, ali već sam bila budna. Kada je kupio kartu prišao mi je s leđa i njegove su se ruke prekrižile na mojim prsima. Skliska, kao da sam još mokra od vode, okrenula sam se prema njemu i rekla mu rekla da uđe u autobus.

Mahnuo je kroz prozor. Čula sam zvuk motora prije nego je podigao ruku, ali nisam se pomakla. Autobus je prvo polako krenuo natrag, a onda zaokrenuo naprijed. Na trenutak su se obrisi svega oko mene – ljudi, oblaka, horizonta – izoštrili i zatreperili od života. Onda se svijet stopio natrag, vratio na mjesto.

Ispred mene su žurili putnici, pekari i dostavljači koji su punili kioske. Iza mene su prolazili konobari i služili gustu kavu i čaj s medom čije su vrećice s lakoćom otvarale spretne ruke šofera, konduktera, policajca na kraju smjene. Tik uz mene trafikantica je slagala još netaknute dnevne novine. Svuda oko mene svijet se žurio u danas.

_______________________________________________________________________

LUIZA BOUHARAOUA prozaistica je i prevoditeljica, rođena u Splitu 1985. godine. Zbirka priča “Jesmo li to bili mi” nagrađena je Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina. Također, dobila je i nagradu za mlade autore Slavić za najbolji autorski prvijenac u 2019. godini te godišnju književnu nagradu ‘Edo Budiša’ Gradske knjižnice Pazin. Zbirka je, u izdanju Kontrast izdavaštva, objavljena i u Srbiji.

KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE “JESMO LI TO BILI MI”, 2019.

SNJEGOVI

– Kako se zovete?
– Koliko imate godina, Danijele?
– Jeste li u srodstvu s gospođom Marom Radić?
– Koji je vaš odnos s njezinim nećakom Daliborom Radićem?
– U kakvom ste odnosu s Goranom Abazićem?
– Imate li drugih cimera osim njega?
– Koliko dugo u stanu živi i Tomislava Popić?
– U kakvom ste odnosu s njom?
– Važno je jer ste pod istragom.
– Jeste li pili za vrijeme ručka?
– Koliko ste popili?
– Pijete li često?
– Jeste li inače agresivni nakon konzumacije alkohola?

*
Bio je svibanj, a padao je snijeg. Ja sam bio taj koji je činio da sniježi. Svuda oko mene pahuljasti cvat, nježan i spreman da na moj najsitniji pokret nečujno odleprša i zabijeli i tlo i Dadu koji je taj tren zavirio u krošnju. Zatresao sam granu i mećava latica sručila se na njegovo lice. Kažiprstom je odgurnuo onu koja mu je pala ravno ravno na desni kapak.
– Molim te razgovaraj sa mnom.
Ništa nisam odgovorio.
– Danijele, molim te.
– Kako si znao gdje ćeš me naći?
Dado je kažiprstom pokazao na Marinu crnu mačku koja je sjedila u travi njemu zdesna.
– Ostavite me na miru i ti i ona!
Grane poda mnom počele su podrhtavati. Bijele, mekane pahulje sada su padale po mom licu i mutile mi pogled. Kad sam ponovo progledao, Dado je već sjedio pored mene.
– Ovo je jedini dio voćnjaka gdje tlo izgleda kao da sniježi. Tako sam znao.
Šutio sam.
– Jednom sam i ja ovdje ovako sjedio.
– Kad? – znao je da neću izdržati.
– One srijede kad su doznali.

*
Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo. Sjećanja će zatim deložirati vrijeme i zaborav će pasti na tebe nečujno kao snijeg, kao ove latice. Ali neće. Jer doći će srijeda 16 godina kasnije i majka će od tebe pobjeći u kuhinju, a ti od nje autobusom. Ne jednim, već dva različita autobusa puna nepoznatih ljudi koji će krišom zuriti u tvoje uplakano lice, a ti ćeš se voziti pa hodati pa trčati sve dok ne stigneš u ovaj voćnjak. Onda ćeš se uspeti na drvo i skriven u krošnji jecati sve dok se zemlja ne zabijeli od cvjetova.
Skrivat ćeš se kao što si skrio da si prije osam godina, slučajno i bez predumišljaja, u podrumu pronašao kutiju za cipele broj 35 i iz nje izvukao sliku dječaka drugačijeg od tebe, ali nekome nalik. Da si na tom licu prepoznao nos svoje majke, oči svog oca, cijeli jedan život koji ti je prethodio, tajanstven i tebi nepoznat kao zloćudna bolest koja ga je naglo prekinula. I sve što si našao pospremit ćeš u sebe kao u kutiju i onda ćeš šutjeti. Vikendima, praznicima, običnim danima. Šutjet ćeš zajedno s roditeljima, a opet beskrajno odvojen od njih. I glodat ćeš svoju samoću strpljivo kao pas sve do te srijede kad će tvoja majka ući u tvoju sobu i s gađenjem odvratiti pogled. Od tebe, od vas dvojice, od poljupca koji si taj tren primio. Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe. Nećeš je čuti kako plače, to oduvijek radi u tišini, samo ćeš iz dubine, kao iz podruma, čuti njezino mrmljanje:
– Moje dobro dijete mi je umrlo.
Latice će se osipati s grana i prekrivati put kao snijeg usred ranog ljeta, a ti ćeš ih otresti iz kose, sići sa stabla i kroz voćnjak krenuti Mari. Mari koja će te čekati na vratima i već je za tebe pripremila krevet. Ona će te pogledati u oči, pogladiti po obrazu i reći:
– Znam zašto si došao.
Razumiješ li? U nekom trenutku ćeš moći sići. Do tada ćemo ostati tu. Ako treba, u krošnji ćemo provesti noć.

*
– Kako ste došli u posjed hladnog oružja?
– Zašto je tako veliki nož bio na stolu?
– Što su u tom trenutku radili Goran Abazić i Tomislava Popić?
– Gdje su u tom trenu bili Dalibor i Mara Radić?
– Zašto ste nasrnuli na Gorana Abazića?
– U kakvom su odnosu Tomislava Popić i Goran Abazića?
– Sjedite ili ćemo vas obuzdati!
– Ako će vam pozliti, kolega će vas odvesti u toalet.

*
– Ali kako je znala?
– Danijele, policija te traži.
Puhnuo sam u granu i pratio vijugavi pad latica na tlo:
– Nek traže. Želim znati kako je Mare znala da ćeš doći.
– Hoćeš logičan odgovor ili seosku legendu?
– I jedno i drugo.
– Najvjerojatnije su je moji roditelji zvali.
– A legenda?
– Legenda kaže da Mare jednostavno neke stvari može predvidjeti. Počelo je kad je imala sedam godina, onog ranog ljeta kad je njezina mama pala dok je brala trešnje u ovom voćnjaku. Pukla je pod njom grana i onda se kao kamen stropoštala niz krošnju. Moja baba, Marina sestra, do smrti je tvrdila da se majka još penjala na stablo kad ju je Mare podbola u rebra i šapnula: – Trči po doktora.
Od tog dana nikad nije falila kad će u neku kuću doći dijete ili smrt, uvijek korak ispred doktora i popa. Eto ti legenda.
– Ti vjeruješ da je tvoja pratetka neka proročica?
– Selo vjeruje šta selo vjeruje. Ja vjerujem u tetku.
– A kako je znala za mene?
Dado je odvratio pogled.
– Kako je znala što ću vidjeti?

*
Miris raščupanog ružmarina i kadulje koji slobodni rastu u prilazu. Povrtnjak iz kojeg je Mare prije zore ubrala prve zrele rajčice, mirisne zelene paprike i ljubičasti luk još topao od zagrljaja zemlje čiju slatkoću sada grabimo paučinastim bijelim kruhom i trpamo u usta zajedno s mekim mesom. Riječi smo progutali zajedno s biljem i životinjama i sad ih zalijevamo trpkim vinom. Sve se to u mom trbuhu praćaka kao riba, kao zloslutan znak koji ne znam protumačiti.
Goran i Tomislava traže Maru da im gata, čuli su jutros u selu da je najbolja u tome. Dado se smije, Mare namješta na glavi svoj crni šudar, križa se pa se smije dici za koju je mislila da su pametna i školovana, a ona nasila na seoske budaletine. Njezine vodenaste oči me umiruju, čini se da jedino one osjećaju tu zloslutnu ribu što se u meni praćka. Ona pristaje na igru i jednog po jednog nas odvodi iza kuće. Ja sam zadnji čiju muljavu šalicu kave prevrću njezini topli prsti, tamni kao zemlja u kojoj svako jutro rade. Zagleda se u njezin mrak pa prozbori nešto kratko i zakučasto što premećem pod jezikom dok ponovo sjedam za stol.
Njezina crna mačka prilazi i mazno vijuga među mojim potkoljenicama. Trgam komad pupe s kosti i nudim ju, ali ona se odmiče sve dok me ne namami pod stol. Pod stolom su sve noge nepomične kao deblo čija se krošnja razlistava nad nama, samo su se dvije na suprotnom kraju stola naslonile jedna na drugu i iz njih su nikle dvije ruke čiji su se prsti isprepleli kao grane. Maca grabi svoj komad mesa i pohlepno žvače, ali ja sam taj kojem nešto zapinje u grlu.
Iznad stola Goran i Tomislava se ni ne gledaju. Mare iznosi veliku tepsiju s kolačem u kojem krvare prve jagode i uz nju položi veliki srebrni nož koji na suncu bljesne kao blic fotoaparata.
– Fotografija vas dvoje ispred kina. Njegova ruka nesigurno naslonjena na tvoje rame, jedva primjetan smiješak razvučen preko tvojih usana. Vas dvoje ukočeni, uplašeni kao pred farom automobila, jer znate da se vidi. Vas dvoje ljubavnici. Već tada ili uskoro – vičem ili mi se samo tako čini.
Ruke, sasvim nalik mojima, grabe nož iz tepsije i pokušavaju njime rasporiti tu fotografiju koja mi zaklanja pogled, jednim preciznim rezom prekinuti i njih i zaglušujuće šuštanje u krošnjama od kojeg ne razumijem što Dado viče, a kako bih i razumio kad već jurim stazom prema voćnjaku. Ispred mene Goran obavijen bijelom prašinom koja se diže iz šljunka, iza mene Tomislavino lice iskrivljeno bolnom grimasom i Dado koji je gura u Marin zagrljaj i daje se u trk za mnom.
Izmaglica na zemlji, nepregledni redovi rascvjetalih trešanja, oblaci. Sve je bijelo, a u meni ključa grimizna gorčina koja se naprasno probija prema grlu, obara me na tlo i ja izbacujem tu sazrelu tajnu u nevinost otpalih latica.

*
– Je li vam bolje? Još jedno pitanje onda.
– Kako ste saznali koja je priroda odnosa Gorana Abazića i Tomislave Popić?
– Kolega će vas sada odvesti kod Mare Radić.
– Nema daljnjeg postupka. Ni Ababazić ni Popić nisu zadobili nikakve ozljede. Oboje su izričito tražili da vas dalje ne gonimo, a mi nismo obavezni to činiti po službenoj dužnosti.
– Slušajte me. Nije ni vrijeme ni mjesto za ponos. Idite Radićima. Zavest ćemo to kao remećenje javnog reda i mira.

*
– Kako je znala?
Dado me prebacio preko desnog ramena kao ranjenu životinju. Bijele latice su padale iz moje kose i posipale stazu.
– Vidim stol. Pod tim stolom će se tvoj život zamrsiti pa onda razmrsiti.
Dado nije ništa odgovorio.
– Rekla je da vidi stol i onda me njezina mačka namamila pod stol.
– Čuo sam te i prvi put.
Krupnim je koracima grabio kroz voćnjak. Odgurnuo sam se s oba dlana o njegova leđa i uspravio. Marina mačka nas je i dalje slijedila.
– Prekini se vrpoljit. Ovako pijan si još teži, budalo.
Trzajem iz koljena izbio je moje uporište i u sekundi se cijeli gornji dio mog tijela klatario niz njegova leđa.
– Kako je znala?
Nisam čuo ništa osim drobljenja šljunka pod Dadinim cipelama.
– K-–A–-K–-O je znala?
Sve što sam vidio u tom je trenu zamijenilo mjesta. Sekundu prije nego sam se sudario s tlom, Dado me zgrabio za ramena i osovio na noge.
Nad voćnjakom se spuštao mrak i sve oko nas je polako modrilo, osim bijelih cvjetova koji su svijetlili u polumraku kao svježi netaknuti snijeg. Obrisi Dadinog lika, njegovi vižljasti pokreti, njegova sjajna crna kosa, sve se polako utapalo u modrini. Jedino što sam mogao razabrati bile su Dadine sjajne mačje oči: dva zelena reflektora zjenicom, kao nožem, podijeljena na dva dijela.
– Kako je znala, Dado?
Zloslutna riba u mom trbuhu se umirila.
– Rekao sam joj da ti kaže.

________________________________________________________

LUIZA BOUHARAOUA (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku u Zagrebu. Radi u književnoj udruzi Skribonauti, prevodi s engleskog i piše. Prevela je roman Bacači plamena Rachel Kushner (Profil, 2017.) Kratke priče objavila je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalu Kritična masa. Uvrštena je u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je 3. nagrade regionalnog natječaja Ulaznica za kratku priču i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti.