DVOTRAČNA SREĆA
Dan je bio zemljanosiv kao da nije ni svanulo. Nino me čekao u kafiću na kraju kolodvora sa šalicom vrućeg čaja ispred sebe. Nasmiješila sam se kad sam vidjela kako se bori s plastičnom vrećicom meda. Nespretnim trzajem potrgao je kesicu i dugi zlatni mlaz ljepljive tekućine potekao mu je niz prste. Kad me ugledao, brzo je ustao i pružio mi ruku.
– Oprosti, Lucija, sad sam te zalipija.
Poželjela sam mu polizati vrhove prstiju. Umjesto toga rekla sam samo:
– Neka.
Pogledao me u oči, ostavio čaj i zgrabio torbu.
Na ulazu u autobus, čiji je motor mazno preo, prislonio je svoje rame uz moje. Njegovi su prsti rastvorili moju ruku i uvukli se među moje. Ostali smo slijepljeni nekoliko trenutaka, ne zbog meda na našim jagodicama već zato jer smo htjeli. Onda smo raspleli prste da nas netko na kolodvoru ne bi vidio.
*
Spavao je kao dječak iscrpljen igrom. Provukla sam se ispod ruke koju je u snu prebacio preko mene i obujmila koljena. Zurila sam u svježe obojeni bijeli zid i čudila se kako ga ni sjene što su se hvatale po sobi nisu uspjele posivjeti. Jedino tamno u bespoštedno bijeloj sobi na bijelim plahtama još krutim od svježine bila su naša smeđa tijela – njegovo opušteno snom, moje sklupčano. Čak nas ni ulično svjetlo, koje je kao neodlučni voajer pokušavalo proviriti kroz škure, nije moglo posvijetliti.
Okružila sam oko kreveta na prstima da ga ne probudim. Kroz napola otvoren prozor nije dopirao nikakav zvuk, sve je bilo tako pažljivo omotano tišinom da se činilo da ne postoji ništa izvan sobe u kojoj čujem samo njega kako diše.
Navukla sam gaćice i podigla grudnjak s poda. Sjela sam na radni stol i širom otvorila prozor. Od hladnog noćnog zraka moje se tijelo naježilo više nego od njegovih dodira. Naslonila sam grudnjak na prozorsku dasku i gledala kako se ulično svjetlo igra na dugoj plavoj vlasi njegove žene. Vršcima prstiju polako sam podigla tu vlas koja je omeđila moj svijet i ispustila je kroz prozor.
– Lucija, šta radiš? – promrmljao je iza sna.
– Ne znam – rekla sam gledajući kako duga zlatna vlas lebdi s trećeg kata i nestaje mi iz vida.
– Dođi. Spavaj.
Zatvorila sam prozor i uvukla se u krevet.
– Zašto ne spavaš?
– Ne mogu.
– Zašto?
– Stalno ti svijetli mobitel.
Nije ništa rekao samo me privukao još bliže i poljubio u čelo. Pokušala sam sklopiti oči.
Ostao je sa mnom još nekoliko trenutaka pa me odložio na jastuk i otišao u kupaonicu s mobitelom. Širom otvorenih očiju slušala sam ga kako nas šaptom obje pokušava usrećiti. Kad je otvorio vrata i vidio da je svjetlo iz kupaonice obasjalo moje otvorene oči, gurnuo je mobitel duboko u džep kaputa koji je visio u predsoblju.
*
Svjetlo se zaigrano provlačilo kroz sukneni zastor oblaka i sudaralo sa staklom. Stalno sam žmirila, nikako se nisam mogla priviknuti na tu igru. Žena preko puta promatrala nas je od trenutka kad smo ušli u autobus. Krajičkom oka pomno je pratila svaki pokret naših tijela. Mi smo sjedili svatko u svom sjedalu, još uvijek toliko oprezni da nam se ni ramena nisu dodirivala. Gledala nas je kako se pretvaramo iz poznanika u ljubavnike bez ijednog dodira. Znala sam da zna, ali nju nismo poznavali, pred njom se nismo morali skrivati.
Kao da je i on to shvatio, zavukao se pod moju ruku i naslonio glavu na moja prsa. Svoj sam obraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag.
Autobus je gladno gutao udaljenost, a on je i dalje ležao na mojim prsima. Vrijeme je bilo gusto i lijeno se cijedilo po nama. Kao da je moje, njegovo se tijelo pomicalo sa svakim mojim udisajem. Provukla sam mu prste kroz kosu, pa ih brzo izvukla jer sam se sjetila da su još uvijek ljepljivi. Kao da ga je moj dodir prenuo, on se uspravio i zgrabio me za ruku. Nasmijao se, rastvorio moje prste i počeo lizati jedan po jedan. Glasno sam se nasmijala kad se toplina njegovih usta razlila po mojim rukama.
– Prestani – jedva sam izustila između dva hihota.
Moj kažiprst bio mu je još u ustima kad je zamumljao: – Neću.
Onda je premjestio svoj jezik s mojih prstiju u moja usta.
*
Omotao se oko mene, privukao me k sebi. U jednom pokretu osjetila sam svu snagu njegovog tijela. Oči su mi bile zalijepljene snom. Nisam ih mogla otvoriti. Koža mu je bila mokra i tako hladna od tuša da mi se učinilo da je ugasio svu toplinu mog tijela.
– Lucija – šapnuo mi je na uho.
Cijela strana mog tijela kojoj je govorio naježila se.
– Lucija, probudi se – rekao je i poljubio me u vrat. Stisnula sam oči.
– Lucija, moraš ići. Tanja će uskoro doći.
– Znam, Nino – promrmljala sam i čvrsto zatvorila oči.
*
– Rekli smo da ovo više nećemo raditi – rekla sam, a ipak sam sjedila na krevetu pored njega u obiteljskom hotelčiću koji postoji samo zato jer je u njegovom dvorištu nikla autocesta.
– I nećemo – rekao je i naslonio svoju glavu na moje rame.
Kosa mu je bila vlažna, a tijelo teško kao natopljeno. Znala sam da je otežao od ovih pola sata što je šaptao na mobitel pred hotelom na kiši.
– Ajmo spavat – rekla sam.
Krevet u koji smo legli učinio mi se neobično praznim.
Jutro je došlo iznenada, nekad između dva treptaja. Vrijeme koje je još jučer bilo tako lijeno, tako skromno da se pretvaralo da ga nema, sad se uzoholilo, uzlupalo i izjurilo kroz prozor. Nebo je od krvavomodrog u trenu postalo nevino rozo, nesvjesno svega što se ispod njega događa. Ili se bar meni tako činilo.
Ležala sam na krevetu i gledala sebe i njega kako se spremamo svatko za svoj put. Kao da gledam ubrzanu snimku vidjela sam nas kako se budimo, kako ustajemo, kako se vraćamo natrag u krevet. Čula sam nas kako se ponavljamo, čula sam šum odjeće koju smo najzad obukli. Onda sam čula sebe kako mu govorim: – Ja ću zaključati.
Dok smo hodali prema kolodvoru moji koraci su prazno odjekivali. Bilo je rano jutro pa je tek pokoji autobus brujao nestrpljiv da krene naprijed. Daleko ispred mene prljavosivo nebo rumenilo se pri korijenu i mutilo zamišljenu crtu koja ga je odvajala od zemlje. Htjela sam zatvoriti oči, ali već sam bila budna. Kada je kupio kartu prišao mi je s leđa i njegove su se ruke prekrižile na mojim prsima. Skliska, kao da sam još mokra od vode, okrenula sam se prema njemu i rekla mu rekla da uđe u autobus.
Mahnuo je kroz prozor. Čula sam zvuk motora prije nego je podigao ruku, ali nisam se pomakla. Autobus je prvo polako krenuo natrag, a onda zaokrenuo naprijed. Na trenutak su se obrisi svega oko mene – ljudi, oblaka, horizonta – izoštrili i zatreperili od života. Onda se svijet stopio natrag, vratio na mjesto.
Ispred mene su žurili putnici, pekari i dostavljači koji su punili kioske. Iza mene su prolazili konobari i služili gustu kavu i čaj s medom čije su vrećice s lakoćom otvarale spretne ruke šofera, konduktera, policajca na kraju smjene. Tik uz mene trafikantica je slagala još netaknute dnevne novine. Svuda oko mene svijet se žurio u danas.
_______________________________________________________________________
LUIZA BOUHARAOUA prozaistica je i prevoditeljica, rođena u Splitu 1985. godine. Zbirka priča “Jesmo li to bili mi” nagrađena je Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina. Također, dobila je i nagradu za mlade autore Slavić za najbolji autorski prvijenac u 2019. godini te godišnju književnu nagradu ‘Edo Budiša’ Gradske knjižnice Pazin. Zbirka je, u izdanju Kontrast izdavaštva, objavljena i u Srbiji.
čovjek-časopis 